First things first: dogovorimo parametre. Nijedna se država nije
stvorila bez zakona, niti se pita radi bez recepta. Pitaj baku Jelenu. Hrvatica
je, znam, nije Bosanka, ali je dovoljno stara da bi znala nešto o tome kako se
radi pita. Čak i ja znam. A i ja sam Hrvatica i nemam veze s onim vremenom kad
se razina ženstvenosti mjerila brojem razvijenih pita.
Ali parametri su bitni, toliko mi
je jasno.
I svaki roman počinje, barem
neizgovoreno, mjestom i vremenom.
Vrijeme: budućnost, neodređena i
prilično daleka; meni malo bliža nego tebi.
Mjesto: Beograd, a gdje drugdje?
Možda New York, ali sumnjam da ću te htjeti tamo posjetiti.
Kažem, meni je ta budućnost malo manje daleka jer su prošla ona vremena kad je desetak godina bilo puno.
Jedanaest je godina prošlo otkako sam u Zagrebu, a ponekad mi se čini kao da
sam još jučer plakala što odlazim iz roditeljskoga doma iz kojega sam godinama
prije htjela pobjeći. Takva sam ti ja. Kontradiktorna. Nedorečena. Previše
dorečena. Vidjet ćeš – ne nužno u toj budućnosti, ali sigurno barem još koji
put do kraja ovoga teksta.
Jebote, već jedanaest godina sam
u Zagrebu. I već sam tri godine opet u Zagrebu.
A tebi je to puno, znam.
Tebi sigurno ni kosa više nije
tako plava jer s godinama ona doista tamni. Makar si jedna od rijetkih sretnica
koje se mogu nazvati prirodnim plavušama, znam da sigurno više nije onako
plava. I da si sigurno velika i krakata, kao i tvoja sestra, koju stvarno nikad
nisam toliko zagotivila (jer
„zavoljela“ je možda ipak pretenciozno). Tamara misli da si ozbiljna i povučena
– znaš, obje te zamišljamo, ne možeš vjerovati koliki je to pomak. Ne možeš
vjerovati koji je to uspjeh u odnosu na emociju koju primarno budiš.
Pravo da ti kažem: ti si jedno
obično derište. Glasna si i iritantna i stvarno bih ti rado bila protresla ta
užasno mala ramena kad si onomad, na opće zgražanje mojega gosta i na svekoliku
rezigniranost svoje majke, raspremila čitav dnevni boravak. Fotelje i sve. Ali
te nisam protresla, malo jer sam utrenirana, a malo jer mi te stvarno bilo žao.
Takva sam ti ja, kontradiktorna. A ti si derište i sva si krasna, s tim svojim
očima poput franja, klikera, špekula, pikula…plavih kotrljajućih kamenčića koji
ponekad, samo ponekad, malo odu i ukrivo, čisto da bismo još bolje zavarale
protivnike.
„Come on, mom“, vičeš, a ja se
osvrćem da vidim je li nas itko čuo.
„Zašto me tako zoveš?“ pitam te u
čudu, a ti me gledaš tim svojim špekulastim očima i objašnjavaš, na svojem serblishu:“Zato jer gledamo the same,
Bawbawa, ti možeš da budeš moja mama danas.“
I ja sam zbunjena, sretna i
nesretna, znam da želim doma i da mi te već pun kurac, ali mi je drago, užasno
mi je drago, i moja dragost je ego-driven,
znam, ali mi je drago. I tako volim te tvoje špekulaste oči, a sad, molim te,
šuti malo (osim ako ćeš me opet zvati mamom).
Takva sam ti ja, kontradiktorna.
Zamislimo samo da smo u Beogradu
i da je bliska daleka budućnost. I da imaš tamnu kosu jer s vremenom je potamnjela
i da me pitaš, ljutito i odraslo, da ti iskreno objasnim zašto sam bila onako
nadrkana.
„Why were you being so strict,
Bawbawa?“ pitat ćeš, i napunit će se suzama, one, koje će ostati iste cijeloga
života – divne, plave franje-klikeri-špekule-pikule…ali prije svega - oči, sada
tako pune mudrosti jedne odrasle osobe.
Htjela si da budem simpatična i
da se budim vesela. Htjela si da se veselim svakom tvojem urliku i da ti ništa
ne zamjeram. I stvarno ti nisam ništa zamjerila i stvarno sam ti se često
veselila. Nikad tvojim urlicima, doduše.
Ali, ja nisam simpatična.
Jebiga, tako je.
Kontradiktorna jesam, možda i
pametna, možda me ljudi čak i vole, ali stvarno nisam simpatična. Da sam lik iz
filma, bila bih ti najdraža, ali nisam ni to. Loš smo spoj, slažem se.
I znaš što je najgore – ja se
sebi sviđam takva. Sviđala sam se sebi takva čak i tada, kada sam se
kontradiktorno mrzila i kada sam htjela da mi još koji put kažeš mama.
A onda, kada si zadnji put rekla
da bi htjela da sam ti ja mama, kada sam znala da se ne igramo i da ne lažeš i
da ne furaš tu spiku samo zato što ti je smiješno kad nam ljudi kažu da
sličimo, zaboljelo me to mama više
nego što me ikada zaboljelo išta što si prije rekla, namjerno, baš zato da bi
me zaboljelo. I te tvoje franje-špekule-pikule u tom su trenutku bile odrasle,
baš ovako kako su odrasle sada, kada te zamišljam, u Beogradu za desetak
godina.
Bila si premlada da bi držala cigaretu. Ali u mojoj mašti je držiš, ne zato što bih htjela, nego zato
što ne bih, ali znam da ćeš je jednom držati. I ja ću se ljutiti i reći ću ti:
„Pa jebote, koliko smo puta pričali o tome?“, ali ti ćeš svejedno zapaliti.
I meni će u grudima malo puknuti
fejkersko majčinsko srce, ali ću malo biti i ponosna, na tebe, koja danas sve
kužiš i koja sad srčeš tu cigaru jer si slatka, a opaka, jer si mala, a velika,
jer si sjebana, a karakterna.
Jer si kontradiktorna, kao i
svoja mama.
Ne pada jabuka daleko od jabukova
stabla. A koji put se ni od orahova ne otkotrlja previše.
Možda si zato Nut-alia.
Možda si zato Nut-alia.
