Mr. Cab Driver won't you stop to let me in

- Ne radi mi centralna brava, zato moram ovako...

- Ja mislio, vi oprezni.

- Ma, odnio đava oprez. Ne radi mi brava ako je ne otvorim iznutra.

- Aha, zato provjeravate jesmo vas mi zvali.

- Vidim ja, vi ste pristojni ljudi, ne ko oni malo prije. U pi*ku materinu i ovaj posa'.

- Pa nećemo sad valjda prostačiti!

- Hehe. Šta da radim kad je tako?!

- Nije ni vama lako...

- Di lako! Cilu noć na cesti. A sve pijanije jedno od drugoga, njih troj', dovuklo se jedva do auta. Dovde su mi se popeli... (...) Evo, skoro sam krivo skrenuo. Pi*ku materinu i poslu i autu. I sad nema stat do jutra. Je*a im ja mater da im je*a!

- Znači gužva?

- Da gužva?! Je*alo ih da ih je*alo! Sprusaju cilu noć, vozikaju se, pa ajde, Ante, amo, ajde tamo.

- Bar će bit para?

- Pffff! Kažeš, bit će para?! Haha. Ne more se u ovoj državi pošteno zaradit! Da im daš da vode kiosk, propa bi. Kamoli država. Dobro je meni moj ćaća reka: rađe s crnim vragom nego s crvenim.

- A vidim, pojavili su se ilegalci?

- Koji ilegalci?

- Pa, stave natpis TAXI, naplaćuju odoka, ali nisu registrirani.

- Ne znam, nisam upoznat. Ilegalci kažeš...

- A isto to nije u redu..

- Koje? To je najbolje. Dođe stranac, naplatiš mu 100 eura umisto 100 kuna. Šta Švabo zna šta koliko košta. Lipo je to. Pametni ljudi. Kud i ja nisam zalipio TAXI ilegalno, nego - budala Ante, budala jedanput, budala uvik. Pa se vozikam ka redikul cilu noć. A ne vidim gledat na oči.

- Umori vožnja, jel?

- Dašta nego umori. Najgore je radit s ljudima. Komunikacija. (...) Nisam siguran ni da ću vas sritno dovest, haha. (...) Ne boj se, curo, ništa, ja se samo zaje*avam! Dašta ću nego dovest... Jedino da ne udarim kakvog pankera putem ili koju drugu životinju... Haha.

- Srećom, nema medvjeda po Zagrebu.

- Ih, kakvog ja medvida kući imam, da vam je to vidit.

- Haha!

- Medvidica, ovolika je.

- Žena?

- Kakva žena? Međed!

- Haha.

- A koju sam lipu ženu radi nje ostavio. Krasna... Prava dama, gospođa.

- Pa šta ste je ostavljali?

- A šta. Udarila donja u gornju!

- Dobro, to se isto broji...

- Di se broji?! Gospođu, damu. Maniri. Koja sam ja budala...! A ova. Znaš kakve noge ima?

- Kakve?

- Dlake ka šipke od kišobrana!

- Kud baš od kišobrana?!

- A moja Splićanka... Dama. Profesorica. Imala je i para, fina, uredna. Liiiiiipa! (...) Krasna žena.

- Pa šta ste je ostavljali?

- Mađarica se dobro je*ala. A ja budala. Mislio - feferon je to! Nikad takvu nisam vidio. I to je istina. Naše su naše, ali Mađarice su Mađarice. A sad - sama teglu feferona poide. Ja poidem jedan i sutra me ubi žgaravica, ona teglu. Ni da trepne. Pa onda - živi ti s tim! Kaže: ne želiš me više ni taknut. Kako da te taknem? Ne vidim pripoznat di si. Guzičetine 'vlike! Ode kobase, oko struka, ovolika joj je ruka. Sumo borac. Cili joj se svemir vrti oko guzice. A na nogama - šipke od kišobrana. A ja budala, onakvu ženu zbog nje ostavio. Reka sam joj: ajde se ti lipo spakiraj pa sa mnom. Nije je tribalo dugo nagovarat, odma je to Mađarica prihvatila. Do sutra se spakirala. I sad ti lipo misliš da će to bit tako. Feferon u krevetu, svaka sisa ko lubenica, ali ne... Evo je na 60, 70, 80, 100, 120...

- Čega?

- Kila, bogare ti!

- Ništa feferoni?

- Ništa... Da sam vidio kaki je to međed, nikad svoju Splićanku ne bi ostavio.

- Damu...

- Gospođu. Ali, šta je, je, mora se priznat da je i Mađarica uredna. I dobro kuva. A, kad čisti, obuče kutu, stisne je, pa kad se sagne, sve puca vrcaju. Kaže, stisla se u pranju. Je, stisla se. Sintetika.

- Haha, koji prizor!

- Prizor za poželit'. Međed pere kadu... Igra mečka! I sad se ja mučim. Kaže meni mala: ćaća, nećeš meni gnijezdo rasturit. Pa mi ža male.

- Imate kćer?

- Imam ja i sina, velikog, inžinjer... Taj je od profesorice. I dvoje unučadi. Krasan momak. Pa onda još jedno, tu. I jedno tamo, u rodnome kraju. Četvero sve skupa. Od četiri žene. Radilo se, šta da ti kažem, hehe.

- Bili ste prilika?

- Ne zaje*avaj, mali! Nego, vole me žene. Zgodan sam. A i zbog manira.

- Vjerujem.

- Ali, šta ćeš. Život se okrene. Kažem ja šefu da nek me stavi u noćnu, na dežurstvo. Prvi dođem, zadnji odem. Ubijem oko u garaži, kaže on - šta ti ne iđeš kući? Kažem mu ja: opsadno stanje! Feferoni! Razumi moj šef...

- Je li i njegova međed?

- Nije. Dama. Gospođa. Ko moja Splićanka... E, budale!

- Evo, tu smo. Još malo naprid.

- Oćeš tu?

- Još malo...

- A je i ti sitničariš. Ne zaje*avaj!

- Kako se otvore ova vrata?

- Čekaj, mala, ja ću. Šta se predaš, neću te pipat po nozi, haha.

- Ne znam ja, možda je peta na pomolu.

- Već bi ona bila tu da mi nema ćeri... Ne bi se ja dugo premišlja. Vole mene žene. Zbog manira. Najviše...

 

 

 

Demokracija

Čitam knjigu "How not to be wrong" od Jordana Ellenberga. Ima jedan dio vezan za izbore i glasačku strategiju koji je baš interesantan. Radi se o predsjedničkim izborima.

Sigurno ste se nekad zapitali: zašto se u Hrvatskoj za predsjednika glasa dvokružno (ako niste, ne morate dalje čitati, vjerojatno će vam priča bit ekstremno dosadna)? Elem, sustav je dizajniran na ovaj način da se ne bi doveli u situaciju da predsjednik postane osoba koju većina ljudi koja izlazi na birališta ni u ludilu ne bi htjela za predsjednika.

Ameri imaju drugačiji sustav, za predsjednika se glasa jedokružno (ali svaka država zasebno, nećemo sad dalje komplicirat, nije toliko bitno za temu) pa se dvijetisućite u Floridi dogodila sljedeća situacija:

1. George Bush - 48.85%

2. Al Gore - 48.84%

3. Ralph Nader - 1.6%

Ako malo proguglate, mislim da ćete doći do zaključka da ekipica koja je glasala za Nadera preferira Gorea pred Bushom. Drugim riječima, da se u Americi glasa dvokružno, možda većina naderovaca ne bi ni izašla na drugi krug, ali oni koji bi izašli vjerojatno bi Glasali za Gorea. Kako je razlika u prvom krugu bila mikronska, nije nerealno očekivati da bi ti glasači bili presudni faktor u potencijalnoj Goreovoj pobjedi.

Također, ako je glasanje dvokružno, tada u prvom krugu možeš mirne duše glasati za svog kandidata i pokazati svoju preferencu bez straha da ćeš baciti glas i omogućiti mrskom neprijatelju pobjedu. Sve ukazuje na to da glupi ameri ne kuže što je demokracija i da mi imamo puno bolji sustav. No je li baš tako?

Ajmo zamislit hipotetsku situaciju predsjedničkih izbora u Hrvatskoj. Recimo da imamo tri glavna predsjednička kandidata, Kolindu Grabar-Kitarović, Ivu Josipovića i Mirelu Holy. Par dana prije izbora, neka ugledna nezavisna agencija objavi procjenu prema anketama koja izgleda otprilike ovako:

Kolinda 40%

Josipović 29%

Holy 29%

i svi ostali pikzibneri zajedno 2%.

Izgleda da se vodi ljuta bitka na ljevici za ulazak u drugi krug. E sad zamislite da ste vi mrvicu udesno i da želite dati svoj glas Kolindi.

Znam da se mnogi od vas sad osjećaju ko Ivo Gregurević kad su mu u "muškarcu bez brkova" rekli da zamisli da kupuje japanski auto, ali probajte se nekako prisiliti jer sad ide smišni dio.

Za koga ćete glasati u prvom krugu? Za Kolindu, dakako, u čemu je problem? Pa problem je u tome šta ako se suočite s Josipovićem u drugom krugu, vrlo vjerojatno ste najebali. Čak ako i vjerujete da će dosta razočaranih Holy glasača apstinirati u drugom krugu, oni koji izađu zaokružit će Josipovića.

Hoće, hoće, ne zabijajte glavu u pijesak. Odjednom, situacija ne izgleda tako blistavo za Kolindu.

Osim ako Holy ne uđe u drugi krug. U tom slučaju imamo hrpu Josipovićevih pulena koji su, da ga jebeš, puno bliže centru nego darkeri. Nekako izgleda da bi oni svoje glasove mogli puno ravnomjernije rasporediti između dvije dame.

Eto, odgovor se nameće sam po sebi. Kolindini pristaše koji vjeruju izbornoj anketi i vole u slobodno vrijeme razmišljat o pizdarijama trebaju u prvom krugu glasat za Mirelu Holy!

Znam da se sad može potegnut argument "a šta ako svi hadezeovci budu tako rezonirali pa na kraju Kolinda ispadne iz drugog kruga?", ali već dok formulirate pitanje u glavi, shvaćate da se ne morate bojati takvog ishoda.

GOLA ŽARULJA

 

-          studeni

Gori svjetlo. Nema zavjesa. Sjedim iza svojeg prozora sa žaluzinama i gledam. Prekoputa gori svjetlo. Nema zavjesa. Ali tu su oni. Njih dvoje i beba u kolicima. Ja gledam. Razmišljam. Mislim da im zavidim. Ali imam svoju glavu, nemam njihovu. Njihove tri. Pa ne znam imam li im na čemu zavidjeti i zašto. Iako znam da u ovom trenutku moja glava nije baš najbolji izbor u svemiru.

On zaviruje, ona ga prati. Dijete čeka. U kolicima. Zidovi su bijeli, i prazni. Ne vide se bridovi ugradbenih ormara, sivo-žuto svjetlo televiziora. Ne vidi se ništa, osim odsjaja gole žarulje kakva ih je dočekala. Ništa.

Ja imam i kauč na razvlačenje, kutnu garnituru s ljubičastim i zelenim prugama koje sam pronašla u Dubravi bogu iza nogu. I ljubičaste štokove imam. I umjetničku sliku na zidu. Original. I žaluzine u istom tonu. I stolić. I televizor. I sivo-žuto svjetlo da me zabavlja. I luster sam si kupila u Kiki, bio je moderan, sad mi je bezveze. Ali s njega visi ona kugla koju mi je obojio Boris (i prijatelji), pa se klati da me podsjeti da nisam baš nitko i ništa, nerealizirana jedinka kojoj je teško nositi glavu. A ipak, ovih mi dana nimalo nije lako. I toplo mi je. Ali, toplo je i njima. Njih grije gola žarulja i „ono nešto“, što meni fali. Ovih dana... U studenome.

Pa on zaviri ponovo, a ona zaviri za njim. Znam da se smiju, makar su im face predaleko, a mene još nije napala ona staračka dalekovidnost da se dobacim preko parka do ulaza prekoputa pa, kao propentuša superdeluks kalibra, pogledam u tuđi pijat i tuđu golu žarulju kako treba. Pa samo pretpostavljam. I to dobro.

A onda zaplešu. Dižu ruke... Njih dvoje. Beba valjda i dalje leži. Možda plješće rukicama, tko zna, tamo na toj pozornici u Novom Zagrebu, s jedinim gledateljem kojem je glava preteška od gledanja. I onog unutra.

Nasmijem se. Drago mi je. A kako mi može biti drago istodobno dok sam toliko zavidna?! Možda zavist i nije tako užasan osjećaj... Zao. Možda nije.

 

-          rujan

Nisam ih vidjela neko vrijeme. Možda sam ih srela na ulici ili u pekari, ili na pumpi, ili su baš njih dvoje bili onaj par koji se ne trpi na plaži pod suncem koje prži i svi furaju idilu, jer godišnji je odmor i – nikome nije kao nama. Ovdje na Jadranu. Mediteran je to. Nikad dosta. Možda su to bili baš njih dvoje... I njihovo dijete kod bake na čuvanju. Ne znam.

Odmaknuli su zavjese pa ih ponovo vidim. Tu su. Ništa se nije promijenilo. Osim golih zidova, ugradbenih ormara, kuhinje po mjeri, obiteljskih fotografija na zidovima, teškog tepiha i hodalice za dijete. Nemam pojma. Živi se. Kako se već živi u životu.

Skoro da sam zaboravila na njih. Neke nove teme, neka druga premišljanja, odluke. Neka nova svitanja.

Moje su žaluzine i dalje tu. I ljubičasti štokovi. I prugasta kutna garnitura. Za ležanje, čitanje i jelo. Na tacni koja kaže: „How To Marry a Milionaire“. Lako. Milijun je ionako u oku promatrača. I laka glava. To je isto stvar odluke. Kao i zavist, uostalom.