-OJ, -OJ, NARODE MOJ!

 

Kad su nas, valjda u 3. razredu, učili da postoje rimski i arapski, pa još glavni i redni brojevi, gradivo nam je bilo jednostavno. Razlike nisu bile suptilne da bi ih se teško dokučilo: rimski su nalikovali na slova, arapske smo znali od vrtića, a glavni i redni bili su različiti samo po jednoj stavci – ovi drugi govorili su, kako im samo ime sugerira, koje je nešto po redu. Dok su gladni, jelte... kazalo nam se samo.

Kod nekih skromnih osnovaca javile su se s vremenom perspiracije na transfer znanja, počeli su povezivati naučeno, pa čak i dovoditi u pitanje sugestije autoriteta. I kad su uveli točku iza rimskog broja, mnogi su se javno pobunili, kao i kad su nam ukrali Pluton, što je neka sasvim druga priča... Govorili su tada da što će nam točka kad rimski ionako uvijek zamjenjuju redni kroj, pa je riječ o pleonazmu vulgaris. A zapravo nije tako. VI-o je stoljeće VI-o stoljeće, ma što mi mislili o tome. A Lude 70-e su Lude 70-e i s rednim brojevima paradoksalno, nemaju previše veze.

Nekad imam dojam da je popularna serija, čije likove nisam popamtila, ali to je moj goblen, kumovala općoj nepismenosti zemlje u čijoj su himni i vokativ i zarez, ali narod ih generalno smatra balastom kojeg se moramo riješiti želimo li da se balon velikih očekivanja, proporcionalan malim mozgovima i broju pametnih telefona u optjecaju, vine što više u nebesa. I vjerojatno griješim kao i svi skloni generaliziranju, ali ovo je moja prćija, živio sam tuuuuuu!

Epidemija nepismenosti u tren se proširila internetom, netko ti je hračnuo u lice i sad kišeš kao magare, ali samouvjereno i pun sebe. To što si izbacio lokativ, manji je problem: ionako se djeca zovu jednosložno i dvosložno, nedostaje im samo prijeglas u imenu, lica su im prikovana za ekrane i teško ih je dozvati, pa za pet-im madežom nema ni potrebe, ali repni su brojevi pošteno fasovali, u samo nekoliko godina, kao da ih je pogodila gramatička kuga i namjerila se potpuno ih iskorijeniti.

Sada, dakle, doktori znanosti, profesori, studenti, čak i lektori ponosno dekliniraju brojeve, slave 1-vi rođendan, 2-gi, 3-ći, sufiksa je nebrojeno, kako i treba biti, nalikuju na nove modele mobilnih telefona, friških ispod čekića, nove tarife, pogodnosti, AKCIJA, NE PROPUSTITE! (kad bi barem moglo bez zareza)... Jer kome smetaju dva slova viška – samo čangrizavim dokonjacima poput mene. Razlika je ionako tek u 5-et deka, zašto ih jednostavno ne poje*emo?!