„Ti bi definitely trebala biti an illustrator kad porasteš“,
rekla mi je S. na svojoj čudnoj mješavini srpskog i engleskog. Ona ima osam
godina i odbija govoriti srpski, a ja sam plaćena da je na to motiviram, što je ljepše ime za tjeram. Rekla je to zureći u sliku koju
sam pokušavala nacrtati dok su ona i mlađa joj sestra N. jele špagete s umakom
od rajčica u dnevnom boravku i gledale Disney channal. Ponekad im dozvolim da
jedu tamo, ako su posebno dobre. Zapravo sve živo protumačim kao posebnu
dobrotu, samo zato da bih ih malo odmakla iz kuhinje i mogla u miru pospremiti
nered koji su prethodno tijekom dana stvorile u kuhinji. Tako sam toga dana
činjenicu da jedna drugoj nisu u tuči oči povadile protumačila kao bivanje
dobrima i pustila ih da ostavljaju mrlje od umaka na staklenom stolu, hipnotizirane
tv-serijom. Možda je S. zbilja u pravu kad mi se obraća s kad porasteš, iako znam da se zapravo radi o nemogućnosti
izgovaranja sintagme „kad počneš raditi neki drugi, pravi posao“. Jer i S. i N.,
koliko god male bile, znaju da ovo zapravo nije pravi posao. A N. pritom ni
pojma nema o godinama pa misli da sam ja tinejdžerica i to argumentira
činjenicom da nosim mašne na glavi. Odrasli oko nje to ne rade pa se čudi i
svrstava me u neku među-skupinu. Pametna je ona djevojčica...
S. je do zaključka da bih mogla biti tinejdžer došla tako
što je dovršila večeru samo dopola i došla pogledati što to zapravo crtam.
Uzela sam njihove pastelne bojice i olovku pa počela kombinirati jedno s drugim
i stvarala minijaturnu sličicu knjižnice, knjižničarke koja na ljestvama
dobavllja knjigu i male djevojčice koja, okrenuta leđima promatraču, prstom
upire u knjigu koju želi. Djevojčica je s razlogom imala narančastu kosu i
kikice: svako se izgubljeno, nedoraslo čeljade ženskoga spola u nekom trenutku
vlastite izgubljenosti identificira s Pipi Dugom Čarapom. Iz ruke djevojčice na
slici, drito do poda, visio je plišani, smeđi medo, nalik onome iz Mister
Beana. I S. mi je pokušala dati savjet o budućoj karijeri, čak me pitala zašto
nisam ilustrirala onu knjigu koju je moja sestra napisala.
„Da jesi, bila bi puno manje...plain“, objasnila mi je. Ona
je, naime, još uvijek u godinama kad se zanimljivost knjiga mjeri brojem
ilustracija. A „Naročito ljeti“ nema nijednu, iako je gotivimo mi, Pipi Duge
Čarape i Petrovi Panovi.
Što je najbolje, nekoliko sati zbilja sam razmišljala o
poslu ilustratora dječjih i manje dječjih knjiga, ali želja me brzo prošla.
Istini za volju, sjetila sam se koliko umorna sam postala još puno prije samog
dovršavanja iti ove minijaturne slike. A sjetila sam se i kako sam u petom
osnovne imala samo jednu četvorku, i to iz likovnog, i to zbog nekog Uskrsnog
jajeta koje smo trebali napraviti od balona i novina i koje se, u mojem
slučaju, nikad nije dovoljno stvrdnulo. Pa sam prošla s 4,9 i to sam smatrala
osobnim porazom, tada. Nekoliko godina kasnije, smijala sam se tome kako sam
bila osobno poražena zahvaljujući premekanom jajetu i činjenici da to zvuči kao
da sam dobila lošu zaključnu ocjenu iz domaćinstva ili, nedajbože, nečeg
seksualnog. Tada sam zbilja bila tinejdžer.
Volim, tako, u svojoj glavi razmišljati o različitim
karijerama koje bi bile dobre za mene. Zanimljivo je da sam se tek zadnjih
nekoliko godina počela intenzivno baviti tom mišlju, a imam već 26 i već sam
odavno završila sa školovanjem. Nekim čudom, kao mala, a i kao tinejdžerica,
bila sam uvjerena da ću studirati kroatistiku i još neki strani jezik, što sam
na koncu i napravila. Možda sam jednostavno tada trebala mašti više puštati na
volju pa me ova kriza karijernog identiteta ne bi lovila sada, kada nisam više
ni u pubertetu, a bome ni blizu krizi srednjih godina. Makar, čula sam nedavno
da postoji i nešto što se zove kriza srednjih dvadesetih...
Danas sam upoznala curu koja je, na moje pitanje čime se
bavi, odgovorila pokraćim objašnjenjem da je pisac, fotograf i dostavljač
hrane. I da ne zna koje od toga najviše voli, osim što zna da mrzi ovaj dio s
dostavom hrane. Čudni su ljudi u New Yorku, iako je ova zapravo iz Indiane.
Zapravo, nisu čudni, nego se jednostavno moraju baviti svim i svačim žele li se
uopće baviti ikad onim što vole i za što su, nadajmo se, certificirani.
Osoposobljeni. Tamo odakle ja dolazim, bavljenje svim i svačim „prizemnim“ kad
si za nešto „nadzemno“ certificiran, smatra se osobnim neuspjehom, istim onim
intenzitetom kojim osobnim neuspjehom smatraš i prosjek 4,9 kad si štreberica
iz Siverića, imaš 11 godina, meko skuhano jaje i profesoricu likovnog koja te
stalno uspoređuje sa starijom sestrom, zaboravljajući da je predavala i tvojem
ljevorukom bratu.
Procrtala sam, onako kako Bog zapovijeda, u srednjoj školi i
od tada sam nastavila crtati dosta. I dosta dobro. Svi moji prijatelji misle da
dobro crtam, nećaci su me zbog toga uvijek voljeli, a štićenice mi, eto,
savjetuju da postanem ilustratorom. I mene to veseli. Ali negdje duboko u sebi,
znam da ilustrator nije meni namijenjena karijera, ako ništa drugo, a ono barem
zato što sam svojih crteža sačuvala možda par i što su oni u koje sam utrošila
najviše vremena najbolji, a na ostale mi se uopće nije dalo trošiti vrijeme.
Knjižničarka i djevojčica završile su kod Ane, moje drage
prijateljice iz Benkovca, a trenutno i iz New Jerseya. Sliku sam pretvorila u
neku vrstu porukice i napisala neku umotvorinu otraga, o tome kako ona i ja
jedna drugoj naizmjence služimo kao knjižničar koji ti dohvaća upravo onu
knjigu za koju si zapeo, ali je sam ne možeš dosgnuti. Ana se oduševila, a meni
je bilo drago jer zbilja je krasna sličica, tekst je preseratorski, ali od srca
i neloš, a trud koji sam u cijelu priču uložila veći je nego trud u bilo koju
drugu sliku koju sam ikad nacrtala, makar se ideja rodila u trenutku kad su
moje štićenice, lažno dodijeljenom zaslugom, dobile privilegiju večeranja
špageta u dnevnom boravku.
Ratuži me samo, ponekad, što medi na slici, onom visećem,
trošnom i loše nacrtanom, nisam nikad pripisala nikakvu ulogu i ostao je nekako
proizvoljan detalj, minoran i drag detalj na slici, zbog kojeg mi S. sasvim
sigurno nije savjetovala karijeru ilustratora.
