„... i možeš lagat svoju mamu, ali nikad ne mene...“

Svaki put kad čujem izjavu, ili varijaciju na temu izjave „živo me zaboli za tuđe mišljenje“, jedan mali dio mene umre od smijeha, a onaj drugi, znatno veći, umre od tuge. Tuge što uopće postoje stvorovi koji pokušavaju lagati samima sebi i drugima.

„Kolega, to nije ni istina, a nekmoli da se lako dokaže,“ rekao je jednom neki profesor s PMF-a studentu koji je samouvjereno započeo rečenicu s „lako se dokaže“, a onda prosuo notornu laž i dezinformaciju. Meni se čini da bi sličan komentar komotno mogao popratiti i izjavu ovih lažova i prevaranata iz prethodnog paragrafa.

Mene je stalo do toga što drugi ljudi govore o meni. Stalo mi je i do toga što misle, ali ne do te mjere da bih ih pitala za mišljenje. Dapače, toliko mi je stalo do njihova mišljenja, da bih rađe da ga zadrže sami za sebe, nego da mene gnjave i kvare mi raspoloženje s njim. Ako pitam za savjet ili eksplicitno tražim iskrenost, naravno da istu i očekujem, ali kad dobijem iskreno mišljenje koje niti sam tražila, niti mi se sviđa, niti ima ikakve veze s onim koji mi ga je dao, osjećam se dosta gore nego kad mi netko uruči šamarčinu preko pola face. Barem mi se čini da se osjećam dosta gore nego prilikom dobivanja šamara jer sam se, vrlo otvoreno, šamara tijekom života nadobivala dosta manje negoli tuđih iskrenosti.

Jasno, ako sam prema nekom kreten i konstantno ga ugrožavam vlastitom neobazrivošću ili zlobom, očekujem da me iskreno pošalje u rodno mjesto i kaže mi svoje mišljenje. Ali ne vidim kako je točno neobazrivo npr. pušenje daleko od ikoga kome bi moglo smetati (osim meni samoj) ili na mjestu na kojem je dozvoljeno. Žali se vlasniku kafića, ne meni! Ne vidim kako je neobazrivo od mene da se nakaradno oblačim ako to mene veseli. Ne vidim kako je neobazrivo od mene da spominjem spolovila ili spolno općenje u svrhu figure govora, a ne u svrhu vrijeđanja nekog. Yet somehow, nerijtko dobijem komentare apropo svega navedenoga.

I dosta se često dogodi da reagiram na to ružno, a potom od iste osobe dobijem komentar: „Ali šta te boli briga za tuđe mišljenje?“

Ma je li?

Znači, upravo si mi udijelio komentar koji bi meni trebao značiti koliko i bruto društveni dohodak Nepala, ako ne i manje? A zašto si mi ga onda udijelio? Smatraš li sebe toliko nebitnom figurom? Bojiš li se da će ti usta srasti ako momentalno ne ispališ nešto u obliku rečenice, pa bila ona i toliko nebitna da na nju onaj tko je čuje smije isključivo zijevnuti?

Nekako sumnjam u bilo koje od navedenih rješenja – prije će biti da si šupak koji ide okolo i dijeli svoje iskreno mišljenje o stvarima koje ga se ne tiču, enebili polučio željeni efekt, a to je da se dotična osoba osjeća – LOŠE. I toliko si glup u kamuflaži svog nauma da si u stanju lagati kako se smatraš nebitnim ili lažirati strah od sraštavanja usta.

Nerijetko uslijedi i još koji briljantan komentar, poput:“Ali ti zapravo reagiraš zbog nekih svojih kompleksa.“

Ma hajde, Ajnštajne, kako li si samo to zaključio?

Kurčiš li se možda perceptivnošću po pitanju toga da ljudi imaju komplekse? Hoćeš još jednu revolucionarnu vijest? Ljudi imaju dva bubrega, u većini slučajeva! Kako bi bilo da i to učestalo ponavljaš? Možda dobiješ Nobela za najviše izgovorenih rečenica po principu „state the obvious“.

Je, brate, imam komplekse. Imaš ih i ti. Imaju ih svi. Razlika između tebe i mene je u tome što ja iza svojih stojim i ne pokušavam ih izliječiti gomilom futilnih poteza, kao što je prozivanje drugih ljudi zbog njihovih kompleksa u nadi da će tako njihovi postati tema razgovora umjesto mojih. Uostalom, ako stvarno misliš da bi komplekse toliko trebalo skrivati, koji kurac čačkaš po govnu? Ili ne misliš da je to strašno? Super onda – imam odličnu igru za tebe: hodaj cestom i traži ljude u kolicima, vikni im u facu „hahaaaa, ne možeš hodat, cripple, cripple, štipnem te za nipple, nja-nja-nja-njaaaa-njaaa...“ pa kad te pošalju u tri pizde materine, nevino ih pogledaj i reci: „Ali ti ne cijeniš iskrenost i očito imaš neke komplekse.“

Imam komplekse.

Stalo mi je do tuđeg mišljenja.

Iz ta dva razloga, volim primati komplimente, a uvrede i neugodnu iskrenost ne volim.

Jasno da nisam toliki nesigurni idiot da ću se do te mjere mijenjati i prilagođavati društvu i lišavati se stvari koje me vesele samo zato da ne bih koji put popila i verbalnu šamarčinu preko pola face, ali mi for sure as fuck ne pada na pamet prestati reagirati na spomenute šamarčine. Mislim da gutanje takvih reakcija vodi težim problemima sa želucem, opadanju kose, osteoporozi, raku i onom najgorem – pretvaranju u šupčinu koji darežljivo dijeli iskrenost normalnom svijetu, a da taj iskrenost uopće nije tražio.

Eto, toliko od mene.

A sad vas molim da lajkate jer ću inače prijeći cestu da umrem. Sama. Na kiši. I čitat Hemingwaya.

Pet stvari za koje mi se ponekad čini da ih vole svi, osim mene (imam osjećaj da sam nešto ovakvo već pisala?)

1.Youtube videa s netalentiranom djecom ili kućnim ljubimcima – da mi je kuna za svaki takav koji mi se pojavi na News Feedu! Što je najgore, tu i tamo pogledam neki od tih videa i stvarno se ne mogu odlučit koji su mi gori, ovi s djecom ili ovi s ljubimcima. Nemam ništa protiv videa u kojima su djeca jako impresivna i po nečem drugačija, ali kad mi blene u kameru i kaže tu i tamo „mmmmmmbaba, ba...da da da da da...“ uz obvezno obilato slinjenje i pogled iz malog mozga, moram priznat da mi se život zgadi. Općenito, male bebe i tinejdžeri su mi katastrofa – glupi su, smrde i nijednima ne možeš dokazat da ništa ne znaju. Srećom, tinejdžera nemam među prijateljima, a i ne divi se cijeli svijet njihovom vrištanju i smrđenju po tramvajima. Ima ta jedna stranica gdje majke beba istovremeno tvrde kako su užasno plemenite samim time što im se ne gadi mijenjat tuđe pelene, i pokazuju na sve načine da bi jedna drugoj oči povadile, a ja ne kužim točno zašto. Koji put se natječu koja je više fakulteta istovremeno završila i usput provela vrijeme sa svojom djecom, koji put koja bolje kuha,koji put koja je brže vratila dobru liniju nakon poroda. I ne daju ni slučajno jedna drugoj priznanje da je neka od njih dviju (ili više) bolja.Strava i užas! Toliko miroljubivi i plemeniti stvorovi da je to čudo Isusovo.

Ovi, pak, s ljubimcima se stvarno iskreno dive jedni drugima, ali meni su, brate mili, isto tako dosadni. Pas i mačka u većini videa ne rade ama baš ništa posebno, međutim, svi moramo glumit da su upravo odsvirali klavir, rekli „I love you“ i bili preslatki jer trče, kao da bi nešto drugo trebali raditi. I to ide na izravnu štetu videa u kojima se zapravo nešto zanimljivo i dogodi, a ljudi poput mene ih izignoriraju jer očekuju dosadu pa ostanu zakinuti za zbilja hvalevrijedno iskustvo.

I da nadodam – ne znam kako se deklinira „video“.

2.Umjetnost – točnije, potreba za lijepljenjem ili nelijepljenje te etikete. Čemu to služi može li mi itko objasniti? Zašto je bitno kad nešto čitaš, gledaš, slušaš ili stvaraš je li to visokovrijedno ili nije? Ako gledam film, hoću da on kod mene poluči zadovoljstvo odgledanim, ako slušam muziku, hoću da mi čini uhu da se osjeća dobro. Isto je i s knjigama. Ne poričem da su neke stvari originalnije od drugih, a ako su samim time i ugodne, većina će im se zadiviti više nego ugodnima i manje originalnima. Nije mi, međutim, nikako jasno zašto je određena slika bez imalo talenta i duše naslikana vrijedna milijune i milijune, a njen autor je dobio status vrhunskoga umjetnika. Bio je čak nedavno i onaj neki testić sa žvrljotinama djece i slikama modernih umjetnika gdje rješavatelj testa mora pogoditi što je čije djelo. Naravno da većina puši di stigne!

Čak i ako stavim na stranu to da osobno nimalo ne cijenim modernu, a ni većinu drugih umjetnosti, najviše od svega me boli spočitavanje kvalitete ljudima koji pišu turbo folk. Kad kažem turbo folk, mislim na ono što se sviđa širokim masama. Zašto je Tonči Huljić toliko podcijenjen? Pa čovjek svoj posao obavlja vrhunski već toliki niz godina, okreće pare i ne gubi publiku. Halo? Nije li to svojevrsna sposobnost zbog koje bi ga trebalo hvaliti? Očito nije jer kad se, s vremena na vrijeme pojavi kakva Remi, dobit će tone obožavatelja, mahom ljudi koji također nisu nikad bili uspješni koliko su očekivali da će biti. Umjetnika, takozvanih.

Usput, da je Vuka s Wall Streeta kojim slučajem napravio James Carmeron, bio bi popljuvan sa svih strana. Jer Cameron je turbo folk.

3.Sve što vole mladi – ne. Apsolutno ne. Bolje mi je puno toga što vole stari. Evo, npr., stvari koje dosta mladih voli, a mene nikad nisu naročito dirale, čak i kad sam bila ful mlada: Colonia, David Guetta, slike, brzina, botuni, tequilla, uggsice, samostojeće čarape (otkako su mi jednom pale oko gležnja prilikom čekanja na punom semaforu kod Učiteljske akademije pa sam tadašnjem objektu čežnje u sobu došla blatnjave noge), dočekati svitanje, spavati na tuđem kauču s još osamnaest jednako mrtvih pijanih ljudi i smrdit na usta ujutro u nedostatku četkice za zube i s maskarom do koljena, one night standovi, vjenčanja (još kad mi kažu „al' bit će ti mladih!“), solarij, grupna putovanja na duže od tri dana (još kad mi kažu „al' bit će ti mladih!“), vatromet, petarde (je, puklo je, pa šta? Di si bio devesprve?), urnebesne komedije, romantične komedije, ratni filmovi, preferiranje Cliffa Burtona u odnosu na sve druge basiste ikad, a sve zato što je mlad umro, Jim Morrison, Elemental, gumeni bomboni i muškarci s dugom kosom. Vjerojatno ima toga još, ali ovo je za prvu ruku sasvim dovoljno.

4.Vicevi – ne znam koji točno element viceva mi je najgori: to što su većinom neduhoviti, to što već u samom startu znam „ajme, sad ću se morat jako smijat, inače će pričatelju biti grozno neugodno“ ili to što se vrlo često ne uspijem niti na silu nasmijat pa onda jedno pet sekundi moram gledati onaj izraz face...kako da ga najbolje opišem? Ono kad osoba ispriča vic, ima zamrznuti osmijeh i ne umire sam od smijeha jer to nije cool, ali zato izgleda kao da je netko stisnuo hold taman sekundu prije nego što se prepolovio od vlastite duhovitosti, gleda te u oči i čeka da ispališ rafal hahahaova pa da on može mentalno posegnuti za činelama i lupiti „param-pam-pššššš!“, ali se to sve skupa ne dogodi. Grozno. Jezivo. Ne znam nijednu duhovitu osobu koja priča viceve, vjerojatno znam još manje neduhovitih osoba koje vic ispričaju dobro, a najmanje znam dobrih viceva. Ako i postoje, meni je većina promakla jer mi se u trenutku početka vica dogodi isto ono što mi se dogodi kad vidim video s bebama i ljubimcima – mozak mi se spontano isključi i sve mi promakne. Šteta. Baš šteta.

5.Balašević.

Berba 2013

Već sam trubio o tome kako se sva muzika koju sebi puštam tefteri na internetu pa mogu kasnije gledat šta sam i koliko slušao. Kad izvučem statistiku za 2103, od top pedeset albuma, deset ih je svježih i to četiri najslušanija u prvih pet. To je zovem dobra berba!

Pa krenimo s kauntdaunom:

10. Der Dritte Raum - Morgenland

Općepoznata stvar je da nemac radi najbolji tehno, a ovo je moj omiljeni njemački techno dvojac. Imaju hrpetinu odličnih albuma i tonu trance hitova. Svatko tko je nogom kročio na bar jedan rave patry u devedestima, čuo je neku njihovu stvar.

Zadnji album donosi nešto drugačiji zvuk, ima analognih instrumenata i dosta je iznenađujuć. Meni se ipak najviše sviđaju klasični momenti kao ovaj:

Der Dritte Raum - Morgenland

Koliko kužim po internetu, nisu baš nešto popularni na engleskom govornom području. Ne znam zašto, ljudi rasturaju.

9. Queens Of The Stone Age - Like Clockwork

Sa "Rated R" i "Songs for the Deaf" sam se drogirao prije desetak godina. Onda je otišao Nick Oliveri, a QOTSA su snimili "Lullabies to Paralyze" i "Era Vulgaris", dobre albume prepoznatljivog zvuka sa par odličnih stvari, ali falilo mi je ono nešto.

E tog "onog nečeg" ima koliko hoćeš na zadnjem albumu koji me izuo iz cipela kad sam ga čuo jer, iskreno, nisam vjerovao da Josh Homme može iz sebe izvući toliko moćne glazbe. Nick je opet tu, možda je u tome stvar, možda je Oliveri njegova muza.

QOTSA - I Sat By The Ocean (Live on Letterman)

8. Arcade Fire - Reflektor

Kako tek osmo mjesto ? I ja se pitam. Ajmo reć da su prekasno izdali album iako znam da nije istina; da me cijeli album primio kao što me primila naslovna numera, torpedirao bih ga na prvo mjesto bez obzira na oktobarski datum izlaska. Ima vremena, možda mi još sjedne, za "100th window" mi je trebalo šest godina.

Naslovna stvar je za ubit vola, čuje se i vojvoda negdje oko pete minute.

Arcade Fire - Reflektor

7. James Blake - Overgrown

Jebemu, ovaj se rodio 1988 i sa 22 snimio "Limit To Your Love". Neki su upali u kazanče s talentom kad su bili mali. Album prvijenac mu je bio malo slabiji od stelarnog starta, nekako mi je zvučao nezaokruženo. Zato je "Overgrown" zaokružena cjelina, prekrasan originalni komad čudne elektronike.

James Blake 'Retrograde'

Od ovog tipa očekujem čuda u godinama koje dolaze.

6. Tobogan - Live At Kramasonik

Evo nešto za šta nitko živ nije čuo. Ne bih ni ja da da mi nije Grge, kolege s posla. Super je kao pozadinska glazba, da vam svira onako lagano dok programirate, pušite travu ili nešto slično.

Ovo mi je najbolja stvar, totalno je cool kad se "zlato" od vještica probije negdje oko šeste, sedme minute.

Tobogan - Live At Kramasonik - Zlato Dub

5. Daft Punk - Random Access Memories

Šta reći o ovom monstrumu ? Čim je izašao, a i prije, svi su znali da se radi o nečem velikom. Pokupio je sve Grammyje, potpuno zasluženo. Ako možete preslušati samo jedan novi album godišnje, neka to bude ovaj.

Neću stavit "Get Lucky", moj post, moj favorit, Julian Casablacas i "Obična ljubavna pjesma":

Daft Punk - Instant Crush ft. Julian Casablancas

4. Everything, Everything - Arc

Ovo je izvukao Ljubo, još jedan kolega s posla. Par mjeseci sam slušao samo njih, Alt-J i Django, Django. Indie at it's best!

Everything Everything - Kemosabe

Everything, Everything imaju još jedan album, "Man Alive" iz 2010. On na Pitchforku ima ocjenu 3.8 što je komično niska ocjena, koja više govori o tom sajtu nego o ovom bendu kojeg bi morao poslušati svaki ljubitelj lijepe pjesme i dobrog zvuka.

3. Atoms For Peace - Amok

Thom Yorke je genije, sve šta snimi pretvori u zlato. Tako je i s ovim albumom. Thom Yorke ne radi loše stvari, nikad. Thom Yorke je Radiohead (sorry Jonny Greenwood). Kad mu se pridruže Flea i Nigel Godrich to zvuči ovako:

Atoms For Peace - Before Your Very Eyes

Izgleda da i uživo rasturaju, šteta šta ih nismo mogli gledat na Terraneu.

2. Pips, Chips & Videoclips - Walt

Dubravko se vratio u velikom stilu. Album nema slabog mjesta (Ankice, daj se malo potrudi), u Tvornici su Pipsi otvorili koncert tako da su najprije odsvirali sve stvari sa Walta. To se ne radi ako nemaš apsolutno povjerenje u novi materijal. Još je rano za reć, ali možda je ovo najbolji album pipsa ikad.

A evo i hita, odmilja nazvanog "Common People":

PipsChips&Videoclips - Bi li ili ne bi

1. Bad Copy - Krigle

Gledam svoju listu od pedeset najslušanijih albuma, eklektična je ono u pm, ima tu i elektronike i džeza, indieja, tvrdokornog rocka, svašta nešto, ali svi moji punti kad se zbroje, ono što sam najviše slušao glasa se ovako: "dođi malo vamo, da ti ga zabiberim, nemoj da se kliberiš, jer mi smo džastin biberi".

Sramota. Skoro mi je neugodno.

Ipak, brojke su neumoljive. Činjenica je da ja jaaako volim Bad Copy. I moja djeca ga vole. I prijatelje nagovaram da ih slušaju. Zašto ?

Zato šta je to najluđi i najduhovitiji bend ikad. Teško je izdvojiti koja je stvar s krigli najbolja. Najbolje je album preslušati u cjelini. 

bad copy - esi mi dobar

Toplo preporučam i prva dva albuma "Sve sami hedovi" i "Najgori do sada".

******************************************************************

Nema Bowiea ? Nema.