Individualno savjetovanje na Zavodu za zapošljavanje
zanimljivo je iskustvo. Nadobudni nezaposleni, potpuni nevježa, mogao bi se
ponadati kakvom poslu, profesionalnoj orijentaciji ili strategiji kako da se
što prije izbavi iz evidencije u kojoj je trenutačno više od 37 tisuća ljudi,
naspram oko 14 tisuća radnih mjesta u ponudi. No, prekaljenom tražitelju posla
jasno je da je savjetni-k/-ca ondje samo s jednim ciljem - da zadrži poziciju s
one strane stola, umjesto da se preseli na ovu.
Kako vjerujem da svaki čovjek ima barem jedan talent,
vjerujem i u komparativne prednosti pojedinca. Zašto se, ako je tako,
nezaposleni ne pobrinu sami za sebe?
Prije nego što osoba s idejom pokrene biznis, jer iza svake
usluge mora stajati firma ili obrt, država je već bacila oko na "svoj dio
kolača". Razumljivo je da ne može tko se sjeti držati instrukcije,
radionice kreativnog pisanja, raditi s djecom, zatim osobnim automobilom
razvoziti ljude naokolo, ugrađivati prozore i vrata, popravljati instalacije
ili peći kolače za svadbe, jer postoje pravila tko je za što kvalificiran. No,
to što imate završen studij pedagoškog smjera, niste kažnjavani, imate vozačku
dozvolu ili ste, do umirovljenja, bili šefica restoranske kuhinje... - državi
ni izbliza nije dovoljno.
Umjesto toga, otvara se nekoliko opcija: jedna je da
provedete par mjeseci prikupljajući papire za registriranje firme ili obrta,
čekate u beskonačnim redovima, birate ime (po mogućnosti hrvatsko i ono koje
nije zauzeto), predate papire, birate novo ime (jer su vas odbili), proslavite
što ste postali hrvatski poduzetnik (zasad bez zarade), odvojite mjesečni iznos
za knjigovođu, za samoga sebe osigurate 1200 kuna doprinosa, izdvajate novac za
porez... I sve to uz iznimno nesigurne prihode, jer - što biste htjeli, tek ste
počeli?!
Druga je opcija rad na crno. Za nju će se odlučiti oni
hrabriji, nadajući se da će država ionako progledati kroz prste kad je o
neprijavljenim poslovima riječ (a koji se javno oglašavaju). No, rad s djecom
ili u grupama u tom slučaju pada u vodu jer - što više ljudi pristaje na
plaćanje bez računa, to je vjerojatnost da vas kazne veća. Zato mnogi,
opravdano, od toga strahuju. Štreberski.
Srećom, postoji i treća opcija - ona da fino svaka "do
četiri tjedna" obnovite članstvo na Zavodu za zapošljavanje i čekate da
vam posao padne s neba. Beskonačno. Alternativno, da živite od mirovine k'o
bubreg... na suhom. Još malo.
Možda je prenadobudno povjerovati u scenarij po kojem
umirovljena kuharica priprema kolače za svadbe, tople obroke za (pre)zaposlene
susjede i tako zarađuje dodatak na mirovinu, a susjedi se dobro hrane, jer
spravljanje hrane uključuje strogu regulativu... A nitko se ne nada galantnoj
gesti države koja bi o vlastitom trošku (zapravo trošku poreznih obveznika)
poslala inspekciju i utvrdila higijenske uvjete kuhinje na terenu. Barem dok se
biznis ne uhoda. I to zato što želi da njezini građani kvalitetno žive.
Jednako tako, kad bi se nezaposlenom profesoru dopustilo da
privatno podučava osnovce ili srednjoškolce, on bi zaradu potrošio u trgovini
(i ondje platio PDV), mjesečni iznos koji dobije moglo bi se limitirati,
subvencionirati ili osloboditi poreza dok god se ubraja u "sitno
poduzetništvo", ali - država bi ostala "kratkih rukava". Umjesto
toga, postojećim pristupom, ona se predbilježila za fiktivnu dobit koje ionako
neće biti jer je profesor demotiviran i cijene usluge trebale bi skočiti da bi
program alternativan školskom bio isplativ njemu, ali ne i roditeljima koji ga
plaćaju. Previše je to muke za jadan ili nikakav profit. Zbog toga sve karike u
lancu odustaju od projekta. Osim burze rada. Ona je postojana. Za razliku od
našeg samopouzdanja koje, dokazano je, s neaktivnošću pada.
Jer ma koliko ljudi bili puni ideja, sustav ih može
demotivirati. Bez kategorije "sitnog", minimalno profitabilnog
poduzetništva, Hrvatska ostaje jadna, gladna, a njezin podmladak uskraćen za
dodatnu naobrazbu. Ali zato s velikim strahom od nezaposlenosti i sve jačom
potrebom da se "pomiri sa sudbinom", čak i kad razmišlja o vlastitim
afinitetima i budućem zvanju. Od Zemlje Znanja još malo i neće nam ostati ni Z.
A kamoli dva. Mi se bavimo važnijim stvarima. Uz nemoguća pravila.
