To nisam ja - to je moja Sandy!

I tako, eto me u New Yorku.

Reče Gospod: „Kad već nisi bila ovdje za 9/11, neka te barem povodom Sandy.“

A meni se pomalo čini da sam je ja i dozvala svojim vječitim kukanjem. Vjerojatno ću nakon danas počet malo više cijenit život u New Yorku. Svemir se očito sam sa sobom dogovorio da ću ove godine odrasti. Konačno...

...

...

...

Bwahahaha, kako bi bilo urnebesno humoristično da sam kojim slučajem ovo ozibljno rekla, I crack myself up!

Nego, palo mi na pamet. Da kojim slučajem sad umrem, zbog čega bi mi sve bilo žao. Koje su to stvari koje bih htjela obaviti do kraja života, a da još uvijek nisam i da bi mi baš bilo žao da ih ne obavim...

Palo mi na pamet, odmah nakon što mi je potonje palo na pamet: ništa. Nema takvih stvari. Otprilike ni za čim ne bih žalila. Sretno sam prase, najmlađe dijete u obitelji, zdrava, mlada, sa završenim faksom, izrazito voljena u svakom smislu, sretno zaljubljena... Zapravo mi nikad u život nije bilo bolje nego sad. Vani se drveće lomi, ljudi se brinu (možda i ginu), a ja u toplini svoje trenutne sobice drkećem po internetu, pišem gluposti i razmišljam o tome kako je super znati da te ljudi toliko vole.

Službeno je – nisam odrasla. Još uvijek ne. Mogu to ustvrditi s velikom srećom.

No, eto, kako bi ovaj kataklizmički post ipak bio malo više kataklizmičan, moram napraviti listu deset stvari. Jer lista deset stvari radi se u teškim trenucima. A ovo su nadasve teški trenuci za Ameriku u kojoj trenutno živim. Tako bar kažu. Pa evo liste deset nebitnih stvari koje bih voljela napraviti od sada pa nadalje i ubuduće i zbog kojih se, ako ih ne napravim, neće dogoditi ama baš ništa loše ni meni, ni ikom blizu mene i svi ćemo umrijeti ili živjeti potpuno isto, možda čak i bolje, nikad ne znaš:

1.       Tetovirat se. Već godinama želim klavirske tipke ili neku drugu varijaciju na temu. Želim jednu tetovažu. I to je problem jer svako toliko dobijem želju za nečim drugim. Recimo, nekad su to klavirske tipke, a koji put violinski ključ na jednoj i bas ključ na drugoj ruci. Onda to postane retro-kazić. Onda se u nekom trenutku transformira u Lydiju Deetz koja hoda po klavirskim tipkama. Pa u jato šišmiša. Pa u citat iz Fight Cluba. Ponekad je crtovlje s notama neke pjesme Massive Attacka, a onda odjednom nije Massive, nego Oasis. Sve u svemu – ja bih istetovirala sve. Tako da na kraju vjerojatno neću ništa. A rado bih.

2.       Skočit bungee. Bojim se, međutim dviju stvari: 1)srce će mi stati, 2)usrat ću se. Lajk usrat-usrat. Ono, ne usrat od straha, nego usrat. U gaće. A to ne bi bilo damski, nikako.

3.       Živjeti od pjevanja pratećeg vokala.

4.       Postat prateći vokal Letu 3. A znam da mi to sigurno neće poći za rukom jer su im prateći vokali Putokazi. To tell you the truth, nije mi to toliko napeto zbog posla pratećeg vokala, koliko zbog bivanja na stejdžu s Letom 3 dok Matej Zec nema majicu. Chinchi i ja na svakom koncertu urlamo kad Matej Zec skine majicu, ali nam je zato potpuno normalno gledat guzice i čunu ostatka bedna cijelu večer. Ima nešto zbilja posebno u trenutku kad zgodan frajer jednostavno prevuče majicu preko glave i ležerno je baci.

5.       Napravit roze i ljubičaste pramenove preko cijele glave i tako živjet jedno godinu dana. Ali ako nisam dosad, vjerojatno i neću. Kad, ono...

6.       Svirat bass u Jinxima.

7.       Rodit blizance i dat im potpuno neprimjerena imena, tipa „Januar i Jaguar“.

8.       Rodit tamnoputo dijete i dat mu ime „Bojan“.

9.       Steći sposobnost lucidnog sanjanja.

10.   Naučit doma pravit pivo i tako impresionirat sve svoje muške prijatelje (kao da već nisu dovoljno impresionirani, pih...PIH!).

Eto, to je lista deset stvari koje nikad ne moram napraviti i vjerojatno nikad neću, ali bi baš bilo fora da moram ili da stvarno mislim da moram.

Istini za volju, mislim da je jedina stvar koju moram raditi do kraja života dobro se zajebavat. Sve ostalo dođe samo od sebe. U krajnjoj liniji, tek kad sam se odlučila samo i isključivo dobro zajebavat, postala sam svjesna svega onoga što jesam: sretno prase, najmlađe dijete u obitelji, zdrava, mlada, sa završenim faksom, izrazito voljena u svakom smislu i sretno zaljubljena. Zbilja – ne prodajem ništa. Samo se hvalim :)

Cheers!

Sale Dragaš i njegova sranja

http://www.jutarnji.hr/knjiga-o-margiti-stefanovic-magi--jos-jedna-runda-nekrofilije-za-precijenjeni-bend/1057152/

Sale je vjerojatno uspio u svom naumu a to je da jednim člankom raspizdi maksimalnu količinu ljudi. Čak mu je i Firči prijetio, mislim da Dragaš ne može tražiti više od toga. S druge strane, ako hoćeš trolat po internetu, omalovažavanje kultnog benda je tako predvidljiv izbor.
No meni u članku nije interesantno to što Dragaš ne voli EKV, nije mi interesantna ni knjiga o Magi (slažem se da to smrdi na nekrofiliju).

Ja sam se zakačio na ovaj pasus:

"A zapravo, ono najbolje što je u životu napravio Milan Mladenović nema veze s Ekatarinom Velikom ili Katarinom II. Najvažnije, najsmislenije i ono doista bezvremensko što je Milan Mladenović napravio stalo je na debi Šarla Akrobate, “Bistriji ili tuplji čovjek biva kad...” koji ne bih prodao nikada. Avangardnost post-punka kakav su na tom albumu iz sebe početkom 80-ih izbacili Mladenović Koja i VD bila je ispred svog vremena, ne samo ovdje, nego i u komparaciji s najisfuranijim post-punk bendovima Velike Britanije i Amerike toga vremena."

Znači, Šarlo, Šarlo i opet Šarlo, nenadjebivi Šarlo, niko niko kao Šarlo ...

Pun mi je kurac Šarla Akrobate.

Mislim, drag je meni Šarlo, sve četiri stvari s Paketa su zakon, i Bistriji ili Tuplji je super i sve, ali ta sintagma o magičnom trojcu koji je bio ispred svog vremena mi se popela nakurac. Šta to dovraga znači ? Kako procjenjujemo značaj i bitnost nekog benda ?

Ajmo probat najseljačkijom metodom, idemo prikupit nekakve brojke. Pozvat ćemo upomoć last.fm, servis preko kojeg možete logirati svu muziku koju slušate na dnevnoj bazi ukoliko za reprodukciju glazbe koristite winamp, foobar, iTunes ili neki drugi plejer koji ima last.fm scrobbler.

Brojke sa last.fma kažu:

EKV + Ekatarina Velika - 943,847 plays (14,932 listeners) + 461,416 plays (14,269 listeners) = 1,405,263 plays (listeneri se vjerojatno preklapaju)
Šarlo Akrobata - 139,359 plays (8,852 listeners)

Znam da brojke s last.fma nisu sveto pismo, npr preferirani su aktivni bendovi, posebno kad su na turneji i neki su žanrovi zastupljeniji kod populacije opsjednute time da vodi dnevnik slušanja glazbe, no mislim da su i EKV i Šarlo odavno bivši i da ih sluša sličan krug ljudi pa možemo nešto izvući iz ovih podataka.

Sad bi neki dragašoid trebao reći nešto o tome kako je za umjetnikov značaj irelevantno koliko ljudi ga sluša i ponuditi izlizanu Enovu izreku kako je prvi album Velveta kupilo 10000 ljudi, ali je svatko ko ga je kupio osnovao bend. OK, ajmo vidit kako velveti stoje na last.fmu:

Velvet Underground: 40,330,943 plays (1,544,490 listeners)

Nije loše za jedan opskurni, marginalni band koji nije ništa novo napravio već 40+ godina. Bit će da je onih 10000 bandova odradilo posao. Za usporedbu, Elton John koji je valjda planetarno popularan ima 1,334,553 plays (1,895,669 listeners).

Dakako, ove su brojke za po koji red veličine veće od brojki ex-yu grupa, što je i normalno s obzirom na doseg. Evo malo ex-yu statistike:

Azra: 2,077,468 plays (32,406 listeners)
Bijelo Dugme: 944,123 plays (27,460 listeners)
Riblja Čorba: 846,736 plays (13,852 listeners)
Bajaga (i varijacije na temu instruktori): 720,606 plays
Prljavo Kazalište: 704,532 plays (21,685 listeners)
Haustor: 544,376 plays (18,405 listeners)
Parni Valjak: 508,379 plays (15,651 listeners)
Idoli: 344,034 plays (18,112 listeners)
Leb i Sol: 286,938 plays (11,594 listeners)
Plavi Orkestar: 281,650 plays (11,418 listeners)
Partibrejkers: 281,198 plays (12,839 listeners)
Film: 229,924 plays (19,486 listeners)
Električni Orgazam: 202,405 plays (11,258 listeners)
Videosex: 153,995 plays (5,620 listeners)
Denis & Denis: 131,599 plays (11,312 listeners)
Disciplina kičme: 73,344 plays (3,262 listeners)
Vještice: 47,854 plays (2,599 listeners)

Namjerno sam odabirao samo one bendove koji su peek popularnosti imali u osamdesetima. Također treba voditi računa da su čorba, prljavci, bajaga i parni valjak imali i recentnije hitove.

Ove brojke su za mene očekivane i vjerno dočaravaju utjecaj pojedinog benda iz tog vremena. Primjetimo kako je EKV oderala bijelo dugme, to je vjerojatno iznenađenje za neke, ali jasno ukazuje na izniman utjecaj tog benda.

Dakle Sale, provjeri malo činjenice prije nego šta počneš trkeljat.
I nije tako teško, zar ne? Zar ne ?



P.S.

Stigla me kletva Saleta Dragaša.

Hladno Pivo: 2,279,193 plays (26,285 listeners)

Čekajući Clinta (ili: netko mora biti drugi)

Moja mater uvik govori kako nastavci nisu dobri kao originali, pa kao (štono bi se reklo „krunski“) dokaz navodi nastavak „Kamiondžija“ s Pavlom Vujsićem i Čkaljom koji su valjda svoja „dva vozača, malo jača“ odlučili iskoristiti za još malo punjenja ispražnjene kase par godina nakon prve uspješnice. Oni ili netko drugi, jači i glavniji u odlučivanju. Što su radili njih dvojica i je li im humor bio išta pametniji od viceva o punici ili „Vesele večeri“ koju su neki još vremešniji čak i od moje mame gutali ušima na nekoj od poslijeratnih radiostanica, nemam pojma, a nije ni da je bitno. Čak i u slučaju eventualne reprize „Kamiondžija“ (prve ili druge sezone, svejedno), sumnjam da ću se odlučiti za utvrđivanje gradiva, tako da, u mojem slučaju, tajna njihova uspjeha ostaje trajna enigma.

Kad sam u subotu navečer, proučavajući ponudu tv-programa, uočila jednog Žan Kloda Segala, jednu parodiju ne znam čega i jedan dokumentarac koji me gotovo rasplakao, odluka da pogledam filmski nastavak kultne (a propuštene) serije iz 70-ih, u koju su se klele i Nataša i Olivera (a čini mi se i Alenka), nametnula se sama od sebe. Ali od „jagoda“ ni „j“. Zapele negdje u grlu nakon pogledane prve četvrtine filma, kad je postalo jasno da se u filmu neće dogoditi zapravo – ništa izvan obzora mainstream očekivanja. Svega je, a ničega, u tom filmu: i opijanja opijanja radi i predrasuda svake vrste i stereotipnog ismijavanja svega i svačega, koje kulminira masturbacijom Mire Banjac (ničim motiviranom, ali zato izrazito ponižavajućom za glumicu takvog kalibra). Uglavnom, izgubljenih sat i pol-dva. A sve da bi se prenebregnulo vrijeme do filma u kojem se Clint Eastwoodom izbija.

Koliko loši nastavci mogu pljunuti na dobre originale, kad je riječ o seriji „Grlom u jagode“ – nisam sigurna, ali ako je suditi po filmu (prvo jednom, a onda i drugom) megapopularnog „Seksa i grada“, patetični pokušaj odgovora na pitanje: što se dogodilo s likovima?, zapravo je serijocid velikog kalibra. Ako Carrie Bradshaw može postati luzerica udavača koja u preskupoj vjenčanici grabi Facu za nogavicu i viče: „Ženi, me, ženi meeeeeeeeee!“, nakon što su na njezinom svjetonazoru odgojene horde single žena +30, onda je u kriminalnim nastavcima zbilja moguće sve... Kad se isprazni kasa, ni od 4 asa neće ostati ništa. A imitacija je uvijek gora od originala, čak i ako imitiramo sami sebe, igrajući, kao, po provjerenom receptu.

Prvo je uvijek bolje od drugoga, no, kako bi rekao moj brat Jakiša, „netko mora biti i drugi“!

Načimanje (netko mora prvi)

Dakle, kao što sami naslov kaže, netko mora prvi, a s obzirom da se kod nas u kući uvijek znao red, pravila pristojnog ponašanja nalažu da prvi piše onaj ko je treći po starini.

U nedostatku inspiracije, jerbo nije inspiracija antifriz pa da ga možeš natankat (ko šta ga je Ankica jučer natankala jer ju je stari, ponukan demagogijom hidrometeorološkog zavoda lijepe nam naše, ufurao da će zahladit, a danas kosa opada od nenadanog zatopljenja), opisat ću apsolutno nezanimljivu crticu s početka jučerašnjeg dana.

Naime, probudim se negdje oko 8-9 i odem do kupaonice obavit fiziološke i higijenske obveze, i taman tokom preskakanja brijanja shvatim da sam prilično zadovoljan svojim privatnim životom i kako mi samački život omogućava čitavu lepezu različitih načina na koje mogu organizirati svoj radni dan, a da sa svakim od tih načina budem zadovoljan. Podsjetim sam sebe na Hugha Granta u filmu About a Boy, snimljenom prema istoimenoj knjizi, i onda se podsjetim da sam za vrijeme nesamačkog života pogledao više filmova u kojima je Hugh Grant odigravao glavnu ulogu, nego utakmica u kojima je Avram Grant gospodario s klupe.

Zatim se, sasvim vedar i prpošan, uputim do lifta, pa ga pozovem da se ne mučim ić niza stepenice od drugog kata do prizemlja (zapravo sam čuo jednu lažljivu gospođu kako ide stepenicama pa sam je odlučio izbjeći). I ništa, dođe lift i krenu se otvarat vrata, kad unutra avion. Ono žena-avion. Da je sad moram opisivat, ili prepoznat, nema šanse da bih uspio, što je uobičajen ishod mojih iznenadnih susreta s pripadnicama ljepšeg spola, ali znam da sam tada bio prilično uzrujan iz dva razloga:

1. Kako ću se ponašat za vrijeme te duge vožnje do prizemlja?
2. Jel' se baš sada morala pojavit, da mi svojom prisutnošću ukaže na nedostatke analize mog savršenog života, odigrane koju minutu prije?

Ovaj drugi razlog je nepotrebno dalje opisivati jer po tom pitanju nisam mogao učiniti ništa.
Što se tiče prvog razloga, odabrao sam već provjerenu taktiku izigravanja kulera koji je blago pospan, blago mu je dosadan svijet oko njega, a posebno ga, ali apsolutno, ne interesira ta žena koja se s njim nalazi na metru kvadratnom lifta, i da ga moraš pitat kojeg spola je bila osoba s kojom se vozio, odgovorio bi sa: "Koja osoba?"
Onda se lift zaustavio i otvorio, ja sam otišao do ulaznih vrata, gospodična je nosila ogromnu vreću smeća pa sam joj, kavalirski, pridržao vrata, ali nisam ni pogledao prema njoj. Zapravo sam gledao u totalno suprotnom smjeru i, ako je itko odlučio dati ime tom mom ponašanju, jedino što bi me potanko opisalo je "arogantni kreten".

Nema neki poseban razlog zbog čega sam sad ovo napisao, osim, kao što sam već najavio, da načmem blog. I da vidim koliko dugo ću moći izdržati da se isključivo pristojno izražavam. Vjerojatno dok mi ne dopizdi.