Nataša ili Istinita priča o tome zašto je praktično imati loše pamćenje kad si nomad...

Pronađoh na Facebooku djevojku distinktivna imena. Nataša se zove, a prezime je manje važno.

Sjećam je se iz doba kad smo bile klinke – ja predškolske, a ona taman školske dobi. Bila je nevjerojatno lijepa i još nevjerojatnije odrasla. Njene su oči isijavale vragolastost i dobrotu istovremeno, znala je u pravom trenutku pustiti suzu i šeretski se nasmijati.

Imala je sestru i mamu, bila je iz Vukovara. Igrale smo se škole i ona je uvijek bila profesorica, barem u situacijama kad smo se igrale samo ona, njena sestra i ja. Logično, jer jedina je od nas išla u školu.

I baš nešto malo nakon što je započela prvi razred, odselile su u Zagreb.

Vidjele smo se nakon toga samo jednom, kad su opet posjetilo hotelsko naselje, nakon vremena koje se činilo metuzalemski dugo (a zapravo je vjerojatno prošlo tek nekoliko mjeseci). Grlile smo se na hodniku hotela i plakale. Općenito smo tih godina nešto jako puno plakale. Razmijenile smo adrese i nastavile s dopisivanjem. Živjele su u Dubravi, koju sam zamišljala kao predivnu crnogoričnu šumu prepunu sova i lastavica, prepunu djece na slabo prometnim ulicama, sa sporadičnim Crnim Čovjecima i inim negativcima što vrebaju ispod mostova na gradsku djecu iz domaćih dječjih romana. Nataša to ni ne zna, ali u mojoj su glavi njezin zagrebački život pisali raznorazni Kušani i Ivane Brlić Mažuranić, oslikavali ga brojni Ninoslavi Kuncovi i pjevali Klinci s Ribnjaka. Zagreb je bila mala pitom grudica, tek jedna od točaka na kraju rečenica što su ispunjale stotine tisuća stranica Biblioteke vjeverica. Takav je meni bio Zagreb, ali ne onaj Zagreb u kojem žive moji siblizni, nego onaj Zagreb u kojem žive djeca. U kojem žive Nataša i njezina mlađa sestra.

Nataša i njezina mlađa sestra jednog su dana zaboravile odgovoriti na moje pismo i nikada se na to više nisu podsjetile. Slale su mi pisma u kuvertama sa šarenim životinjama, ispisane na stranice koje su mirisale na knjižare i starije gospođe – miris kakvom je kasnije najbliže došao Diorov Hypnotic Poison. Ja sam živjela u Solarisu i nije bilo knjižara u kojima se moglo kupiti prekrasne i mirisne setove pisama pa sam drvenim bojicama crtala po rubu listova iz bilježnice. Nikad nisam bila zadovoljna nacrtanim: uvijek je bilo nekako grbavo i nahero i improvizirano. I nije mirisalo ni po čemu, osim po školskom priboru i onome što je mama tog dana kuhala u prostoriji hotelske sobe koju smo odlučili proglasiti kuhinjom. Sve u svemu, nedostojno ikakve romantične dječje priče.

Kada je pismo jednog dana izostalo, zaključila sam da se sigurno radilo o grbavosti linija koje su tvorile moje oblake i zvijezde (jer se drugo ništa nisam usudila crtati).

Od tada – ni riječi ni slova.

Nekoliko sam ih puta pokušala naći na Facebooku, ali bezuspješno, sve do nedavno. Pronašla sam Natašu i hrabro joj poslala poruku, kako je i dobrotvorka Trude iz Norveške meni poslala poruku prije nekih pet godina. Trude i ja smo se dopisivale tijekom djetinjstva, slale si blokiće, žvakaće i nakit, a onda je i to prestalo. Kod nje sam znala da se radilo o nesrazmjeru u dostizanju puberteta – dok su mene još interesirale Barbike i bicikl, Trude su već počeli zanimati svakojaki Unari, Gunari, Olezi i Larsovi. Pronašla me, međutim, odraslu na Fejsu i donekle smo obnovile prijateljstvo, obje podjednako raznježene.

Nataša me se, pak, uopće ne sjeća.

Nataša doista potvrđuje da je živjela u Solarisu i da ima mlađu sestru i da je rodom iz Vukovara. I njezina profilna slika potvrđuje da je to Nataša – ima iste one dobrostivo vragolaste oči i put manekenke ruskoga tipa.

Ali me se ne sjeća.

I nije joj drago što me se ne sjeća pa brzo napominje da me se njena mama sjeća i da smo obitelj i ja zapamćeni po dobrom. Pita me, jako me puno pita o tome što smo radile, gdje smo se družile i čega smo se igrale, ali odgovaram šturo, pomalo posramljena činjenicom da mi se tako malo stvari u međuvremenu dogodilo pa pamtim neke nebitne dječje tričarije. Ali ni tog šturog se ona ne sjeća...

Zaključujemo zajedno kako nam je djetinjstvo prokleto ratom i neimaštinom, kako se naši vršnjaci iz sretnijih gradova bolje sjećaju svega jer imaju i fotografije i video kasete. Imaju igračke koje su im davni prijatelji nekad poklonili, imaju lokacije na koje se vraćaju pa im poput okidača pucaju u središta nekih davno zahrđalih meta.
Mi?
Mi nemamo rodne gradove u kontinuitetu.
Nemamo igračke od prvih prijatelja jer ih ni ti prijatelji nisu baš imali na darivanje – da ne kažem na bacanje. Nemamo fotografije jer su zatočene doma (i neke od njih dobit ćemo tek godinama kasnije, iskopane između dignuta parketa, temeljito dezinficirane od fekalija zalutalih po našim dnevnim boravcima) i nemamo video kasete jer što je to.

Naša su djetinjstva u seljenjima. Seljenjima i veseljenjima povratku doma. A ako smo iz Vukovara pa se nikad nismo vratili, onda ostaju samo seljenja i nema previše mjesta memoriranju svih koje smo na nužnim putovanjima upoznali.

Tužan je to život, ali je tako nekako...

„Da, tako je to nekako,“ kažem, ali u sebi mislim: Nataša, ja se sjećam svega. Sjećam se prvog dana kad sam vas ugledala i koje su vam boje bile (iste) hlače. Sjećam se i nevidljivih boja – boje tvojega glasa i boje grada u koji si poslije Solarisa otišla živjeti: sjećam se da Zagreb nikad nije bio zeleniji i bliže slikama iz Bibilioteke vjeverica. Sjećam se da ste kasnije dobili još jednu sestru, ali da ona nije u sebi imala ništa rusko jer je tata bio netko drugi. Sjećam se da smo plesale po sobi s tvojom mamom, koja tada nije ni u što vjerovala, i da nas je posjetom u Solaris par mjeseci kasnije pozdravila s „Hvaljen Isus i Marija!“ Sjećam se kako si skoro pretukla dečka na hodniku hotela jer me ismijavao kad mi je ispao prvi zub i kako si prijetila ljudima koji su me plašili da ću opet slomiti ruku. Sjećam se kako smo plakale kad ste odlazile i kako smo još više plakale kad ste se jednokratno vratile. Sjećam se kako ste netragom nestale iz pisama i kako je Biblioteka vjeverica

odjednom postala Algoritam – mračan, depresivan i sur, poput orla i svega ostaloga što je suro, ako je uopće još išta osim orla suro, i ma što to "suro" značilo.

A ti se ne sjećaš ničega.

Više neću tražiti internetom ljude izgubljene u djetinjstvu jer mi je ego prekrhak, a sjećanje previše važno. I ako ga promijenim ili pokvarim, neće ga nadomjestiti nikakva kaseta, igračka ili fotografija. Zaboravit ću, radije,  da postoje sve one Tijane, Tine, Ivane, Aleksandre, Zrinke, svi oni ljudi iz skradinskoga kraja, iz Novoga Sada i iz Bihaća.

Neka ostanu u Biblioteci vjeverici (makar nikad ne živjeli u Zagrebu i zagrebačkim romanima!) i tamo se međusobno druže, skupa sa mnom, zapisanom među istim recima. Jer ni likove iz romana ne pokušavam pronaći, samo ih se rado sjetim.

A zaboljelo bi me – zbilja bi me zaboljelo – da me se Koko i Zlatko ne sjećaju, čak i da mi Melita laže kako me u potpunosti zaboravila. Ponekad je bolje živjeti u neznanju.

Uostalom, nije ni moje pamćenje onoliko besprijekorno koliko sam mislila da jest – tek sam pišući ovo shvatila da mi Hypnotic Poison nikad nije odgovarao samo zato što me podsjećao na pisma koja su prestajala stizati (jesi li razočaran, pokojni Christiane?).

Kad ode tekst na koji – bacam oči

Postoje neka područja ljudske aktivnosti u koja se nitko ne usudi miješati. Bez obzira na prirodu djelovanja, u običnom ih govoru, metaforički dovitljivo, nazivamo "astrofizikom", "višom matematikom", "rocket scienceom", "znanstvenom fantastikom", "cepanjem atoma",  "neurokirurgijom", "nuklearnom fizikom"... ali ih nikad, ali baš nikad, ne nazivamo "lekturom". Pa ni u šali.

Zašto je tome tako? Svima je jasno (pa čak i onoj reklami za Ožujsko ili Karlovačko – meni je to sve isto) da smo nacija koja se kuži u nogomet, politiku, proračun i – jezik. I to ne onaj teleći.

Kad biste kojim slučajem mogli doći (u posjed?!) platnih lista vodećih dnevnih i tjednih tiskovina, nemalo biste se iznenadili ugledavši, negdje na začelju (pored kuhača kave, perača podova i klinaca zaduženih za refile tekućih sapuna u WC-ima), mjesto troška, "lektora", s ciglih 600 eurića mjesečnog dohotka. Pa opet, kad treba utvrditi odgovornost, upravo će taj vrijedni (naizgled neambiciozni) neimar podmetnuti leđa da na njima netko drugi ustanovi krivnju.

Nakon više od 10 godina provedenih u branši – odgovorno tvrdim: nema goreg posla od lektorskog. To je jedini posao u kojem se vide greške, propusti, ne i ono dobro što ste učinili. Dok od govna radite pitu, netko vama nadređen misli da "bacate oko", naziva vas "čitačem" koji nikome nije potreban jer - bacite oko na koji ulomak ranije - pravi se Hrvat kuži i u nogomet, i u BDP, pa kako ne bi u ije/je ili č i ć. Ionako je svejedno. Pa kad treba stegnuti remen, po onoj staroj (meni omiljenoj) o tuđem penisu i gloginjama, stegnut će ga prvo onome koji nikad nije "blizu oltara", ali je zato dežurno smetalo, ono koje stavlja malo slovo kad svaki prosječan Hrvat (spisatelj) misli da bi baš dobro leglo veliko, i gnjavi pošten narod vokativom (pored živog nominativa – ne, padeži se ne mažu na kruh) nakon što ga odvoji zarezom... Kad je Bog smišljao smetala, lektoru je dao osobit tretman. Moraš ga imati, dio je osobne higijene, ali mu pravu svrhu ne znaš. Ako je glavni urednik blistav osmijeh, a grafičar sjekutić gore lijevo, lektor mu dođe nešto kao zubni konac... Da se mahne njime pred nosom kome zatreba, ali da nam bude bitan kao, eto, zubni konac u dnevnoj rutini.

Frustrirane su to skupine ljudi, udubljene u ekrane, črčkaju nešto flomasterima i olovkama, prepoznat ćete ih po crvenim tragovima na prstima, kao pušača-kronera po žutim noktima. I uvijek, baš uvijek, lagat ćete im koliko vremena imaju, nadajući se da u vaš tekst neće intervenirati uopće. Pa da će, s vremenom, otpasti kao suhi list. Balast na stablu novinarske kreativnosti... Pa nek' onda "baca oči" negdje drugdje. Za džaba. Jer vi to zaslužujete! ;)