U ovo doba godine, nekako s jeseni, nađem li se u obiteljskoj kući u Siveriću, pred kojom je postavljen kameni stol s dvjema drvenim klupama iznad kojih se nadvila odr'na, ne mogu odoljeti slatkom grožđu. Najveće i najzrelije, ono nadohvat ruke (ili koje mogu ubrati s balkona spavaće sobe), najčešće prvo poberem, pa mi, kako se bliže Svi Sveti, ne preostaje drugo nego da se, popodne nakon ručka, umjesto deserta, uspentram na rečeni stol dopremljen s Brača, i s pola stoljeća na leđima, kao Gina Lolobrigida u Trapezu, propnem prema visinama. Dok među suhim listovima biram grozdove zlaćanih zrna, a preskačem one kojima nije suđeno da sazore, na pamet mi redovito padnu stihovi:
Bregi so se zlatom
pozlatili
V črlenem listju rosno
grozje spi...
Posebna me uspomena veže za ovu pjesmu Frana Galovića s
kojom sam se srela davne 1981. (ili druge) u 3. razredu Osnovne škole Strožanac
kamo sam, kao đak-putik, svako jutro putovala iz Stobreča u koji se moja
obitelj doselila koji mjesec ranije. Sudbina je htjela da moj razred, jedini u
školi, dobije učitelja umjesto učiteljice, stanovitog Z. Soldu iz Mostara,
nastanjenog na pitoresknom Kamenu, naselju od nekoliko kuća kod kojih se
školski autobus mora okrenuti kao u slijepom crijevu. Dok se okreće, vozač pazi
da se ne surva niz Mosor (?) kako bi nas ostale putnike vratio u civilizaciju –
Šine, Stobreč ili Mutogras.
Moj je učitelj bio sasvim specifičan po dvjema stvarima.
Prva je bila da nije volio tjelesni, pa bi nas, nakon svakog odsustva, koje smo
s njegovom zamjenom provodili u sportskoj dvorani, s vrata upitao „jesmo li se
natjelesnali?“, a druga da je rado pričao o sebi, kao o omiljenom liku
vlastitih romantičnih filmova. Zanio bi se tako drug Soldo često pa o sebi počeo govoriti u 3. licu, kao o zgodnom
mladiću u kratkih hlačicama, što je osobito zabavljalo nas mulariju jer smo
znali da kad njega ponese nostalgija (za prošlim vremenom i rodnom grudom), taj
dan preskačemo ikakve lekcije osim životnih.
To ipak ne znači da je jedini drug među drugaricama bio
neozbiljan učitelj. Prilično strog i vidno zainteresiran za obrazovanje
malenih, širio nam je vidike inovativnim zadacima. Jednom smo zgodom dobili
zadatak kod kuće napamet naučiti dvije strofe Galovićeva Grozdja i tako (valjda) preko noći usvojiti kajkavski. Ali, učiteljski
se eksperiment pretvorio u moju noćnu moru. Večer sam provela u narančastoj
podstanarskoj kuhinji, uz mamu i brata, plačući nad čitankom i pjesmicom čiju
ni jednu jedinu riječ nisam razumjela.
Kraj brajdajšev stara
je imbrina,
a šipelina dole pod
črešnjom!
Stvarno? Kraj brajdajšev?!?!
Suočena s nemogući izazovom, dramma queen u nastajanju naricala je cijelu večer, ponavljala
sumanuto nerazumljieve stihove, ali kajkavski nije usvojila, za razliku od
sveznadara Tonća koji je, naravno, stihove memorirao gotovo u tili čas. Pritom
mi je dao vrijedan savjet da odem u krevet jer ću sutra pjesmicu sigurno znati
naizust i ja sam se negdje oko ponoći povukla u odaje na katu u kojima su se
turisti protekle sezone prepuštali vrućim ljetnim noćima. Uljuljkana snom
pravednika odradila sam cijelu noćnu šihtu i – uistinu! – ujutro samoj sebi
zvučala kao kakva Barica ili Regica iz Peteranca pokraj Koprivnice.
Kako nema goreg nego u novoj sredini ispasti glup ili niže
vrijedan, puna elana zgrabila sam torbu, uprtila je na leđa i krenula put
autobusne stanice na kojoj me već čekala Šiško Irena. Nisam se htjela hvalisati
pa sam joj zatajila da cijelu noć u snu ponavljam:
I preplečo se tri
muškati š njom!
Moj učitelj, onako „mlad, zgodan, u kratkih hlačicama“ (u
svojim retuširanim uspomenama), iako smo se tome kolektivno nadali, nije
zaboravio zadatak od jučer, pa je jednog po jednog stao prozivati, ali odgovor
je uvijek bio isti. Nitko nije naučio ni redak Galovićeva Grozdja. Prilično ljutito Soldo je prozvao i mene, ali ja sam
procijenila da je važnije uklopiti se, nego recitirati stihove o imbrini i staroj šipelini, pa sam
skrušeno priznala da sam podbacila.
Soldo je bio dobar čovjek i nije se iživljavao nad nama,
tako da je razred prošao bez kazne, ako se kaznom ne računa njegovo nazalno
čitanje navedene pjesme, s prenaglašenim isticanje kajkavskog izraza koje nas
je od srca sve nasmijalo. Prve dvije strofe popratila sam u sebi, uočila sam
čak i dvije učiteljeve greškice, ali sam šutjela kao riba, ne znajući da će mi
stihovi koje sam memorirala u snu zauvijek ostati u glavi. I meni i Tonću koji,
naravno, obje kitice i danas zna odrecitirati bez greške. Nekad mi bude krivo
što nismo naučili i preostale dvije, ali sad
je kasno da se kajem, nima nazad s oveg puta...