Ateisti u Hrvatskoj

Od prvog dana kad sam uopće išta slušala o religijama, bilo je to slušanje o katoličanstvu, ili barem kršćanstvu općenito, a pored znanja koje se i inače dobiva katoličkim odgojem, primala sam i svojevrsno znanje o tome kako nije uvijek bilo podobno biti vjernikom. O svemu  su mi pričali – od progona prvih kršćana do zlostavljanja vjernika u bivšem komunističkom režimu na našim prostorima.

Da se razumijemo – potpuno je u redu da su mi govorili takve stvari jer u dotičnim informacijama nije bilo ničeg osim istine, stoga ne mislim da je tu istinu trebalo sakrivati. Diskriminacija katolika jednaka je diskriminaciji bilo koga drugog i smatram da je potrebno takve stvari ne prešućivati.

I koliko god se danas pripadnike drugih religija u Hrvatskoj i dalje gledalo s negodovanjem (a gleda ih se, naravno; svaki je Židov potencijalni evil mastermind, pitanje je trenutka kad će Musliman u društvu odlučiti raznijeti sebe i sve prisutne priručnom bombicom koju neminovno sakriva u čarapi ili nakurnjaku, ili kad će lokalni bhakta izvadit zvončiće i u potpuno krivom trenutku zapjevati „Hare hare“ te time zaraziti sve oko sebe), katolici više nisu meta zlostavljanja. Svakako, povremeno će se naći neki uvjereni katolik, poput Marijane Petir, koji će izjaviti nešto poput „nisu mi komunisti skinuli križ oko vrata pa neće ni kršćanofobi“, ali mnogi recentni događaji, kao i vlastiti budžet, mogu nas vrlo lijepo podsjetiti na to da katolici u Hrvatskoj zbilja nisu ugrožena vrsta (ako uopće ikoga na to treba podsjećati). Da, povremeno ih se prozove ili vrijeđa, ali povremeno se prozove i vrijeđa i Dalmatince u Zagrebu ili Zagrepčane na obali pa nisam primijetila da jedni ili drugi sebe smatraju endemičnima.

Ateisti, s druge strane, bivaju vrijeđani sa svih strana. Ne mislim da je portreban nekakav ustanak i militantno ganjanje vlastitih prava (makar bi se dalo razgovarati o posljedicama popisa stanovništa u relaciji s ranije spomenutim budžetom), ali da postoji općeprihvaćena struja koja odobrava prozivanje ateista - postoji.

Evo samo nekoliko stvari za koje mislim da su visoko uvredljive kad si ateist u Hrvatskoj, a prije ili kasnije naići ćeš na njih, i to vrlo vjerojatno ne jednom u životu.

1.Preispitivanje inteligencije ateista – kad netko tko sebe smatra ateistom izjavi da ne vjeruje u Boga, bogove ili bilo kakvu nadnaravnu silu / život poslije smrti, naći će se vrlo često barem jedna osoba među prisutnima koja će postaviti pitanje u stilu „kako ti možeš tvrdit tako nešto?“ Pitanje je potpuno na mjetu: ne mogu tvrditi da ne postoje bogovi, jedan Bog ili bilo kakva viša sila iz jednostavnog razloga, a taj je da ja to ne znam. Ništa mi, međutim, još nije dokazalo ili pokazalo da vjerojatnost postojanja svega navedenog ide u prilog vjerovanju, negoli nevjerovanju pa stoga ne vjerujem. Također, nikoga ne uvjeravam u to da sam u pravu i stvarno me, vrlo otvoreno, boli briga u što ljudi vjeruju ili ne vjeruju. Koliko god, međutim, ateist ne bio militantan, koliko god ne pokušavao uvjeriti ikoga u svoje stavove i koliko god ne vrijeđao, naći će se već netko da ga priupita je li baš dobro promislio i čime li je to zaslužio autoritet da sam sebi nametne mišljenje! Možda sam u krivu, ali puno sam manje puta (ako ikad) svjedočila tome da netko kaže „ja sam vjernik“ pa da ga se priupita „kako ti možeš tvrdit tako nešto?“ Ne. Tu razgovor prestaje jer ništa nije gore od preispitivanja intelekta vjernika, koji su ionako već dovoljno kroz povijest propatili, a pristojnost u vidu prešućivanja dotičnog pitanja trebala bi biti barem jednako zastupljena u slučaju jednih ili drugih.

2.Sažaljenje. Iz nekog razloga, a koji je vjerojatno samo strah od smrti, ljudi se povampire kad čuju da misliš kako je ovo jedini život koji nam je darovan (tj. koji nam se posrećilo da dobijemo) i da poslije smrti nema više ničeg. Jasno mi je da je ljudima teško pojmiti kako se možda netko ne boji smrti, čisto zato što se vjerojatno svi bojimo smrti – u krjnjoj liniji, oko toga se sve u religijama i okreće pa svi pokušavamo pronaći neki siguran izlaz s autoputa straha. Nevjerojatno je vjernicima, međutim, da su i ateisti pronašli svoj izlaz iz toga. Nevjerojatno je da se ne bojiš smrti jer pretpostavljaš da će te ionako bolit neka stvar kad budeš mrtav pa se time i nema previše smisla opterećivati dok si još živ i nevjerojatno je da te veseli ovaj život, koliko god on povremeno težak bio, samo zato što nisi megaloman i vidiš veliku sreću u tome što si uopće doživio ispunjenje te male šanse da budeš začet pa sada nastojiš koristiti ovaj život da ne budeš šupak, umjesto da čekaš nagradu ili kaznu u nekom sljedećem. Različitost mišljenja? Ne dolazi u obzir.

3.Generaliziranje moralnih normi ateista, a ovo opet ima veze i s podcjenjivanjem intelekta te skupine. Kad kažem da nisam vjernik, vjernici automatski zaključe kako mora da sam zagovornik npr. pobačaja ili eutanazije, vjerojatno zato što im je nepojmljivo zaključiti da ti činovi nekome mogu biti zastrašujući i bez straha od kazne nametnute nekom knjigom, osobom zaogrnutom u svećeničku halju ili kakvim svemogućim bićem koje nitko nikad nije vidio.

4.Preispitivanje domoljublja. Ako si u Hrvatskoj ateist, vjernici smatraju i da si sigurno jugonostalgičar, netko tko namjerno plješće na himnu i tko ne drži do Petog kolovoza. Kod nas se katoličanstvo usko veže za Hrvatstvo i potpuno je nemoguće biti osviješteni domoljub, a pritom ne držati do vjere ili, pak, biti praktični vjernik koji u devedesetima nije iz dubine svojeg katoličkog grla na sav glas urlikao „mene moja naučila strina, svim Srbima pička materina“. Nekim čudom, poznajem tu i tamo pokoju osobu koja nedjeljom ide u crkvu i deklarira se katolikom, a ne mrzi Srbe i podosta ateista koji se ne tope k'o šljiva u govnu na pomisao o ponovnom ujedinjenje bivših zemalja Jugoslavije.

5.Očekivanje niskih udaraca. Evo, ja sam, recimo, bezbožnik kojem uopće nisu simpatične slike Djevice Marije koje izdaleka sliče na vulvu, bijedno sprdanje na račun mogućih homoseksualnih aktivnost unutar samostana, ismijavanje vjernika koji čekaju do braka prije nego što počnu sa seksualnim životom ili ono sumanuto, zlo i bezobrazno nazivanje svih svećenika pedofilima. Nekim čudom, moram se dobrano potrudit da bih se otarasila reputacije osobe koja sve navedeno štuje i podržava, samo zato što ne dijelim mišljenje vjernika po pitanju jedne jedine jedine karakteristike. Naravno, postoje ateisti koji posežu za niskim udarcima čak i kad nisu na to izazvani, ali to ide ruku pod ruku s njihovim lošim manirama prije nego svjetonazorima.

Ljute me generalizacije bilo koje vrste, pa tako i ovakve.

Ima toga još, ali neću nabrajati, ovo je, pretpostavljam, sasvim dovoljno.

Post namjerno ne želim zaključiti pozivanjem na Richarda Dawkinsa, premda sam fan spomenutoga. Završit ću ga pozivanjem na osobu gotovo dijametralno suprotnih stavova - fra Julijana, pokojnog svećenika iz mog sela. Onima koji su ga poznavali, dotičnog ne treba pretjerano opisivati, a sve koji nisu molim da nastave čitati jer su u životu već dovoljno propustili.

Fra Julijan, "studenački fratar", bio je karizmatičan, izrazito duhovit čovjek, niska rasta i visoka morala. To su shvaćale i djevojke iz Studenaca, mjesta u kojem  je dugo bio župnik pa su smislile prigodan deseterac u njegovu čast - "Julijane, studenački fratre, skini habit, sve će cure za te!"
Nebitan je deseterac za ono što me se najviše dojmilo kod njega, ali sam ga spomenula jer lijepo ocrtava koliko su neki ljudi, u ovom slučaju žene, mislile da bi se fra Julijan i bez ovoga "fra" mogao realizirati kao čovjek.

Realizirao se on, dakako, u svakom slučaju. Fra Julijan je, naime, godinama upadao u žešće nevolje, samo zato što je bio katolički svećenik. Zatvarali su ga i mučili, detalje priče odbila sam saznati jer se ne želim i sama mučiti, ali znam da, kad je sve prošlo i kad je bio slobodan i sretan, nije šutio o stvarima koje su mu radili. I to je potpuno u redu - zašto bi šutio - ali je još više u redu što ostatak svoga djelovanja nije posvetio ni širenju mržnje, ni širenju aure sveca. Jasno je davao do znanja da ne ljubi one koji su ga mučili, ali i da ni blizu ne mrzi sve one za koje su mu "pametniji i hrabriji od njega" imputirali da ih je mudro mrziti. Bio je i ostao normalan, dobar čovjek - čovjek medju drugim ljudima, bez imalo namjere da se igra Boga ili sveca.

Sjećam se samo jedne priče o psihičkom zlostavljanju fra Julijana, kad ga je netko od lokalnih glavešina svojevremeno provocirao jadnom i uvredljivom dosjetkom u obliku pitanja:"Može li Bog stvorit kamen koji ne može pomaknut?"
Njegov je odgovor bio onaj kojega bi se svi vjernici trebali pridržavati, čak i onda kada si, naglas ili u sebi, postave pitanje o tome što Bog misli o dobrim ljudima zatočenima u tijelu ateista: "Stvarno mislim da se Bog ne zamara tim glupostima", rekao je fra Julijan kad su ga provocirali, a sigurna sam da bi identično rekao i danas, da je kojim slučajem živ i da ga kojim slučajem netko priupita o sudbi kletoj bivanja ateistom.