GOLA ŽARULJA

 

-          studeni

Gori svjetlo. Nema zavjesa. Sjedim iza svojeg prozora sa žaluzinama i gledam. Prekoputa gori svjetlo. Nema zavjesa. Ali tu su oni. Njih dvoje i beba u kolicima. Ja gledam. Razmišljam. Mislim da im zavidim. Ali imam svoju glavu, nemam njihovu. Njihove tri. Pa ne znam imam li im na čemu zavidjeti i zašto. Iako znam da u ovom trenutku moja glava nije baš najbolji izbor u svemiru.

On zaviruje, ona ga prati. Dijete čeka. U kolicima. Zidovi su bijeli, i prazni. Ne vide se bridovi ugradbenih ormara, sivo-žuto svjetlo televiziora. Ne vidi se ništa, osim odsjaja gole žarulje kakva ih je dočekala. Ništa.

Ja imam i kauč na razvlačenje, kutnu garnituru s ljubičastim i zelenim prugama koje sam pronašla u Dubravi bogu iza nogu. I ljubičaste štokove imam. I umjetničku sliku na zidu. Original. I žaluzine u istom tonu. I stolić. I televizor. I sivo-žuto svjetlo da me zabavlja. I luster sam si kupila u Kiki, bio je moderan, sad mi je bezveze. Ali s njega visi ona kugla koju mi je obojio Boris (i prijatelji), pa se klati da me podsjeti da nisam baš nitko i ništa, nerealizirana jedinka kojoj je teško nositi glavu. A ipak, ovih mi dana nimalo nije lako. I toplo mi je. Ali, toplo je i njima. Njih grije gola žarulja i „ono nešto“, što meni fali. Ovih dana... U studenome.

Pa on zaviri ponovo, a ona zaviri za njim. Znam da se smiju, makar su im face predaleko, a mene još nije napala ona staračka dalekovidnost da se dobacim preko parka do ulaza prekoputa pa, kao propentuša superdeluks kalibra, pogledam u tuđi pijat i tuđu golu žarulju kako treba. Pa samo pretpostavljam. I to dobro.

A onda zaplešu. Dižu ruke... Njih dvoje. Beba valjda i dalje leži. Možda plješće rukicama, tko zna, tamo na toj pozornici u Novom Zagrebu, s jedinim gledateljem kojem je glava preteška od gledanja. I onog unutra.

Nasmijem se. Drago mi je. A kako mi može biti drago istodobno dok sam toliko zavidna?! Možda zavist i nije tako užasan osjećaj... Zao. Možda nije.

 

-          rujan

Nisam ih vidjela neko vrijeme. Možda sam ih srela na ulici ili u pekari, ili na pumpi, ili su baš njih dvoje bili onaj par koji se ne trpi na plaži pod suncem koje prži i svi furaju idilu, jer godišnji je odmor i – nikome nije kao nama. Ovdje na Jadranu. Mediteran je to. Nikad dosta. Možda su to bili baš njih dvoje... I njihovo dijete kod bake na čuvanju. Ne znam.

Odmaknuli su zavjese pa ih ponovo vidim. Tu su. Ništa se nije promijenilo. Osim golih zidova, ugradbenih ormara, kuhinje po mjeri, obiteljskih fotografija na zidovima, teškog tepiha i hodalice za dijete. Nemam pojma. Živi se. Kako se već živi u životu.

Skoro da sam zaboravila na njih. Neke nove teme, neka druga premišljanja, odluke. Neka nova svitanja.

Moje su žaluzine i dalje tu. I ljubičasti štokovi. I prugasta kutna garnitura. Za ležanje, čitanje i jelo. Na tacni koja kaže: „How To Marry a Milionaire“. Lako. Milijun je ionako u oku promatrača. I laka glava. To je isto stvar odluke. Kao i zavist, uostalom.