Ne zanimaju me salonski ljevičari. Kao ni salonski
desničari. Ne volim RH, SFRJ volim još manje. Veću nostalgiju imam za
sutlijašem tete Krune. Malo je u njemu bilo "salonskog".
Kad pet tisuća ljudi, usred noći, otrči s ceste pa se zguri
iza niskog raslinja, a na moje pitanje "Zar oni nas ne vide? Oni su
vojska, smiju nam se", stari odgovori: "Ajde, šuti, molim te!",
u tome nema ništa salonskog. Kad mi koju minutu kasnije dade sestru u ruke da
je nosim, jer on ne može više, pa mi sruši iluziju i "odraste me" u
sekundi, ni u tome nema ništa salonskog.
Mlađem je bratu osam i po godina i za ruku vodi mater kojoj
su pukle šlape, pa se sad boji da ne ostane za nama. Nekvalitetne šlape iz
Borova, nimalo salonske. Vozit ćemo se u kamionu koji smrdi po prasadi, bez
svjetala, naivno... Kako salonski! Na radiju čuti da raketiraju Zagreb i mater
će plakati u strahu za sina. Da ima, useknjivala bi se u svileni rupčić s monogramom
- i to bi možda bilo salonski. Ovako nije.
Plakala je i za prijateljem Srbinom kad je ono odlazio u
vojsku, kao što će plakati njegova mater kad prijeđe na suprotnu stranu jer se,
nimalo salonski, ne vodi za onim što mu drugi kažu, nego govori: "Neću
pucati na svoje" - prijatelje. Kako salonski! A onda će, par godina
kasnije, sa sto maraka u džepu, otići u Italiju - jer mu ime previše podsjeća
na pravoslavlje - adresa:
"luksuzna" telefonska govornica - kud ćeš boljeg salona!
Razmišljat će se tih godina o mijenjanju imena jer premala
je žrtva prijeći Mađarsku, Srbiju, Bosnu za informaciju: "Dušo, tvoj ćaća
je odavno umro" - prezime ti previše vuče prema Istoku, nimalo salonski!
A kako li je tek salonski bilo u Zagreb odlaziti brodom!!!
Pa tamo poljubiti vrata bratove studentske sobe jer - u 12 ga minuta uče kako
držati pušku, kako se pojaviti pred materom koja je netom pokopala nećaka, a
sad sina gleda u uniformi i kaže: "To je tvoja odluka" - hrabro, ne i
salonski!
Mršava je tih dana moja mater. Takvu šlank lijinu nijedna
salonska dijeta ne može priskrbiti. Lijepo bi joj stajala, da se takve mukte
dijele, kakva svečana haljina. Salonska.
A ja... Upitam kravetinu s faksa mogu li pogledati njenu
narukvicu, jer istu sam takvu ljetos sebi kupila za rođendan, pa "samo da
vidim", a kravetina (koja danas možda, ne znam, lijepi slike trobojnica na
wall društvene mreže) koluta očima jer - njezina je ruka salonskija od moje. A
pamet skučena da bi narukvicu skinula i dala je smrdljivoj izbjeglici, zapravo
prognanici (razlika je samo u terminima). Meni iza leđa mnogi će spominjati
Bežigrad (kao što danas pitaju za '91.), oni salonski franovivišnari koji znaju
procijeniti kolika je tolerabilna količina padalina (metaka) po metru
kvadratnom te godine.
Cimerica me pita: "Ankice, zašto ti svaki dan
plačeš?" A ja ne mogu reći da je šest popodne i da je razlog Linda
Šibenska i moj osjećaj da ovome nema kraja. Plakati zbog ljubavi bilo bi puno
salonskije.
Salonska je bila i okraćala jakna koju sam dobila dotacijom
(bez mjere), a sad je nosi moja prijateljica, kći zastavnika JNA, koja je
manja, ali joj je isto hladno... Njezini će roditelji hodati na prstima da me
ne probude kad, ono jednom, nakon nekog tuluma, prespavam kod nje. Obazrivo,
salonski, kao da smo ista strana - što i jesmo. Ljudska.
I žao mi je one sebe, žao mi onih ljudi, žao mi zatvorenih
salona, žao mi skloništa, kao što mi je žao svih prženih bajama na svijetu,
nepojedenih zbog sirena kojima se zvukovi (još) ne prepoznaju. Žao mi je svih
puknutih šlapa u kojima su nečije matere bježale pred silom, žao mi... Čak i
ako je njihova "sila" prva počela. Žao mi je MIG-ova koji prelijeću
Jarun, a još mi je više žao sestre koja se trza na njihov zvuk. Žao mi...
Jer da nije - ne bi noge moga ćaće koje
"razminiravaju" zarasli teren oko kuće, što smo je brat i ja gledali
s brda godinama prije, riskirale. Ali, taj su dan važnije od mozga...brže. Pa
gaze putine i visoku travu, daleko od luksuznih salona u kojima, navodno,
prognanici uživaju na račun države. Pa kad moj ćaća, kao osloboditelj (!),
ušeta u foaje hotela, sjatit će se rulja oko recepcije (a ona je serijska
oprema svih prognaničkih stanova, pa se djeca po privatnim kućama čude kad je
nema), a on će u džepovima vojničkih hlača donijeti corpus delicti da je bio
doma, ratni plijen po mjeri čovjeka: jedan slomljeni broš iz moje sobe, tri
crno-bijele fotografije, i Laticu, lutku koju će naslijediti moja sestra. Ni u
tome nema ništa salonskog.
Salonska je možda parada, salonski je možda i ovaj tekst. A
možda ni jedno ni drugo. Ali, Oluja - ona sigurno nije bila salonska.
Zato danas čestitam praznik svojem tati. Koji nije sklanjao
djecu, a za šankovima krojio politiku. Nego je bio hrabar. Čestitam mu praznik
srcem, ponosno i bez predrasuda. Iz nekog ugodnog salona. S klimauređajem.
