Ruke na volan ili pucam – na živce

 

Budući da se ubrajam u onu vrstu ljudi koja, čim sjedne za volan, povikne: „Oho-ho, eto prilike za razgovor ugodni“ i pritom se maši mobitela, logično je da me nekad snađe ruka pravde iliti zakona, a nakon što se to dogodi više puta, čovjek se zapita (kao pokojni Dino): „Je li baš sve moralo tako...?!“

Sigurno punjenje državnog budžeta, moglo bi se reći konstantno, palo je velikim dijelom na nejaka pleća vozača poput mene koji - a jamče to svojim...hm, redovitim prihodom - nikad nijedan škerac neće izvesti jer im je telefon na uhu, i to zato što „znaju što čine“. Jer koga je ikad mobitel u ruci spriječio da se suvereno prestroji ispred vozila djedice sa šeširom ili gospođe s trajnom ondulacijom? Dapače, sve se to (i još mnogo toga) može izvesti jednom rukom dok lamentiramo o bitku, biću i čizmicama na sniženju, parkiramo gledajući u retrovizor, propuštamo pješake uz smiješak ili slijedimo Pacijenta da vidimo iznenađenje na faci vozača kad ga zateknu radovi na cesti... Sve se može kad se hoće – ljudski je mozak neistraženo područje, sposobno za rad na više polja istodobno. No, Država je procijenila drukčije. Ona ista država koja ograničava brzinu na besramno nisku, onu koju ne poštujete gotovo nikad da vas djeca, stanovnici naseljenih mjesta, ne bi prestigla na svojim plastičnim romobilima iz Super-truper-Konzuma.

Ali ne, Država kaže da ako ruke nisu u tuđim džepovima ili prsti u pekmezu, onda pripadaju čvrsto volanu (i to obje), i – nemoj da mi se netko dekoncentrira slučajno jer onda slijedi pitanje: „Ankice, što ćemo s vama?“ Nikad „gospođo Tomić“, nikad „drugarice paćenice“, nikad... ma, svejedno.

Kako zapravo ne volim ljude koji samo pljuju, a ne nude rješenje (tu sam prilično slična Hrvoju Šalkoviću), evo pet vrijednih alternativnih prijedloga koji će Državu i meni slične vozače spojiti u miroljubivu koegzistenciju ili već što.

1.       AUTOMATIK: Nije ga Amerikanac, Japanac ili Švabo izmislio da bi se rukama laprdalo po autu. Nego fino, upregni nogicu (dovoljna ti je jedna), pa ruke drži tamo gdje im je mjesto: na 2 i na 10, molit ću lijepo. I ne miči: od Mirlovića do Zagreba... neka se ona navlaka na harlekina ili egzotičnu zmiju uspoti pod prstima. Ne daj se, Ines, godinama.

2.       ASISTENT U HRANJENJU: Ako već preskačeš doručak kao najvažniji obrok, pa ti je obližnja pekarna raj na zemlji jer u stanu nisi gladan, ali već na parkingu afanaješ od prianjanja želuca uz leđnu moždinu, ne budi, oholi vozaču, lijen na put do posla (ili alternativno) povesti asistenta u hranjenju. Štrudla se dokazano može jesti i iz tuđe ruke, a pravi asistent u dva-tri će pokušaja usvojiti koliko treba nagnuti plastičnu bocu od pola litre jogurta da te ne zalije po friško opeglanoj bijeloj košulji, a ipak ti podari adekvatan srk.

3.       ŠMINKER: Ženama je ova stavka sama po sebi jasna. Rijetko koja u kupaonici ima blagodat pravog, dnevnog svjetla. One lampe koje ga fingiraju nikako nisu dobre – potenciraju bore, neželjene dlake, fleke, prištiće i ostale saveznike vremena, pa ih rado izbjegavamo. Umjesto toga, šminkamo se pod plafonjerom i – rezultat je divan. Kad se pogledamo u retrovizoru (ovlaš, naravno), od tamo nas promotri:

a)      Indijanac

b)      transeksualac

c)       klaun Bumba (ovo sam prepisala s interneta)

d)      teta Jurka s rođakove svadbe

e)      matora s licem aligatora

...pa hitno moramo popraviti nepopravljivo. U pomoć nam prilazi šminker, instant-rješenje iz gepeka koje će nas, dok vozimo i ruke ne mičemo s volana, do prvog semafora pretvoriti u „prepoznatljivo rješenje“. Da nas se majka ne stidi.

4.       EXECUTIVE COMMUNICATION MANAGER: Kako Država nikad ne spava, tako ni semafor nije sigurno utočište. To znaju svi koji stanje na društvenim mrežama provjeravaju čekajući zeleno. Kako provjeriti ni iz bliza nije dovoljno, nego potrebu za reakcijom smatramo nasušnom, odvažit ćemo se na pokoji komentar. E sad, industrija pametnih telefona toliko se sjatačila s Državom da nabadamo po virtualnim tipkovnicama čak i kad se pomaknemo sa semafora, što čak i prekaljeni vozači poput mene smatraju izrazito opasnom radnjom. Da ne govorimo o tipfelerima koje pritom proizvodimo, što ako smo profesionalni lektor, jamči doživotnu članarinu na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Zato je ovaj egzekjutiv za komunikacije nužan suputnik u automobilu za četiri osobe.

5.       Ostaje nam još jedno mjesto, ali kako ne želimo prebukirati vozilo (jer nosimo i jednu od onih torbi u koje stanu najosnovnije potrepštine, a lako bi se pride strpale dvije štruce kruha i pola odojka), peti ćemo element ostaviti neizostavnoj spravici, prigodnog naziva – ČEŠAČ NOSA.

Izgleda jednostavno: ručica, onako dojenačke veličine, s kratkom nogicom, na čijem je dnu takozvani vakuum. Očistite temeljito šoferšajbu iznutra i negdje u visini nosa (minus par centimetara koji će se izgubiti naginjanjem prema ČN-u) zalijepite rečeni predmet. Kad vas u vožnji zasvrbi nos, a poznato je da se to događa često, obično kao najava skorašnje ljutnje, nagnite se spretno, sveudilj držeći obje ruke na volanu, i počešite se koncentrirani na vožnju. S upotrebom ovog predmeta i ljutnja će se svesti na minimum. Naime što? Policija više neće biti takva opasnost, što će od vas učiniti rasterećenog vozača. A onda ćete primitivni, ali visookokorisni gadget s vremenom moći potpuno ukloniti.

 

Kako nikome nije u interesu da osiromaši Državu, kojoj gro ionako visi na sisi, svi ovi prijedlozi uključuju i anekse koji bi trebali potaknuti protok novca, nov niz pametnih inovacija (poput etuija za češač nosa, recimo) ili pojačan uvoz namirnica, jer toliku bratiju u svakom osobnom automobilu treba nečim nahraniti (a zna se da mi ne proizvodimo). Gotovo da pomislim kako se s ovih pet rješenja može riješiti zapravo štošta: novi će ljudi biti u opticaju, izbjegnut će se štednja goriva skupnim prijevozima (jer mjesta jednostavno nema), zbog čega će se na pumpe vratiti redovi... I tako. A uto nam stižu i izbori.

Kada ćemo opet imati važnijih briga. O kojima ćemo morati popričati jedni s drugima. Mobitelom. U vožnji.  

Ateisti u Hrvatskoj

Od prvog dana kad sam uopće išta slušala o religijama, bilo je to slušanje o katoličanstvu, ili barem kršćanstvu općenito, a pored znanja koje se i inače dobiva katoličkim odgojem, primala sam i svojevrsno znanje o tome kako nije uvijek bilo podobno biti vjernikom. O svemu  su mi pričali – od progona prvih kršćana do zlostavljanja vjernika u bivšem komunističkom režimu na našim prostorima.

Da se razumijemo – potpuno je u redu da su mi govorili takve stvari jer u dotičnim informacijama nije bilo ničeg osim istine, stoga ne mislim da je tu istinu trebalo sakrivati. Diskriminacija katolika jednaka je diskriminaciji bilo koga drugog i smatram da je potrebno takve stvari ne prešućivati.

I koliko god se danas pripadnike drugih religija u Hrvatskoj i dalje gledalo s negodovanjem (a gleda ih se, naravno; svaki je Židov potencijalni evil mastermind, pitanje je trenutka kad će Musliman u društvu odlučiti raznijeti sebe i sve prisutne priručnom bombicom koju neminovno sakriva u čarapi ili nakurnjaku, ili kad će lokalni bhakta izvadit zvončiće i u potpuno krivom trenutku zapjevati „Hare hare“ te time zaraziti sve oko sebe), katolici više nisu meta zlostavljanja. Svakako, povremeno će se naći neki uvjereni katolik, poput Marijane Petir, koji će izjaviti nešto poput „nisu mi komunisti skinuli križ oko vrata pa neće ni kršćanofobi“, ali mnogi recentni događaji, kao i vlastiti budžet, mogu nas vrlo lijepo podsjetiti na to da katolici u Hrvatskoj zbilja nisu ugrožena vrsta (ako uopće ikoga na to treba podsjećati). Da, povremeno ih se prozove ili vrijeđa, ali povremeno se prozove i vrijeđa i Dalmatince u Zagrebu ili Zagrepčane na obali pa nisam primijetila da jedni ili drugi sebe smatraju endemičnima.

Ateisti, s druge strane, bivaju vrijeđani sa svih strana. Ne mislim da je portreban nekakav ustanak i militantno ganjanje vlastitih prava (makar bi se dalo razgovarati o posljedicama popisa stanovništa u relaciji s ranije spomenutim budžetom), ali da postoji općeprihvaćena struja koja odobrava prozivanje ateista - postoji.

Evo samo nekoliko stvari za koje mislim da su visoko uvredljive kad si ateist u Hrvatskoj, a prije ili kasnije naići ćeš na njih, i to vrlo vjerojatno ne jednom u životu.

1.Preispitivanje inteligencije ateista – kad netko tko sebe smatra ateistom izjavi da ne vjeruje u Boga, bogove ili bilo kakvu nadnaravnu silu / život poslije smrti, naći će se vrlo često barem jedna osoba među prisutnima koja će postaviti pitanje u stilu „kako ti možeš tvrdit tako nešto?“ Pitanje je potpuno na mjetu: ne mogu tvrditi da ne postoje bogovi, jedan Bog ili bilo kakva viša sila iz jednostavnog razloga, a taj je da ja to ne znam. Ništa mi, međutim, još nije dokazalo ili pokazalo da vjerojatnost postojanja svega navedenog ide u prilog vjerovanju, negoli nevjerovanju pa stoga ne vjerujem. Također, nikoga ne uvjeravam u to da sam u pravu i stvarno me, vrlo otvoreno, boli briga u što ljudi vjeruju ili ne vjeruju. Koliko god, međutim, ateist ne bio militantan, koliko god ne pokušavao uvjeriti ikoga u svoje stavove i koliko god ne vrijeđao, naći će se već netko da ga priupita je li baš dobro promislio i čime li je to zaslužio autoritet da sam sebi nametne mišljenje! Možda sam u krivu, ali puno sam manje puta (ako ikad) svjedočila tome da netko kaže „ja sam vjernik“ pa da ga se priupita „kako ti možeš tvrdit tako nešto?“ Ne. Tu razgovor prestaje jer ništa nije gore od preispitivanja intelekta vjernika, koji su ionako već dovoljno kroz povijest propatili, a pristojnost u vidu prešućivanja dotičnog pitanja trebala bi biti barem jednako zastupljena u slučaju jednih ili drugih.

2.Sažaljenje. Iz nekog razloga, a koji je vjerojatno samo strah od smrti, ljudi se povampire kad čuju da misliš kako je ovo jedini život koji nam je darovan (tj. koji nam se posrećilo da dobijemo) i da poslije smrti nema više ničeg. Jasno mi je da je ljudima teško pojmiti kako se možda netko ne boji smrti, čisto zato što se vjerojatno svi bojimo smrti – u krjnjoj liniji, oko toga se sve u religijama i okreće pa svi pokušavamo pronaći neki siguran izlaz s autoputa straha. Nevjerojatno je vjernicima, međutim, da su i ateisti pronašli svoj izlaz iz toga. Nevjerojatno je da se ne bojiš smrti jer pretpostavljaš da će te ionako bolit neka stvar kad budeš mrtav pa se time i nema previše smisla opterećivati dok si još živ i nevjerojatno je da te veseli ovaj život, koliko god on povremeno težak bio, samo zato što nisi megaloman i vidiš veliku sreću u tome što si uopće doživio ispunjenje te male šanse da budeš začet pa sada nastojiš koristiti ovaj život da ne budeš šupak, umjesto da čekaš nagradu ili kaznu u nekom sljedećem. Različitost mišljenja? Ne dolazi u obzir.

3.Generaliziranje moralnih normi ateista, a ovo opet ima veze i s podcjenjivanjem intelekta te skupine. Kad kažem da nisam vjernik, vjernici automatski zaključe kako mora da sam zagovornik npr. pobačaja ili eutanazije, vjerojatno zato što im je nepojmljivo zaključiti da ti činovi nekome mogu biti zastrašujući i bez straha od kazne nametnute nekom knjigom, osobom zaogrnutom u svećeničku halju ili kakvim svemogućim bićem koje nitko nikad nije vidio.

4.Preispitivanje domoljublja. Ako si u Hrvatskoj ateist, vjernici smatraju i da si sigurno jugonostalgičar, netko tko namjerno plješće na himnu i tko ne drži do Petog kolovoza. Kod nas se katoličanstvo usko veže za Hrvatstvo i potpuno je nemoguće biti osviješteni domoljub, a pritom ne držati do vjere ili, pak, biti praktični vjernik koji u devedesetima nije iz dubine svojeg katoličkog grla na sav glas urlikao „mene moja naučila strina, svim Srbima pička materina“. Nekim čudom, poznajem tu i tamo pokoju osobu koja nedjeljom ide u crkvu i deklarira se katolikom, a ne mrzi Srbe i podosta ateista koji se ne tope k'o šljiva u govnu na pomisao o ponovnom ujedinjenje bivših zemalja Jugoslavije.

5.Očekivanje niskih udaraca. Evo, ja sam, recimo, bezbožnik kojem uopće nisu simpatične slike Djevice Marije koje izdaleka sliče na vulvu, bijedno sprdanje na račun mogućih homoseksualnih aktivnost unutar samostana, ismijavanje vjernika koji čekaju do braka prije nego što počnu sa seksualnim životom ili ono sumanuto, zlo i bezobrazno nazivanje svih svećenika pedofilima. Nekim čudom, moram se dobrano potrudit da bih se otarasila reputacije osobe koja sve navedeno štuje i podržava, samo zato što ne dijelim mišljenje vjernika po pitanju jedne jedine jedine karakteristike. Naravno, postoje ateisti koji posežu za niskim udarcima čak i kad nisu na to izazvani, ali to ide ruku pod ruku s njihovim lošim manirama prije nego svjetonazorima.

Ljute me generalizacije bilo koje vrste, pa tako i ovakve.

Ima toga još, ali neću nabrajati, ovo je, pretpostavljam, sasvim dovoljno.

Post namjerno ne želim zaključiti pozivanjem na Richarda Dawkinsa, premda sam fan spomenutoga. Završit ću ga pozivanjem na osobu gotovo dijametralno suprotnih stavova - fra Julijana, pokojnog svećenika iz mog sela. Onima koji su ga poznavali, dotičnog ne treba pretjerano opisivati, a sve koji nisu molim da nastave čitati jer su u životu već dovoljno propustili.

Fra Julijan, "studenački fratar", bio je karizmatičan, izrazito duhovit čovjek, niska rasta i visoka morala. To su shvaćale i djevojke iz Studenaca, mjesta u kojem  je dugo bio župnik pa su smislile prigodan deseterac u njegovu čast - "Julijane, studenački fratre, skini habit, sve će cure za te!"
Nebitan je deseterac za ono što me se najviše dojmilo kod njega, ali sam ga spomenula jer lijepo ocrtava koliko su neki ljudi, u ovom slučaju žene, mislile da bi se fra Julijan i bez ovoga "fra" mogao realizirati kao čovjek.

Realizirao se on, dakako, u svakom slučaju. Fra Julijan je, naime, godinama upadao u žešće nevolje, samo zato što je bio katolički svećenik. Zatvarali su ga i mučili, detalje priče odbila sam saznati jer se ne želim i sama mučiti, ali znam da, kad je sve prošlo i kad je bio slobodan i sretan, nije šutio o stvarima koje su mu radili. I to je potpuno u redu - zašto bi šutio - ali je još više u redu što ostatak svoga djelovanja nije posvetio ni širenju mržnje, ni širenju aure sveca. Jasno je davao do znanja da ne ljubi one koji su ga mučili, ali i da ni blizu ne mrzi sve one za koje su mu "pametniji i hrabriji od njega" imputirali da ih je mudro mrziti. Bio je i ostao normalan, dobar čovjek - čovjek medju drugim ljudima, bez imalo namjere da se igra Boga ili sveca.

Sjećam se samo jedne priče o psihičkom zlostavljanju fra Julijana, kad ga je netko od lokalnih glavešina svojevremeno provocirao jadnom i uvredljivom dosjetkom u obliku pitanja:"Može li Bog stvorit kamen koji ne može pomaknut?"
Njegov je odgovor bio onaj kojega bi se svi vjernici trebali pridržavati, čak i onda kada si, naglas ili u sebi, postave pitanje o tome što Bog misli o dobrim ljudima zatočenima u tijelu ateista: "Stvarno mislim da se Bog ne zamara tim glupostima", rekao je fra Julijan kad su ga provocirali, a sigurna sam da bi identično rekao i danas, da je kojim slučajem živ i da ga kojim slučajem netko priupita o sudbi kletoj bivanja ateistom.

 

Podstanar

Postoje situacije u životu koje uopće nisu ugodne, ali ih se ipak sa sjetom prisjećamo.
Mnogi od nas sreli su lokalnog Peru, koji sa sjetom priča o svojoj mladosti, otprilike ovako:
-Mi smo izlazili u Markovu Jazbinu. Imali smo dovoljno dinara za decilitar piva. Nas dvojica smo ga pili na slamku, a nakon toga smo hodali u promočenim cipelama po parku. Najbolje je bilo kad bi bježali od milicije jer nismo imali ličnu kartu. Onda te dohvate pendrekom, a ti pobjegneš i skočiš u grm pa do jutra čekaš da se raziđu. E, to su bila vremena...

Slično je bilo meni prošli tjedan, dok sam tražio podstanarski stan. Definitivno stresna radnja, ali bi bila prava šteta ostati zakinut za to iskustvo.
Prošao sam nekoliko potencijalnih stanova, s pripadajućim stanodavcima. Iako se u mnogim slučajevima radilo o sasvim normalnim ljudima, postoji par endema koji zaslužuju da ih se ukratko opiše.

1. Puhovi

S obzirom na to da su me rečeni ljudi koštali vremena, živaca, i novca, zaslužuju prvo mjesto na listi. Prvi dan potrage za stanom okončao sam uspješno, našavši lijepi stan u kvartu koji mi odgovara. Dogovorio se za lovu i bio obavješten da "mama ima nekih stvari u ovom ormaru, ali će ih pokupit za 2-3 tjedna".
Kad sam odlučio uselit, spoznao sam da su svi ormari dupkom puni "maminim stvarima", iako se stan iznajmljuje već niz godina i da ja, više-manje, nemam gdje uselit. Šupa je isto dupkom puna, tako da ljudi ni nemaju gdje iselit te stvari viška, ali se meni čude jer se "stan iznajmljuje već 9 godina, bilo je još više stvari i nitko se nije bunio".
To je, ujedno, i glavni problem odnosa između tipičnih stanodavaca i podstanara. Podstanari se ne bune jer imaju krov nad glavom, a stanodavci to jako dobro znaju. Iako i stanodavac ovisi o podstanaru, budući da mu je stanarina dio kojom popunjava kućni budžet, običaj je običaj, a običaj nalaže da je podstanar pokoran i trpi grubo narušavanje privatnosti od stanodavca.
U sličnoj situaciji, iznajmljivanju hotelske sobe, stanodavac se zove "osoblje", a podstanar "gost". U toj situaciji, osoblje se pokušava dovinuti načinu na koji će se što efikasnije uvuću gostu u šupak. Opet, riječ je o običaju.
Kako je moj običaj da poslovne transakcije promatram poslovno, a na iznajmljivanje stana gledam kao na poslovnu transakciju, tako se ovi puhovi nisu uklopili u moj poslovni model pa sam od stana odustao, ostavši bez dijela novca (da kompenziram stanodavčevu duševnu bol prouzrokovanu mojim odbijanjem suživota s njegovim stvarima).

2. Bil' nebil'

-Poštovanje, Jakiša Tomić pri telefonu. Zovem zbog stana na Rudešu.
-Da, izvolite.
-Je li stan još uvijek dostupan i je li useljiv odmah?
-Da.
-Ima li internetski priključak i perilicu?
-Ima.
-Kad bih ga mogao doći pogledat?
-Hm... pa jel' baš morate? Čemu žurba? Jeste li vi sigurni da ga želite?
-Pa trebao bih ga pogledat da bih bio siguran.
-A prvo moram vidjet o kome je riječ, znate. Moram vas vidjet.

Dakle ključan moment kod iznajmljivanje stana je razlgedavanje - podstanara!

3. Pepeljuga

Dolazim pogledat stan s curom.

-Dobar dan. Ja sam Suzana. Upravo ste me skinuli s lojtri jer sam prala prozore. Vas ćete dvoje tamo živjet?
-Ne, to je za mene. Ona mi samo... (tu sam htio reć da mi pomaže nać stan)
-Aha, ona će održavat stan! Da, to je meni jako bitno da se stan održava, znate, ja i suprug smo sredili stan i nama je jako bitno da se stan održava.

Tu me već dobila, što zbog najave da će mi dolazit u inspekciju, što zbog očiglednog šovinističko-konzervativnog pristupa. Na bis je dala do znanja da režije ne smijem plaćat internetskim bankarstvom.

4. Baja

Dođemo u neki stan, uređen ko za moju babu (generičku, nikoju posebno), a na slikama na Njušilu stol namješten za večeru ušestero. Tepisi prst široki i televizor metar širok. Ni blizu nešto gdje bih živio, ali uz mali razmještaj i izbacivanje nepotrebnih stvari - idealno.
Na pitanje može li se televizor izbacit, jerbo imam svoj, dobijem odgovor:
-Ne može. Nemam gdje s njim. Netko ga hoće, a netko neće. Nosi gore, nosi dole, dobit ću bruh.

Rekao bi čovjek da gazda nema namjeru tražit podstanara na duži vremenski period, međutizim:
-Mene ne zanima to za mjesec - dva mjeseca. Potpišemo ugovor na pola godine. Ako odete prije toga onda polog... (dramska pauza i prst koji, po blagoj krivulji ide od mene prema njegovom džepu) ...ide meni!

5. Položaj žene u hrvatskom društvu trećog milenija

"Iznajmljujem stan studenticama."
"Iznajmljujem stan ženama."
"Iznajmljujem stan ženskoj osobi ili paru."

Za ove treće, imao sam namjeru nazvat i reć da tražim stan za par, da bih razgovor zaključio s opaskom da je moj dečko jako uredan i da će održavat stan.

6. Kerberos

Dogovorimo razgledavanje stana na Trešnjevci. Inače smo u gužvi i nemamo vremena za zajebanciju pa prije dolaska pitamo je li stan useljiv odmah. Pozvonimo na vrata, a otvara sredovječna žena s izrazom lica koji sugerira da će umrijet za 10 sekundi, ali će nas prethodno zaklat.

-Dobar dan.
-Dobar dan. (ostaje na vratima)
-Možemo pogledat stan?
-Mžt. (protisne kroz zube i ostane na vratima)

Nakon pogledane jedne sobe, baba dobaci:
-Stan je na prodaju. Sad prikupljamo ponude pa ćemo ga iznajmit ako ne uspijemo prodat.

Jer, pazi, tržište nekretnina je toliko primamljivo da ponude za kupovinu stana definitivno padaju po nekoliko dnevno. Ne bih riječ rekao da nismo dobili informaciju da je stan odmah useljiv i za iznajmljivanje.

Epilog

I na kraju balade naiđemo na stan u kojem gazda na moj upit o plaćanju računa internet bankarstvom odgovori:

-To je jedini način koji dolazi u obzir. Meni isto stanarinu tako plaćate jer nemam namjeru dolazit tu svaki mjesec. Kad potpišemo ugovor, to ide na poreznu i onda mi plaćate račune i stanarinu i to je to.

I onda se osjećam ko da sam upravo dobio Jack Pot. A radi se o nečem što bi trebalo bit potpuno normalno. Dobijemo ključeve za 12 sati nakon plaćanja i potpisanog ugovora. Gazda je dobio polog definiran ugovorom i to bi mu trebalo bit sasvim dovoljno osiguranje da neće bit materijalno oštećen.
A sve bi bilo brže i lakše da postoji filter u tražilici pod imenom "Stanovi bez simulirane rodovske zajednice između stanodavca i podstanara".

Mislim, gazda je i više nego korektan. U nedjelju sam mu poslao mail da mi potpiše izjavu o suglasnosti o uvođenju interneta u stan. Ujutro mi je odgovorio mailom da se papiri nalaze u kasliću. Kad se sjetim da sam umalo završio u stanu "s maminim stvarima", dođe mi zlo.