U neko doba prije Coolinarike, kad je opcija utipkavanja
sastojaka u tražilicu recepata bila znanstvena fantastika, a kuhanje nije bio
fancy hobi nego disciplina u kojoj su se domaćice trajno natjecale, vrhunske
recepture razmjenjivale su se nakon degustacije, izrezivao se iz novina
postupak pripreme pa lijepio selotejpom u bilježnicu za to predviđenu, u koju
su se, fino i čitko, recepti prepisivali da bi ih se kasnije, fino i friško,
„ukrasilo“ brašnom s prstiju, tragovima šećera i žumanca ili smrvljenim
klinčićem između stranica.
Štošta se dade iščitati iz takvih kuharica: i koliko se
kuhalo i je li se riskiralo kad se sastavljao svečani jelovnik ili je domaćica
pribjegavala prokušanim jelima za koje joj recept i nije bio potreban, ali ipak
je, sigurnosti radi, otvarala bilježnicu s uputama i, da se ne zatvori dok
miješa glazuru, stranice podvlačila pod kutiju s gustinom.
Naišla sam tako prije par dana na bilježnicu tvrdih korica,
s plavim prugama i ucrtanim sitnim ružicama... Lijepa bilježnica, kao za
lektiru, vrijedna čitanja. Pa kao da zavirujem u tuđi dnevnik, otvorim prvu
stranicu na kojoj me dočeka rukopis koji sam vidjela nekoliko puta (najčešće u
natuknicama za kupnju), pa mi je dobro poznat, iako ga ne bih znala imitirati...
„Šnicle junetina“ već u uvodu. U nastavku „Ruža štangle“ – što mi privuče
pažnju, pa čitam: očito se doda štaub, prezla, postupak ne piše, samo sastojci...
Ruža mjeri na deke, kod Finkinih štanglica „šolje su šečera“. Jedan je recept prekrižen,
drugi istaknut: iščitavam koji se domaćici više svidio, pa ga je prepisala
dvaput. Redaju se tako jela, ona
vrijedna zapisivanja, ponavljaju iste jezične pogreške („šečer“, „cjelo jaje“,
„namazati sa žumanjkom“...), bez kojih recepture ne bi bile autentične kakve
jesu. I imena: Ruža, Finka, Maca – sestre, toliko znam.
Nisam baš zalazila po tuđim kuhinjama, po špajzama još
manje, ali – ne iznenađuje me popunjenost bilježnice jedva 10 posto. Vidjela
sam taj slučaj i u vlastitom rokovniku s natpisom Jadrankamen na naslovnici i u
maminim bilježnicama tvrdih korica kojih je bilo nekoliko. Inicijalna ideja
uvijek je uredno prepisati recept, a u praksi – umeću se u priručne kuharice
listovi papira A4, koje je ispisivao netko drugi (pa razmijenio, kao sličice).
Kad piše profesorica, greške su ispravljene, pa se doda „brašna koliko
zahtijeva“ i umuti šećer sa „ć“. Neki umetnuti listovi su manji, istrgnuti iz
drugih bilježnica, eno ih, prave društvo presavijenim memorandumima (u
bilježnici s ružicama jedan je memorandum naslovljen Vitkost Trade, Export
Import, Sarajevo: taj je poslužio Zemknedlama iz 1998. u koje, koliko vidim,
ide kruh, mlijeko, jaje, luk... Aha, prava vitkost!), čak i jedan recept skinut
s interneta (onaj za Tutti-frutti tortu, dašak novog doba), listovi bloka
Generalturista (Biskupski kolač), Hypo Alpe-Adria-Bank (Prhka orašnjaća),
Obiteljski radio (Čokoladni kolać) i masni papir s utipkanim receptom za
kiseljenje krastavaca. Poseban je raritet požutjeli komad stranice (kut
istrgnut rukom) sarajevskog Oslobođenja od „26. februara 1983.“, s ćiriličkim
naslovom „Priča otkupljena na konkursu...“ - ne vidim kojem. Na poleđini kaže:
„Olimpijske inspiracije: Dizajner nudi svoje pahuljice“ ... Kome nudi i koji
konkurs te 1983., autoru kulinarskog recepta, zapisanog u žurbi, nije bilo
bitno koliko da unutra idu „2 žumanca, 25 dkg šečera u prahu umutit i dodat 250
gr lješnjaka (prekriženo, zapravo badema) i sok od limuna cijelog“ (to je na
prvoj stranici, kod konkursa). Dizajner s poleđine već je dobio opis postupka:
„...jedna vanilija, sve dobro umutit i napraviti kuglice. Pritisnit prst i
stavit jednu višnju u svaku...“ Ostalo bi se možda dalo rekonstruirati kad bih
barem vidjela kako (kolač?) izgleda na kraju. Ja ću ga zvati „Olimpijskom
inspiracijom“, umutila ga ikad (i prstom pritisnula) ili mi ostao samo kao
(tuđa) uspomena.
Znam, voajer sam...zavirujem, gledam tuđe packave otiske od
kreme, odmotavam ceduljice s uputama za Šape Ružine, Masne kifle tetke Mace,
Jadrankin mramorni kolač... Čak me pomalo i stid. A znam da ih nikad neću
napraviti jer suhoparan popis sastojaka ne čini gastronomski užitak. Važno je
biti ondje, kušati original, tek tada recept postaje pravovaljan, nostrificiran...
Ovako, receptura ostaje tajna. Mogu prepoznavati rukopis koliko želim, mogu
Ruškine ili Finkine štanglice stoput prepisati u rokovnik s Jadrankamenom na
naslovnici... uzalud mi trud (kušači) u vlastitoj kuhinji. Kad neki ljudi odu,
njihova bilježnica ostaje mrtvo slovo na papiru, nekome podsjetnik na neke
domaće mirise, meni tek rezultat prekapanja po tuđim policama. Bolje mi je da
se držim onih baklava koje smo vlasnica plave bilježnice s ružama i ja
napravile zajedno. Ako joj ja nisam samo asistirala i ako sam recept (ipak)
negdje zabilježila. Za svaki slučaj.
Nema komentara:
Objavi komentar