Svjetlo (nadošla mi inspiracija i moram bržabolje pisat)

Malo koja prirodna pojava, fizičko svojstvo ili tehnološko dostignuće zaokupilo je ljudsku pozornost, kako industrijsku, tako i religijsku ili pjesničku, kao svjetlo. Od samih početaka ljudske civilizacije, mogućnost manipulacije izvorima svjetlosti predstavlja jedno od vrlo kvalitetnih mjerila napretka te iste civilizacije.

Zbog toga ne čudi činjenica da je žarulja ostvarila takav komercijalni uspjeh da je današnji život bez nje, ili nekih njezinih varijanti, nezamisliv.
Iako mnogi spore da je Thomas Alva Edison izumitelj klasične žarulje, neupitno je da je on najzaslužniji za varijantu koja je bila komercijalno isplativa. Također je neupitno da Edison nije zaposlio dizajnera koji bi pomogao da ta žarulja izgleda lijepo. Jasno, nije mu palo na pamet da bi netko mogao biti toliko nezahvalan i razmažen da procjenjuje estetiku svjetla koje može dobiti u bilo koje doba dana i noći, vrlo jednostavnim pritiskom na prekidač.

E pa prevario se. Negdje sredinom dvadesetog stoljeća, netko je zaključio da su žarulje neshvatljivo ružne i da ih je najbolje sklonit iza poluprozirnog stakla, iliti plafonjere. Toga nekog nije bilo briga što će time žarulja izgubiti dio svoje prvobitne i jedine namjene, a to je osvjetljivanje prostora, a također nije predvidio da će kukci, koji se tradicionalno kupe na svjetlo, ugibati i gomilati se na dnu tog revolucionarnog izuma, tj. plafonjere.
Mudri izumitelj, kojem ne znamo ime, unaprijedio je svoju plafonjeru tako što ju je počeo raditi od neprozirnijeg stakla, tako da se ne vidi groblje kukaca, i time je riješio problem.

Ostavimo, na trenutak, mudrog izumitelja, i odgovorimo na vječno pitanje "Što je to ustvari žarulja?", koje je Hloverka postavila Budiši u legendarnoj Pervanovoj sinkronizaciji.
Dakle, žarulja je uređaj koji služi osvjetljavanju prostora. Žarna nit, od volframa, zasvijetli kad kroz nju prođe struja. Da bi svijetlila, gori. Doslovno gori i grije se. Zbog toga i pregori nakon nekog vremena. Volfram ima svojstvo da sporo gori, ali dobro svijetli, posebno u vakuumu. Zapravo je to i glavna ideja žarulje. Da sporo, što sporije gori.

A mudri izumitelj nije išao za tim da će pomoću svoje plafonjere dodatno grijati žarulju i smanjiti njezin vijek trajanja. Mudri izumitelj, kojem ne znamo ime, ali ćemo ga za potrebu ovog teksta zvat Thomas Salpa Edison (jer je pun govana), orijentirao se isključivo na estetiku.

Interesantno je koliko se ljudi trse i lome da što djelotvornije iskoriste električnu energiju. U Europskoj Uniji su zabranili klasične žarulje i uveli "štedljive", za koje sam u jednom ozbiljnom znanstvenom radu pročitao da troše bitno više od klasičnih i da im je proizvodnja vrlo štetna po okoliš. Međutim, očigledno je da u komisiji, koja je odlučila o takvoj politici EU-a, sjedi netko čiji mali od strica ima tvornicu "štedljivih" žarulja, ali to nikom nije palo na pamet jer je EU tako uglađena i urbana, a nepotizam se u možđanima osviještenih europejaca isključivo povezuje s Balkanom i kamenjarom. Puno efikasnija metoda uštede bila bi jednostavna zabrana proizvodnje plafonjera. Uopće ne predlažem tako nešto, jer me nije briga za uštedu, ali to je činjenica.

Bilo kako bilo, žarulja je promijenila životni ritam građanina prvog, drugog pa i trećeg svijeta. Odlazi se na spavanje sve kasnije, što za sobom povlači i kasnije buđenje, što pak znači da je potrebno zauzdati sunce koje tog građanina budi ranom zorom, ne znajući da građanin ne vodi krave na ispašu, poput svoga pradjeda, nego mu treba još koji sat sna.

Rješenje tog problema je vrlo jednostavno. Uzmeš nešto neprozirno i staviš na prozor. Sunčeve zrake ne ulaze i tebi je i dalje noć i možeš spavat. Međutim, ružno je vidjet normalne rolete, "škure" (kojima nikad nisam naučio književni naziv) ili zavjese pa je neki drugi Salpa izmislio estetski prihvatljive tanke žaluzine. Ne znam je li "žaluzina" književni izraz, ali mi vuče na dalmatinski dijalekt. Ko da je Oliver ili Tedi Spalato imao pjesmu koja ide otprilike ovako:

"Iza žaluzine cesarica sniva.
Pod ponistrom kasno degenerik piva.
Poslin dvitri ure kada se probudi
prolit će mu jubav vrčinu po ludi."

(I onda ide prateća klapa višeglasno:
"Prolit će mu jubaaaaaaav, vrčinu po ludi.")

Enivej, estetski prihvatljiva žaluzina bitno, ali bitno manje blokira svjetlost od one plafonjere iz prvog vica. Vjerovali ili ne, kroz žaluzinu bez ikakvog problema mogu gledat dnevnik na susjedovom televizoru, a kroz plafonjeru bih mirne duše mogao pratit pomrčinu sunca, čak i kad nije pomrčina.

A između povećavanja dioptrije pri večernjem čitanju ispod plafonjere i jutarnjeg buđenja sunčevim snajperima kroz žaluzinu, građaninu prvog svijeta san remeti elektronika.

Ne znam jeste li to zapazili, a sigurno jeste, ali svaki elektronički uređaj proizveden u ovom stoljeću ima potrebu svojim svjetlom dati do znanja svima da postoji, čak i kad je ugašen. Radi li se o produžnom kablu, punjaču mobitela ili televizoru, svaki uređaj ima neku led diodu koja svijetli ponekad i jače od sirote žarulje iza plafonjere. Prije sam imao monitor koji nije stalno svijetlio, nego je palio i gasio svoju diodu, tako da je cijela soba treperila, kao da je kontrolni centar nekog ovećeg aerodroma. Zašto su tako uredili monitor - ne znam, ali sam imao komad izolir-trake, ili narodski rečeno "zalibande", koji je prekrivao neželjenu diodu.

Za razliku od plafonjere, on je početnom proizvodu oduzimao estetske bodove, ali je sasvim kvalitetno, i bez štetnih posljedica, ispunjavao svoju svrhu.

Spaljena krema i ništa drugo

Volim se prisjećati djetinjstva, bilo lijepih, bilo ružnih dana. Promatraču bi se možda moglo učiniti kako ovih ružnih sjećanja ima više, čisto zato što sam najranije dane provela krajem osamdesetih i početkom devedesetih, najprije u raspadajućoj Jugi, a potom u dekonstruiranoj Hrvatskoj (doslovno i metaforčki), ali sama mogu reći da ih je bilo u najmanju ruku podjednako. A volim se prisjećati i jednih i drugih događaja najviše stoga što skorko sve od tih događaja, uključujući i one koji mi se danas čine neutralnima, pa i nebitnima, zapravo vidim kao izrazito važne u formiranju moje ličnosti ovakve kakva je trenutno, pa često zaključujem kako su mi i ti neki naizgled nebitni fragmenti urezali određene puteve baš zato što nisu bili nebitni kako se čine.

Jedan od takvih događaja bio je i dan kad smo se, u posljeratnom Siveriću, busom vraćali iz drniške škole kući i kad je Ivana na zadnjem sjedalu imala svoj, devetogodišnjoj djeci relativno zanimljiv, monolog o tome kako ona vidi modu i o tome kako ju je tata prije nekoliko dana vodio u šoping po nove najkice pa joj je usput kupio i prave pravcate levicise. Ponovila je to nekoliko puta, ponosna kao da je Vukovar oslobodila, pa sam je i ja pomalo gledala s divljenjem, iako sam za levisice dotad znala samo iz nekih jugoslavenskih pop uspješnica, a za najkice sam upravo tad čula prvi put. Najgore je od svega bilo to što su se neki klinci i uključivali pa je Ivanin, devetogodišnjem djetetu relativno zanimljiv, monolog o tome kako ona vidi modu pomalo postajao polilog devetogodišnjih klinaca o tome kako svi oni vide modu, a ja se nisam ni pokušala uključiti. Ne znam, nisam posjedovala ni znanje o najkicama i levisicama, a kamoli par istih, niti sam općenito bila nešto jako upućena u poznate marke, ne zato što sam bila iz neke potrebite obitelji, već zato što sam bila iz obitelji koja je vrlo vjerojatno mislila kako dijete od devet godina ne treba opterećivati pizdarijama. Pa kako nisam imala previše uvida u ozbiljnost situacije kad je u pitanju, primjerice, auspuh na tatinu autu, tako nisam bila upućena ni u poznate marke; mojoj mami sve to bile su potpune pizdarije i hvala joj na tome.

Ali kažem – najgore od svega bilo je to da se nisam uključila, ali me Ivana odlučila uključiti.
„Barbara, imaš li ti u ormaru išta moderno?“ upitala je.

„Pa...imam robe koju volim nosit kad mi je na primjer koncert i robe koju nosim na primjer u školu“, odgovorila sam.

„Pa dobro to, al nisam te to pitala“, bila je uporna Ivana, uz sada već i pomalo perfidan, zloban osmijeh na svojoj prekrasnoj, istočnjačkoj fačici, fasadi glave za koju će se desetak godina kasnije pričati kako je dom duboko ispojebana mozga, koja će netragom nestati iz mojeg života (i života svih koji su ikad i u kojem razgovoru s njom sudjelovali) i zbog čega će mi, zapravo, biti žao.

„Pitala sam te imaš li išta moderno“, naglasila je posljednu riječ kao da mi je pokušava približiti, kao da mi je treba polako, polako proslovkati želi li povećati šansu da ću je uspjeti presličiti nečem što već postoji iza moje ne baš tako egzotične i lijepe face.

A onda se dogodilo nešto što mi se rijetko događalo, i to obično samo u razgovoru s vršnjacima i autoritetima koji su postavljali neugodna pitanja, ali one vrste za koju se meni činilo da je...ispravna...točna i na mjestu; pitanja na koja sam znala odgovoriti možda riječju do dvjema, bez argumenata za osjećaj krivnje koji bi se u meni javio: ostala sam bez teksta.

U sebi sam odgovorila:“Ne znam, nisam razmišljala o tome. Imam odjeću koja mi se sviđa i odjeću koja mi se ne sviđa, ali je svejedno nosim jer mi je mama katkad servira ujutro, baš kao i kruva i marmelade da ne ogladnim do odmora, tako i ovo, da se ne smrznem jer bih radije danas nosila nešto golonogo ili da se ne flekam, a koncert je sutra i neće se stići osušiti. Ali, sad si me duboko posramila, iako mi se nitko ne smije.“ Iako, to znam danas, su klinci oko tebe jednako začuđeni tvojim pitanjem, iako i oni vjerojatno misle da je tvoje prozivanje na mjestu i da znaš nešto što mi ne znamo i da si, općenito, bolja od nas. Ne smiju mi se jer su vjerojatno, kao i ja,  počeli preispitivati svoje ormare jednakim intenzitetom kao i svoju savjest i ispravnost i došli do zaključka da su negdje putem gadno skrenuli ukrivo te susreli ultra znatiželjna vuka.

Vickušina kuća spasonosno se ukazala kroz prozor; bus se zaustavio i mogla sam pobjeći od još neugodnih pitanja i osmijeha djeteta koje vjerojatno i samo nije znalo za bolje, nego je od svoje mame naučilo da majica nije majica ako nema krokodilčića, da tenisice nisu tenisice ako nemaju viđeno (kakvo je od mene bilo viđeno samo pored zadataka koje bi učiteljica prethodno pregledala) i da se ispričnice pišu jedino Parker kemijskom. Što dete zna...

Ali s izlaskom iz busa došlo je tek djelomično, trenutno olakšanje, dok me ona teška misao o vlastitoj nevaljalosti nastavila pratiti sve do kuće, čak i dalje – do sobe, do spavanja, do buđenja...pa natrag do škole i opet kući, kad sam konačno s mamom podijelila Ivanino pitanje, pitanje koje to nije bilo, pitanje koje je služilo isključivo izazivanju srama.

A mama je, kao i obično, znala najbolje pa se idući dan odlučila iz Drniša vraćati kući školskim busom, ali potiho, bez komentara, tako da me ne sramoti, ali da ipak promotri malo provokatoricu.

„Hm...bila majica, rebatinke i patike... šta je tu tako posebno?“ pitala je, više onako za sebe, ili barem više onako da meni olakša. I olakšala mi je, iako sam znala da Ivana misli kako moja bijela majica i njena bijela majica nisu jednako bijele, kako na mojim trapericama ne piše Levi's i kako moje tenisice nemaju viđeno. Ali meni je mama implicitno odala tajnu što ne kupuje se novcem: snobovsko je oko poput mikroskopa, ali život je prekratak da bi ga proveo s priručnom lupom u džepu traperica, bile one levisice ili ne.

Nekoliko godina kasnije, štedila sam za svoje prve marte. Htjela sam ih, istinabog, jer su bile marte, ali nisu mi ih kupili mama i tata. I obožavala sam te svoje marte, kako ih obožavam i danas, kad su prilikom jednog od mnogobrojnih seljenja konačno završile u zagrebačkom smeću, gdje sam ih smjestila teška srca, iako više nikom osim meni nisu bile lijepe.

Općenito, često mi se događa da drugima nisu lijepe stvari koje meni jesu, da kombiniram cipele od sedamsto kuna sa suknjom od pedeset i da mi se okolina, u sebi ili naglas, smije.

Više se ne konzultiram s mamom da me razuvjeri od vlastite nevaljalosti, više se ne divim devetogodišnjacima zanimljivim monolozima i prezirem sintagme poput znati što je red ili držati do sebe. I uopće ne tvrdim da je red ponekad argumentiran i potreban ili da je nekad potrebno podsjetiti se na to kako se treba voljeti i zbilja držati do sebe, ali više mi ne treba mama da me uputi u to kako se ljudi zbilja ponekad trude vidjeti razlike i tamo gdje ih bez Sherlockove lup ne vide, samo zato što su to naučili od nekoga tko je držao do sebe i znao što je red.

Ne postoji svemir u kojem si ikoga povrijedio time što si se obukao onako kako on misli da je ružno.

Nema tog svijeta u kojem je kava iz plastične šalice uvredljiva.

Nijedan konobar nije zaslužio da mu se spočitava nedostatak diplome ili usiljena osmijeha, samo zato što je taj koji spočitava teško radio i sad je na pauzi jer, guess what – konobar nije na pauzi i upravo sad teško radi i pusti ga da se ne smije ako mu nije do smijeha.

I zbilja bi bilo lijepo, baš bi bilo krasno, da se svi ponekad prisjetimo dječjih priča, svojih i tuđih, a i onih koje su nam generacijama pričali i u kojima Crvenkapu, koja je krivo skrenula, vuk ni u jednoj, ali baš ni u jednoj inačici ne priupita zašto mama baki nije spakirala i creme brulee pored živa kruva i marmelade.