DVOJE

 

Imala je dojam da će trajati kraće. Mislila je da je ljubav dovoljna za sreću. Nije se pripremila na nostalgiju koja je ubija već mjesecima... I prošlu zimu je bilo slično, ali trajao je medeni mjesec, premeden da bi se tuga rasplamsala.

A. ni ne sluti da će tako biti još godinama, da će se buditi uz zvukove pjesme "Zemljo moja" i svako jutro u grlu imati knedlu. Zasad misli da će osjećaj s vremenom nestati... Ali neće.

More je zadnji put vidjela ljetos. Kao i mamu. I sestre i brata. Drugog je brata već zaboravila kako izgleda i kakav mu je glas. On je daleko. Proći će još zima dok se ne sretnu... A zime su hladne.

Njezin je muž svoju prvu zimu u Srbiji dočekao u tijesnim, "šimi" cipelama, u kojima je izgledao kao hollywoodska zvijeda, ali mu je prste stiskala tanka koža pa je tako smrznut glavinjao ulicama grada u kojem dva sata popodne označava reski zvuk sirene koju nema šanse da prečuješ jer dopire do svih zakutaka rudarske metropole. Pa je za idući snijeg kupio deblje, prave zimske cokule koje mu, doduše, ne mogu ugrijati uvijek hladne noge, ali mu daju izvjesnu sigurnost.

Ona hoda u peticama. "Takići", tako kaže. Ukočena da ne padne.

"Tako ti je najgore", kaže joj on. "Ne smiš se ukočit'. Opusti se", dodaje, makar zna da nema čovjeka koji se opušta po naredbi.

"Za Božić moramo okititi bor", kaže mu ona tjedan dana prije 25.

"Moramo", odgovara on i već se smije, umoran od osamljenih božića koje provodi s prijateljima čiji Božić dolazi kasnije, pa iako mu čestitaju, on ipak ostaje outsider. Zato ga preskoči, svake godine iznova. Pomalo i ciljano... Ionako do Božića više nitko ne drži, barem ne javno. Slavi se u krugu obitelji, a njegova je obitelj - majka i otac, braća i sestre - predaleko da bi se truckavim vlakom uputio tisuću kilometara samo da ih obiđe. Kad bi na poslu i dobio slobodan dan koji ne traži rado...

"Za Božić moramo okititi bor", ponavlja on ushićeno pa doda, "a za Badnjak ćemo bakalar..."

"Okititi?" šali se ona...  Pa joj drago što će prve zajedničke blagdane proslaviti sami. Iako joj fale njezini...

Kupit će sutra čestitke, dvadeset-trideset komada, pa napisati šablonizirano "Sretan Božić i Nova 1971. godina", makar će između redaka biti još puno toga. Tko bude znao iščitati... Ali na otvorenu čestitku ne piše se sadržaj od kojeg ljudi plaču kad pročitaju, a tebe je već pustila sjeta, pa se smiješ za blagdanskim stolom dok oni plaču zbog tvoje čestitke odaslane tjedan dana ranije... Tko bi uskladio sve te osjećaje.

"Nema to smisla", pomisli ona dok nabraja u sebi kome će sve impoštati čestitku s malim Isusom, jaslicama ili običnu zimsku, s Djedom Mrazom ili kolibom zametenom snijegom, ako u ovom gradu ne bude božićnih čestitki u prosincu.

*

Ona radi u Zavodu za zapošljavanje... Voli svoj posao više i od čega. Dolaze joj Srbi, Romi, Vlasi i ona sa svima dugo razgovara. Kolegice je pitaju "zašto?", a njoj se čini da jedino razgovor i ima smisla, kao kad u gradskom autobusu naiđete na staricu koja jedva dočeka da vam se požali na reumu i pohvali unukom manekenkom, a vama je svejedno koga boli koja kost i tko po kakvoj pisti hoda, ali vam žao prekinuti čaroban trenutak između sebe i nepoznate starice u autobusu čija se sjedala odavno ne griju... Tako i ona – popriča sa svakim NKV radnikom, nasmije mu se i kaže kako posla ima za svakoga tko želi raditi, pa osim pečata i profesionalnog savjeta, svi ti nesretni ljudi iz njezina ureda odlaze bogatiji i za malo nade da, iako su nekvalificirani za dobro plaćen posao, ipak nisu nekvalificirani za neki sretniji život...

Po povratku s posla ona će 24. prosinca navratiti u samoposlugu kupiti grožđice, kvasac i jaja, pa će napraviti fritule, prave makarske, da Badnjak bude Badnjak kakav je imala svih proteklih godina... Njegovo je zaduženje svratiti do pijace gdje postoji i velika ribarnica, pa potražiti sušeni bakalar sa sjevernih mora ili barem kakvu ribu koja se dade spremiti za večeru...

Nabada ona tako u takićima, boji se da ne padne, pa se pridržava za hladne krovove i haube automobila parkiranih uz trotoar toliko blizu da se jedva provlači uz njih, ali njoj je draže da su tako stisnuti uz prolaz nego da ih uopće nema pa da se prospe tu u nepoznatom gradu među nepoznatim ljudima na ulici, gdje te nitko ne pita "Otkud ti ovdje?" ili "Kako su tvoji?"

Smetalo joj je to dolje na jugu, što svatko zabada nos u tuđe stvari, postavlja indiskretna pitanja i ima mišljenje o svemu, pa i onome što se tiče samo nje... Jedva je dočekala promijeniti sredinu i postati neka nova A., bez repova, uspomena, etiketa, predrasuda, uhodanih staza i ruta kretanja, ni ne sluteći da, kako je kasnije sama shvatila, "samu sebe nosiš sa sobom, ma gdje se maknula". Pa je i na ovom snijegu ostala ista... I drago joj je pomalo zbog toga.

Provlači se tako uz parkirane automobile, stisnula je onu vrećicu u ruci, grožđice i kvasac unutra, pa mumlja "U se vrime godišta" kroz zube... I ide prema stanu.

Tri su popodne.

*

Pijaca je puna ljudi. Miješaju se mirisi... Riba, sir, smrdljivi pazusi... Jedan miris gori od drugoga. Provlače se kroz tu masu neopranih ljudi i gospođe u bundama, pravima, od nerca, nabadaju u svojim čizmicama. Raskalašeni pubertetlije koriste priliku pa ih štipaju za stražnjicu, ali dama dok se okrene, ovaj se već izgubio u masi pa se smijulji i traži novu žrtvu... Sitni džeparoši škicaju torbice obješene o rame i gledaju koja je kopča dotrajala pa se jednom rukom može olabaviti. Što je nestalo iz torbe shvatit će gospođe kad dođu kući ili se maše za novčanik na bogatom štandu sa sušenim voćem i čokoladnim dražejama.

I. gazi ravno prema cilju... Ni ne gleda okolo, ne zanima ga. Fokusiran je samo na bakalar. Ribarnica je uvučena dublje. Valjda da se mirisi teže vjetre. Da slučajno dobro ne zna gdje je ribarnica, mogao bi se orijentirati po njuhu, ali – zna. Znao je i lani kad je za Badnjak otvorio sardinu pa je večerao uz kisele krastavce iz staklenke i toplu kiflu što ju je kupio u pekarnici kod semafora.

"Dobar mi tek i sretan mi Božić", promrmljao je u bradu... "E, ovo mi je zadnji ovakav", čvrsto je obećao samom sebi. U ormaru njegove samačke sobice svadbeno odijelo već se klatilo na vješalici.

"Dobar dan. Tražim bakalar..." rekao je I. debelom brki za pultom ribarnice.

"Nema bakalara", odgovori brko.

"Kako nema?" razočarano upita I.

"To za večeras?" odgovori brko protupitanjem.

"Mislio sam..."

"Svejedno ti je, prijatelju. Bakalar treba prvo da se zatopi. Nema ti vremena do večeras..."

"Aha. A oslić?" pogleda ga molećivo I.

"Nema, burazeru, ni oslića..."

I. ga gleda u čudu, kao da se brko glavom urotio protiv tradicionalnog Badnjaka. Iza brke veliki bazeni, plivaju u njemu nekakve ribe. I. pokaže prstom...

"Koju ribu da uzmem?"

Brko se okrene, znalački proučava bazen...

"Eno onaj", pokaže prstom, "onaj šaran ti je lep."

"Ajde", pomirljivo odgovori I. "Uzimam šarana..."

Brko navlači gumene rukavice, penje se da dohvati debelu ribu. Još živu... trpa je u vrećicu i stavlja na vagu... I. vadi novčanik.

Probija se kroz gomilu na pijaci, viši je od ostalih, pravi Dalmatinac, pa preko tuđih glava pogledom traži jelku... Ali rano je još za jelke u Srbiji. Stara će godina zato biti sva u zelenom, mirisna od smole i borovih iglica. Danas je rano za to.

Dugim korakom grabi prema robnoj kući. Još prošli tjedan ondje je vidio plastična drvca.

"Još bolje", komentira u sebi jer uvijek, po navici, u svemu pokušava vidjeti ljepšu stranu.

"Božić bez sasušenih iglica i nepotrebnog nereda u stanu", uvjerava samog sebe, makar zna da plastično drvce nikad ne može biti poput pravog.

Bira ono najljepše, iako ne i najveće. Prodavačica mu se smješka, pa ponudi:

"A svećice?" Pokazuje rukom na kutije naslagane u piramidu. "Lepe su, najmodernije..."

"Crvene?" pita I.

"Šarene", odgovara trgovkinja... I on se smije. "Može", samo kaže, i djevojka ih već pakira...

Natovaren tako božićnim drvcem bez mirisa smole i crnogoričnih iglica, paketom šarenih svjećica za bor i poluživim šaranom koji se bori za dah, I. konačno kreće kući.

 

*

A. je napravila fritule. Evo je, friga zadnju turu, taman dok ulje ne zagori, pa ih vadi na salvetu da se upije mast... Još je jučer kupila nakit, "burale", tako kaže, ali nije to vrijeme izobilja kad se kupuje nakit po boji da božićno drvce svake godine bude drukčije - ili bijelo, ili crveno, ili zlatno-plavo, ili bež... Kupiš što se nudi pa se veseliš raskoši raznih boja koje stvaraju tvoj privatni božićni miks kakav nitko nema, jer takav kaos nije za imitiranje. I baš je zato lijep.

Vadi svoje burale iz vrećice, svaka je umotana u novinski papir da se ne "tuknu jedna od drugu" kao uskrsna jaja... Pa ih gleda. Neke od njih trajat će godinama, druge će puknuti čim ih malo jače stisne, ali njoj se sviđaju. Gleda svoj odraz u zelenoj lopti visokog sjaja, pa se kezi i provjerava koliko može razvući osmijeh...

U stan ulazi I.

"Jesi tuuu?!" viče iz hodnika i ona mu dolazi u susret.

"Mirišu sarme kod susjeda", konstatira A. prije nego što I. zatvori ulazna vrata.

"Je, cili hodnik smrdi po sarmama", kaže on i nosi vrećicu u kuhinju.

"Otkad to tebi sarme smrde?" pita ga A. i kreće za njim.

"Na Badnji dan mi smrde..." odgovara I. pa se smije.

"Više od bakalara?" pita A.

"Ih", kaže I., pa brzo doda: "Nemaju ni bakalara, ni oslića... Nikakvu normalnu ribu..."

"Nemaju..." ponovi A. pa gleda u onu vrećicu i ne zna – čini li joj se to od umora, vrti li joj se u glavi od mučnine, ili se vrećica stvarno pomiče sama od sebe... Bulji u nju i ništa joj nije jasno.

"Šaran", kaže znakovito I.

A. je sumnjičava... Nema pojma što bi s ribetinom, a vrećica i dalje drhturi. Još više, učini joj se.

I. rastvara vrećicu: "Vidi ga... koja mrcina, a?"

Smije se, no njoj nije do smijeha. Uhvatila bi ribu i bacila se na čišćenje, ali boji se.

"Šta je s tobom?" pita je I.

"Ma, je li on to živ?" promrmlja A.

"Šaran?" I. raširi oči. "Je, još se malo trza... Ali nema veze."

A. pruža kažiprst pa dotakne šarana kroz najlon. Riba se trzne...

"Ajme meni!" ciknu A.

"Šta se sad ti trzaš?"

"Ajme meni majko moja!" zapomaže A. i glas joj drhti od panike.

"Nemoj me zezat'!" I. ljutito uzvikne. "Zgrabi ga lipo, očisti, pa da večeramo ko ljudi..."

A. ponovno prilazi ribi. Oprezno. Ali se trese pri samoj pomisli da živog šarana primi u ruku... Prikrada se ribi (s leđa), pruža ruku, ali moli Boga da meteor lupi u njihovu zgradu na XY kilometru, pa da je mine ova kulinarska dužnost...

"Ne mogu virovat'..." I. je izvan sebe. "Ribe se bojiš... Evo ja ću ti je izvadit' iz kese, ali znaš da je ne mogu čistit'. Nikad to nisam radio..."

I. dograbi šarana. Na faci mu se vidi da se i njemu ljigava riba gadi, ali stoički pristupa zadatku. Ako je njegova mater mogla klati kokoš za božićni ručak, može valjda i on u ruku uzeti klizavog šarana na izmaku snaga... Šaran se bacaka, onako, tromo i jadno, ali I. ga već nosi prema dasci za rezanje pokraj sudopera... Baca ga na drvo tako da riba pljusne, kapljice vode poprskaju gornje fritule u zdjeli podloženoj debelom salvetom... Mikronske su to kapljice, ali A. dobro zna da su tu... Vidjela je kad su poletjele s ribe kojoj se rep i dalje trza.

A. uzima kuhinjsku krpu. Onu kariranu u kakve bake zamataju kruh pečen ispod peke da dulje potraje i zadrži toplinu. Gužva krpu u veliku gvalju, odlučna da šarana prvo odalami po glavi, pa mu, tek kad bude ošamućen, pristupi s nožem. Ali, i dalje se trese od pomisli na živu ribu koje joj je, usput, i žao na neki licemjeran način svojstven samo ljudima.

"I ti si s mora...?! A bojiš se ribe" ljutito dobaci I. pa zgrabi šarana objema rukama. Riba mu skoro isklizne iz ruke, ali I. je ipak jači...

"Ako je tako, onda nam šaran ni ne triba", konstatira razočarano.

Nogom podigne poklopac kante za smeće pa šarana silovito baci u nju. Obriše ruke o kariranu krpu i iziđe iz kuhinje.

A. ostane kao ukopana... Fritule su mirisale na vaniliju i maraskino.

*

 Božićno je jutro. Budilica zvoni. Radni je dan.

A. otvara oči, okreće se prema njegovoj strani, ali on je već ustao. Sinoć su večerali sardinu, u tišini. Kasnije je on fiksirao bor, pa je ona nizala burale i zlatnu srmu koju je dobila od kolegice s posla.

"Oćeš stavit' svićice?" upita ga nakon duge šutnje.

"Oću", odgovori on, pa se nakašlje da pročisti glas.

Dohvati kutiju s električnim žaruljicama, najmodernijima na tržištu, kako je rekla trgovkinja iz robne kuće.

Ona je niska, ne bi mogla dobaviti vrh jele, pa gleda svog muža kako pažljivo razmata svjećice omotane oko kartonske špule... Kasnije odlaze na spavanje. Pomalo razočarani. Nije to Badnjak kakav su zamišljali.

Ujutro se A. izvlači iz kreveta i kreće prema kupaonici... Na zid u hodniku padaju šarene sjene svjećica iz dnevne sobe. I. je ustao ranije i sada gleda u bor. A. to dobro zna, makar ga ne vidi od pregradnog zida... Ulazi u kupaonicu. Ima podočnjake i lice joj je tužno... Skida viklere s kojima je usnula da bi na Božić osvanula lijepa. Dok ih odlaže u košaru na vešmašini, gleda kroz kupaonski prozor. Vani je sve okovano snijegom.

Eno ga... Siromašni Rom bez kape na glavi, zamotan u debeli pleteni šal, ali s raskvašenim cipelama na nogama, kopa po kanti za smeće... Uvukao je ruku do lakta, traži skriveno blago... Kopa, kopa, ali osim oguljenih jabuka, ljuski od jajeta i trulog povrća unutra nema bogzna što.

Ali, siromah ne odustaje. Pa ruje po kanti za smeće i dalje.

Konačno izvlači vrećicu koju su sinoć njih dvoje dobro zamotali da se smrad ribe i konzerve ne širi po stanu, a onda je iznijeli s ostalim smećem.

Oduševljen je, skače oko kante, pa nestrpljivo odmota najlon. Cmokne zaleđenog šarana, presretan nenadanim ulovom u rano jutro, i brzo ga strpa pod kaput...

A. ga gleda pa se smije: "Cigo, sretan ti Božić", progovori više za sebe...

I. joj priđe s leđa (nije ga ni čula kad je ušao u kupaonicu).

"Oprosti", reče joj. "Sretan ti Božić, srce moje!"

Ona se nasmije i pruži mu obraz na poljubac.

I. čvrsto stisne svoju trudnu suprugu koja je i dalje gledala kroz prozor... Ona se nasloni na njega. Poželi tako ostati zauvijek.

Tri mjeseca kasnije rodio se moj stariji brat.

 

 

 

-OJ, -OJ, NARODE MOJ!

 

Kad su nas, valjda u 3. razredu, učili da postoje rimski i arapski, pa još glavni i redni brojevi, gradivo nam je bilo jednostavno. Razlike nisu bile suptilne da bi ih se teško dokučilo: rimski su nalikovali na slova, arapske smo znali od vrtića, a glavni i redni bili su različiti samo po jednoj stavci – ovi drugi govorili su, kako im samo ime sugerira, koje je nešto po redu. Dok su gladni, jelte... kazalo nam se samo.

Kod nekih skromnih osnovaca javile su se s vremenom perspiracije na transfer znanja, počeli su povezivati naučeno, pa čak i dovoditi u pitanje sugestije autoriteta. I kad su uveli točku iza rimskog broja, mnogi su se javno pobunili, kao i kad su nam ukrali Pluton, što je neka sasvim druga priča... Govorili su tada da što će nam točka kad rimski ionako uvijek zamjenjuju redni kroj, pa je riječ o pleonazmu vulgaris. A zapravo nije tako. VI-o je stoljeće VI-o stoljeće, ma što mi mislili o tome. A Lude 70-e su Lude 70-e i s rednim brojevima paradoksalno, nemaju previše veze.

Nekad imam dojam da je popularna serija, čije likove nisam popamtila, ali to je moj goblen, kumovala općoj nepismenosti zemlje u čijoj su himni i vokativ i zarez, ali narod ih generalno smatra balastom kojeg se moramo riješiti želimo li da se balon velikih očekivanja, proporcionalan malim mozgovima i broju pametnih telefona u optjecaju, vine što više u nebesa. I vjerojatno griješim kao i svi skloni generaliziranju, ali ovo je moja prćija, živio sam tuuuuuu!

Epidemija nepismenosti u tren se proširila internetom, netko ti je hračnuo u lice i sad kišeš kao magare, ali samouvjereno i pun sebe. To što si izbacio lokativ, manji je problem: ionako se djeca zovu jednosložno i dvosložno, nedostaje im samo prijeglas u imenu, lica su im prikovana za ekrane i teško ih je dozvati, pa za pet-im madežom nema ni potrebe, ali repni su brojevi pošteno fasovali, u samo nekoliko godina, kao da ih je pogodila gramatička kuga i namjerila se potpuno ih iskorijeniti.

Sada, dakle, doktori znanosti, profesori, studenti, čak i lektori ponosno dekliniraju brojeve, slave 1-vi rođendan, 2-gi, 3-ći, sufiksa je nebrojeno, kako i treba biti, nalikuju na nove modele mobilnih telefona, friških ispod čekića, nove tarife, pogodnosti, AKCIJA, NE PROPUSTITE! (kad bi barem moglo bez zareza)... Jer kome smetaju dva slova viška – samo čangrizavim dokonjacima poput mene. Razlika je ionako tek u 5-et deka, zašto ih jednostavno ne poje*emo?!

 

 

 

 

 

Galovićeva glavolomka za trećaše iz Strožanca

 U ovo doba godine, nekako s jeseni, nađem li se u obiteljskoj kući u Siveriću, pred kojom je postavljen kameni stol s dvjema drvenim klupama iznad kojih se nadvila odr'na, ne mogu odoljeti slatkom grožđu. Najveće i najzrelije, ono nadohvat ruke (ili koje mogu ubrati s balkona spavaće sobe), najčešće prvo poberem, pa mi, kako se bliže Svi Sveti, ne preostaje drugo nego da se, popodne nakon ručka, umjesto deserta, uspentram na rečeni stol dopremljen s Brača, i s pola stoljeća na leđima, kao Gina Lolobrigida u Trapezu, propnem prema visinama. Dok među suhim listovima biram grozdove zlaćanih zrna, a preskačem one kojima nije suđeno da sazore, na pamet mi redovito padnu stihovi:

Bregi so se zlatom pozlatili

V črlenem listju rosno grozje spi...

Posebna me uspomena veže za ovu pjesmu Frana Galovića s kojom sam se srela davne 1981. (ili druge) u 3. razredu Osnovne škole Strožanac kamo sam, kao đak-putik, svako jutro putovala iz Stobreča u koji se moja obitelj doselila koji mjesec ranije. Sudbina je htjela da moj razred, jedini u školi, dobije učitelja umjesto učiteljice, stanovitog Z. Soldu iz Mostara, nastanjenog na pitoresknom Kamenu, naselju od nekoliko kuća kod kojih se školski autobus mora okrenuti kao u slijepom crijevu. Dok se okreće, vozač pazi da se ne surva niz Mosor (?) kako bi nas ostale putnike vratio u civilizaciju – Šine, Stobreč ili Mutogras.

Moj je učitelj bio sasvim specifičan po dvjema stvarima. Prva je bila da nije volio tjelesni, pa bi nas, nakon svakog odsustva, koje smo s njegovom zamjenom provodili u sportskoj dvorani, s vrata upitao „jesmo li se natjelesnali?“, a druga da je rado pričao o sebi, kao o omiljenom liku vlastitih romantičnih filmova. Zanio bi se tako drug Soldo često pa o sebi počeo govoriti u 3. licu, kao o zgodnom mladiću u kratkih hlačicama, što je osobito zabavljalo nas mulariju jer smo znali da kad njega ponese nostalgija (za prošlim vremenom i rodnom grudom), taj dan preskačemo ikakve lekcije osim životnih.

To ipak ne znači da je jedini drug među drugaricama bio neozbiljan učitelj. Prilično strog i vidno zainteresiran za obrazovanje malenih, širio nam je vidike inovativnim zadacima. Jednom smo zgodom dobili zadatak kod kuće napamet naučiti dvije strofe Galovićeva Grozdja i tako (valjda) preko noći usvojiti kajkavski. Ali, učiteljski se eksperiment pretvorio u moju noćnu moru. Večer sam provela u narančastoj podstanarskoj kuhinji, uz mamu i brata, plačući nad čitankom i pjesmicom čiju ni jednu jedinu riječ nisam razumjela.

Kraj brajdajšev stara je imbrina,

a šipelina dole pod črešnjom!

Stvarno? Kraj brajdajšev?!?!  

Suočena s nemogući izazovom, dramma queen u nastajanju naricala je cijelu večer, ponavljala sumanuto nerazumljieve stihove, ali kajkavski nije usvojila, za razliku od sveznadara Tonća koji je, naravno, stihove memorirao gotovo u tili čas. Pritom mi je dao vrijedan savjet da odem u krevet jer ću sutra pjesmicu sigurno znati naizust i ja sam se negdje oko ponoći povukla u odaje na katu u kojima su se turisti protekle sezone prepuštali vrućim ljetnim noćima. Uljuljkana snom pravednika odradila sam cijelu noćnu šihtu i – uistinu! – ujutro samoj sebi zvučala kao kakva Barica ili Regica iz Peteranca pokraj Koprivnice.  

Kako nema goreg nego u novoj sredini ispasti glup ili niže vrijedan, puna elana zgrabila sam torbu, uprtila je na leđa i krenula put autobusne stanice na kojoj me već čekala Šiško Irena. Nisam se htjela hvalisati pa sam joj zatajila da cijelu noć u snu ponavljam:

I preplečo se tri muškati š njom!

Moj učitelj, onako „mlad, zgodan, u kratkih hlačicama“ (u svojim retuširanim uspomenama), iako smo se tome kolektivno nadali, nije zaboravio zadatak od jučer, pa je jednog po jednog stao prozivati, ali odgovor je uvijek bio isti. Nitko nije naučio ni redak Galovićeva Grozdja. Prilično ljutito Soldo je prozvao i mene, ali ja sam procijenila da je važnije uklopiti se, nego recitirati stihove o imbrini i staroj šipelini, pa sam skrušeno priznala da sam podbacila.

Soldo je bio dobar čovjek i nije se iživljavao nad nama, tako da je razred prošao bez kazne, ako se kaznom ne računa njegovo nazalno čitanje navedene pjesme, s prenaglašenim isticanje kajkavskog izraza koje nas je od srca sve nasmijalo. Prve dvije strofe popratila sam u sebi, uočila sam čak i dvije učiteljeve greškice, ali sam šutjela kao riba, ne znajući da će mi stihovi koje sam memorirala u snu zauvijek ostati u glavi. I meni i Tonću koji, naravno, obje kitice i danas zna odrecitirati bez greške. Nekad mi bude krivo što nismo naučili i preostale dvije, ali sad je kasno da se kajem, nima nazad s oveg puta...

 

 

 

Berba 2020

 Without further ado, 

10. Michael Mayer - Higher

Mayer je DJ i producent techno glazbe, meni najpoznatiji i najdraži po mix CDovima koje je izbacivao u zadnjih dvadesetak godina.

Kao autor mi nikad nije posebno legao, u usporedbi s miksevima njegove stvari su mi bile pomalo dosadnjikave. Sve do ove godine kad je, po mom mišljenju, uboo jackpot.

Higher je EP, traje samo 25, četiri stvari su tamo, ima strašan flow i sluša se u dahu. Zadnja stvar, Belle De Lune, vjerojatno je najbolja stvar koju sam čuo prošle godine.

Michael Mayer - Belle De Lune

9. Róisín Murphy -Róisín Machine

Evo je opet, baš ju je krenulo u zadnjih par godina. Tri albuma, jedan bolji od drugoga. Na Róisín Machine, Róisín Murphy se bacila svima srcem u disco vode.

Album je jako plesan, puno plesniji nego Hairless Toys i Take Her Up To Monto.

Da budem iskren, "normalni" album me i nije toliko oduševio, ali postoji Deluxe izdanje na kojem su dodani extended mixevi čak šest originalnih stvari koji su meni puno bolji od originala.

Roisin Murphy - Jealousy

8. Asgeir - Bury The Moon

Opet Island, zemlja sa valjda najvećim brojem umjetnika po glavi stanovnika. Asgeir Trausti je mladac, 28 godina, imao je već neke uspjehe na Islandu ranije, ali meni do '20 potpuno nepoznat.

On je klasični singer/songwriter, jako ugodan falsetto, najviše sliči na Bon Iver. Ima tu i elektronike, onako, da ne bude dosadno. Pjesme mu ubijaju, lik baš zna napravit dobru stvar, svaka bi komotno mogla ići kao single. Moraš stvarno bit drvo da ti se ovo ne svidi.

Asgeir - Rattled Snow

7. Fontaines D.C. - A Hero's Death

E ovi su već dosta popularni, barem u indie krugovima. Dolaze iz Dublina, ovo im je drugi album. Prvi, Dogrel, polučio je jako dobre kritike, ali meni i nije bio baš nešto.

A Hero's Death je radikalno bolji od prvijenca. Melodije su upečatljivije, produkcija čvršća, sve.

Davno sam se otkačio od indiea, da Dunja i Mario ne kače na facebook ne bih imao pojma šta se tamo događa, ali da je više ovakvih bandova i indie scena bila bi mi puno napetija.

Fontaines D.C. - Televised Mind

6. Paul Sadler - Soon To Be Absorbed

Back to obscurity. Paul Sadler je frontman banda "Spires", mančesterski prog metalci, raspali se pretprošle godine nakon tri albuma. Bilo mi je jako krivo zbog toga, Spires su bili vrhunski band, al tako je to kad imaš super stvari, trudiš se ko konj, a niko te ne jebe za suvu šljivu.

Uglavnom, Sadler je nastavio sam, marljivo radio i krajem godine izbacio ovaj vrlo proggy uradak.

Album je nešto mekši od Spires opusa, meni je izvanredan, izašao je prije tek mjesec dana, a već sam ga poslušao petnaest puta. Nije za svakoga, ali ako je poliritmija your cup of thing, daj mu šansu.

Paul Sadler - The Fear

5. Motorpsycho - The All Is One

Otkriće godine! Dakle, norvežani, postoje već trideset (TRIDESET) godina. Dvadeset albuma su ljudi izdali, od 1991 naovamo, ja kao nešto pratim tu scenu, a za njih nikad čuo.

A kako su dobri, mila majko! Na zadnji album sam slučajno naletio preko Sputnikmusica i oborio me s nogu. Koliko je prog, dovoljno je reći da traje uru i 24 i da je po sredini stvar koja se zove N.O.X. ima pet stavaka i traje u totalu preko 40 minuta.

Dakako, kad naletiš na ovakav dragulj, kreneš kopati i po prethodnim albumima. Dosad sam ih preslušao pet i to je tako konstantno dobro da ne mogu vjerovati.

Ovo će se sigurno slušati još godinama u mojoj kući.

Motorpsycho - The All Is One

4. Everything Everything - RE-ANIMATOR

Kad sam rekao da ne slušam više indie, nisam pri tom mislio na Django Django, Alt-J, i Everything Everything jer te bendove jako volim i pratim.

Everything Everything su mi posebno dragi jer ih pratim od početka i gledam kako se razvijaju. Svaki njihov album je dobar, ali moram priznati da mi se drugi, Arc, činio kao vrh koji nikad više neće doseći.

E pa zajebo sam sam se i baš mi je drago zbog toga. RE-ANIMATOR je vrh njihove produkcije iako mi se na prvo i drugo slušanje nije tako činilo. Skoro je pao u zapećak, a onda se primio i mislim da ću ga slušati još dugo. Za Radiohead ljubitelje ima par stvari koje bi ih mogle oduševiti (ili raspizditi, zavisi koliko su posesivni). 

Everything Everything - Black Hyena

3. Haken - Virus

Perjanica prog scene, vrhunski glazbenici sa konstantno dobrim outputom. Virus je, recimo, drugi dio duplog konceptualnog albuma - Vector/Virus. Naravno da se u tom slučaju uvijek postavi pitanje koji je od dvojca bolji (SOAD Hypnotize/Mesmerize)? Meni je potonji sigurno puno solidniji i čvršći.

Posebno me veseli Messiah Complex, petodjelna stvar na kraju albuma u kojem su napravli jako interesantan hommage vlastitim stvarima sa prethodnih (i sa ovog) albuma.

Haken - Prosthetic

2. Elder - Omens

Moram priznati da sam u zadnje vrijeme slabo slušao Omens, ali su na visokom drugom mjestu jer sam ih izlizao u prvoj polovici godine.

Još jedno otkriće, nisu tako dugovječni kao Motorpsycho, ali nisu ni od jučer. Elder su dosta poseban band, malo prog, malo stoner rock, stvari su dugačke, kompleksne, imaju neku temu koju razvijaju, sve u svemu dosta interesantno.

Prolistao sam i njihov back catalogue, ima tamo interesantnih stvari, ali čini mi se da ću težište baciti na zadnja dva albuma.

Elder - Halcyon

1. Valentino Bošković - Velika Praska

Ove godine dileme nije bilo. Velika Praska Valentina Boškovića daleko je najbolji album prošle godine.

Stvarali su ga Radić i Dragičević dugo, bez priše, pazili na svaki detalj. Rezultat je takav da bi sad najradije ustvrdio kako je Velika Praska bolji album nego VSSR i Marsovska Listina zajedno.

Ono što je fascinantno je kako je taj album otporan na opetovana slušanja. Možete ga slušat svaki dan, pažljivo, usput, kakogod; i nakon sto slušanja pažnju će vam privuć neka nova sitnica, detalj.

Još jedna stvar: od deset stvari na albumu, osam smo čuli prije nego li je album izašao. Upravo je nevjerojatna dodatna vrijednost koja je dobivena kad su se svi ti singlovi povezali u cjelinu.

Sve je u projektu Valentino Bošković na svom mjestu. To je nešto najbolje šta se dogodilo hrvatskoj glazbi u ovom mileniju.

Valentino Bošković - Mala Praska

 

Jabuka

Ne znam točno koja lokacija u mom rodnom selu se tako zove, ali znam da su mi govorili da je moja kuća u Jabuci.  Što sve ta lokacija obuhvaća - ne znam, ali od tamo sežu moja najranija nekakva kontinuirana sjećanja,

Tako se, recimo, često sjetim da me je Stric Stanko pokupio jednog dana od kuće, kad je došao za godišnji odmor, pa su me on, i njegov prijatelj Darko, odveli u polje kod našeg starog vinograda. 

Meni je u to doba, kao petogodišnjaku, Riblja Čorba bila omiljena grupa, jer je to slušao stariji brat, pa sam stalno ponavljao stih: "Neću da budem član mafije."

Onda je Darko, kojem je vjerojatno bilo dosta toga da sluša jedno te isto, mrmljajući zapjevao ne-auto-cenzuriranu verziju, da bi ja oduševljeno prihvatio i nastavio ponavljati: "Neću da budem član partije", pa mi je on morao objasnit da ni slučajno ne pjevam tako, jer će njega moj stari zadavit, ako to čuje.

Uglavnom, uz vinograd je raslo dosta voća, tipičnog za moje djetinjstvo. Male kruške, jako slatke, koje nikad nigdje drugo nisam vidio, zatim trešnje, koje nisu bile samonikle nego ih je moj Stric Kažo znao navrnuti...

Ne, Kažo ih je znao navrn't na rašeljku, pa bi imale čvrst korijen i dosta godina bi nosile plodove. Navrtao bi i višnje. Ko djetetu mi nikad nije bilo jasno zašto bi netko sadio taj kiseliš. Tu su bile i oskoruše, zatim voćke vinogradarke, a kad kažem "voćke", onda to u Siveriću znači breskva i ništa drugo. Dakle male breskve, koje su rasle u vinogradu.

I moje omiljene, male jabučice. Slatke ko cukar, ali jako male, tako da nisu bile cijenjene. A ja sam ih uvijek volio.

Doselismo se tako prije godinu dana u Berlin i unajmismo kuću u nizu. Novogradnju. Ispred svake kuće zasađeno stablo, kako ovi govore, dekorativne jabuke.

I prošle godine izraste tih 4-5 "dekorativnih" jabučica, iste ko one koje sam jeo u Jabuci! Iste!

Probam ih ja jest, unatoč ženinoj skepsi - slatke ko cukar!

Pojedem ih sve, jer nitko drugi nije htio.

Gledam i susjede, nikom ne pada na pamet da ih okusi. Jer - dekorativne! Svi briju na ekologiju, sve odvajaju i recikliraju, a misle da su jestive jabuke dekoracija.

Mislim, meni ih je lipo vidit, ali ih je još lipše pojist!

Samo ih ja jedem. I crvi. Oni valjda znaju šta je dobro. Nekad crva i uhvatim na djelu, pa bratski podijelimo jabučicu. Nekad ga ne uhvatim, nego ga možda i pojedem. Ako je crv dovoljno brz, onda takvu trulu jabuku bacim preko ograde.

Tamo noću prolazi mafija veprova. Nek se i oni oslade.

Nije se šalit!

Posebnost aktualnog koronavirusa nije ni smrtonosnost, ni učestalost, nego kombinacija to dvoje.

COVID 19 je, tako, svakodnevna smrtonosna bolest - nešto s čim se čovječanstvo nije susrelo već jako dugo.

Međutim, mi odrasli na Balkanu znamo za mnoge smrtonosne bolesti naše svakodnevice, koje su kosile generacije i generacije ljudi, ali smo ih mi, oprezni, uspješno izbjegavali.

Ovdje prilažem nepotpunu listu tih boleština, mlađima na znanje i ravnanje, a starijima na nostalgiju.

• Propuh

Ovo je klasična bolest našeg djetinjstva, i već je mnogo puta opjevana, pa je navodim samo zbog potpunosti. Otvoriš vrata i/ili prozore na suprotnim stranama nastambe i đava te odnese.

• Žvakaća guma

Ako progutaš žvakaću gumu, neminovan je zapetljaj crijeva, nakon čega slijedi konstipacija od koje ćeš odapet, i to u bolovima. Priča obično počinje sa: "Jedna mala je tako progutala Čunga-Lungu..."

• Dubljenje na glavi

Dubiš na glavi i šta?

Krv ti se slije u mozak! I, ne znam što bude dalje, jer se nikad nisam usudio pitati. Od same pomisli da najvažniji organ ljudskog organizma bude prožet krvlju, hvatala me jeza.

Kad sam odrastao, shvatio sam da zbog krvi u mozgu može doći do moždane aktivnosti, a s time se nije šalit.

• Bos na pločicama

Samo kratkovidna budala, bez ikakvog nagona za samoodržavanje, hoda bosa po keramičkim pločicama. Prvo ti se zalede noge, a onda boleština nastavi uzvodno. Ako prijeđe razinu pojasa - piši oporuku i ispovjedi se.

• Sjedenje na kamenu

Najčešći uzrok neplodnosti je sjedenje na kamenu. To se zna. Dosta je da se čeljade umori, i sjedne na kamen - ode sve reproduktivno u tri poslovične materine!

• Sladoled zimi

Sladoleda zimi nije bilo za kupit. Nije ni čudno, jer je dobro poznata činjenica da sladoled, pa već od jedanaestog do trećeg mjeseca, uzrokuje pothlađenje unutarnjiuh organa i doživotne posljedice. Normalno, ako se na vrijeme reagira. Inače smrt.

• Voda i sladoled bilo kada

Pojedeš sladoled ljeti zbog gušta, a onda ožedniš. Ako nema nikog pametnog da te upozori, napit ćeš se vode, što će dovesti do tako opasnog proljeva, da je dehidracija posve prirodna posljedica. Bolje ti je trpi žeđ. Zdravije je.

Words With Friends

Jako volim Words With Friends. Volim igre riječima, sviđa mi se neobaveznost, lijeni tempo igre mi također odgovara. Bonus polja su puno bolje postavljena nego u Scrabbleu, samim tim je i igra dosta dinamičnija.

S druge strane, ne sviđa mi se šta Zynga radi od igre. Dvoslovi koje su uveli u zadnjih godinu dana su toliko nabildali slovo J da je to postalo nenormalno. J vridi deset punata i jedini dvoslov koji si imao bio je "JO", a budale su dodale i "JA" i "JE". Kraj ta dva dvoslova J bi trebao bit ko X, osam punata maksimalno, ovako je tile jači od džokera.

Druga, još puno gora stvar su powerupovi. Krenulo je nevino, s hindsightom. Nakon šta odigraš, možeš upitati koji je bio najjači potez koji si imao na raspolaganju. Dosta zgodno i nije utjecalo na igru. Nakon toga su počeli dodavati sve moćnije i moćnije powerupove da bi sve otišlo kvragu s "swap+" powerupom. To je zapravo mogućnost da zamijenite n tileova sa nekim drugima iz vreće, ali da pri tome ne izgubite potez. Ja ne znam kojem geniju je taj powerup pao na pamet, odbijam iti pomislit da bi netko normalan koristio isti u ikakvoj normalnoj partiji, ali neki random ljudi protiv kojih na internetu igram vjerojatno koriste taj goodie.

No dobro, nisam sretan s razvojem situacije, ali i dalje igram po par mečeva paralelno, veseli me premetati slova pa šta ćeš.

A onda se malo prije dogodilo ovo:

Igram protiv Sikirića i složim mu bingo.

(Maknuo sam svoja trenutna slova jer je on sad na potezu pa da ne vidi šta imam)

Osokoljen bingom kojeg sam našao, prebacim se na idući meč koji igram protiv neke Jennifer (koja nema šanse da dođe do bloga pa neću sakriti svoja trenutna slova) i odigram opet bingo, ovaj put u sljedećoj poziciji:

Nije baš teško uočiti kuriozitet. Zazoomajte slike, nijedno od slova u bingoima nije džoker. Koja je šansa da u dvije partije koje igrate paralelno iz virtualne vreće izvučete slova AINOSTU? Ok, još je smješnije napraviti dva različita binga koja se slažu sa istim slovom na ploči, ali zadržimo se samo na vjerojatnosti mojih slova. Meni izgleda da je šansa mikroskopska. Igra li se Zynga sa random generatorom kao nekoć davno Klaić sa slovima u brojkama i slovima? Meni ovo jako smrdi. Ima li kakav statističar/vjerojatnostičar da potvrdi/odagna moje sumnje?