Demistifikacija: zašto stalno nešto serem po fejsu (svakidašnja jadikovka)

Evo, da se i o tome očitujem.

To da sam prilično aktivna na fejsu mislim da ne moram pretjerano objašnjavat jer:

a)      Svi moji prijatelji koji čitaju ovaj blog to znaju,

b)      Svi ljudi koji čitaju ovaj blog, a nisu mi prijatelji, vjerojatno su svejedno na fejsu (jer je tako većina njih doznala za blog) i onda su na lajkanoj stranici mogli vidjeti moju aktivnost,

c)       Ako slučajno postoje oni ljudi koji niti su mi prijatelji, niti su za blog saznali preko fejsa, vjerojatno su prijatelji prijatelja nekoga tko je saznao za blog preko fejsa ili su, pak, prijatelji nekog od mojih siblinga pa...no, you got the point.

Mislim da mogu zaključiti – da, kako je poznato, doista sam aktivna na fejsu.

E, sad, na pisanje ovoga ponukala me jedna rečenica koju još od 2007. relativno često slušam, a ta je, više-manje, uvijek nekako ovakva: „Svaki put kad se ulogiram na fejs (a naravno, dotična persona tamo ode svakih mjesec do mjesec i pol dana i nimalo češće), u news feedu mi iskoči tvojih sedam statusa!“ I vjerujem da mi ljudi ne lažu nego da im doista u news feedu naveliko iskaču moji statusi. Isto tako, da ne bih sad iznosila samo tu rečenicu, iznijet ću i onu drugu, koju također dosta često slušam, a ta je: „E, super su mi tvoji statusi na fejsu!“

Nego, da ja vama nešto priznam: ni u jednom ni u drugom slučaju kad čujem dotičnu rečenicu, ja se ne osjećam dobro, a sad ću objasniti i zašto. Koliko god ova druga rečenica bila lijepo intonirana, a prva u najmanju ruku neutralno, toliko mi bude žao jer znam da ljudi imaju tendenciju pripisati osobi koja „visi na fejsu“ karakteristiku „nemanja života“, „bivanja iritantnim aktivistom“ itd. i sl., a moje počesto mijenjanje statusa mene samu svrstava u kategoriju ljudi koji vise na fejsu. Tu se, naravno, postavlja neizbježno piranje – a šta tebe boli šta drugi misle? Ne znam kako da to objasnim...ono, boli me. Stalo mi je. Ne volim glumit da mi nije stalo kad mi je. Stvarno nemam riječi kojima bih to objasnila.

Prava je istina sljedeća: visim na fejsu. Ulogiram se sigurno 30 puta dnevno i onda ostanem po minutu do pet, kako kada. Rijetko kada se dogodi da u komadu visim na fejsu duže od deset minuta, a duže od dvadeset mislim da nisam nikad, osim kad je u pitanju chat s nekim tko mi je napet (božemiprosti, ne radim to više, puj puj puj, ali bilo je i takvih vremena). Ali sveukupno – ulogiram se puno puta dnevno, tako da mi poruke i notifikacije stvarno rijetko stoje neotvorene. Nemam li život i jesam li iritantan aktivist – neka procijeni netko drugi (ja bih rekla da nemam ako je imanje života bjesomučno tulumarenje te da sam iritantni aktivist ako je iritantni aktivizam iskazivanje mišljenja o aktualnim temama).

Međutim, moram priznati jednu nadasve taštu svoju odliku koja će možda mnogima zvučati užasno prepotentno i bahato, ali nije da me bije glas skromne i samozatajne osobe pa ukurac. So here it goes: kad se logiram na fejs (s kompa, ne s mobitela), stranica koju najčešće otvorim je moj vlastiti profil, eventualno se zadržim u news feedu. To koliko ja vremena provodim na vlastitom profilu iznova čitajući vlastite statuse, komentare ljudi na njih i prebrajanje lajkova – to je, dragi moji, nešto stravično. Da iole toliko vremena provodim pregledajući tuđe profile, mislim da bi me se zbilja moglo nazvati u najgorem slučaju bolesnim stalkerom, a u najboljem velikim altruistom. Ali nisam ni jedno ni drugo – ja sam prljavi, narcisoidni egocentrik.

Neugodno mi bude kad me ljudi pitaju jesam li nešto vidjela na nekom ne-mom profilu, a ja otpovrnem zbunjenim pogledom i pojasnim prljavom laži da „nisam taj dan uopće bila puno na fejsu“. Onda se brzo odem ulogirati i provjeriti spomenutu stvarčicu te mi zbilja bude drago što sam opomenuta.

Nego, dosta o meni, evo barem ovdje bih mogla ustupiti malo mjesta i drugima, analizom od strane mene. Pa evo mojeg viđenja facebook-osobnosti.

Obično se po onome što ljudi rade na fejsu da zaključiti kakvi su u stvarnom životu, odnosno, što ih veseli. Evo, stavit ću sebe na prvo mjesto pa smo i to riješili – dakle, ja stvarno volim pisati pa otud moja velika potreba da stalno mijenjam statuse. Kratke forme mi pašu pa mi dnevno padne na pamet dosta statusa, dočim mi ne padne na pamet dosta blog postova, a roman mi dosad nijedan još nije pao na pamet. Isto tako, valja napomenuti da svoje osobne stvari iznimno rijetko podijelim putem ove društvene mreže. To što ljudima mojih 5% života izgleda kao njihovih 80% ne govori previše o meni. Osim pisanja, draže mi je možda jedino sviranje klavira, ali to nije baš user friendly kad je fejs u pitanju. Ako nešto šeram, onda je to glazbeni link jer volim slušati muziku, a iznimno rijetko šeram članak na kojem se nešto da pročitati jer jako malo čitam.

Ljudi koji šeraju članke su oni ljudi koji puno čitaju.

Ljudi koji šeraju članke s aktivističkim temama su ljudi koje zanima aktivizam.

Ljudi koji šeraju članke sa sportskim temama su ljudi koje zanima sport.

Ljudi koji šeraju članke s golim dupetima i sisama su, ne bi živ čovjek vjerovao, ljudi koje zanimaju gola dupeta i sise.

Ljudi koji šeraju fotke svojih ljubimaca ili djece su oni koji ponad svega najviše vole svoje ljubimce i djecu.

Ljudi koji šeraju puno fotki su oni koji vole fotkati.

Ljudi koji šeraju muzičke linkove vole muziku.

Ljudi koji ne šreaju nikad ništa, ali zato samo lajkaju okolo su prijateljski nastrojeni, ali ih je strah da ne bi bili naporni.

Ljudi koji ne lajkaju, ali zato komentiraju su mizantropi i ne vole davati komplimente.

Ljudi koji nikad ništa ne šeraju, ne lajkaju i ne komentiraju, ali zato znaju sve o tuđim aktivnostima su oni koji u stvarnom životu ničim drugim nisu toliko ispunjeni koliko tračanjem.

Ljudi kojima fejs služi za barenje te putem istoga samo chataju bi baš mogli malo i aktivirati taj svoj profil, enebil' se mala napal'la.

Ljudi koji se zbilja rijetko logiraju na fejs najradije uopće ne bi ni bili na fejsu, ali čim im to padne na pamet, tuga ih ulovi da će nešto propustiti. Oni s fejsom imaju odnos kao ja sa izlascima – čim iziđem vani, hoću doma i bude mi naporno, ali nemanje opcije izlaska me pretvara u nespašenu tinejdžericu koja bi, evo, upravo vlastita oca prodala za šank, ogromne količine dima i onog tamo pijanog majmuna koji kljuca u kutu, a sutra osvanjuje na nekim profilima fejsa s nacrtanim brkovima i pogledom koji miriši na očajavanje.

I naposlijetku – ljudi koji sutra osvanjuju na nekim profilima fejsa s nacrtanim brkovima i pogledom koji miriši na očajavanje imaju užasno glupe prijatelje koji jako vole fotkati (i to vjerojatno loše).

Aj, živ'li!