Bio je sam početak školske godine ili tako nešto. Studeni,
zapravo. Pješačile smo doma iz škole, kraćim putem toga dana jer je meni bilo prehladno
da šećem preko badnjuškoga groblja, a Jelena je zaključila kako je vjerojatnost
da nas netko pokupi glavnom cestom ionako veća, nego krećemo li se zaobliaznim
putem. I bila je u pravu jer naišao je Maki.
Tih smo se godina dosta družile s ekipom puno starijom od
nas. Zapravo, sad kad malo bolje razmislim, i nisu bili toliko stariji od nas –
možda pet godina ili tako nešto, ali kad imaš sedamnaest, netko od dvadeset i
dvije čini ti se nevjerojatno odrastao i zreo. Sam zarađuje svoje pare i ne
mora slušati ograničenja staraca. To je ono što razlikuje dijete od odrasloga,
barem službeno, iako se više uopće nismo smatrale djecom.
Maki je bio (a možda je još uvijek?) dečko / momak iz jednog
od okolnih sela. Vozio je jeftini auto koji smo obožavale – ne znam je li se
radilo o Jugiću ili o nečem sličnom. Znam samo da je auto bio u poprilično
derutnom stanju i da je bio crven. Oduvijek sam po pitanju raspoznavanja auta
bila žena. Još jedne se činjenice sjećam o tom autu, a to je da je imao
pregenijalne zvučnike i da je u njemu uvijek svirala vrhunska muzika. Maki je
bio tip momka kakvi su mi se uvijek sviđali, barem za prijatelja:
neprezenciozan, a inteligentan i s prekopiranim mojim ukusom za muziku. I što
je još važije, vječito nasmijan, s dušom djeteta i srcem punim ljubavi. Za sve,
ali stvarno za sve.
Kad nas je prvi put pokupio, bio je vruć dan, pred kraj
školske godine. Bez imalo dvojbe, usapunate znojem i mirisom Mujinog bureka (od
kojeg, kako bi rekla moja bivša cimerica „upropastiš i majicu i gaće onim
vrilim uljem, ali vridi svake fleke“) koji smo upravo kupile i podijelile – jer
ništa ne paše vrućem ljetnom danu pred kraj školske godine kao masni burek,
ušle smo u Makijev auto. Tada se još nije dogodila ni Anđela Bešlić, a kamoli
Antonija Bilić, a Maki se činio kao pristojan momak. I bio je, hvala Bogu da
smo tako glupe ipak dobro procijenile. Ajde, bile smo dvije, time se bar i
danas mogu tješiti... Sjećam se da je toga dana svirao Eminem, „White America“,
inicijalna pjesma s albuma koji je izašao godinu ili dvije prije toga. Maki
nije puno govorio, samo nas je priupitao gdje želimo da nas iskrca, što je na
kraju i napravio: u roku od...onoliko minuta koliko prođe od početka albuma da
kraja druge pjesme, bile smo svaka svojoj kući. Tj., Jelena je bila i malo
ranije jer je nju prije iskrcao, a onda je mene nastavio voziti do moje kuće.
Vjerojatno me strah nije ulovio jer sam iz nekog razloga odlučila vjerovati u
dobrotu čovjeka koji je sve pare utukao na vrhunske zvučnike, umjesto u bolji
auto. Opet kažem – nije neki kriterij za vrednovanje osobe, ali pokazao se
ispravnim.
Tako smo se počele družiti s Makijem: s vremena na vrijeme,
pokupio bi nas putem od škole do kuće, a onda je počeo i s nama sjedati na
kavu. Užasno dobar momak koji nam se nikad nije upucavao, ali nas je zato puno
puta branio od seljačina po birtijama i što je još važnije, od vena proširenih
pješačenjem po psećoj vrućini ili upala pluća zarađenih cičom zimom od Drniša
do Badnja i Siverića.
Tog jednog dana, o kojem sam zapravo krenula pisati, pokupio
nas je kako bi nas spasio od ciče novembarske zime (i dalje ne znam koji je
pridjev od „studeni“, a da ne zvuči sakralno ili nepismeno, a i sviđa mi se „novembarsko“
– ono srboljupsko i gansoljupsko u meni nikako da umre...a i zašto bi?). Bio je
pripit, a inače nije vozio pijan. Već po običaju, prvo je iskrcao Jelenu, a
onda smo nas dvoje u autu ostali sami. Vozio je neuobičajeno brzo, a iz
zvučnika mu je treštao EKV – „Zabranjujem“. Nikada ranije nisam slušala njihov
posljednji album. Maki je, baš poput albuma, bio vidno ojađen i živčan.
„Šta je tebi danas?“ pitala sam ga. Počeo je pričati o tome
kako nema para i kako ne zna što bi sa svojim životom. Kako mora prebrajati
svaku kunu i kako mu se auto raspada. Kako je jedino što ga veseli muzika i tu
i tamo koji razgovor s ljudima koji ga kuže.
„A znam da vas dvi mislite kako sam ja svoj čovik i kako
nikog ne moram slušat,“ rekao je, „ali to kako meni mater i ćaća side za
vratom, to vi nećete u tri života razumit! Pun mi ih je kurac više!“
Nisam znala što bih mu rekla i ispalila sam nešto o tome da
se možemo otići još malo provozati i zapalit cigaretu, a on je na to samo
kratko rekao kako nema baš para za vozanje i za cigarete i kako već danima nije
zapalio.
Šutjeli smo neko vrijeme tako, a onda je samo nadodao: „Jadno
i to prase, jeba ga ja.“
Meni ništa nije bilo jasno i pitala sam koje prase, a onda
sam na zadnjem sjedalu primijetila nekoliko naoštrenih noževa i poveći malj.
Studeni je...novembar možda, kako se uzme. To doba godine, uglavnom.
„To prase,“ rekao je i motirao glavom prema zadnjem sjedalu,
„to, koje sad moram ić zaklat da ne bi isprid ćaće ispa pička. Jebate, da mi ga
je nekako iz puške ubit, pa spasio bi se.“
U tom smo trenutku došli preko puta moje kuće, on je naglo
zakočio, spustio sunčane naočale na oči, iako vani nije bilo nimalo sunca i ja
sam se poprilično brzo izgubila iz auta.
Maloprije sam slušala posljednji album EKV-a, po tko zna
koji put u životu, ali sam se prvi put na ovu pjesmu sjetila tog nelijepog
događaja i trenutka u kojem sam shvatila da su sreća i odraslost jako relativan
pojam. I da činjenica što dvije srednjoškolke po birtijama braniš od siledžija
nipošto ne znači da se ne bojiš ispasti pička i da ponekad zbilja neželjena
svinjokolja u čovjeku može probuditi tešku tugu zbog besparice i auta koji se
raspada.
Maki je fakat bio dobar lik, zapravo sam samo to htjela
reći. A možda je još uvijek? Tko bi znao...
Nema komentara:
Objavi komentar