Nešto crveno

U ponoć će puknuti vatromet, rekla mu je. Romantično, pomislio je. A ona je samo prenosila činjenično stanje. Di ćeš za Novu? pitao ju je koji tjedan ranije. Radno, odgovorila je kratko. Nadajući se da će i on, njezina tiha patnja, ali ne i junak naše priče, "radno" s njom na zadatak. Ali Tiha Patnja imala je druge planove i bolji položaj u redakciji, onaj koji jamči pravo na doček Nove godine u privatnom aranžmanu. Daleko od rodilišta i predsjedničke svite koja će u prvim satima nove obići novorođenčad i njihove majke, daleko od Traume i Hitne pomoći kamo u pet do dvanaest pristižu polomljeni, mrtvi-pijani i oni spaljeni prskalicama i petardama... Tiha Patnja imala je druge planove.

Pogodilo ju je to. Posebno nakon one dvije cuge koje su popili u redakcijskom kafiću, nakon čega se njoj činilo da među njima ima nečega, a njemu - nije.

Junak Naše Priče i sam je nesretno zaljubljen, iako tu "nesreću" nerado prizna. Nada se da ovdje ima nečega. Pa kad Ona kaže - u ponoć će puknuti vatromet - on prepozna romantiku. I odluči... Pa ponudi... Mogao bih i ja s tobom. Ona se nasmije. Drago joj je. Nema smisla, ipak kaže, Nova godina je... Ma, u redu je, razuvjeri je on, tko još drži do dočeka... doda sugestivno i brk mu se smije od neočekivane sreće pred neočekivanim potencijalom Silvestrova na -8.

Probudila se prerano 31. prosinca, nervozna nekako od očekivanja i loše slutnje koja kaže: kakva je Stara godina, takva je cijela iduća... A na Staru godinu Ona se budi sama, Tiha Patnja u nečijem zagrljaju, u toplijim krajevima, tropima, pod palmom, a Ona je osuđena na Junaka Naše Priče, drago stvorenje, druga u nevolji, ali - nema tu kemije - kaže samoj sebi. Znala bi da nema kemije i da je netko u ponoć trgne iz sna (ne u novogodišnju ponoć, nego ponoć običnoga dana), pa će vjerojatno znati i večeras nakon što on, Junak, iz unutarnjeg džepa pernate jakne izvuče pjenušac-iznenađenje, kojem se Ona ne nada, iako ga očekuje.

Koliko je pošteno da potpiruje iskru koju je Junak Naše Priče umislio, iako ne laže ni ako kaže da ju je primijetio, ako je takva iskra od Tihe Patnje boli od ranog jutra zadnjeg dana ove godine u kojoj se toliko nadala da će je primijetiti... Razmišlja o tome u šest ujutro, pod tušem, dok joj se topla voda slijeva niz potiljak, preko leđa koja će večeras promrznuti na -8 i pod teškom skijaškom jaknom umjesto tanke satenske haljinice na bretele koju bi odjenula samo za Tihu Patnju, pa možda i na 8 ispod ništice. Zato će kosu strpati pod kapu, zamotati se u stari, vuneni šal, navući buce za duboku vodu, odluči, poništiti sebe kao ženu i s Junakom Naše Priče odraditi doček "radno", kako to kolege bez predumišljaja i odrađuju. U ponoć će ga poljubiti u obraz, stisnuti mu ruku i zaželjeti - svu sreću ovoga svijeta, ljubav (s nekom drugom), zdravlja i para. A on će konačno shvatiti da među njima nema ničega, osim onoga o čemu se ne razmišlja u samoći ispod popluna. Tako će učiniti, odlučna je Ona, ali crvene će gaće obući... Jer je praznovjerna.

I dok se on, Junak Naše Priče, bude pripremao za novogodišnju noć, ležao u kadi, grubim kamenom za pedikuru skidao staru kožu s pete, pa zaronio u mjehuriće s "dozom pačulija", smješkajući se samome sebi pod vodom, ona će ugasiti sva svjetla u stanu, leći na sofu i pokriti se tankom dekicom iz Konzuma, pa zaspati balaveći u dekorativni jastuk. Jer, dogovor je tek u devet... Sasvim dovoljno da se naspava. I da njemu tvrda koža s pete omekša.

On će odjenuti košulju i sako, i nove cipele od đavolje kože u kojima će se smrznuti, ali - nama veze. Pa će otvoriti parfem koji mu je mama poklonila za Božić. Mmmmm, fino - pomiriše. Obrijati se friško, namjestiti pomno frizuru, pogledati se dobro iskosa u kupaonskom ogledalu još orošenom od tople, mirisne kupke. A onda će flosati zube... To je bitno. Za svjež dah. Dok budu sjedili na tvrdim stolcima čekaonice u Petrovoj... Čekajući predsjednicu i budućeg premijera, i sve one koji bi u idućoj godini mogli biti važni. Za opću dobrobit.

Čudan su par. Ona "na zadatku", on na "dočeku Nove"; sjede u čekaonici, Ona zapisuje, on baca fore, Ona je tužna, on je raspoložen. Ali s njezinom tugom i njegovo raspoloženje pada. Kiflicu?, pita je, pa iz unutarnjeg džepa jakne (valjda onog u kojem nije pjenušac) vadi vrećicu s mekim pecivom od sira. Može, odgovara Ona. Kiflice su meke, pojela ih je već četiri, a i on je drag. Sućutan. Dođe joj da zaplače. Pa se nasmije.

Hoćeš da odemo do Trga u ponoć?, pita je. Ne znam, kaže Ona. U ponoć će puknuti vatromet, ponavlja on. Ona ne prepozna citat, pa on primijeti - nema nikoga. A ako bude?, pita Ona. Blizu smo..., kaže Junak Naše Priče. Ona kima. On joj dodaje šal i kaže - nema ni polomljenih - kao u šali. Nema, odgovara Ona, slomljenog srca. Nema prostrijelnih rana, nasmije se on. Nema, kratko odgovori Ona.

Idu prema Trgu. Hladno je. Čuje se muzika, petarde, žamor... Hladno je. On je uhvati za ruku. Ona mu dopusti. On je presretan. Ona je prazna. Pet je do dvanaest. Prolaze kod pošte u Jurišićevoj. Pružaju korak, kao da kasne... Njemu kuca srce. Ona je prazna. Stišće joj ruku.

Ona ima crvene gaće.

Baba Anka (kratko i bez sjete)

Baba Anka je bila dobra žena. I bila je izrazito darežljiva. Nije bila baka nego baba. Uopće, uloga "bake", koja podrazumijeva tetošenje unuka je kod nje izostala. I dobro da je tako. Da je bila drugačija i i "šući-mući", pojeo bi je Siverić u kojem je odrastala i živjela.

Nije ona bila mrgud. Dapače, bila je vrlo često nasmijana i imala je dobre, često i ironične, šale. Što bi se danas popularno reklo, imala je svoj đir.

Taj njezin đir je na momente bio vrlo teško shvatljiv. Recimo, bila je praktična katolkinja cijeli život, bila je potpuno razborita cijeli život, a svejedno su joj dvije najdraže pjesme bile "Da mi je biti morski pas" grupe Metak i "Kupit ću si top" od Bijelog Dugmeta.

S obzirom na to da je odrastala čuvajući ovce i krave, bila je pravi šampion u čobanskoj igri "Piljanje". Riječ je o igri s pet kamenčića, u kojoj igrač baca u zrak kamen, zatim uzima određeni broj kamenčića sa zemlje, dok je bačeni kamen u zraku, da bi na kraju uhvatio onaj kamen iz zraka. Nisam je uspio pobijedit nikad, a ona bi pobjedu svaki put proslavila žongliranjem s tri kamena, ili s dva kamena, ali jednom rukom.

Svakom od nas, njezinih unuka, davala je novaca. Uvijek potajno i sve do našeg zaposlenja. Otkad sam bio student sa državnom stipendijom u rangu njezine mirovine, pokušavao sam odbit, ali bi se ona naljutila i silom mi gurnula pare u ruku, uz komentar tipa "Uzmi, odnijo ga nesrića!" pri čemu je "nesrića" vrag, ali se njegovo ime ne spominje.

Vjerojatno svi pamtimo "babine kumpire", iako se radi o običnom krumpiru na salatu. Ona ih je znala narezat jako tanko, začinit ih kapulom, uljem i solju. Bili su za prste polizat i nikad nisam vidio tako nešto kod nekog drugog.

Volio sam i njezine "kumpire i jaja". Jednostavno spremljena hrana, pommes frites preliven kajganom. Tehnički, to sam jelo prvi put jeo kod njezine sestre, tete Mare, ali mi je baba to često spremala. Spremala mi je i "pamidore i jaja", iako nije voljela rajčice. Nedavno sam saznao da ih nikad nije ni probala, ali je svejedno imala čvrst stav o njima.

Uvijek sam volio "gra i manistru", iliti "pašta-fažol", ili grah s tjesteninom i to pennama. Kao i kod "kumpira i jaja", radi se o hrani koja je prilično jeftina, ali visoko kalorična. U doba kad su se težaci plaćali da rade u polju, takav ručak je bio uključen u cijenu.

Danas sam se sjetio "gra i manistre" i spremio je. Bilo je baš ukusno. Kad sam pojeo prvu žlicu, kao da sam čuo davno izgovorenu rečenicu svoje babe Anke, kako se smješka ispod crno-smeđeg rupca i govori: "Naš Jale voli težačku 'ranu!"

"Salonski" je turbofolk

Ne zanimaju me salonski ljevičari. Kao ni salonski desničari. Ne volim RH, SFRJ volim još manje. Veću nostalgiju imam za sutlijašem tete Krune. Malo je u njemu bilo "salonskog".

Kad pet tisuća ljudi, usred noći, otrči s ceste pa se zguri iza niskog raslinja, a na moje pitanje "Zar oni nas ne vide? Oni su vojska, smiju nam se", stari odgovori: "Ajde, šuti, molim te!", u tome nema ništa salonskog. Kad mi koju minutu kasnije dade sestru u ruke da je nosim, jer on ne može više, pa mi sruši iluziju i "odraste me" u sekundi, ni u tome nema ništa salonskog.

Mlađem je bratu osam i po godina i za ruku vodi mater kojoj su pukle šlape, pa se sad boji da ne ostane za nama. Nekvalitetne šlape iz Borova, nimalo salonske. Vozit ćemo se u kamionu koji smrdi po prasadi, bez svjetala, naivno... Kako salonski! Na radiju čuti da raketiraju Zagreb i mater će plakati u strahu za sina. Da ima, useknjivala bi se u svileni rupčić s monogramom - i to bi možda bilo salonski. Ovako nije.

Plakala je i za prijateljem Srbinom kad je ono odlazio u vojsku, kao što će plakati njegova mater kad prijeđe na suprotnu stranu jer se, nimalo salonski, ne vodi za onim što mu drugi kažu, nego govori: "Neću pucati na svoje" - prijatelje. Kako salonski! A onda će, par godina kasnije, sa sto maraka u džepu, otići u Italiju - jer mu ime previše podsjeća na pravoslavlje -  adresa: "luksuzna" telefonska govornica - kud ćeš boljeg salona!

Razmišljat će se tih godina o mijenjanju imena jer premala je žrtva prijeći Mađarsku, Srbiju, Bosnu za informaciju: "Dušo, tvoj ćaća je odavno umro" - prezime ti previše vuče prema Istoku, nimalo salonski!

A kako li je tek salonski bilo u Zagreb odlaziti brodom!!! Pa tamo poljubiti vrata bratove studentske sobe jer - u 12 ga minuta uče kako držati pušku, kako se pojaviti pred materom koja je netom pokopala nećaka, a sad sina gleda u uniformi i kaže: "To je tvoja odluka" - hrabro, ne i salonski!

Mršava je tih dana moja mater. Takvu šlank lijinu nijedna salonska dijeta ne može priskrbiti. Lijepo bi joj stajala, da se takve mukte dijele, kakva svečana haljina. Salonska.

A ja... Upitam kravetinu s faksa mogu li pogledati njenu narukvicu, jer istu sam takvu ljetos sebi kupila za rođendan, pa "samo da vidim", a kravetina (koja danas možda, ne znam, lijepi slike trobojnica na wall društvene mreže) koluta očima jer - njezina je ruka salonskija od moje. A pamet skučena da bi narukvicu skinula i dala je smrdljivoj izbjeglici, zapravo prognanici (razlika je samo u terminima). Meni iza leđa mnogi će spominjati Bežigrad (kao što danas pitaju za '91.), oni salonski franovivišnari koji znaju procijeniti kolika je tolerabilna količina padalina (metaka) po metru kvadratnom te godine.

Cimerica me pita: "Ankice, zašto ti svaki dan plačeš?" A ja ne mogu reći da je šest popodne i da je razlog Linda Šibenska i moj osjećaj da ovome nema kraja. Plakati zbog ljubavi bilo bi puno salonskije.

Salonska je bila i okraćala jakna koju sam dobila dotacijom (bez mjere), a sad je nosi moja prijateljica, kći zastavnika JNA, koja je manja, ali joj je isto hladno... Njezini će roditelji hodati na prstima da me ne probude kad, ono jednom, nakon nekog tuluma, prespavam kod nje. Obazrivo, salonski, kao da smo ista strana - što i jesmo. Ljudska.

I žao mi je one sebe, žao mi onih ljudi, žao mi zatvorenih salona, žao mi skloništa, kao što mi je žao svih prženih bajama na svijetu, nepojedenih zbog sirena kojima se zvukovi (još) ne prepoznaju. Žao mi je svih puknutih šlapa u kojima su nečije matere bježale pred silom, žao mi... Čak i ako je njihova "sila" prva počela. Žao mi je MIG-ova koji prelijeću Jarun, a još mi je više žao sestre koja se trza na njihov zvuk. Žao mi...

Jer da nije - ne bi noge moga ćaće koje "razminiravaju" zarasli teren oko kuće, što smo je brat i ja gledali s brda godinama prije, riskirale. Ali, taj su dan važnije od mozga...brže. Pa gaze putine i visoku travu, daleko od luksuznih salona u kojima, navodno, prognanici uživaju na račun države. Pa kad moj ćaća, kao osloboditelj (!), ušeta u foaje hotela, sjatit će se rulja oko recepcije (a ona je serijska oprema svih prognaničkih stanova, pa se djeca po privatnim kućama čude kad je nema), a on će u džepovima vojničkih hlača donijeti corpus delicti da je bio doma, ratni plijen po mjeri čovjeka: jedan slomljeni broš iz moje sobe, tri crno-bijele fotografije, i Laticu, lutku koju će naslijediti moja sestra. Ni u tome nema ništa salonskog.

Salonska je možda parada, salonski je možda i ovaj tekst. A možda ni jedno ni drugo. Ali, Oluja - ona sigurno nije bila salonska.

Zato danas čestitam praznik svojem tati. Koji nije sklanjao djecu, a za šankovima krojio politiku. Nego je bio hrabar. Čestitam mu praznik srcem, ponosno i bez predrasuda. Iz nekog ugodnog salona. S klimauređajem.   

Mastodon

Bio sam jučer na Mastodonu u Tvornici. Jebeno je bilo, materemi. To bi bilo ukratko, a sad ću vam detaljno objasnit zašto je koncert bio tako dobar.

1. Kad idete na koncert nekog benda, vrlo važan sastojak u kvaliteti koncerta leži u tome da im je posljednji album jako dobar i da su ga izdali unatrag maksimalno dvitri godine.

To je važilo za Metallicu, za Devina Townsenda, za Queens Of The Stone Age, a bome i za Mastodon. Zašto je to toliko važno? Pa za očekivat je da će masa stvari bit sa zadnjeg albuma, a ako je zadnji album sranje, ubit ćete se od dosade.

Zato ja Urbana nisam išao gledat zadnjih petnaestak godina sve do ove zime i, koliko sam čuo, nisam falio, a nisam falio ni zimus šta sam išao.

Nego Mastodon; zadnji album, Once More 'Round The Sun, činio je okosnicu koncerta šta mi je skroz odgovaralo jer je album baš po mom guštu. Čujem, neki pravovjerni metalci kažu da je album premekan. Ne bih znao; mislim, ako ti je bilo kakav Mastodon premekan onda si stvarno neki tvrdi lik.

2. Virtuoznost. Možemo mi srat koliko hoćemo, ali velika je razlika zna li bend svirat ili ne. A kako ovi piče, majke ti mile!

Znate ono kad ste na koncertu i sad ide neki tehnički zahtijevan dio, a vi dosta volite izvođača pa molite Boga da ne zajebe? (hmmm, izgleda da puno ljudi ne pozna taj osjećaj, to je valjda neki moj poremećaj)

E, pa to nema kod američkih bendova, barem ne kod onih koje sam ja gledao, a ovi su još za koplje iznad.

Brann Dailor, bubnjar je toliko dobar da sam se naginjao iza pojačala ne bi li mu vidio obje ruke i noge, nisam mogao vjerovat da netko može bit tako brutalan, a gledao sam Poederooyena prije dvije i pol godine.

Još i pjeva glavni vokal na stvari Motherload, živi Phil Collins!

Btw, pjevaju sva četvorica, od kojih trojica glavne vokale, šta me posebno impresioniralo jer nitko nije traljavio, ni glavni vokal, ni backovi.

Gitarska sola su bila besprijekorna, a ritmički su usvirani do ludila. Dobro, po pričama i hypeu, od njih manje nisam ni očekivao.

3. Flow. Koncert je trajao sat i po sa bisom. Za nekog prekratko, meni ne jer nije bilo nikakvih pauza, stvari su tekle ko mlijeko, a i žestoko je to sve skupa, ne može trajat tri ure.

Stvarno ne znam idu li ovi ljudi iz domaćih bendova na ovakve koncerte?

 - E, čekaj raštimala mi se gitara.

 - E, dodaj me malo u monitore.

 - E, sad će malo naš gost, Ibrica Jusić

 - E, sad ću malo drkat po nekom solou 15 minuta tako da mi ne kažu da je koncert trajao samo uru i po

Jučer nije bilo takvih sranja. Hindsu je pukla žica, zamijenili su je, nisi skoro ni primijetio. Znam, treba platit prateće osoblje, ali brate moj, hevi metal je ozbiljna stvar za koju se treba ozbiljno i pripremat.

4. Publika. Tko god kaže da ide na rock koncert samo da bi uživao u slušanju glazbe ili laže ili je lud u mozak. Ako ti je samo do slušanja glazbe, nabavi dobru opremu, zavali se doma i slušaj.

Na rock koncert ideš da bi bio u masi, da bi pjevao/skakao/plesao/tukao se?/ ili što li već, ali ta gomila oko tebe silno utječe na kvalitetu koncerta. A ekipa jučer je bila na visini zadatka.

Često mi je padalo na pamet kako su mi koncerti na koje sam putovao ostali upečatljiviji nego koncerti koji su mi bili pod nosom. Ali dio magije i jest u tome da voliš neki band i da hodočastiš na koncert.

To je ko uspoređivat odlazak pješke na Veliku Gospu u Sinj sa nekom običnom ponoćkom. Neusporedivo? Dakako da je neusporedivo!

E jučer je bilo pun kua ljudi koji su došli sa strane pa i izdaleka, dakle hodočasnika koji su sa sobom u Tvornicu unijeli i taj svoj silni entuzijazam.

To se osjetilo već na prvoj stvari i bilo je prisutno u zraku cijelo vrijeme. Gušt je kad prestaneš gledat na stejdž i gledaš ljude oko sebe koji su svi nasmijani/uživljeni, kuže glazbu i vole Mastodon.

Kad dosegneš status da imaš takvu publiku, onda znaš da si postigao nešto u životu.

Jako su mi bitni koncerti bendova koje volim.

Kad su loši, kao što je bio, na primjer, Faith No More devedestih, onda ih znam prestat slušat po deset godina, toliko mi se ogade. (Vidiš, vidiš, od prošlog lita nisam ni jednom pustio Letu Štuke)

Kad su dobri, onda ih vrtim ko lud još danima ili tjednima nakon koncerta.

A kad stvarno rasture, onda o njima pišem na blogu.

Hunter (nije bila jučer, jebiga)

"Sitno poduzetništvo": privatnici kojima nitko ne diše za vratom

Individualno savjetovanje na Zavodu za zapošljavanje zanimljivo je iskustvo. Nadobudni nezaposleni, potpuni nevježa, mogao bi se ponadati kakvom poslu, profesionalnoj orijentaciji ili strategiji kako da se što prije izbavi iz evidencije u kojoj je trenutačno više od 37 tisuća ljudi, naspram oko 14 tisuća radnih mjesta u ponudi. No, prekaljenom tražitelju posla jasno je da je savjetni-k/-ca ondje samo s jednim ciljem - da zadrži poziciju s one strane stola, umjesto da se preseli na ovu.

Kako vjerujem da svaki čovjek ima barem jedan talent, vjerujem i u komparativne prednosti pojedinca. Zašto se, ako je tako, nezaposleni ne pobrinu sami za sebe?

Prije nego što osoba s idejom pokrene biznis, jer iza svake usluge mora stajati firma ili obrt, država je već bacila oko na "svoj dio kolača". Razumljivo je da ne može tko se sjeti držati instrukcije, radionice kreativnog pisanja, raditi s djecom, zatim osobnim automobilom razvoziti ljude naokolo, ugrađivati prozore i vrata, popravljati instalacije ili peći kolače za svadbe, jer postoje pravila tko je za što kvalificiran. No, to što imate završen studij pedagoškog smjera, niste kažnjavani, imate vozačku dozvolu ili ste, do umirovljenja, bili šefica restoranske kuhinje... - državi ni izbliza nije dovoljno.

Umjesto toga, otvara se nekoliko opcija: jedna je da provedete par mjeseci prikupljajući papire za registriranje firme ili obrta, čekate u beskonačnim redovima, birate ime (po mogućnosti hrvatsko i ono koje nije zauzeto), predate papire, birate novo ime (jer su vas odbili), proslavite što ste postali hrvatski poduzetnik (zasad bez zarade), odvojite mjesečni iznos za knjigovođu, za samoga sebe osigurate 1200 kuna doprinosa, izdvajate novac za porez... I sve to uz iznimno nesigurne prihode, jer - što biste htjeli, tek ste počeli?!

Druga je opcija rad na crno. Za nju će se odlučiti oni hrabriji, nadajući se da će država ionako progledati kroz prste kad je o neprijavljenim poslovima riječ (a koji se javno oglašavaju). No, rad s djecom ili u grupama u tom slučaju pada u vodu jer - što više ljudi pristaje na plaćanje bez računa, to je vjerojatnost da vas kazne veća. Zato mnogi, opravdano, od toga strahuju. Štreberski.

Srećom, postoji i treća opcija - ona da fino svaka "do četiri tjedna" obnovite članstvo na Zavodu za zapošljavanje i čekate da vam posao padne s neba. Beskonačno. Alternativno, da živite od mirovine k'o bubreg... na suhom. Još malo.

Možda je prenadobudno povjerovati u scenarij po kojem umirovljena kuharica priprema kolače za svadbe, tople obroke za (pre)zaposlene susjede i tako zarađuje dodatak na mirovinu, a susjedi se dobro hrane, jer spravljanje hrane uključuje strogu regulativu... A nitko se ne nada galantnoj gesti države koja bi o vlastitom trošku (zapravo trošku poreznih obveznika) poslala inspekciju i utvrdila higijenske uvjete kuhinje na terenu. Barem dok se biznis ne uhoda. I to zato što želi da njezini građani kvalitetno žive.

Jednako tako, kad bi se nezaposlenom profesoru dopustilo da privatno podučava osnovce ili srednjoškolce, on bi zaradu potrošio u trgovini (i ondje platio PDV), mjesečni iznos koji dobije moglo bi se limitirati, subvencionirati ili osloboditi poreza dok god se ubraja u "sitno poduzetništvo", ali - država bi ostala "kratkih rukava". Umjesto toga, postojećim pristupom, ona se predbilježila za fiktivnu dobit koje ionako neće biti jer je profesor demotiviran i cijene usluge trebale bi skočiti da bi program alternativan školskom bio isplativ njemu, ali ne i roditeljima koji ga plaćaju. Previše je to muke za jadan ili nikakav profit. Zbog toga sve karike u lancu odustaju od projekta. Osim burze rada. Ona je postojana. Za razliku od našeg samopouzdanja koje, dokazano je, s neaktivnošću pada.

Jer ma koliko ljudi bili puni ideja, sustav ih može demotivirati. Bez kategorije "sitnog", minimalno profitabilnog poduzetništva, Hrvatska ostaje jadna, gladna, a njezin podmladak uskraćen za dodatnu naobrazbu. Ali zato s velikim strahom od nezaposlenosti i sve jačom potrebom da se "pomiri sa sudbinom", čak i kad razmišlja o vlastitim afinitetima i budućem zvanju. Od Zemlje Znanja još malo i neće nam ostati ni Z. A kamoli dva. Mi se bavimo važnijim stvarima. Uz nemoguća pravila.

Svjetlo (nadošla mi inspiracija i moram bržabolje pisat)

Malo koja prirodna pojava, fizičko svojstvo ili tehnološko dostignuće zaokupilo je ljudsku pozornost, kako industrijsku, tako i religijsku ili pjesničku, kao svjetlo. Od samih početaka ljudske civilizacije, mogućnost manipulacije izvorima svjetlosti predstavlja jedno od vrlo kvalitetnih mjerila napretka te iste civilizacije.

Zbog toga ne čudi činjenica da je žarulja ostvarila takav komercijalni uspjeh da je današnji život bez nje, ili nekih njezinih varijanti, nezamisliv.
Iako mnogi spore da je Thomas Alva Edison izumitelj klasične žarulje, neupitno je da je on najzaslužniji za varijantu koja je bila komercijalno isplativa. Također je neupitno da Edison nije zaposlio dizajnera koji bi pomogao da ta žarulja izgleda lijepo. Jasno, nije mu palo na pamet da bi netko mogao biti toliko nezahvalan i razmažen da procjenjuje estetiku svjetla koje može dobiti u bilo koje doba dana i noći, vrlo jednostavnim pritiskom na prekidač.

E pa prevario se. Negdje sredinom dvadesetog stoljeća, netko je zaključio da su žarulje neshvatljivo ružne i da ih je najbolje sklonit iza poluprozirnog stakla, iliti plafonjere. Toga nekog nije bilo briga što će time žarulja izgubiti dio svoje prvobitne i jedine namjene, a to je osvjetljivanje prostora, a također nije predvidio da će kukci, koji se tradicionalno kupe na svjetlo, ugibati i gomilati se na dnu tog revolucionarnog izuma, tj. plafonjere.
Mudri izumitelj, kojem ne znamo ime, unaprijedio je svoju plafonjeru tako što ju je počeo raditi od neprozirnijeg stakla, tako da se ne vidi groblje kukaca, i time je riješio problem.

Ostavimo, na trenutak, mudrog izumitelja, i odgovorimo na vječno pitanje "Što je to ustvari žarulja?", koje je Hloverka postavila Budiši u legendarnoj Pervanovoj sinkronizaciji.
Dakle, žarulja je uređaj koji služi osvjetljavanju prostora. Žarna nit, od volframa, zasvijetli kad kroz nju prođe struja. Da bi svijetlila, gori. Doslovno gori i grije se. Zbog toga i pregori nakon nekog vremena. Volfram ima svojstvo da sporo gori, ali dobro svijetli, posebno u vakuumu. Zapravo je to i glavna ideja žarulje. Da sporo, što sporije gori.

A mudri izumitelj nije išao za tim da će pomoću svoje plafonjere dodatno grijati žarulju i smanjiti njezin vijek trajanja. Mudri izumitelj, kojem ne znamo ime, ali ćemo ga za potrebu ovog teksta zvat Thomas Salpa Edison (jer je pun govana), orijentirao se isključivo na estetiku.

Interesantno je koliko se ljudi trse i lome da što djelotvornije iskoriste električnu energiju. U Europskoj Uniji su zabranili klasične žarulje i uveli "štedljive", za koje sam u jednom ozbiljnom znanstvenom radu pročitao da troše bitno više od klasičnih i da im je proizvodnja vrlo štetna po okoliš. Međutim, očigledno je da u komisiji, koja je odlučila o takvoj politici EU-a, sjedi netko čiji mali od strica ima tvornicu "štedljivih" žarulja, ali to nikom nije palo na pamet jer je EU tako uglađena i urbana, a nepotizam se u možđanima osviještenih europejaca isključivo povezuje s Balkanom i kamenjarom. Puno efikasnija metoda uštede bila bi jednostavna zabrana proizvodnje plafonjera. Uopće ne predlažem tako nešto, jer me nije briga za uštedu, ali to je činjenica.

Bilo kako bilo, žarulja je promijenila životni ritam građanina prvog, drugog pa i trećeg svijeta. Odlazi se na spavanje sve kasnije, što za sobom povlači i kasnije buđenje, što pak znači da je potrebno zauzdati sunce koje tog građanina budi ranom zorom, ne znajući da građanin ne vodi krave na ispašu, poput svoga pradjeda, nego mu treba još koji sat sna.

Rješenje tog problema je vrlo jednostavno. Uzmeš nešto neprozirno i staviš na prozor. Sunčeve zrake ne ulaze i tebi je i dalje noć i možeš spavat. Međutim, ružno je vidjet normalne rolete, "škure" (kojima nikad nisam naučio književni naziv) ili zavjese pa je neki drugi Salpa izmislio estetski prihvatljive tanke žaluzine. Ne znam je li "žaluzina" književni izraz, ali mi vuče na dalmatinski dijalekt. Ko da je Oliver ili Tedi Spalato imao pjesmu koja ide otprilike ovako:

"Iza žaluzine cesarica sniva.
Pod ponistrom kasno degenerik piva.
Poslin dvitri ure kada se probudi
prolit će mu jubav vrčinu po ludi."

(I onda ide prateća klapa višeglasno:
"Prolit će mu jubaaaaaaav, vrčinu po ludi.")

Enivej, estetski prihvatljiva žaluzina bitno, ali bitno manje blokira svjetlost od one plafonjere iz prvog vica. Vjerovali ili ne, kroz žaluzinu bez ikakvog problema mogu gledat dnevnik na susjedovom televizoru, a kroz plafonjeru bih mirne duše mogao pratit pomrčinu sunca, čak i kad nije pomrčina.

A između povećavanja dioptrije pri večernjem čitanju ispod plafonjere i jutarnjeg buđenja sunčevim snajperima kroz žaluzinu, građaninu prvog svijeta san remeti elektronika.

Ne znam jeste li to zapazili, a sigurno jeste, ali svaki elektronički uređaj proizveden u ovom stoljeću ima potrebu svojim svjetlom dati do znanja svima da postoji, čak i kad je ugašen. Radi li se o produžnom kablu, punjaču mobitela ili televizoru, svaki uređaj ima neku led diodu koja svijetli ponekad i jače od sirote žarulje iza plafonjere. Prije sam imao monitor koji nije stalno svijetlio, nego je palio i gasio svoju diodu, tako da je cijela soba treperila, kao da je kontrolni centar nekog ovećeg aerodroma. Zašto su tako uredili monitor - ne znam, ali sam imao komad izolir-trake, ili narodski rečeno "zalibande", koji je prekrivao neželjenu diodu.

Za razliku od plafonjere, on je početnom proizvodu oduzimao estetske bodove, ali je sasvim kvalitetno, i bez štetnih posljedica, ispunjavao svoju svrhu.

Spaljena krema i ništa drugo

Volim se prisjećati djetinjstva, bilo lijepih, bilo ružnih dana. Promatraču bi se možda moglo učiniti kako ovih ružnih sjećanja ima više, čisto zato što sam najranije dane provela krajem osamdesetih i početkom devedesetih, najprije u raspadajućoj Jugi, a potom u dekonstruiranoj Hrvatskoj (doslovno i metaforčki), ali sama mogu reći da ih je bilo u najmanju ruku podjednako. A volim se prisjećati i jednih i drugih događaja najviše stoga što skorko sve od tih događaja, uključujući i one koji mi se danas čine neutralnima, pa i nebitnima, zapravo vidim kao izrazito važne u formiranju moje ličnosti ovakve kakva je trenutno, pa često zaključujem kako su mi i ti neki naizgled nebitni fragmenti urezali određene puteve baš zato što nisu bili nebitni kako se čine.

Jedan od takvih događaja bio je i dan kad smo se, u posljeratnom Siveriću, busom vraćali iz drniške škole kući i kad je Ivana na zadnjem sjedalu imala svoj, devetogodišnjoj djeci relativno zanimljiv, monolog o tome kako ona vidi modu i o tome kako ju je tata prije nekoliko dana vodio u šoping po nove najkice pa joj je usput kupio i prave pravcate levicise. Ponovila je to nekoliko puta, ponosna kao da je Vukovar oslobodila, pa sam je i ja pomalo gledala s divljenjem, iako sam za levisice dotad znala samo iz nekih jugoslavenskih pop uspješnica, a za najkice sam upravo tad čula prvi put. Najgore je od svega bilo to što su se neki klinci i uključivali pa je Ivanin, devetogodišnjem djetetu relativno zanimljiv, monolog o tome kako ona vidi modu pomalo postajao polilog devetogodišnjih klinaca o tome kako svi oni vide modu, a ja se nisam ni pokušala uključiti. Ne znam, nisam posjedovala ni znanje o najkicama i levisicama, a kamoli par istih, niti sam općenito bila nešto jako upućena u poznate marke, ne zato što sam bila iz neke potrebite obitelji, već zato što sam bila iz obitelji koja je vrlo vjerojatno mislila kako dijete od devet godina ne treba opterećivati pizdarijama. Pa kako nisam imala previše uvida u ozbiljnost situacije kad je u pitanju, primjerice, auspuh na tatinu autu, tako nisam bila upućena ni u poznate marke; mojoj mami sve to bile su potpune pizdarije i hvala joj na tome.

Ali kažem – najgore od svega bilo je to da se nisam uključila, ali me Ivana odlučila uključiti.
„Barbara, imaš li ti u ormaru išta moderno?“ upitala je.

„Pa...imam robe koju volim nosit kad mi je na primjer koncert i robe koju nosim na primjer u školu“, odgovorila sam.

„Pa dobro to, al nisam te to pitala“, bila je uporna Ivana, uz sada već i pomalo perfidan, zloban osmijeh na svojoj prekrasnoj, istočnjačkoj fačici, fasadi glave za koju će se desetak godina kasnije pričati kako je dom duboko ispojebana mozga, koja će netragom nestati iz mojeg života (i života svih koji su ikad i u kojem razgovoru s njom sudjelovali) i zbog čega će mi, zapravo, biti žao.

„Pitala sam te imaš li išta moderno“, naglasila je posljednu riječ kao da mi je pokušava približiti, kao da mi je treba polako, polako proslovkati želi li povećati šansu da ću je uspjeti presličiti nečem što već postoji iza moje ne baš tako egzotične i lijepe face.

A onda se dogodilo nešto što mi se rijetko događalo, i to obično samo u razgovoru s vršnjacima i autoritetima koji su postavljali neugodna pitanja, ali one vrste za koju se meni činilo da je...ispravna...točna i na mjestu; pitanja na koja sam znala odgovoriti možda riječju do dvjema, bez argumenata za osjećaj krivnje koji bi se u meni javio: ostala sam bez teksta.

U sebi sam odgovorila:“Ne znam, nisam razmišljala o tome. Imam odjeću koja mi se sviđa i odjeću koja mi se ne sviđa, ali je svejedno nosim jer mi je mama katkad servira ujutro, baš kao i kruva i marmelade da ne ogladnim do odmora, tako i ovo, da se ne smrznem jer bih radije danas nosila nešto golonogo ili da se ne flekam, a koncert je sutra i neće se stići osušiti. Ali, sad si me duboko posramila, iako mi se nitko ne smije.“ Iako, to znam danas, su klinci oko tebe jednako začuđeni tvojim pitanjem, iako i oni vjerojatno misle da je tvoje prozivanje na mjestu i da znaš nešto što mi ne znamo i da si, općenito, bolja od nas. Ne smiju mi se jer su vjerojatno, kao i ja,  počeli preispitivati svoje ormare jednakim intenzitetom kao i svoju savjest i ispravnost i došli do zaključka da su negdje putem gadno skrenuli ukrivo te susreli ultra znatiželjna vuka.

Vickušina kuća spasonosno se ukazala kroz prozor; bus se zaustavio i mogla sam pobjeći od još neugodnih pitanja i osmijeha djeteta koje vjerojatno i samo nije znalo za bolje, nego je od svoje mame naučilo da majica nije majica ako nema krokodilčića, da tenisice nisu tenisice ako nemaju viđeno (kakvo je od mene bilo viđeno samo pored zadataka koje bi učiteljica prethodno pregledala) i da se ispričnice pišu jedino Parker kemijskom. Što dete zna...

Ali s izlaskom iz busa došlo je tek djelomično, trenutno olakšanje, dok me ona teška misao o vlastitoj nevaljalosti nastavila pratiti sve do kuće, čak i dalje – do sobe, do spavanja, do buđenja...pa natrag do škole i opet kući, kad sam konačno s mamom podijelila Ivanino pitanje, pitanje koje to nije bilo, pitanje koje je služilo isključivo izazivanju srama.

A mama je, kao i obično, znala najbolje pa se idući dan odlučila iz Drniša vraćati kući školskim busom, ali potiho, bez komentara, tako da me ne sramoti, ali da ipak promotri malo provokatoricu.

„Hm...bila majica, rebatinke i patike... šta je tu tako posebno?“ pitala je, više onako za sebe, ili barem više onako da meni olakša. I olakšala mi je, iako sam znala da Ivana misli kako moja bijela majica i njena bijela majica nisu jednako bijele, kako na mojim trapericama ne piše Levi's i kako moje tenisice nemaju viđeno. Ali meni je mama implicitno odala tajnu što ne kupuje se novcem: snobovsko je oko poput mikroskopa, ali život je prekratak da bi ga proveo s priručnom lupom u džepu traperica, bile one levisice ili ne.

Nekoliko godina kasnije, štedila sam za svoje prve marte. Htjela sam ih, istinabog, jer su bile marte, ali nisu mi ih kupili mama i tata. I obožavala sam te svoje marte, kako ih obožavam i danas, kad su prilikom jednog od mnogobrojnih seljenja konačno završile u zagrebačkom smeću, gdje sam ih smjestila teška srca, iako više nikom osim meni nisu bile lijepe.

Općenito, često mi se događa da drugima nisu lijepe stvari koje meni jesu, da kombiniram cipele od sedamsto kuna sa suknjom od pedeset i da mi se okolina, u sebi ili naglas, smije.

Više se ne konzultiram s mamom da me razuvjeri od vlastite nevaljalosti, više se ne divim devetogodišnjacima zanimljivim monolozima i prezirem sintagme poput znati što je red ili držati do sebe. I uopće ne tvrdim da je red ponekad argumentiran i potreban ili da je nekad potrebno podsjetiti se na to kako se treba voljeti i zbilja držati do sebe, ali više mi ne treba mama da me uputi u to kako se ljudi zbilja ponekad trude vidjeti razlike i tamo gdje ih bez Sherlockove lup ne vide, samo zato što su to naučili od nekoga tko je držao do sebe i znao što je red.

Ne postoji svemir u kojem si ikoga povrijedio time što si se obukao onako kako on misli da je ružno.

Nema tog svijeta u kojem je kava iz plastične šalice uvredljiva.

Nijedan konobar nije zaslužio da mu se spočitava nedostatak diplome ili usiljena osmijeha, samo zato što je taj koji spočitava teško radio i sad je na pauzi jer, guess what – konobar nije na pauzi i upravo sad teško radi i pusti ga da se ne smije ako mu nije do smijeha.

I zbilja bi bilo lijepo, baš bi bilo krasno, da se svi ponekad prisjetimo dječjih priča, svojih i tuđih, a i onih koje su nam generacijama pričali i u kojima Crvenkapu, koja je krivo skrenula, vuk ni u jednoj, ali baš ni u jednoj inačici ne priupita zašto mama baki nije spakirala i creme brulee pored živa kruva i marmelade.

TOBLERONE

Bajata priča iz 2004.

Djed mi je bio 35 godina stariji od bake. Ona mu je bila druga žena. Mama kaže da su se dobro slagali, iako je on bio intelektualac, a ona sluškinja u bogataškim kućama. Djedova prva žena umrla je mlada od tuberkuloze i o njoj znam malo, kao što se malo zna o ljudima koji nemaju mnogo veze s našim vremenom. Zbog razlike u godinama između djeda i bake mamini su rođaci bili puno stariji od nje. Ne mislim pritom na deset ili petnaest godina, nego na pravi sukob generacija.

Dok smo bili djeca, T.-u i meni relacije u obitelji nisu bile sasvim jasne. Znali smo da je djed davno umro od starosti, ali o tome se nije govorilo jer su neke mamime sestre svog starog oca smatrale sramotom. Mama nije bila takva. Priču svoje obitelji smatrala je čudnom i zbog toga zanimljivom, i mislim da su je takve stvari na neki način zabavljale...

Krajem sedamdesetih, kada je Ljupka Dimitrovska pjevala “Ta tvoja barka mala što pušta na sve strane”, mamina rodica Anka bila je stara. Kosa joj je bila posve sijeda, spletena u pletenice i velikim kopčama pričvršćene na zatiljku. Rijetke je pramenove morala podebljati špigetom kako bi kose bilo dovoljno za pristojnu pletenicu. Tako mi se barem čini, ako tu sliku nisam pomiješala s nekom drugom uspomenom ili prizorom iz davno zaboravljenog filma. Anka je nosila kafenu veštu kratkih rukava, a koža joj je bila porculanski bijela. Na rukama su se prozirale modre žile, a laktovi su joj bili kvrgavi i oštri. Kretala se sporo, bez snage, ali osmijeh joj nije silazio s usta.

Imala je kuću na Osejavi. Njezin muž, barba Karmelo, davno je umro i Anka je već godinama živjela sama. U prizemlje kuće, koja je trebala biti spomenik kulture, ali je predviđena za rušenje, uselila se s mužem moja teta Ana, najmlađa mamina sestra koja se ne sjeća oca, i uskoro dobila djecu. Staru maminu rodicu to je vraćalo u život. A ona sama potomaka nije imala. Šteta.

No, moja sjećanja sežu daleko prije tete Ane i njezine djece (od koje sam i sama poprilično starija).

T. i ja smo doputovali jučer. Ljeto je i došli smo vidjeti rodbinu. Baki je drago što dolazimo, ali joj smeta kad sjedimo unutra na skalama, pa se zato igramo pred kućom. Ja sam pronašla nekakva kolica za lutku (kakva sam oduvijek željela) i s njima se igram. Ostala su mojoj rodici Lari koja više ne živi ovdje i dobro mi dođu. Ne znam čime se T. bavi jer smo premladi da bismo se družili. Bliski ćemo postati tek mnogo kasnije...

Uglavnom, igramo se u dvorištu tik do Jadranske magistrale. Ograda je niska i vidimo kolone auta kako jure, jer je ljeto i turista je ko u priči, a zaobilaznica još nije gotova. U daljini mamina rodica Anka. Primiče se polako i već se smije. To radi svaki put kad dođemo. Ne javi se dan ili dva, a onda naiđe jer zna da je očekujemo.

“Ankice, eno teta Anka”, prvi je primijeti T. “Toblerone, Toblerone...” pocikujem i ostavljam kolica do kojih mi više nije stalo, pa T. i ja skandiramo: “Toblerone, Toblerone” i krećemo joj u susret.

Ona hoda polako, ne može brže, sto joj je godina, a mi smijemo samo do ograde jer između nas su auti i opasno je. Stojimo zato uz ogradu i smijemo se oboje. Draga nam je stara Anka, ali ne veselimo se toliko njoj, koliko onome što skriva u džepu. Takva su djeca – potkupljiva.

Ona zastaje na pješačkom prijelazu i strpljivo čeka. “Strpljen, spašen”, rekla bi da je upitamo. “Vrimena uvik ima”, dodala bi, iako zna da je baš vremena malo. Mi smo nestrpljivi jer znamo da čak i kada dođe, i dobro nas izljubi, igra skrivača tek počinje. Dok bude sjedila na klupi ispod smokve u bakinom dvorištu, pravit će se da je zaboravila na nas i da nam ovaj put nije donijela čokoladice i taman kad posumnjamo, posegnut će u džep i reći: “Nešto sam vam donila...”

Osjećamo se posebno jer imamo dojam da je takva jedino prema nama. Tada još, najdraža mi je čokolada s rižom. Zapravo, Toblerone mi se lijepi za zube i teško ga žvačem, ali guštam. Guštam jer je to naša igra i jer već s pet godina imam potrebu za tradicijom. Dok mi jedemo i usne nam se mrljaju čokoladom, ona ubere smokvu i pažljivo oguli kožu s nje. Slatki joj se nektar lijepi za prste. Mirisi se miješaju...

Baka ima mnogo unučadi i stalno netko dolazi, ali ja nikad ne ispitujem dobivaju li i ostali čokoladicu kad se pojave jer želim vjerovati da smo T. i ja nešto posebno i da Toblerone pripada samo nama.

Mamina rodica Anka umrla je nakon nekoliko godina. Bila je sama i teta Ana to sebi nikako ne može oprostiti. Pronašli su je ujutro, otvorenih usta i tupog pogleda u plafon, kada su joj donijeli kavu, ali ona je već umrla u snu. Jednostavno je nestala. Oslobodila je prostor za neke mnogo mlađe. A i mi, stariji, gotovo smo je zaboravili.

Zadnji put sam je vidjela kroz zatvorene škure kad smo joj mama i ja došli u posjet, a ona nam, zbog nekakvog neobjašnjivog stida, nije htjela otvoriti. Mislila je da ne vidimo kako nas ispraća pogledom, ali ja sam se osvrnula i ugledala plave oči kako prodiru uz tame.

Ne sjećam se njezinog glasa niti priča koje nam je možda pričala, ne sjećam se da se igrala s nama ili nas vodila u šetnju... Nemam pojma čemu se nadala i koga je voljela osim nas. Ona nije dio mojih velikih uspomena. I zbog svega toga, ne mogu je odvojiti od sjećanja na Toblerone - malo očekivano iznenađenje.

Berba 2014

Još jedna godina, još jedan top 10.

Zapravo top 11, jer su mi na jedanaestom mistu

11. Kiša Metaka 2

Izbacili su novi folder prije dva miseca i popeli mi se u top 50 najslušanijih albuma prošle godine šta nije lako s obzirom na to koliko se toga akumuliralo u prethodnih davanest miseci.

Drugi folder bolji je čak i od prvog šta je izgledalo nemoguće, ali Krešo, Vojko V, Oreb i Batman 3000 su tu zato da rade nemoguće. Daleko najbolji Hip hop daleko najbolje scene u Hrvatskoj.

Ne mogu ni zamislit kako bi ih novi album Dječaka mogao nadmašit. Najbolje stvari na albumu su Bauhaus, Apartman, Pljačkam turiste, Mi, Jaketa, Miješano meso, Naopako, Swagonic, Crni fondovi, Pir i Nadan, dakle sve, a ni intro nije loš. Kome to nije dosta, dobije Namazan u kocki i Ornelu pride.

Stravično dobre rime, stravično dobri beatovi, a i na koncertima jebu majku. Svakako poslušati!

Kiša Metaka - Naopako

10. Alt-J - This Is All Yours

Čudno je to sa tom indie bratijom. Kad su Alt-J izdali debut prije dvitri godine, svi su ih kovali u zvijezde, nadmetali se kako će ih proglasit novim mesijama indiea, uspoređivali ih sa Radioheadom (totalno bzvz, uopće ne sliče) i izmišljali raznorazne superlative.

Ništa čudno, album je stvarno bio odličan, a novinari ko novinari, vole preuveličavati.

E, s jeseni nam je stigao sofomorni album alt džeja i dogodilo se točno ono šta se dogodilo već miljun puta; svi su počeli srat kako album ne valja. A valja, ne nasjedajte propagandi. Pisme variraju od solidnih do vrhunskih i uklopljene su skladnu cjelinu, a suradnja s Miley Cyrus mi je baš lipo legla (to je isto bio problem, ne znam zašto).

Uglavnom, nisam siguran hoće li mi se album ispuhat nakon nekog vrimena, al mislim da neće, da je to to i da Alt-J definitivno nisu čudo od jednog albuma.

Alt-J - Hunger Of The Pine

9. GusGus - Mexico

Bili su u Zagrebu u Aquariusu nakon 'Arabian Horse' albuma i napravili odličan plesni koncert. Drže letvicu visoko već tri zadnja albuma i nisu razočarali ni s četvrtim u nizu. Preporučujem svim ljubiteljima house muzike.

GusGus - Crossfade

8. Krešo i Žuvi - Brokva

Krešo Bengalka iz Kiše Metaka i njegov čovik Žuvi napravili su Brokvu, po ure britkog HC Hip Hopa upakiranog u jako plesne beatove. Krešo mi je definitivno postao najjači MC na ovim prostorima, šta god da snimi, ne da je dobro, nego rastura. Žuvi ima glas koji bi me možda pod nekim drugim okolnostima iritirao, ali nekako mi se svidio, lik je jako simpatičan i iskren i to se čuje na stvarima, šta je stvarno jako važno, kao i činjenica da se splitska ekipa izgleda jako dobro zajebava.

Krešo i Žuvi - Mirela Holy

7. Thom Yorke - Tommorow's Modern Boxes

Opet dobra fora frontmana Radioheada; prodavao je album po pet dolara preko torrenta, zaobišao izdavačke kuće i privukao pažnju. Možda i nije ispalo najsretnije jer su na kraju svi pričali o metodama distribucije glazbe, a malo ih se potrudilo poslušat album više od par puta šta jedan genije svakako zaslužuje.

Pjesme su, ajmo reć, hermetične. Meni su krasne, ali ne bih se baš usudio nabijat ih na nos nekom ko recimo ne otkida na The Eraser. Čini mi se da ih je najbolje slušat preko slušalica jer ima puno blipova i šuškanja koji su važan sastojak stvari. Znam da ovo zvuči kao "film je zakurac, al kamera je super", ali nije tako, ima tu sadržaja itekako.

Thom Yorke - Mother Lode

6. Pixies - Indie Cindy

Ovo možda tehnički i ne spada u 2014, al jebiga, album je izašao četrnaeste pa ćemo ga tako i tretirat. Što reći, koju posluku porati? Evo najprije jednu svetogrdnu: ne fali mi Kim niti malo. Nije nikad bila strašno isturena kao autor u Piksisima, a što se tiče žive svirke i back vokala, Paz Lenchantin rastura.

Nadalje, tribalo mi je malo da mi nove stvari sidnu, možda i zbog prvog singla Bagboy koji mi je jedna od najlošijih stvari na albumu, ali, svi moji punti kad se zbroje, Indie Cindy mi je bolji od Bossanove, znači nije mi njihov najlošijim album, znači odličan je.
A ovo je najbolja stvar na albumu:

Pixies - Greens And Blues

5. Todd Terje - It's Album Time

Prava šteta šta Todd Terje nije poznatiji na ovim prostorima (ili možda je, al ja se ni s kim ne družim). Radi se o jednom od najistaknutijih likova skandinavske elektro scene, šta znači da upada u isti koš sa veličinama kao što su Röyksopp, Knife, Lindstrom i slični.

Da stvar bude bolja, lik je i vrhunski zajebant koji se ne boji izaći iz svoje niše i zamazati ruke različitim glazbenim pravcima. Usput je i poprilično cijenjen pa mu nije problem dobit Briana Ferryja da mu otpiva obradu Palmerove "Johnny & Mary".

Neki kritičri albumu zamjeraju neuravnoteženost, no ne bih se složio. Album je eklektičan, ne neuravnotežen.

Todd Terje - Strandbar

4. St Vincent - St Vincent

Prva četiri albuma su mi debeelo odskočila prošle godine; vrijeme koje sam proveo slušajuć ih mjeri se u danima.

Annie Clark je svoj četvrti album nazvala po bendu samom; valjda je to nekakav statement. Kad poslušate album, jasno je i zašto. Nije da je predhodnim albumima nešto falilo, ali ovaj je izravniji, energičniji, plesniji i dorađeniji od prva tri. Album započinje sa 'Rattlesnake' i 'Birth in Reverse'. To je početak u rangu 'Debaser' + 'Tame' (po mom ukusu, dakako, Jakiša, nemoj me pljuvat sad).

Kasnije ima još hrpa prekrasnih stvari, Annie piva odlično, opet se iživljava na gitari, ali s mjerom, band na stejdžu izgleda fenomenalno (vidio preko interneta, volio bih uživo), tako da nije ni čudo šta su St Vincent mnogi uvrstili među najbolje albume godine.

St Vincent - Rattlesnake

3. Metronomy - Love Letters

Baš sam se pitao kako će se Metronomy nositi sa teretom English Riviere. Bilo je jasno da onako dobar album s onakvim monstruoznim hitovima ne mogu ponovit. I nisu, ali napravili su jedan prekrasan, miran i melodiozan album.

Super mi je kod njih to šta su zapravo jedan jako cool band i na ovom albumu sjajno balansiraju između želje da budu pitki i prijemčivi i "zaboli me kurac" stava. Ako vam se album svidi, nađite na internetu live izvedbe nekih numera; past ćete na guzicu koliko su u stanju izmijenit pojednie stvari.

Dakle, album je krasan, ja ga obožavam, moja dica ga jako vole i ako volite lijepe melodije bilo bi šteta da vam ovaj album promakne.

A kad već nemaju monstruozan hit, imaju stvar Monstrous, jednu od njihovih najboljih stvari ikad.

Metronomy - Monstrous

P.S.

English Riviera still rulez!!!

2. Opeth - Pale Communion

Prvo Opeth: Bože dragi, di sam bio, šta sam radio sve ove godine, kad sam za njih prvi put čuo tek dviičetrnaeste! Ovo je bolesno dobar bend sa fenomenalnim albumima koji postoji još od devedesetih. Da, vokal growla, so what!? Odlično growla. Na zadnja dva albuma ne growla. So what!?

Oću reć, frontman banda, Mikael Akerfeldt, radi šta oće, kad oće, kako oće i totalna je kraljina. Na Pale Communion se odlučio uhvatit prog rocka iz sedamdesetih i napravio i isproducirao to bolje od vlastitih uzora, nešto slično kao šta to radi Steven Wilson, koji mu je best buddy i miksao je ovaj album.

Ovaj album je dušu dao za sve one line guzice kojima je glazba stala u sedamdesetima i misle da se nema više šta poslušat. Ako netko voli King Crimson, Camel, Yes ili tako nešto, nema šanse da ne odvali na Pale Communion.

Opeth - Cusp Of Eternity

P.S.

Googlaj "Storm Corrosion"

1. Casualties Of Cool

Na vrhu, za dlaku slušaniji od "Pale Communion", stoji uradak Devina Townsenda, još jednog nedovoljno poznatog umjetnika. Devin je i hiperproduktivan, na jesen 2014 izbacio je još jedan dupli album, Z2 pod monikerom Devin Townsend Project. No vratimo se laureatu.

Casualties of Cool je Devinov izlet u country vode. Metalac se prihvatio kantrija? To zvuči ko žešće sranje, ali nije, jer ludi kanađanin može sve i o raznoraznoj muzici zna više od ikog, izvanredan je u odabiru suradnika (Che Aimee Dorval, glavni vokal, prekrasan glas), a pare je skupio preko crowdfundinga. Album je ambientalan u pravom smislu te riječi, ima priču, ima svoj ritam i treba ga slušati od početka do kraja ako se želiš ufurat u film. Zapravo preslušavanje ovog albuma je ko gledanje nekog sf trippy westerna.

Šta je najbolje, postoji i bonus materijal koji kvalitetom nimalo ne zaostaje za originalom.

Devin je bio prije dvi godine u Zagrebu, promovirao je svoj prethodni album "Epicloud", razvalio je i prava je šteta šta ni njega ni Opeth neću moć gledat nigdi bliže od Beča ili Milana.

Casualties Of Cool - Mountaintop


*********************************************************************************

I tako mi Albarnov "Everyday Robots" nije ušao ni u top 11. Jebiga, a dobar je album, jako. Evo barem link:

Damon Albarn - Everyday Robots

Sreća

Bilo je to na moj imendan 1990. Upravo sam provjerila - taj dan je bio utorak.

A ja sam prezirala utorke u toj dobi, kad sam imala četiri godine.

Utorcima je mama radila duže i po mene je u vrtić dolazio samo tata. I onda bih kući morala čekati da mama dođe, čak sat vremena, ili nešto malo duže, i obično bih bila tužna i odlučila spavati popodne.

„Pričaj mi nešto,“ rekla bih bratu, a onda bi on smišljao priče.

„Ne to,“ rekla sam jednom, sjećam se,  „pričaj mi nešto iz svojeg djetinjstva.“
„Pa...ovo je moje djetinjstvo,“ objsnio mi je zbunjeno, vjerojatno želeći reći kako je njegovo djetinjstvo zabavljanje mene, a ja nisam shvaćala kako je on u dobi od devet godina još uvijek dijete. Ništa mi nijebilo jasno.

Tog utorka, na svetu Barbaru devedesete, tata se u vrtiću pojavio s ogromnim žutim majmunom od nekog šuškavog materijala, i s hrpom čokoladnih jaja kakva se obično jedu za Uskrs i ja sam potpuno zaboravila na to da je utorak i da danas mama radi duže i da mrzim utorke i da želim Jakišine priče „iz djetinjstva“ i došla sam kući i jela čokoladna jaja sa svojom velikom sestrom i malo manje velikim bratom i ljuljala sam se između fotelje i stola, držeći se na rukama. I nekoliko tjedana kasnije, za Božić, dobila sam kokakolinog medu s Novog Zelanda i nisam se mogla odlučiti volim li više njega ili Mukiku, kako sam nazvala žutoga majmuna. I nisam znala da će jednog dana oni činiti jednu od mojih priča iz djetinjstva i jedno od najranijih sjećanja o sreći.

***

Kad sam imala osamnaest, pratili su me kući nakon izlaska moji hahari i mirisalo je na rani završetak nastave i pripreme za višestruke prijemne ispite. Bio je to neki čudan miks pokošene trave i ljeta u niskom startu, spremnog da potrči i pokosi i mene i moje roditelje i moje siblinge i moje prijatelje i moju bolesnu babu i da postane najbžre ljeto mojeg života, ispred kojeg se i Usain Bolt komotno može rasplakati. Samo, nikako da se začuje zvuk pištolja i da se konačno pokrene.

A miris iščekivanja bio je snažan i intenzivan i toliko dugotrajan da mi se zavukao kroz nosnice negdje duboko duboko i ostao tamo negdje duboko duboko zatočen i ogoljen do kosti i zauvijek okamenjen, poput nekog podsjetnika na prijemne ispite i bolesnu (ali sretnu!) baku i sve one povratke iz izlazaka,kad sam razmišljala o tome kako previše pušim umjesto da učim i kako nikad prave osobe od mene.

Ni tada nisam znala da će me jednom taj isti miris opaučit posred nosa kad se budem kretala od Šare prema Voltinom i da ću se opet osjećati kao toga ljeta,koje je dugo čekalo da potrči, a onda, kad je potrčalo, nikad se više nije vratilo i ja sam bila sretna.

***

Kad sam došla u Zagreb, rodio se Roko i bio je otprilike velik kao tada zastarjeli mobiteli i kao ovi isti mobiteli koji su sada opet u modi. Ali imao je nos kao svoj tata i obraze kao svoja mama i prste kao teta Ankica i ruke i noge kao stric Jakiša i bio je vaga po horoskopu kao ja i ja sam odjednom htjela vjerovati u horoskope i u to da će možda biti malo nalik meni, iako ničim nije pokazivao takve naznake. I kad je izišao iz lifta na Svetom Duhu u maminu naručju, ja sam se htjela razletjeti od sreće jer sam konačno vidjela kako je to kad je netko mlađi od tebe i kad osjećaš sve ono što su moji osjetili puno ranije i zadnji put sa mnom i kad im je pala zdjela s mlijekom od šoka što sam žensko i kad su kasnije gledali moje čarapice kako se suše u nevjerici što su tako male. A Roko je, stvarno, bez pretjerivanja, bio tek malo veći od mobitela i puno puno tiši.

I sjedili su on i mama na zadnjem sjedalu i gledali smo ih u čudu, umjesto da gledamo cestu i jedva smo čekali doći do Srednjaka da ga možemo još bolje promotriti i diviti se njegovoj malenosti.

Tada nisam znala da će me, kad bude imao manje od dvije godine, tapšati po glavi da me utješi jer sam opet pala ispit, a on ništa ne zna, osim da plačem i to mu se nimalo ne sviđa, i da će s devet godina jako paziti da svi budu sretni i da će, općenito, biti najbolje stvorenje na svijetu i da ću se trenutka kad sam ga prvi put ugledala uvijek sjećati kao nečeg najvećeg, iako je on bio najmanji, stvarno samo mrvicu veći od Nokije 3310.

Eto.

To su bila moja tri trenutka sreće.