RANJIVOST

 

Pokazivanje ranjivosti u ovom je društvu neprihvatljivo. Doduše, postoji garnizon ljudi koji na izazivanju sažaljenja grade životnu karijeru, materijalnu ili emocionalnu, svejedno. Ali oni nisu cool, a biti cool u ovom je društvu jedina prihvatljiva opcija.

Kako nemam instrumenata kojima bih potkrijepila svoju tvrdnju, jer niti se bavim sociološkim studijama niti mi je uzorak reprezentativan (čak i ako jest) - jer sam valjda u komunikaciji s okolinom opterećena vlastitim kulerstvom, a što remeti moj doživljaj „drugoga“ - posegnut ću za argumentacijom utemeljenom na Facebooku (kojeg li iznenađenja!).

Pa, bacimo oko na statuse svekolikog online pučanstva. Toliko pozitivne energije, instant zen-budizma, divljenja cvijeću, proljeću, jesenjim bojama, i lijepom danu (od Boga danu) svjedoči o tome da su ovaj svijet i ova država naseljeni nekom višom silom, reklo bi se Duhom Svetim ili nirvanom (kako kome paše), gdje nema nesretnih, zavidnih, sebičnih namčora, a u kostima osjećamo da – tome nije tako. Jer sve je zapravo pitanje vlastite razine samopouzdanja.

To da je samopouzdanje (ili nedostatak istog) jedina i najvažnija ljudska osobina notorna je činjenica. Ali – o tome psssst! Površno je, pa se ne broji.

Facebook nam također pokazuje da u svakom od nas čuči kompeticija, pa je radost to veća što je pomor susjedovih krava izraženiji. A radost raste proporcionalno s mogućnošću da njome vadimo mast nazovi prijateljima, poznanicima, onima kojima smo do jučer slali pozitivne misli u nekom površnom new age pogledu na svijet.

I u tome nema ništa loše. Ako nam je vlastiti altruizam poligon za dokazivanje, ljubav prema bližnjemu dobar okidač za prebrajanje lajkova, a vlastito široko srce najlakše punimo po šoping-centrima, to ne mora umanjiti našu pozitivu, ali – da ga jebeš – žestoko je dovodi u pitanje.

Tmurni oblak, čista emocija, priznavanje da postoji problem koji nije izvan nas, izazvan vanjskim utjecanjem planeta ili okrutnog spleta okolnosti, zapravo vodi u ozbiljnu introspekciju koja je to opasnija što smo samouvjereniji. Jer po njoj dublje kopamo, bez straha ili unatoč njemu. A iz tog procesa ne znamo kako ćemo izići – koliko promijenjeni, koliko svjesni da nismo dali sve od sebe, koliko (ne)spremni na, poslužimo se terminom popularne psihologije, „rad na sebi“.

A raditi na sebi nikako nije cool. Pokazuje ranjivost, nesavršenost, spremnost na žrtvu, prihvaćanje kritike, pa posredno gubljenje sebe. (Neš ti!) „Opasne“ aktivnosti koje nas razlikuju od, recimo, kokoši. Ona je samodostatna. Za sve ostalo tu su lajkovi, kimači glavama i zavrtanje očima... negdje iza leđa. Ili iza plota za koji se držimo kao onaj pijanac iz prežvakane sintagme.

I eto nas – vrtimo svoj kotačić kao hrčak u kavezu, ne pomičemo se s mjesta (jer se bojimo), donosimo odluke i projekcije brzo, pa još brže od njih odustajemo, sve u nadi da ćemo time dokazati koliko smo cool i samopouzdani, no – nitko nam ne vjeruje ni riječ. Jer maske se skidaju pred spavanje ili pred umivanje, kad god, ali skidaju se... A tad je manje važno što kaže selo. Ono i onako ima vlastite kotačiće, jeftine mehanizme prikrivanja kompleksa.

No, takvi životi nipošto nisu izgubljenji. Niti sam ja pozvana da ih gledam s visoka. Oni su sretni ili nesretni ovisno o dozi sreće koju nosimo u sebi, a za koju zbilja vjerujem da je zadana rođenjem (ili u prve tri koje su najvažnije), pa je teško promjenjiva snagom volje. Utoliko – zašto bismo se i trudili? Zašto bismo pokazivali ranjivost? Strahove? Emocije? Slušali umjesto da govorimo? Hodali za promjenu u tuđim cipelama?

Možda jedino – radi sebe. Jer mi to zaslužujemo.

Običaj (Nijedna navika nije toliko glupa da se ne bi ukorijenila u narodu)

Nemam ništa protiv tradicije. Dapače, kad god se radi o nekom starom običaju, uz uvjet da isti nije naporan i ne ugrožava nečiju slobodu, mislim da je zgodno, pa čak i korisno, održavanje tog običaja.
Dakle, neću pisat protiv bacanja kamena s ramena, bacanja jabuke preko kuće, ispijanja kafe preko rahahatluka, pa čak ni protiv pljuvanja sedam puta na prizor crne mačke preko ceste.

Ali ima nekoliko instant-običaja koji su duboko ukorijenjeni u narodu, iako nemaju veze s tradicijom i često datiraju bitno manje od Hajdukovog minusa na računu.

1. Fiksna telefonija

Potpuno je jasno da je prenošenje zvuka na daljinu bilo revolucionarno otkriće i da su se ljudi na tu spravicu nakačili ko da će im ista riješit samoću, kredit i erektilnu disfunkciju. Ljudi stalno misle da imaju nešto izrazito pametno za reć, a altruizam im ne dozvoljava da ostave svemir zakinutim za njihovu ingenioznu misao. Zbog toga često posežu za rečenom spravicom u želji da sa sugovornikom podijele informaciju o glavobolji, nogometnoj utakmici, stranci na vlasti, gihtu ili gravitaciji.
Potpuno je jasno da su si kompanije, koje naplaćuju prenošenje takovih informacija, dale truda da motiviraju ljude da im ostave svoj novac. Zadnji krici tehnologije učinili su daljinsku komunikaciju ekonomski zanimljivom pa tako imamo hrpu programa za internetsko čavrljanje, a i sve mobitelske kuće imaju tarife (ako ikad budem oženio Muslimanku, kćeri dajem ime Tarifa) koje omogućuju telefonske razgovore za gotovo simboličnu cijenu, ako dovoljno volite balit pa vam nije teško izdvojit parsto kuna mjesečno.
Dobra strana mobilne komunikacije je to što je mobilna. Samim time niste ko magarac privezani za fiksnu lokaciju u svojoj kući, ili telefonskoj govornici, i možete iz obližnje birtije razgovarati s dragom, dražom ili mrskom osobom.
Svejedno, fiksni telefon je još uvijek prisutan i nema teorije da će se taj atavizam iskorijeniti dok god je naših staraca. Zaista, još nisam upoznao ni jednu osobu od 60+ godina koja nema telefon kući. Izuzetak su osobe kojima još nije došao telefon u selo (i neće) i nepismeni.
I džaba i jeftini mobiteli, džaba tarife, džaba i mogućnost gašenja tona, ali svejedno je najbolje nazvat kućni telefon i na gotovs postrojit sve ukućane uspomoć zvonjave koja se ne da ugasit.
Zašto koristit snajper kad možeš grunit atomsku bombu?

2. Kvaka za da u mudantama ostaneš u hodniku zgrade

Imaju ona vrata od većine današnjih stanova, koja se mogu otvorit kvakom samo iznutra, a izvana samo ključem. Čak i ako živite u ruralnom području, jamačno ste se susreli s takvim "pametnim" vratima. Ideja je da, ukoliko zaboravite zaključati vrata, provalnik ne može tek tako, pukim pritiskom na kvaku, ući u stan i olakšati vas za dio imovine. On će, jadan, razvaliti kompletna vrata, bila ona zaključana ili ne, i onda vas olakšati i za imovinu i za bravu.
S druge strane, ako vam Hari Mata Krišna zvoni na vrata, a vi se tuširate, pa onda u bijesu stavite ručnik oko pojasa i zatrčite se kroz vrata, bezmalo ćete se iznenaditi kad sa polovice stubišta budete zavitlali natikaču prema produhovljenoj osobi, ne računajući na propuh koji vam upravo zatvara vrata, ostavljajući stan sigurno zaključanim, a vas u ulozi nesuđenog egzibicioniste u pola stambene zgrade.
Bez mobitela ćete biti osuđeni da tako obilazite obližnje stanove, u traženju pomoći, pa možda i za vama poleti pokoja natikača, a ako budete imali sreće prenoćit ćete i u policijskoj postaji.
Postojanje takvih kvaka ne čudi, ako uzmemo u obzir da svako drugi admin (ako ikad budem oženio Muslimanku, sinu dajem ime Admin) internetskog portala propisuje nužno korištenje barem jedne brojke, i po velikog i malog slova u lozinci. Još jedan "feature" koji samo i isključivo vas sprječava da se logirate na vlastiti račun.

3. Brzojav

Evo priznajem, ovaj običaj je jedini razlog iz kojeg sam se odlučio na pisanje ovog teksta.
Radi li se o rođenju, vjenčanju, krzmi ili smrti, običaj nalaže da učinite sljedeće:
1. Utvrdite na koju svjesnu i živu osobu najviše utječe rečeni događaj;
2. Odete u poštu;
3. Pošaljete brzojav toj osobi, u kojem čestitate ili izražavate sućut glede i u svezi s rečenim događajem.

Neki ljudi vole primat čestitke, neki ne vole. Nekima je lakše kad im izrazite sućut, a nekima nije. Uglavnom nikom to ne smeta, barem ne jako, pa je to ok napravit.
Ali metoda komunikacije je toliko živopisna da ne može bit bizarnija.
Evo, recimo, ako u rečenoj situaciji pošaljete SMS, postoji velika šansa da će vas se promatrati kao nekulturnu svinju. Za e-mail nisam siguran, ali mislim da spada u istu kategoriju.
Jer, pazi, brzojav je tradicija.
Otkad?
S obzirom na to da se radi o obliku komunikacije koji je nastao krajem 19. stoljeća, nekako mi je teško zamisliti dokument koji počinje s, otprilike, "JA OPAT DRŽIHA PISAH OVO O LEDINI STOP", a i teško mi je zamisliti da u pošti neko zbilja tucka onim čekićem crte i točkice. Prije će bit da pošalje e-mail, ili možda upotrebi telefon iz prve točke ovog teksta.
I onda ti dođeš u poštu i onda netko drugi za tebe zove nekog trećeg, ko nekom četvrtom dostavi tvoju poruku u pisanom obliku. Često i s par izmijenjenih slova, u tom procesu igre gluhog telefona.

I, svejedno, najprikladniji oblik komunikacije u delikatnim situacijama je brzojav. Spor, sadržajno siromašan, skup, ali zato nepouzdan.

Majke ti mile, pošalji paža...