DVOJE

 

Imala je dojam da će trajati kraće. Mislila je da je ljubav dovoljna za sreću. Nije se pripremila na nostalgiju koja je ubija već mjesecima... I prošlu zimu je bilo slično, ali trajao je medeni mjesec, premeden da bi se tuga rasplamsala.

A. ni ne sluti da će tako biti još godinama, da će se buditi uz zvukove pjesme "Zemljo moja" i svako jutro u grlu imati knedlu. Zasad misli da će osjećaj s vremenom nestati... Ali neće.

More je zadnji put vidjela ljetos. Kao i mamu. I sestre i brata. Drugog je brata već zaboravila kako izgleda i kakav mu je glas. On je daleko. Proći će još zima dok se ne sretnu... A zime su hladne.

Njezin je muž svoju prvu zimu u Srbiji dočekao u tijesnim, "šimi" cipelama, u kojima je izgledao kao hollywoodska zvijeda, ali mu je prste stiskala tanka koža pa je tako smrznut glavinjao ulicama grada u kojem dva sata popodne označava reski zvuk sirene koju nema šanse da prečuješ jer dopire do svih zakutaka rudarske metropole. Pa je za idući snijeg kupio deblje, prave zimske cokule koje mu, doduše, ne mogu ugrijati uvijek hladne noge, ali mu daju izvjesnu sigurnost.

Ona hoda u peticama. "Takići", tako kaže. Ukočena da ne padne.

"Tako ti je najgore", kaže joj on. "Ne smiš se ukočit'. Opusti se", dodaje, makar zna da nema čovjeka koji se opušta po naredbi.

"Za Božić moramo okititi bor", kaže mu ona tjedan dana prije 25.

"Moramo", odgovara on i već se smije, umoran od osamljenih božića koje provodi s prijateljima čiji Božić dolazi kasnije, pa iako mu čestitaju, on ipak ostaje outsider. Zato ga preskoči, svake godine iznova. Pomalo i ciljano... Ionako do Božića više nitko ne drži, barem ne javno. Slavi se u krugu obitelji, a njegova je obitelj - majka i otac, braća i sestre - predaleko da bi se truckavim vlakom uputio tisuću kilometara samo da ih obiđe. Kad bi na poslu i dobio slobodan dan koji ne traži rado...

"Za Božić moramo okititi bor", ponavlja on ushićeno pa doda, "a za Badnjak ćemo bakalar..."

"Okititi?" šali se ona...  Pa joj drago što će prve zajedničke blagdane proslaviti sami. Iako joj fale njezini...

Kupit će sutra čestitke, dvadeset-trideset komada, pa napisati šablonizirano "Sretan Božić i Nova 1971. godina", makar će između redaka biti još puno toga. Tko bude znao iščitati... Ali na otvorenu čestitku ne piše se sadržaj od kojeg ljudi plaču kad pročitaju, a tebe je već pustila sjeta, pa se smiješ za blagdanskim stolom dok oni plaču zbog tvoje čestitke odaslane tjedan dana ranije... Tko bi uskladio sve te osjećaje.

"Nema to smisla", pomisli ona dok nabraja u sebi kome će sve impoštati čestitku s malim Isusom, jaslicama ili običnu zimsku, s Djedom Mrazom ili kolibom zametenom snijegom, ako u ovom gradu ne bude božićnih čestitki u prosincu.

*

Ona radi u Zavodu za zapošljavanje... Voli svoj posao više i od čega. Dolaze joj Srbi, Romi, Vlasi i ona sa svima dugo razgovara. Kolegice je pitaju "zašto?", a njoj se čini da jedino razgovor i ima smisla, kao kad u gradskom autobusu naiđete na staricu koja jedva dočeka da vam se požali na reumu i pohvali unukom manekenkom, a vama je svejedno koga boli koja kost i tko po kakvoj pisti hoda, ali vam žao prekinuti čaroban trenutak između sebe i nepoznate starice u autobusu čija se sjedala odavno ne griju... Tako i ona – popriča sa svakim NKV radnikom, nasmije mu se i kaže kako posla ima za svakoga tko želi raditi, pa osim pečata i profesionalnog savjeta, svi ti nesretni ljudi iz njezina ureda odlaze bogatiji i za malo nade da, iako su nekvalificirani za dobro plaćen posao, ipak nisu nekvalificirani za neki sretniji život...

Po povratku s posla ona će 24. prosinca navratiti u samoposlugu kupiti grožđice, kvasac i jaja, pa će napraviti fritule, prave makarske, da Badnjak bude Badnjak kakav je imala svih proteklih godina... Njegovo je zaduženje svratiti do pijace gdje postoji i velika ribarnica, pa potražiti sušeni bakalar sa sjevernih mora ili barem kakvu ribu koja se dade spremiti za večeru...

Nabada ona tako u takićima, boji se da ne padne, pa se pridržava za hladne krovove i haube automobila parkiranih uz trotoar toliko blizu da se jedva provlači uz njih, ali njoj je draže da su tako stisnuti uz prolaz nego da ih uopće nema pa da se prospe tu u nepoznatom gradu među nepoznatim ljudima na ulici, gdje te nitko ne pita "Otkud ti ovdje?" ili "Kako su tvoji?"

Smetalo joj je to dolje na jugu, što svatko zabada nos u tuđe stvari, postavlja indiskretna pitanja i ima mišljenje o svemu, pa i onome što se tiče samo nje... Jedva je dočekala promijeniti sredinu i postati neka nova A., bez repova, uspomena, etiketa, predrasuda, uhodanih staza i ruta kretanja, ni ne sluteći da, kako je kasnije sama shvatila, "samu sebe nosiš sa sobom, ma gdje se maknula". Pa je i na ovom snijegu ostala ista... I drago joj je pomalo zbog toga.

Provlači se tako uz parkirane automobile, stisnula je onu vrećicu u ruci, grožđice i kvasac unutra, pa mumlja "U se vrime godišta" kroz zube... I ide prema stanu.

Tri su popodne.

*

Pijaca je puna ljudi. Miješaju se mirisi... Riba, sir, smrdljivi pazusi... Jedan miris gori od drugoga. Provlače se kroz tu masu neopranih ljudi i gospođe u bundama, pravima, od nerca, nabadaju u svojim čizmicama. Raskalašeni pubertetlije koriste priliku pa ih štipaju za stražnjicu, ali dama dok se okrene, ovaj se već izgubio u masi pa se smijulji i traži novu žrtvu... Sitni džeparoši škicaju torbice obješene o rame i gledaju koja je kopča dotrajala pa se jednom rukom može olabaviti. Što je nestalo iz torbe shvatit će gospođe kad dođu kući ili se maše za novčanik na bogatom štandu sa sušenim voćem i čokoladnim dražejama.

I. gazi ravno prema cilju... Ni ne gleda okolo, ne zanima ga. Fokusiran je samo na bakalar. Ribarnica je uvučena dublje. Valjda da se mirisi teže vjetre. Da slučajno dobro ne zna gdje je ribarnica, mogao bi se orijentirati po njuhu, ali – zna. Znao je i lani kad je za Badnjak otvorio sardinu pa je večerao uz kisele krastavce iz staklenke i toplu kiflu što ju je kupio u pekarnici kod semafora.

"Dobar mi tek i sretan mi Božić", promrmljao je u bradu... "E, ovo mi je zadnji ovakav", čvrsto je obećao samom sebi. U ormaru njegove samačke sobice svadbeno odijelo već se klatilo na vješalici.

"Dobar dan. Tražim bakalar..." rekao je I. debelom brki za pultom ribarnice.

"Nema bakalara", odgovori brko.

"Kako nema?" razočarano upita I.

"To za večeras?" odgovori brko protupitanjem.

"Mislio sam..."

"Svejedno ti je, prijatelju. Bakalar treba prvo da se zatopi. Nema ti vremena do večeras..."

"Aha. A oslić?" pogleda ga molećivo I.

"Nema, burazeru, ni oslića..."

I. ga gleda u čudu, kao da se brko glavom urotio protiv tradicionalnog Badnjaka. Iza brke veliki bazeni, plivaju u njemu nekakve ribe. I. pokaže prstom...

"Koju ribu da uzmem?"

Brko se okrene, znalački proučava bazen...

"Eno onaj", pokaže prstom, "onaj šaran ti je lep."

"Ajde", pomirljivo odgovori I. "Uzimam šarana..."

Brko navlači gumene rukavice, penje se da dohvati debelu ribu. Još živu... trpa je u vrećicu i stavlja na vagu... I. vadi novčanik.

Probija se kroz gomilu na pijaci, viši je od ostalih, pravi Dalmatinac, pa preko tuđih glava pogledom traži jelku... Ali rano je još za jelke u Srbiji. Stara će godina zato biti sva u zelenom, mirisna od smole i borovih iglica. Danas je rano za to.

Dugim korakom grabi prema robnoj kući. Još prošli tjedan ondje je vidio plastična drvca.

"Još bolje", komentira u sebi jer uvijek, po navici, u svemu pokušava vidjeti ljepšu stranu.

"Božić bez sasušenih iglica i nepotrebnog nereda u stanu", uvjerava samog sebe, makar zna da plastično drvce nikad ne može biti poput pravog.

Bira ono najljepše, iako ne i najveće. Prodavačica mu se smješka, pa ponudi:

"A svećice?" Pokazuje rukom na kutije naslagane u piramidu. "Lepe su, najmodernije..."

"Crvene?" pita I.

"Šarene", odgovara trgovkinja... I on se smije. "Može", samo kaže, i djevojka ih već pakira...

Natovaren tako božićnim drvcem bez mirisa smole i crnogoričnih iglica, paketom šarenih svjećica za bor i poluživim šaranom koji se bori za dah, I. konačno kreće kući.

 

*

A. je napravila fritule. Evo je, friga zadnju turu, taman dok ulje ne zagori, pa ih vadi na salvetu da se upije mast... Još je jučer kupila nakit, "burale", tako kaže, ali nije to vrijeme izobilja kad se kupuje nakit po boji da božićno drvce svake godine bude drukčije - ili bijelo, ili crveno, ili zlatno-plavo, ili bež... Kupiš što se nudi pa se veseliš raskoši raznih boja koje stvaraju tvoj privatni božićni miks kakav nitko nema, jer takav kaos nije za imitiranje. I baš je zato lijep.

Vadi svoje burale iz vrećice, svaka je umotana u novinski papir da se ne "tuknu jedna od drugu" kao uskrsna jaja... Pa ih gleda. Neke od njih trajat će godinama, druge će puknuti čim ih malo jače stisne, ali njoj se sviđaju. Gleda svoj odraz u zelenoj lopti visokog sjaja, pa se kezi i provjerava koliko može razvući osmijeh...

U stan ulazi I.

"Jesi tuuu?!" viče iz hodnika i ona mu dolazi u susret.

"Mirišu sarme kod susjeda", konstatira A. prije nego što I. zatvori ulazna vrata.

"Je, cili hodnik smrdi po sarmama", kaže on i nosi vrećicu u kuhinju.

"Otkad to tebi sarme smrde?" pita ga A. i kreće za njim.

"Na Badnji dan mi smrde..." odgovara I. pa se smije.

"Više od bakalara?" pita A.

"Ih", kaže I., pa brzo doda: "Nemaju ni bakalara, ni oslića... Nikakvu normalnu ribu..."

"Nemaju..." ponovi A. pa gleda u onu vrećicu i ne zna – čini li joj se to od umora, vrti li joj se u glavi od mučnine, ili se vrećica stvarno pomiče sama od sebe... Bulji u nju i ništa joj nije jasno.

"Šaran", kaže znakovito I.

A. je sumnjičava... Nema pojma što bi s ribetinom, a vrećica i dalje drhturi. Još više, učini joj se.

I. rastvara vrećicu: "Vidi ga... koja mrcina, a?"

Smije se, no njoj nije do smijeha. Uhvatila bi ribu i bacila se na čišćenje, ali boji se.

"Šta je s tobom?" pita je I.

"Ma, je li on to živ?" promrmlja A.

"Šaran?" I. raširi oči. "Je, još se malo trza... Ali nema veze."

A. pruža kažiprst pa dotakne šarana kroz najlon. Riba se trzne...

"Ajme meni!" ciknu A.

"Šta se sad ti trzaš?"

"Ajme meni majko moja!" zapomaže A. i glas joj drhti od panike.

"Nemoj me zezat'!" I. ljutito uzvikne. "Zgrabi ga lipo, očisti, pa da večeramo ko ljudi..."

A. ponovno prilazi ribi. Oprezno. Ali se trese pri samoj pomisli da živog šarana primi u ruku... Prikrada se ribi (s leđa), pruža ruku, ali moli Boga da meteor lupi u njihovu zgradu na XY kilometru, pa da je mine ova kulinarska dužnost...

"Ne mogu virovat'..." I. je izvan sebe. "Ribe se bojiš... Evo ja ću ti je izvadit' iz kese, ali znaš da je ne mogu čistit'. Nikad to nisam radio..."

I. dograbi šarana. Na faci mu se vidi da se i njemu ljigava riba gadi, ali stoički pristupa zadatku. Ako je njegova mater mogla klati kokoš za božićni ručak, može valjda i on u ruku uzeti klizavog šarana na izmaku snaga... Šaran se bacaka, onako, tromo i jadno, ali I. ga već nosi prema dasci za rezanje pokraj sudopera... Baca ga na drvo tako da riba pljusne, kapljice vode poprskaju gornje fritule u zdjeli podloženoj debelom salvetom... Mikronske su to kapljice, ali A. dobro zna da su tu... Vidjela je kad su poletjele s ribe kojoj se rep i dalje trza.

A. uzima kuhinjsku krpu. Onu kariranu u kakve bake zamataju kruh pečen ispod peke da dulje potraje i zadrži toplinu. Gužva krpu u veliku gvalju, odlučna da šarana prvo odalami po glavi, pa mu, tek kad bude ošamućen, pristupi s nožem. Ali, i dalje se trese od pomisli na živu ribu koje joj je, usput, i žao na neki licemjeran način svojstven samo ljudima.

"I ti si s mora...?! A bojiš se ribe" ljutito dobaci I. pa zgrabi šarana objema rukama. Riba mu skoro isklizne iz ruke, ali I. je ipak jači...

"Ako je tako, onda nam šaran ni ne triba", konstatira razočarano.

Nogom podigne poklopac kante za smeće pa šarana silovito baci u nju. Obriše ruke o kariranu krpu i iziđe iz kuhinje.

A. ostane kao ukopana... Fritule su mirisale na vaniliju i maraskino.

*

 Božićno je jutro. Budilica zvoni. Radni je dan.

A. otvara oči, okreće se prema njegovoj strani, ali on je već ustao. Sinoć su večerali sardinu, u tišini. Kasnije je on fiksirao bor, pa je ona nizala burale i zlatnu srmu koju je dobila od kolegice s posla.

"Oćeš stavit' svićice?" upita ga nakon duge šutnje.

"Oću", odgovori on, pa se nakašlje da pročisti glas.

Dohvati kutiju s električnim žaruljicama, najmodernijima na tržištu, kako je rekla trgovkinja iz robne kuće.

Ona je niska, ne bi mogla dobaviti vrh jele, pa gleda svog muža kako pažljivo razmata svjećice omotane oko kartonske špule... Kasnije odlaze na spavanje. Pomalo razočarani. Nije to Badnjak kakav su zamišljali.

Ujutro se A. izvlači iz kreveta i kreće prema kupaonici... Na zid u hodniku padaju šarene sjene svjećica iz dnevne sobe. I. je ustao ranije i sada gleda u bor. A. to dobro zna, makar ga ne vidi od pregradnog zida... Ulazi u kupaonicu. Ima podočnjake i lice joj je tužno... Skida viklere s kojima je usnula da bi na Božić osvanula lijepa. Dok ih odlaže u košaru na vešmašini, gleda kroz kupaonski prozor. Vani je sve okovano snijegom.

Eno ga... Siromašni Rom bez kape na glavi, zamotan u debeli pleteni šal, ali s raskvašenim cipelama na nogama, kopa po kanti za smeće... Uvukao je ruku do lakta, traži skriveno blago... Kopa, kopa, ali osim oguljenih jabuka, ljuski od jajeta i trulog povrća unutra nema bogzna što.

Ali, siromah ne odustaje. Pa ruje po kanti za smeće i dalje.

Konačno izvlači vrećicu koju su sinoć njih dvoje dobro zamotali da se smrad ribe i konzerve ne širi po stanu, a onda je iznijeli s ostalim smećem.

Oduševljen je, skače oko kante, pa nestrpljivo odmota najlon. Cmokne zaleđenog šarana, presretan nenadanim ulovom u rano jutro, i brzo ga strpa pod kaput...

A. ga gleda pa se smije: "Cigo, sretan ti Božić", progovori više za sebe...

I. joj priđe s leđa (nije ga ni čula kad je ušao u kupaonicu).

"Oprosti", reče joj. "Sretan ti Božić, srce moje!"

Ona se nasmije i pruži mu obraz na poljubac.

I. čvrsto stisne svoju trudnu suprugu koja je i dalje gledala kroz prozor... Ona se nasloni na njega. Poželi tako ostati zauvijek.

Tri mjeseca kasnije rodio se moj stariji brat.

 

 

 

-OJ, -OJ, NARODE MOJ!

 

Kad su nas, valjda u 3. razredu, učili da postoje rimski i arapski, pa još glavni i redni brojevi, gradivo nam je bilo jednostavno. Razlike nisu bile suptilne da bi ih se teško dokučilo: rimski su nalikovali na slova, arapske smo znali od vrtića, a glavni i redni bili su različiti samo po jednoj stavci – ovi drugi govorili su, kako im samo ime sugerira, koje je nešto po redu. Dok su gladni, jelte... kazalo nam se samo.

Kod nekih skromnih osnovaca javile su se s vremenom perspiracije na transfer znanja, počeli su povezivati naučeno, pa čak i dovoditi u pitanje sugestije autoriteta. I kad su uveli točku iza rimskog broja, mnogi su se javno pobunili, kao i kad su nam ukrali Pluton, što je neka sasvim druga priča... Govorili su tada da što će nam točka kad rimski ionako uvijek zamjenjuju redni kroj, pa je riječ o pleonazmu vulgaris. A zapravo nije tako. VI-o je stoljeće VI-o stoljeće, ma što mi mislili o tome. A Lude 70-e su Lude 70-e i s rednim brojevima paradoksalno, nemaju previše veze.

Nekad imam dojam da je popularna serija, čije likove nisam popamtila, ali to je moj goblen, kumovala općoj nepismenosti zemlje u čijoj su himni i vokativ i zarez, ali narod ih generalno smatra balastom kojeg se moramo riješiti želimo li da se balon velikih očekivanja, proporcionalan malim mozgovima i broju pametnih telefona u optjecaju, vine što više u nebesa. I vjerojatno griješim kao i svi skloni generaliziranju, ali ovo je moja prćija, živio sam tuuuuuu!

Epidemija nepismenosti u tren se proširila internetom, netko ti je hračnuo u lice i sad kišeš kao magare, ali samouvjereno i pun sebe. To što si izbacio lokativ, manji je problem: ionako se djeca zovu jednosložno i dvosložno, nedostaje im samo prijeglas u imenu, lica su im prikovana za ekrane i teško ih je dozvati, pa za pet-im madežom nema ni potrebe, ali repni su brojevi pošteno fasovali, u samo nekoliko godina, kao da ih je pogodila gramatička kuga i namjerila se potpuno ih iskorijeniti.

Sada, dakle, doktori znanosti, profesori, studenti, čak i lektori ponosno dekliniraju brojeve, slave 1-vi rođendan, 2-gi, 3-ći, sufiksa je nebrojeno, kako i treba biti, nalikuju na nove modele mobilnih telefona, friških ispod čekića, nove tarife, pogodnosti, AKCIJA, NE PROPUSTITE! (kad bi barem moglo bez zareza)... Jer kome smetaju dva slova viška – samo čangrizavim dokonjacima poput mene. Razlika je ionako tek u 5-et deka, zašto ih jednostavno ne poje*emo?!

 

 

 

 

 

Galovićeva glavolomka za trećaše iz Strožanca

 U ovo doba godine, nekako s jeseni, nađem li se u obiteljskoj kući u Siveriću, pred kojom je postavljen kameni stol s dvjema drvenim klupama iznad kojih se nadvila odr'na, ne mogu odoljeti slatkom grožđu. Najveće i najzrelije, ono nadohvat ruke (ili koje mogu ubrati s balkona spavaće sobe), najčešće prvo poberem, pa mi, kako se bliže Svi Sveti, ne preostaje drugo nego da se, popodne nakon ručka, umjesto deserta, uspentram na rečeni stol dopremljen s Brača, i s pola stoljeća na leđima, kao Gina Lolobrigida u Trapezu, propnem prema visinama. Dok među suhim listovima biram grozdove zlaćanih zrna, a preskačem one kojima nije suđeno da sazore, na pamet mi redovito padnu stihovi:

Bregi so se zlatom pozlatili

V črlenem listju rosno grozje spi...

Posebna me uspomena veže za ovu pjesmu Frana Galovića s kojom sam se srela davne 1981. (ili druge) u 3. razredu Osnovne škole Strožanac kamo sam, kao đak-putik, svako jutro putovala iz Stobreča u koji se moja obitelj doselila koji mjesec ranije. Sudbina je htjela da moj razred, jedini u školi, dobije učitelja umjesto učiteljice, stanovitog Z. Soldu iz Mostara, nastanjenog na pitoresknom Kamenu, naselju od nekoliko kuća kod kojih se školski autobus mora okrenuti kao u slijepom crijevu. Dok se okreće, vozač pazi da se ne surva niz Mosor (?) kako bi nas ostale putnike vratio u civilizaciju – Šine, Stobreč ili Mutogras.

Moj je učitelj bio sasvim specifičan po dvjema stvarima. Prva je bila da nije volio tjelesni, pa bi nas, nakon svakog odsustva, koje smo s njegovom zamjenom provodili u sportskoj dvorani, s vrata upitao „jesmo li se natjelesnali?“, a druga da je rado pričao o sebi, kao o omiljenom liku vlastitih romantičnih filmova. Zanio bi se tako drug Soldo često pa o sebi počeo govoriti u 3. licu, kao o zgodnom mladiću u kratkih hlačicama, što je osobito zabavljalo nas mulariju jer smo znali da kad njega ponese nostalgija (za prošlim vremenom i rodnom grudom), taj dan preskačemo ikakve lekcije osim životnih.

To ipak ne znači da je jedini drug među drugaricama bio neozbiljan učitelj. Prilično strog i vidno zainteresiran za obrazovanje malenih, širio nam je vidike inovativnim zadacima. Jednom smo zgodom dobili zadatak kod kuće napamet naučiti dvije strofe Galovićeva Grozdja i tako (valjda) preko noći usvojiti kajkavski. Ali, učiteljski se eksperiment pretvorio u moju noćnu moru. Večer sam provela u narančastoj podstanarskoj kuhinji, uz mamu i brata, plačući nad čitankom i pjesmicom čiju ni jednu jedinu riječ nisam razumjela.

Kraj brajdajšev stara je imbrina,

a šipelina dole pod črešnjom!

Stvarno? Kraj brajdajšev?!?!  

Suočena s nemogući izazovom, dramma queen u nastajanju naricala je cijelu večer, ponavljala sumanuto nerazumljieve stihove, ali kajkavski nije usvojila, za razliku od sveznadara Tonća koji je, naravno, stihove memorirao gotovo u tili čas. Pritom mi je dao vrijedan savjet da odem u krevet jer ću sutra pjesmicu sigurno znati naizust i ja sam se negdje oko ponoći povukla u odaje na katu u kojima su se turisti protekle sezone prepuštali vrućim ljetnim noćima. Uljuljkana snom pravednika odradila sam cijelu noćnu šihtu i – uistinu! – ujutro samoj sebi zvučala kao kakva Barica ili Regica iz Peteranca pokraj Koprivnice.  

Kako nema goreg nego u novoj sredini ispasti glup ili niže vrijedan, puna elana zgrabila sam torbu, uprtila je na leđa i krenula put autobusne stanice na kojoj me već čekala Šiško Irena. Nisam se htjela hvalisati pa sam joj zatajila da cijelu noć u snu ponavljam:

I preplečo se tri muškati š njom!

Moj učitelj, onako „mlad, zgodan, u kratkih hlačicama“ (u svojim retuširanim uspomenama), iako smo se tome kolektivno nadali, nije zaboravio zadatak od jučer, pa je jednog po jednog stao prozivati, ali odgovor je uvijek bio isti. Nitko nije naučio ni redak Galovićeva Grozdja. Prilično ljutito Soldo je prozvao i mene, ali ja sam procijenila da je važnije uklopiti se, nego recitirati stihove o imbrini i staroj šipelini, pa sam skrušeno priznala da sam podbacila.

Soldo je bio dobar čovjek i nije se iživljavao nad nama, tako da je razred prošao bez kazne, ako se kaznom ne računa njegovo nazalno čitanje navedene pjesme, s prenaglašenim isticanje kajkavskog izraza koje nas je od srca sve nasmijalo. Prve dvije strofe popratila sam u sebi, uočila sam čak i dvije učiteljeve greškice, ali sam šutjela kao riba, ne znajući da će mi stihovi koje sam memorirala u snu zauvijek ostati u glavi. I meni i Tonću koji, naravno, obje kitice i danas zna odrecitirati bez greške. Nekad mi bude krivo što nismo naučili i preostale dvije, ali sad je kasno da se kajem, nima nazad s oveg puta...

 

 

 

Berba 2020

 Without further ado, 

10. Michael Mayer - Higher

Mayer je DJ i producent techno glazbe, meni najpoznatiji i najdraži po mix CDovima koje je izbacivao u zadnjih dvadesetak godina.

Kao autor mi nikad nije posebno legao, u usporedbi s miksevima njegove stvari su mi bile pomalo dosadnjikave. Sve do ove godine kad je, po mom mišljenju, uboo jackpot.

Higher je EP, traje samo 25, četiri stvari su tamo, ima strašan flow i sluša se u dahu. Zadnja stvar, Belle De Lune, vjerojatno je najbolja stvar koju sam čuo prošle godine.

Michael Mayer - Belle De Lune

9. Róisín Murphy -Róisín Machine

Evo je opet, baš ju je krenulo u zadnjih par godina. Tri albuma, jedan bolji od drugoga. Na Róisín Machine, Róisín Murphy se bacila svima srcem u disco vode.

Album je jako plesan, puno plesniji nego Hairless Toys i Take Her Up To Monto.

Da budem iskren, "normalni" album me i nije toliko oduševio, ali postoji Deluxe izdanje na kojem su dodani extended mixevi čak šest originalnih stvari koji su meni puno bolji od originala.

Roisin Murphy - Jealousy

8. Asgeir - Bury The Moon

Opet Island, zemlja sa valjda najvećim brojem umjetnika po glavi stanovnika. Asgeir Trausti je mladac, 28 godina, imao je već neke uspjehe na Islandu ranije, ali meni do '20 potpuno nepoznat.

On je klasični singer/songwriter, jako ugodan falsetto, najviše sliči na Bon Iver. Ima tu i elektronike, onako, da ne bude dosadno. Pjesme mu ubijaju, lik baš zna napravit dobru stvar, svaka bi komotno mogla ići kao single. Moraš stvarno bit drvo da ti se ovo ne svidi.

Asgeir - Rattled Snow

7. Fontaines D.C. - A Hero's Death

E ovi su već dosta popularni, barem u indie krugovima. Dolaze iz Dublina, ovo im je drugi album. Prvi, Dogrel, polučio je jako dobre kritike, ali meni i nije bio baš nešto.

A Hero's Death je radikalno bolji od prvijenca. Melodije su upečatljivije, produkcija čvršća, sve.

Davno sam se otkačio od indiea, da Dunja i Mario ne kače na facebook ne bih imao pojma šta se tamo događa, ali da je više ovakvih bandova i indie scena bila bi mi puno napetija.

Fontaines D.C. - Televised Mind

6. Paul Sadler - Soon To Be Absorbed

Back to obscurity. Paul Sadler je frontman banda "Spires", mančesterski prog metalci, raspali se pretprošle godine nakon tri albuma. Bilo mi je jako krivo zbog toga, Spires su bili vrhunski band, al tako je to kad imaš super stvari, trudiš se ko konj, a niko te ne jebe za suvu šljivu.

Uglavnom, Sadler je nastavio sam, marljivo radio i krajem godine izbacio ovaj vrlo proggy uradak.

Album je nešto mekši od Spires opusa, meni je izvanredan, izašao je prije tek mjesec dana, a već sam ga poslušao petnaest puta. Nije za svakoga, ali ako je poliritmija your cup of thing, daj mu šansu.

Paul Sadler - The Fear

5. Motorpsycho - The All Is One

Otkriće godine! Dakle, norvežani, postoje već trideset (TRIDESET) godina. Dvadeset albuma su ljudi izdali, od 1991 naovamo, ja kao nešto pratim tu scenu, a za njih nikad čuo.

A kako su dobri, mila majko! Na zadnji album sam slučajno naletio preko Sputnikmusica i oborio me s nogu. Koliko je prog, dovoljno je reći da traje uru i 24 i da je po sredini stvar koja se zove N.O.X. ima pet stavaka i traje u totalu preko 40 minuta.

Dakako, kad naletiš na ovakav dragulj, kreneš kopati i po prethodnim albumima. Dosad sam ih preslušao pet i to je tako konstantno dobro da ne mogu vjerovati.

Ovo će se sigurno slušati još godinama u mojoj kući.

Motorpsycho - The All Is One

4. Everything Everything - RE-ANIMATOR

Kad sam rekao da ne slušam više indie, nisam pri tom mislio na Django Django, Alt-J, i Everything Everything jer te bendove jako volim i pratim.

Everything Everything su mi posebno dragi jer ih pratim od početka i gledam kako se razvijaju. Svaki njihov album je dobar, ali moram priznati da mi se drugi, Arc, činio kao vrh koji nikad više neće doseći.

E pa zajebo sam sam se i baš mi je drago zbog toga. RE-ANIMATOR je vrh njihove produkcije iako mi se na prvo i drugo slušanje nije tako činilo. Skoro je pao u zapećak, a onda se primio i mislim da ću ga slušati još dugo. Za Radiohead ljubitelje ima par stvari koje bi ih mogle oduševiti (ili raspizditi, zavisi koliko su posesivni). 

Everything Everything - Black Hyena

3. Haken - Virus

Perjanica prog scene, vrhunski glazbenici sa konstantno dobrim outputom. Virus je, recimo, drugi dio duplog konceptualnog albuma - Vector/Virus. Naravno da se u tom slučaju uvijek postavi pitanje koji je od dvojca bolji (SOAD Hypnotize/Mesmerize)? Meni je potonji sigurno puno solidniji i čvršći.

Posebno me veseli Messiah Complex, petodjelna stvar na kraju albuma u kojem su napravli jako interesantan hommage vlastitim stvarima sa prethodnih (i sa ovog) albuma.

Haken - Prosthetic

2. Elder - Omens

Moram priznati da sam u zadnje vrijeme slabo slušao Omens, ali su na visokom drugom mjestu jer sam ih izlizao u prvoj polovici godine.

Još jedno otkriće, nisu tako dugovječni kao Motorpsycho, ali nisu ni od jučer. Elder su dosta poseban band, malo prog, malo stoner rock, stvari su dugačke, kompleksne, imaju neku temu koju razvijaju, sve u svemu dosta interesantno.

Prolistao sam i njihov back catalogue, ima tamo interesantnih stvari, ali čini mi se da ću težište baciti na zadnja dva albuma.

Elder - Halcyon

1. Valentino Bošković - Velika Praska

Ove godine dileme nije bilo. Velika Praska Valentina Boškovića daleko je najbolji album prošle godine.

Stvarali su ga Radić i Dragičević dugo, bez priše, pazili na svaki detalj. Rezultat je takav da bi sad najradije ustvrdio kako je Velika Praska bolji album nego VSSR i Marsovska Listina zajedno.

Ono što je fascinantno je kako je taj album otporan na opetovana slušanja. Možete ga slušat svaki dan, pažljivo, usput, kakogod; i nakon sto slušanja pažnju će vam privuć neka nova sitnica, detalj.

Još jedna stvar: od deset stvari na albumu, osam smo čuli prije nego li je album izašao. Upravo je nevjerojatna dodatna vrijednost koja je dobivena kad su se svi ti singlovi povezali u cjelinu.

Sve je u projektu Valentino Bošković na svom mjestu. To je nešto najbolje šta se dogodilo hrvatskoj glazbi u ovom mileniju.

Valentino Bošković - Mala Praska

 

Jabuka

Ne znam točno koja lokacija u mom rodnom selu se tako zove, ali znam da su mi govorili da je moja kuća u Jabuci.  Što sve ta lokacija obuhvaća - ne znam, ali od tamo sežu moja najranija nekakva kontinuirana sjećanja,

Tako se, recimo, često sjetim da me je Stric Stanko pokupio jednog dana od kuće, kad je došao za godišnji odmor, pa su me on, i njegov prijatelj Darko, odveli u polje kod našeg starog vinograda. 

Meni je u to doba, kao petogodišnjaku, Riblja Čorba bila omiljena grupa, jer je to slušao stariji brat, pa sam stalno ponavljao stih: "Neću da budem član mafije."

Onda je Darko, kojem je vjerojatno bilo dosta toga da sluša jedno te isto, mrmljajući zapjevao ne-auto-cenzuriranu verziju, da bi ja oduševljeno prihvatio i nastavio ponavljati: "Neću da budem član partije", pa mi je on morao objasnit da ni slučajno ne pjevam tako, jer će njega moj stari zadavit, ako to čuje.

Uglavnom, uz vinograd je raslo dosta voća, tipičnog za moje djetinjstvo. Male kruške, jako slatke, koje nikad nigdje drugo nisam vidio, zatim trešnje, koje nisu bile samonikle nego ih je moj Stric Kažo znao navrnuti...

Ne, Kažo ih je znao navrn't na rašeljku, pa bi imale čvrst korijen i dosta godina bi nosile plodove. Navrtao bi i višnje. Ko djetetu mi nikad nije bilo jasno zašto bi netko sadio taj kiseliš. Tu su bile i oskoruše, zatim voćke vinogradarke, a kad kažem "voćke", onda to u Siveriću znači breskva i ništa drugo. Dakle male breskve, koje su rasle u vinogradu.

I moje omiljene, male jabučice. Slatke ko cukar, ali jako male, tako da nisu bile cijenjene. A ja sam ih uvijek volio.

Doselismo se tako prije godinu dana u Berlin i unajmismo kuću u nizu. Novogradnju. Ispred svake kuće zasađeno stablo, kako ovi govore, dekorativne jabuke.

I prošle godine izraste tih 4-5 "dekorativnih" jabučica, iste ko one koje sam jeo u Jabuci! Iste!

Probam ih ja jest, unatoč ženinoj skepsi - slatke ko cukar!

Pojedem ih sve, jer nitko drugi nije htio.

Gledam i susjede, nikom ne pada na pamet da ih okusi. Jer - dekorativne! Svi briju na ekologiju, sve odvajaju i recikliraju, a misle da su jestive jabuke dekoracija.

Mislim, meni ih je lipo vidit, ali ih je još lipše pojist!

Samo ih ja jedem. I crvi. Oni valjda znaju šta je dobro. Nekad crva i uhvatim na djelu, pa bratski podijelimo jabučicu. Nekad ga ne uhvatim, nego ga možda i pojedem. Ako je crv dovoljno brz, onda takvu trulu jabuku bacim preko ograde.

Tamo noću prolazi mafija veprova. Nek se i oni oslade.

Nije se šalit!

Posebnost aktualnog koronavirusa nije ni smrtonosnost, ni učestalost, nego kombinacija to dvoje.

COVID 19 je, tako, svakodnevna smrtonosna bolest - nešto s čim se čovječanstvo nije susrelo već jako dugo.

Međutim, mi odrasli na Balkanu znamo za mnoge smrtonosne bolesti naše svakodnevice, koje su kosile generacije i generacije ljudi, ali smo ih mi, oprezni, uspješno izbjegavali.

Ovdje prilažem nepotpunu listu tih boleština, mlađima na znanje i ravnanje, a starijima na nostalgiju.

• Propuh

Ovo je klasična bolest našeg djetinjstva, i već je mnogo puta opjevana, pa je navodim samo zbog potpunosti. Otvoriš vrata i/ili prozore na suprotnim stranama nastambe i đava te odnese.

• Žvakaća guma

Ako progutaš žvakaću gumu, neminovan je zapetljaj crijeva, nakon čega slijedi konstipacija od koje ćeš odapet, i to u bolovima. Priča obično počinje sa: "Jedna mala je tako progutala Čunga-Lungu..."

• Dubljenje na glavi

Dubiš na glavi i šta?

Krv ti se slije u mozak! I, ne znam što bude dalje, jer se nikad nisam usudio pitati. Od same pomisli da najvažniji organ ljudskog organizma bude prožet krvlju, hvatala me jeza.

Kad sam odrastao, shvatio sam da zbog krvi u mozgu može doći do moždane aktivnosti, a s time se nije šalit.

• Bos na pločicama

Samo kratkovidna budala, bez ikakvog nagona za samoodržavanje, hoda bosa po keramičkim pločicama. Prvo ti se zalede noge, a onda boleština nastavi uzvodno. Ako prijeđe razinu pojasa - piši oporuku i ispovjedi se.

• Sjedenje na kamenu

Najčešći uzrok neplodnosti je sjedenje na kamenu. To se zna. Dosta je da se čeljade umori, i sjedne na kamen - ode sve reproduktivno u tri poslovične materine!

• Sladoled zimi

Sladoleda zimi nije bilo za kupit. Nije ni čudno, jer je dobro poznata činjenica da sladoled, pa već od jedanaestog do trećeg mjeseca, uzrokuje pothlađenje unutarnjiuh organa i doživotne posljedice. Normalno, ako se na vrijeme reagira. Inače smrt.

• Voda i sladoled bilo kada

Pojedeš sladoled ljeti zbog gušta, a onda ožedniš. Ako nema nikog pametnog da te upozori, napit ćeš se vode, što će dovesti do tako opasnog proljeva, da je dehidracija posve prirodna posljedica. Bolje ti je trpi žeđ. Zdravije je.

Words With Friends

Jako volim Words With Friends. Volim igre riječima, sviđa mi se neobaveznost, lijeni tempo igre mi također odgovara. Bonus polja su puno bolje postavljena nego u Scrabbleu, samim tim je i igra dosta dinamičnija.

S druge strane, ne sviđa mi se šta Zynga radi od igre. Dvoslovi koje su uveli u zadnjih godinu dana su toliko nabildali slovo J da je to postalo nenormalno. J vridi deset punata i jedini dvoslov koji si imao bio je "JO", a budale su dodale i "JA" i "JE". Kraj ta dva dvoslova J bi trebao bit ko X, osam punata maksimalno, ovako je tile jači od džokera.

Druga, još puno gora stvar su powerupovi. Krenulo je nevino, s hindsightom. Nakon šta odigraš, možeš upitati koji je bio najjači potez koji si imao na raspolaganju. Dosta zgodno i nije utjecalo na igru. Nakon toga su počeli dodavati sve moćnije i moćnije powerupove da bi sve otišlo kvragu s "swap+" powerupom. To je zapravo mogućnost da zamijenite n tileova sa nekim drugima iz vreće, ali da pri tome ne izgubite potez. Ja ne znam kojem geniju je taj powerup pao na pamet, odbijam iti pomislit da bi netko normalan koristio isti u ikakvoj normalnoj partiji, ali neki random ljudi protiv kojih na internetu igram vjerojatno koriste taj goodie.

No dobro, nisam sretan s razvojem situacije, ali i dalje igram po par mečeva paralelno, veseli me premetati slova pa šta ćeš.

A onda se malo prije dogodilo ovo:

Igram protiv Sikirića i složim mu bingo.

(Maknuo sam svoja trenutna slova jer je on sad na potezu pa da ne vidi šta imam)

Osokoljen bingom kojeg sam našao, prebacim se na idući meč koji igram protiv neke Jennifer (koja nema šanse da dođe do bloga pa neću sakriti svoja trenutna slova) i odigram opet bingo, ovaj put u sljedećoj poziciji:

Nije baš teško uočiti kuriozitet. Zazoomajte slike, nijedno od slova u bingoima nije džoker. Koja je šansa da u dvije partije koje igrate paralelno iz virtualne vreće izvučete slova AINOSTU? Ok, još je smješnije napraviti dva različita binga koja se slažu sa istim slovom na ploči, ali zadržimo se samo na vjerojatnosti mojih slova. Meni izgleda da je šansa mikroskopska. Igra li se Zynga sa random generatorom kao nekoć davno Klaić sa slovima u brojkama i slovima? Meni ovo jako smrdi. Ima li kakav statističar/vjerojatnostičar da potvrdi/odagna moje sumnje?

Cvijet sa raskršća: Priča o alkoholu i lošem nošenju s gubitcima

Ciljano sam se u životu napila dvaput.
Kad kažem "ciljano", mislim "namjerno", "intencionalno", "radeći to zato da bih postigla stanje pijanstva".
Ne volim biti pijana. Volim osjećaj kontrole, a kad sam pijana, nemam taj osjećaj.
Nemojte me shvatit pogrešno - napila sam se ja dosta više od dvaput, no uglavnom je to bilo tako da sam krivo procijenila koliko mogu popit jer tome i nisam toliko vična. Nagnem, vučem, zabavljam se... a onda rigam (ali nikad izvan WC školjke ili lavora) , i tako skoro svaki put. Imala sam jednom jedan blackout, od absintha, jednom jednu ozljedu od viskija i jedan poljubac s osobom koja mi nije bila napeta.
Kod tog zadnjeg počela sam ozbiljno paziti jer se u životu rijetko čega bojim više nego spolne bolesti, a ako se pijana mogu poljubit s nekim tko mi je gadan, onda Bog dragi zna šta mogu s nekim tko mi nije.

Usput - ozljeda od viskija nije bila ozljeda od viskija kako to na prvo čitanje zvuči, nego od koktela koji se u Klubu studenata FFZg zvao Isusovo porođenje jer ga je netko "kreirao" za Božić. Ja u životu ništa gore nisam probala, barem od stvari koje bi kao trebale biti ukusne.
Uglavnom, kako je došlo do toga da ja to popijem, nemam pojma, ali meni su narasla četiri propelera, tako sam se osjećala.
Imala sam bocu punu viskija koju sam trebala u ruksaku odnijeti do Krivog puta, što sam skoro uspješno i napravila, ali mi je putem od Faksa do tamo palo na pamet radit zvijezdu na jednoj ruci pa me ruksak prevagnuo na zemlju. Razbila sam se ko pička. Bila sam sama, nije bilo publike, tako da nije kurčenje bilo posrijedi; meni se zbilja, genuino, iskreno radila zvijezda na jednoj ruci.
To je moja ozljeda od viskija.

Drugo intencionalno pijanstvo izvela sam negdje u proljeće... ja mislim 2010.
Dečko kojeg sam zbilja voljela vrlo mi je pristojno dao do znanja da on nikad neće htjeti biti moj dečko, i da mu je zbilja žao zbog toga, ali da on to stvarno nikad neće htjeti.
Mene je to iz nekog razloga užasno zaboljelo jer sam si godinama tripovala da nema nitko bolji i da me ruka Božja dotakla zato što me on pogledao, iako - iz sadašnje perspektive - ne mogu se točno sjetit odakle mi uopće ta ideja.
Nevertheless, u tom trenu, mene je ta ideja držala nekih pet godina i trebala mi je eksplicitna rečenica "Ja tebe ne bi za curu" da shvatim.
U trenutku kad sam odradila taj razgovor, bila sam blizu svoje sestre koja mi je rekla da sam strašno hrabra jer sam uopće poduzela inicijativu odradit taj razgovor, i da mi se divi, i da nek sad odem van zabavit se s frendicama.
Ja sam otišla vani, ali bilo je sve samo ne zabavno: dok su se moje frendice zabavljale, ja sam - intencionalno - natakala u sebe sve što je postojalo i plakala, plakala, plakala, plakala, plakala...
Sutradan sam bila mamuran, ali sam znala da je gotovo.
"Ja tebe ne bi za curu", sto litara svega, i to je to - case closed.
Or not: sretnemo se mi pola godine poslije, ja preboljela sve, friško pofarbana i opuštena, boli me svaki kurac za svaki kurac. Valjda je to privlačno, so here we go again, ali ovoga puta malo me manje iznenadilo kako je završilo pa ne da se nisam napila, nego sam razvalila razgovor za posao u nekoj školi, a onda ipak odlučila predat papire za Ameriku i odselit, zauvijek.

Kako to i inače biva, taman kad sam si tako posložila stvari, moj sadašnji muž - koji mi je bio so cool od prvog trena kad sam ga ugledala, ali je imao curu, a ja sam true feminist pa ne diram tuđeg muškarca - ovlaš me obavijestio o tome da je solo. Ja na tu izjavu nisam ni trepnula, ali sam u sebi u slow-motion stilu trčala Nasipom na one Vangelisove vatrene kočije (ili je to ipak Vuco?) i yada yada yada, Dora danas ima dvije godine i deset mjeseci. Počeli smo s problemom veze na daljinu, razmišljajući o tome kako je život strašan jer smo se upoznali u krivo vrijeme.
New York's got nothing on you, babe.
New York ne pravi tako slatku dicu.

Prvo moje namjerno pijanstvo bilo je kad je Ona poginula.
Ona je bila moja prijateljica, za koju su - nakon smrti - svi počeli govoriti da je bila sveta žena, ali znamo da nije. Zar je morala biti?
Bila je tračava, često bezobrazna, uvijek opterećena time tko ima koliko para.
Uz sve to, bila je dobra prijateljica, pametna i nadasve zabavna. Kad je poginula, meni je toliko išlo na živce što nariču i svetkuju je čak i oni koji su je mrzili. Odmah, isti dan, tamo u njenoj sobi na Cvjetnom.
Ja sam otišla u svoju sobu, moja dobra cima Marta grlila me pa je onda otišla negdje za vikend. Predvečer, zazvonio mi je alarm kao podsjetnik da moram otići do Nje, da dovršimo prezentaciju za Cvijet sa raskršća koji moramo izlagati u ponedjeljak u osam ujutro, na kolegiju Novija hrvatska književnost.
U tom trenutku, htjela sam samo zaspati, ali nisam mogla, pa sam otišla po gajbu pive i pila i plakala, plakala, plakala... Bila sam dugo pijana i nisam mogla zaspati. Nikad uzaludnijeg lokanja, to ću ti reć.

Prekosutra je bio sprovod, a onda je uslijedio višemjesečni period mojeg neizlaženja, nedruženja, kašnjenja na sva predavanja, najmanje kila u životu, užasnog tena i plakanja do dugo u noć, dok mi jedna profa s portugalskog nije rekla "čuvajte živce - neće vam ovako pokidani pomoći da vratite prijateljicu".
Nikada se nije vratila, ni u snove, ni na javu, ali barem sam ja vratila živce. Ili barem volim misliti da sam ih vratila.

Hands down najgori trenutak u mom životu, zasad, kad sam se baš jako htjela napiti, bio je dok sam dojila, pa se zato nisam napila (ni bez "na"), a nakon tog trenutka uslijedili su brojni kad sam plakala, plakala, plakala, ali se nisam ni slučajno ni namjerno napila.

Onaj dan, kad je bio potres, Dora je flipnula pa sam strusila dosta gina, ali ne bih to nazvala napijanjem jer:
a) nisam bila pijana,
b) imam dijete i moj život više nije moj, stoga ne treba biti previše dramatičan. Dovoljno je drame svako jutro.

Koja je poanta ove crtice?
Pa, nema je.
Samo to da mi čašica, zapravo, nije posve mrska, a i da negdje, u bespućima Gmaila imam nepročitan Njen mail, u kojemu mi je poslala svoj dio prezentacije, taman nekad prije nego što je otišla u kobni izlazak.
Subject je nešto u stilu "Cvijet sa raskršća - sori što te jebem sad s ovim", a ja, ako ga ikad budem otvarala, mislim da ću se morati treći put intencionalno napiti.

Poštar lakog sna

-Tata, daj mi vodice.
To mi kaže sjedeći u kutu sobe, potištenog izraza lica, i šokira me.
Da, znao je reći "tata", ali nikad nije rekao ništa osim toga, a o povezivanju u rečenicu da i ne govorim.
Pao mi je ogromni kamen sa srca, jer već godinu dana oboje strepimo, otkad smo otkrili da ga ne zanima niti gledanje u oči, a govor da i ne spominjemo.

U tom trenutku se probudim i stvari se vrate natrag u normalu. On zna govorit, ali samo "tata", u ispravnom kontekstu. To mi ne laska i mislim se jesam li baš trebao inzistirat na toj pizdariji. Da je, recimo, prva (i jedina) riječ koju je naučio bila "gladan", život bi mu bio lakši. Ali svaki put kad bi ga kupao učio sam ga da kaže "tata". I evo, naučio je, ali samo to.

Voli lego kockice i može ih slagat do u nedogled. Dobro, zapravo dok se toranj ne sruši, a on oplače uz proteste hudoj gravitaciji. Voli slagati i neke magnetne didaktičke slagalice, ali se ne miri s tim da pozitivni magnetski pol ne privlači drugi pozitivni magnetski pol. Protestira nad takvom magnetskom silom.
Još nek se naljuti na jaku i slabu silu, i bit će ljut na sve fundamentalne fizičke sile. Možda i s pravom.

Sjećam se kad sam ga prvi put vidio. Derao se ko sumanut i uopće nije izgledao kao da će mu komunikacija bit problem.

Snovi baš znaju bit zajebani jer se mozak trudi da me uvjeri da ovaj put stvarno ne sanjam. A svaki put sanjam. Tj. svaki put kad se neki tako veliki pomak dogodi - sanjam. Ima i malih pomaka. Recimo, gledanje u oči mu više ne predstavlja problem. Naučio je govorit i "mama", a onda je, nakon silnih napora i mojih ideja da je zapravo on skloniji brojevima, naučio govorit i "tiiiiii", i to nakon što mu ja kažem "jedan, dva". Ne znam zašto baš to radi, ali kao da mi želi dat do znanja da mu mozak funkcionira. Možda je zato jedno vrijeme igrao i didaktičke slagalice na iPadu. Tu me je stvarno šokirao koliko mu dobro ide, i jedino tu se nisam probudio.

-Tata, kad idemo kući?
-U petak idemo u Zadar, a tek onda kući. A je li tebi draže tu, u Zadru, ili kući?
-Kući.
-I meni isto.

Otrčim do Irene, svo vrijeme nabijam kemijsku olovku u nadlanicu, do krvi, samo da se uvjerim u to da ovo nije san.
-Irena, ako ovo sanjam ja ću stvarno poludit. Ali stvarno.
-Ne sanjaš, zašto?

Zajeban je mozak. Baš bih volio da nikad ne sanjam, ali to tako ne ide. Snove ne biramo.
Spavanje mi je postalo toliko stresno da moram pit tablete za spavanje. Nakljukam se i odlično! Ali me onda zna probudit junior, kojem se upravo, u tri po noći, srušio toranj od legića pa plače, a onda mu moram pomagat onako nokautiran, a to stvarno nije jednostavno.
Ali svejedno, imam izbor ili tablete, ili bdijenje, a sutra su na redu novi porazi i pobjede, a ako želim smanjit udio poraza u tom koktelu, tablete su jedini izbor. Pa udri!

-Sest, pet, cetri, tiiii, dva, jedan!

Nisam ni ja veslo sisao. Kad priča složene rečenice po pedeseti put, od kojih je zadnjih četrdeset i devet bilo u snu, Okamova britva mi govori da i ovaj put sanjam. Zato se mozak dosjeti pa mi uvali brojeve. Brojeve i kurčinu pa popušim.
Ali ovaj put san ipak izgleda dovoljno realan i nakon buđenja pa me ne uhvati očaj. Dat ću sve od sebe da ga naučim još koji broj, a prvo mu pokušavam objasnit značenje broja tri. Evo, iz onih didaktičkih igara na iPadu pouzdano znam da je u stanju brojat do tri.

Šetamo oko jezera. Tu i tamo ga vodim za ruku, a nekad ne želi pa ga moram stavit na ramena i tako nađemo kompromis. Zna se baš jako derat u frustraciji. To me je znalo brinuti zbog prolaznika, koji gledaju trogodišnjeg derana bez imalo kućnog odgoja. Onda sam se prestao brinuti i samo čekam da mi neko nešto prigovori, da se iživim.
S tim u svezi pjevam, dok tamo šetamo. On voli muziku pa mu pjevam Naftu od Leta 3. To ima onaj dio s uzvikom "Tata!" pa mu se sviđa jer mu konačno dođe i nešto njemu poznato, slično kao kad ja na njemačkom čujem "kuplung", ili tako nešto. Kad završi dio o pranju muda, nastavim s "Poštarem lakog sna", a to me totalno baci u melankoliju, kao i svaka stvar od Pipsa, otkad smo emigrirali.

-Tata, šta radiš?
-Evo, kucam na kompu.
-A zašto plačeš?
-Pa zato šta ti govoriš.
-Nije mi jasno. Ti želiš da govorim, ja sad govorim, a ti plačeš. Zašto?
-Plačem od sriće.

Šah i umjetnost održavanja motocikla

Naletio sam prije neki dan na knjigu koju je napisao Raymond Smullyan. To je bio jedan strašno interesantan lik, wikipedija kaže "matematičar, mađioničar, pijanist, logičar, taoist i filozof". Sreo sam se s njim i ranije preko knjiga Martina Gardenera, ali nisam znao da se zanimao i za šah.

Napisao je 1979 knjigu šahovskih problema pod imenom "The Chess Mysteries of Shelock Holmes". No to nisu obični problemi, to je knjiga koja se bavi, po riječima glavnog junaka, retrogradnom analizom. Glavni junak (Sherlock Holmes, dakako), promatra raznorazne šahovske pozicije i zaključuje na koji se način moglo doći do istih. Odmah na naslovnici prikazan je sljedeći problem:

Bijeli na potezu. Koji je bio zadnji potez crnog? Koji je potez prije toga odigrao bijeli?

Smullyan tuče odmah u glavu. Problem nije pretežak, ali je dovoljno zanimljiv da vam zagolica maštu. Zapravo, ovo je najbolja naslovnica ikad; ako vas zainteresira, to je knjiga za vas, ako vam je ovo bezveze, bjež'te glavom bez obzira. Zapravo, ne morate dalje ni čitati ovo moje.

Još ste tu? Super! Pravi ste pacijent. Dakle, u knjizi se nalazi 50 problema nalik na ovaj. Da budem iskren, činilo mi se da će se frajer iscrpiti nakon desetak problema i da će knjiga postati dosadnjikava. Ali vraga, autor pažljivo dozira težinu zadataka, postupno uvodi nove elemente i poput Arthur Conan Doylea drži čitatelja na rubu živaca. Prosto je nevjerojatno koliko se originalnih logičkih problema može složiti iz ove, pomalo blesave ideje.

Za uživanje u knjizi ne trebate posebno dobro igrati šah, morate poznavati sva pravila i morate biti zaljubljenik u teške zagonetke. Isplati se utrošiti energiju i udubiti se u svaki od 50 problema. Sigurno ćete bar par puta osjetiti serotonin rush kad sami provedete retrogradnu analizu i pomislite kako ste jako inteligentni :).

Posljednji zadatak u knjizi je mat u dva poteza. To je jedan od dva problema koji uključuje mat. Ovo je sigurno najteži dvopotez ikad izmišljen:

Bijeli vuče i matira u dva poteza

Ako postoji itko tko nije pročitao knjigu, a u stanju je riješiti ovo čudovište gore, neka mi se javi, počastit ću tu osobu večerom na kojoj će mi objasniti kako funkcionira njegov/njezin um. Majke mi, problem je brutalan, slomit ćete mozak.

  

 

Berba 2019

Ove godine ću dvanaest komada, toliko njih mi je odskočilo po vremenu slušanja.

12. Senidah - Bez tebe

Senida je slovenka, porijeklom iz Bosne, izbacila je prje dvije godine par vrlo uspješnih singlova koje je nakon toga uokvirila u odličan debitantski album. Skompala se se s Cobijem, a on joj je još dodatno naglasio taj balkanski štih koji se meni jako sviđa dok ga moje urbano društvo uglavnom prezire.
Kad mi se sluša RnB, slušam Senidu.

Senidah - Slađana

11. Wilderun - Veil of Imagination

Tek sam prije tjedan dana čuo za ovaj album, ali sam ga zato vrtio non-stop ne repeat. Ovo se zove folk-prog ili folk-metal ili tako nešto, uglavnom prog do daske.
Jako je teško izabrati samo jednu stvar, najbolje je slušati ga od korica do korica. Ne znam kako to zvuči uživo jer je muzika komplicirana u pm. Ako zvuči upola kao na albumu, bit će grandiozno. Šteta šta je band iz Bostona i nije jako popularan pa ću ih teško uloviti negdje.

Wilderun - O Resolution!

10. Fujiya & Miyagi - Flashback

Glupi Deezer me uvijek obavijesti kad Lana Jurčević objavi novi single (skužili su da sam hrvat, bravo), ali im zato ne padne napamet da mi kažu kad Fujiya & Miyagi izbace novi album. Znači, lako vidiš da imam 100 sati slušanja rečenog banda, ali da novi album nisam pustio ni jednom i ne padne ti napamet isprogramirati jebenu aplikaciju da mi napomene tu činjenicu. E, zato su mi tek na desetom mjestu, ali ne sumnjam da će se vinuti do razine prethodnika iz 2017.
Album je vrlo kompaktan i sigurno neće razočarati fanove, kojih je, nažalost, premalo. Ovim putem apeliram na sve ljubitelje Joy Divisiona, Kraftwerka i Stereolaba da dadnu šansu ovom kvartetu.

Fujiya & Miyagi - Flashback

9. Billie Eilish - When We All Fall Asleep, Where Do We Go?

Za nju sam doznao preko Bad Guy, dakako; linkao je, ni manje ni više nego Devin Townsend na svojoj Facebook stranici. Stvar je apsolutni hit i jebe majku pa sam rekao sebi ajd da poslušam i album iako ne može sigurno bit dobar jer je mala maloljetna i nema šanse da može povezat više stvari u cjelinu. Ali može.
Album je začuđujuće dobar ima 5, 6 odličnih stvari, a i ostatak jako drži vodu. Ko zna šta će bit s njom, ali ne bi se čudio da postane planetarna zvijezda na duge staze.

Billie Eilish - Bad Guy

8. Rustin Man - Drift Code

Ovo je, zapravo, lik koji se zove Paul Webb i bivši je basist banda Talk Talk. Velika hvala mom glazbenom connoisseuru Deši jer da nije njega, nema šanse da bih na ovo naletio nekim drugim kanalom (tako je to kad ostariš pa se zakopaš u neku svoju nišu i treba ti netko da te izbaci iz comfort zone).
Album malo sliči na zadnji Bowiev, ali daleko je to od nekakvog kopiranja, zvuk je vrlo poseban, lik je na albumu radio zadnjih 16 godina i nije se baš polomio od promocije. Još jedna dobra stvar vezana za Paula Webba je to šta me je naveo na to da malo prolistam katalog Talk Talka i mogu reć da im zadnja tri albuma rasturaju. Ne bi čovjek vjerovao, ali vidi se čak koliki su utjecaj imali na Massive Attack.

Dobro, to je sad digresija, poslušajte Drift Code.

Rustin Man - Vanishing Heart 

Napomena: od sedam najslušanijih albuma, šest ih je prog-metal. Ko ne voli, može odmah stati sa čitanjem.

7. Leprous - Pitfalls

Ovaj album je pravo iznenađenje. Prvo, iako jako pratim Leprous (bili nedavno u Močvari, savršenstvo, svirali Angel od Massive Attack), nisam očekivao novi album tako brzo nakon Maline.
Drugo, odmak od metal zvuka je ogroman. To je i dalje Leprous, ali Einarov vokal je totalno isturen u prvi plan, a gitare su debelo u pozadini.
Fanovi su jako podijeljeni, meni je ovo jedan od njihovih najboljih albuma.

Leprous - Below

6. Pangaea - VESPR

Dolaze iz Wisconsina, mlađahni su, tehnički jako potkovani i sviraju guste, komplicirane stvari pune growla i riffova. Definitivno nije za svačije uši, ali onaj tko je ogrezao u ovakvom zvuku odmah će prepoznati originalnost i kvalitetu. Zapravo nije normalno koliko fantastičnih novih bendova dolazi iz Amerike.

Pangaea - Survivor's Guilt

5. Metronomy - Metronomy Forever

Započeli su dekadu sa The English Riviera, jednim od albuma decenije po mom mišljenju, nastavili sa skoro ništa lošijim Love Letters. Onda se Joe Mount malo zanio pa je napravio Summer 08 kojeg možete slobodno preskočiti. I onda, za kraj desetljeća, evo ih nazad u velikom stilu, Metronomy u punoj snazi pojačani još jednim članom.
Jedva čekam 27.3. jer tad dolaze u Ljubljanu, idemo ih gledat Ivana i ja.

Metronomy - Salted Caramel Ice Cream

4. The Odious - Vesica Piscis

Nešto su popularni nazivi metal albuma na latinskom (uočićemo kasnije). Vesica Piscis znači neštu u vezi s lećama, ali nemam pojma kakve to veze ima s albumom. Uglavnom, ovi su iz Portlanda, Oregon (dakle USA, jebeni metalci). Ovo im je treći album, zapravo drugi i po jer je prvi EP i sva tri uratka čine trilogiju. Drugi album, Joint Ventures počinje sa melodijom s kojom završava prvi EP, a Vesica Piscis se isto tako nadovezuje na drugi album iako je između objavljivanja drugog i trećeg albuma prošlo sedam godina. Jako interesantna fora.

Osim šta su im stvari super i šta odlično sviraju ima još jedan gimmick kojim bi mogli privući stare konje, a to je da vokal osim growlanja i pjeva, a kad pjeva, pljunuti je rahmetli Lane Staley iz Alice in Chains. To je teški plus u mojoj bilježnici. Bacaju malo i na Faith No More, šta je isto dobro.
Nešto su prijemčiviji od gorenavedene Pangaee, ali daleko od toga da su za nevine uši.

The Odious - Glowjaw

Top 3 su daleko odskočili i unutar su po ure jedan od drugoga, tako da je raspored slučajan. Šta se mene tiče, sva tri su albumi godine.

3. Tool - Fear Inoculum

Tko čeka, dočeka. Četrnaest godina trebalo je Toolu da skuha nasljednika 10000 Days. Što smo dobili? Po mom mišljenju, pravi Tool album.

Sve je o Fear Inoculumu već rečeno, mnogi ga vole, neki ga preziru, ja ne znam u čemu je problem kod ovih drugih. Stvari su epske, dugo traju, teme se propisno razrađuju i sve je kako treba biti.
Moram se pohvaliti i da sam bio u Berlinu kod Irene i Jakiše pa sam ih tamo pogledao uživo pred skoro 20000 ljudi. To je jedan teško opisiv osjećaj, Tool zvuči grandiozno, nove stvari su se odlično uklopile u set listu, izvedba je bila besprijekorna. Novim albumom neće steći nove fanove, ali sumnjam da Maynarda boli dupe za nove fanove, i ovih starih mu je pun kua.

Tool je institucija koja se nije iskompromitirala.

Tool - Invincible

2. Devin Townsend - Empath

Devin me vratio u svijet metala prije desetak godina. Jako ga volim i cijenim, silno je talentiran i produktivan. Ipak, recentni albumi nisu mi baš sjeli (izuzetak je, dakako, Casualties of Cool), tako da sam bio skeptičan prema ovom uratku. Prvi singl samo je povećao nelagodu, a onda je uslijedio - Empath!
Potpuni povratak u formu, moglo bi se reći. Album traje jako dugo, puno toga se ima čuti i sažvakakti, ali nagrada za vjerne fanove je tu. Mislim da će se i nakon puno godina još uvijek moći naći kakvo skriveno zrnce genijalnosti u ovim stvarima.

Link je na stvar Why, najgenijalniju numeru na albumu i šire.

Devin Townsend - Why?

1. Opeth - In Cauda Venenum

Opeth je moj omiljeni band i Akerfeldt jednostavno ne može napraviti loš album. Ovo je, gotovo sigurno, njihovo najbolje ostvarenje u ovoj dekadi, dakle u post-growl Opeth fazi.
Sve je na ovom albumu na svom mjestu. Svaka stvar, poredak, atmosfera, čak i omot albuma pomno je isplaniran. Postoje čak i dvije verzije, jedna na švedskom, druga na engleskom jeziku (ja slušam englesku verziju). Ova postava je već dugo zajedno i to se čuje. Moćno i uigrano zvuče na svakoj stvari. Irena kaže da su i uživo bili odlični, žao mi je što nisam svjedočio, ali ne možeš baš svaki misec u Berlin na koncert.

Opeth - Universal Truth

Terraforming Mars

Iz Švedske je ona mala Greta,
šta po svitu jedrenjacim' plovi.
Na pameti plava joj planeta,
zbog vrućine panika je lovi.

Ma i jedan Jakob je od tamo,
koji svima nama u amanet,
misto brige za budućnost vamo,
ostavio crveni je planet!

Nasrid stola "marsovid" se stavi,
onda svako bira firmu svoju,
da od Marsa majku Zemlju pravi,
iz crvene u zelenu boju.

Tu se raznovrstan metal traži.
Na miljune dukati se broje,
ali ona Titova ne važi:
"Tuđe neću, ali ne dam svoje!"

Svako svakog gleda priko oka
pa, ko usput, kada ima bilja,
igra kartu zvanu: "Krupna stoka",
il' "kravica", tepa joj od milja.

Kad se onom drugom živac stanji,
sruši Deimos, ko mu jebe mater!
(To je Misec, samo malo manji.)
Sprži bilje, da ostane krater!

Svaki igrač ponajviše voli
grad izgradit pokraj tuđe šume.
Tuđe disat, da šumara boli,
i usput mu dodat: "Fala, kume!"

Sve je više i više kisika,
voda teče i fibra se diže.
Noktis Siti, ponos je i dika,
kraj je igre sve bliže i bliže!

Tad se punti svi iz igre broje,
pa se gleda ko je kako bolji,
Za bankara žena viče: "Moje!"
Sponzor-mužu nije to po volji.

I pobjednik lovorike kupi,
al mu pamte i asteroide,
zaigrat će on u istoj grupi,
dobit će u glavu posrid sride!

Sestra

"Nemoj plakat, Barbara. Živit ćemo mi jednom u istom gradu", rekla mi je jednog ljeta kad sam preventivno plakala jer će otići natrag u Zagreb za malo manje od 48 sati. Čučala sam u donjem wc-u, kako zovemo mali kućni zahod bez kade, u koji odlazimo samo kad trebamo obaviti nužde ili oprati ruke, ili upotrijebiti veš-mašinu. Ili, kao ja, plakati iza zaključanih vrata, gledajući se u ogledalu. Te večeri, zaboravila sam zaključati vrata pa me "lupila" njima, dok sam plakala u malo ogledalo koje mi je poklonila nekoliko tjedana prije. Bilo je četvrtasto, ljubičastoga okvira, složeno tako da izgleda kao da ga, ogromnog, pred sobom drži žuti, čupavi troll-doll, svojstven devedesetima. Voljela sam to ogledalo; koristila sam ga dok se nije raspalo, razlijepilo i pretvorilo u atome nekadašnjih odraza.

Voljela sam, više-manje, sve što mi je kupila. I rekla. I napravila. I savjetovala. I pokazala. I sve što nije.
Kad smo se, po oslobođenju, vraćali u Siverić, stari je ludio od gomile smeća koje smo vukli u mojim kutijama. Poput kakvoga poludjeloga hrčka, čuvala sam sve što mi je poklonila. I stvarno je tu bilo hrpe smeća, ne jer  je poklanjala smeće, nego jer sam godinama čuvala i ambalažu od njenih pokona.
"Ne mogu to baciti - to je kartonska kutija u kojoj je bilo zrno riže s mojim imenom koje mi je Ankica kupila."
"Ovo da bacim?! Jesi ti normalan?? To je mašnica koju je Ankica stavila na onu šalicu koju mi je donila za prvu pričest!"
"Ne. Ne! Ne diraj to! Ne bacaj ovu perlicu! Ne - to smo skupa slagale kad smo radile pokon za tvoj rođendan, još prije pet godina! Znaš ti kako smo se mi trudile za to?"

I tako dalje. Ukrasni papir sa slonićima, polu-prozirna futrola za naočale, svirajuća čestitka za moj šesti rođendan - koja već desetljeće ne svira, ali u njoj piše "sretan rođendan svojoj velikoj sestri žele Tonći i Ankica", pismo koje sam ukrala Jakiši, a u kojem mu je napisla da je najvažnije da "Barbara ne skuži ako ste tužni"... Štapić od šećerne vune (nije bilo kakav - ima točkice!) i sve ostalo, iole lijepo, ako je ona donijela...mora ostati. Kriterij ljepote je jasan - odabrao moj osobni Đelo Hadžiselimović, moja mama koja me nije rodila, moja najbolja prijateljica dobivena rođenjem od iste matere. Autor dokumentarca zvanog "Barbarino djetinjstvo".

Nemojte me krivo shvatiti; ja sam bila posve normalno dijete. Samo, malo emotivnije. Voljela sam i braću, i starce, i tetu Seku, ali nikog nisam toliko slijepo obožavala kao svoju sestru.

I zato sam plakala oko triput godišnje, kad bi sjedala na bus, za daleki Zagreb, i zauvijek (tako se činilo) odlazila iz mojeg života. Do sljedeće prilike, do sljedećeg blagdana do kojega križam virtualnih tisuću dana, na virtualnom kalendaru vlastite sreće.

Kada su u četvrtom osnovne curke iz razreda kolektivno prestale razgovarati sa mnom, ja sam na stranicu bilježnice iz hrvatskog napisala "nitko mi tebe ne može uzeti" i svaki dan to sebi ponovno čitala. Napravila sam i 3D sjenu oko tih slova - kako me ona naučila, i nacrtala jednu malu pčelu, prozirnih krila, s dvjema crticama koje pored njih nacrtane glume pokret - kako ju je ona crtala. Divila sam se toj pčeli, divila sam se tim slovima...divila sam se svojoj sestri, u dalekom Zagrebu i visila s njom na telefonu čitave godine, glumeći da je sve u redu jer, eto, imam jednu prijateljicu.

Prije koji dan, Dora se probudila, znojna od ljeta i spavanja, sklupčala mi se na grudi i disala mirno. Mirisala je kao krevet moje sestre dok bi, u vrućim ljetima, pakirala zadnje stvari u kofer, a ja sam sjedila na tom krevetu i udisala zadnje molekule njezinog boravka ovdje ove sezone, prije nego što mama opere plahte i bude opet isto, kao i ostatk godine.

Živimo u istom gradu, kako je i obećala.
S vremena na vrijeme, posvađamo se, s vremena na vrijeme, ja odem u drugu zemlju i onda ona plače jer je ostavljam, s vremena na vrijeme, zaboravim da mi je sve na svijetu.

Ali i dalje stisnem Doru malo jače jer miriši poznato, kao topli ljetni krevet moje sestre. Miriši kao ljubav iz djetinjstva.

I ja znam kako će Dora crtati pčelu. Ili barem, kako ću je ja tome naučiti.

Tamo i opet natrag

Preselili se mi, tako, u Njemačku, jer bit gastarbajter, a ne posjetit Dojčland je ko svirat klavir u rukavicama...
Elem, u tom procesu preseljenja i kućenja u Njemačkoj, različite stvari me asociraju na stanovito razdoblje iz prošlosti.

Tako sam se, prilikom pakiranja u Dublinu, uvjerio u to koliko imamo nepotrebnih i ne-neophodnih stvari, koje imaju svoju vrijednost i samim time zaslužuju pakiranje, transport, otpakiravanje i nalaženje novog mjesta, što, za početak, nije baš ekološki svjesno ponašanje. Tada sam se prisjetio stanovite ekološki svjesne paravojske, koja je mene, i matičnu mi obitelj, jednom riješila neprotrebnog balasta, što je dovelo do toga da lagašni, kano perušina, odšetamo u nove pobjede.
A onda sam, kad sam dobio njemački broj mobitela, skužio da isti sadrži dvaput devejsprvu godinu, i broj hotelske sobe u kojoj sam onda obitavao. Da ne bi tako, vrag bi zapamtio još jedan broj.

Kako smo ovih dana našli stalni smještaj, potrebno je da si osiguramo poslužitelje interneta i električne energije u novoj nastambi. Prvo sam potpisao ugovor za internet, umalo dodavši i kabelsku televiziju u paket, a onda sam se sjetio da ovdje imaju 7-8 programa koji se mogu primati preko obične antene, što je, za nekog ko je odrastao uz dva TV-programa, više nego dovoljno, da ne kažem da ionako uglavnom gledamo Youtube i Netflix. Potpisao sam samo za internet. Treba racionalno!
A onda sam tražio tko će nas opskrbljivat strujom i postoji stvarno dosta opcija, ali su sve iste, tj. minorno se razlikuju. Postoji, doduše, 25% skuplja opcija, koja korisniku ne daje ama baš ništa, ali zato garantira da je sva struja generirana obnovljivim izvorima energije, tako da se na tih dvajspet posto nemaš obraza glasno bunit, jer će ti reć da si đubre i da nisi ekološki svjestan.

Tako su isto onomad, početkom devedesetih, geopolitičke prilike učinile da, uz dva programa hrvatske televizije, dobijemo i nesmetani prijem Televizije Knin i Televizije Banja Luka. A ovi iz Knina nisu imali čime popunit program, pa su puštali beogradski program većinu vremena.
A na beogradskoj televiziji je bio neki kviz, sličan Kolu Sreće. Za one koji se ne sjećaju, vrtiš to kolo pa dobijaš novaca koliko ti piše na kružnom iskječku koji se odabere. Ne sjećam se u kojoj valuti su pokrivali tadašnju jugoslavensku inflaciju, ali se sjećam da je to nesretno kolo imalo dva bankrota. Jedan se zvao "bankrot" i kad ti taj izađe - sve novce izgubiš i psuješ sve živo u studiju. Drugi bankrot je isto rezultirao time da ti svi novci odu na bubanj, ali se taj zvao "dobrotvor", novci su išli u dobrotvorne svrhe, a natjecatelj je imao odglumljeni osmjeh, da mu ne kažu da je đubre, poput mene kad potpišem za struju iz uglja.

I sad bi tu trebao ići neki zaključak, ali ga nemam.

Berba 2018

Ove ću godine roknut petnaest komada, pet domaćih i deset stranih, jer je stvarno bila odlična godina.
Najprije domaćice.

5. Ischariotzcky - Recovery

Jako sam sretan šta berbu mogu otvoriti sa albumom na kojem mi rođak svira bas gitaru. Nisam ništa frizirao niti pumpao, ovo je lista striktno po slušanosti, da je album izašao prije, vjerojatno bi se popeo još više.
Šta reći o samom albumu? Pamtljive pjesme, savršena produkcija, glazba neki čudan miks; Gibonni u svom najboljem periodu (JZiB, Mirakul), Bon Iver, Gustavo Santaolalla i puno neke nedefinirane elektronike koju ne mogu nigdje strpati, ali zvuči fenomenalno.
Mislim da bi se trebali potruditi da prezentiraju svoju glazbu vani, jer mi se Hrvatska čini kao premali teren za ovakav band. Volio bih i da se zovu Iškariotski, lakše bi ih se guglalo.

Ischariotzcky - Basic and Rough


4. Artan Lili - New Deal

Fala ti Bože šta su ih Jinxi pozvali da budu predgrupa na njihovom koncertu u domu sportova, jer inače tko zna bi li na njih ikako naletio. Bili su baš zanimljiva predgrupa, šta me ponukalo da ih doma potražim na Deezeru, pa sam se zakačio pošteno jer sam se polako počeo oduševljavati hrpetinom dobrih stvari pa su i klinci počeli slušat pa sad čekamo kad će opet doći u Zgb da svi čoporativno odemo na koncert.
Taj Beograd je stvarno rock grad, ja ne znam da je ijedan grad u Evropi u stanju ispljunut toliko količinu jakih rock grupa.
Artani su ipak stepenicu više od svih drugih, ono, EKV liga, bez zajebancije.

Artan Lili - Nije svejedno


3. Krešo Bengalka - Split ZOO

Krešo roka po jedan album godišnje, Split Zoo sam slušao još više nego Finale. Ako mislite da je na prošlom imao uvrnute goste, onda niste čuli ni po' mise. Ovako lude goste nećeš naći nigdi, zaboli ga kurac oće ti se svidit.

Krešo Bengalka - Nokturno


2. HIGH5 - Backstageboys

Je da volim domaći hip-hop, ali uglavnom sam naslonjen na splitski đir. Riđi mi se jako svidio kao gost na zadnjem albumu Dječaka, Gram Turizlo mi je bio dobar, ali ovo mi je odlično. Vjerojatno će većini koji probaju poslušati ovo ići grozno nakurac, ali čini mi se da je to, u neku ruku i bio cilj ove glazbene skupine.
Izašao je u prvoj polovici godine i mislio sam da će mi se izlizati, ali nije, zavrtim ga svako toliko i još ću.

HIGH5 - Glavozin


1. Vojko V - Vojko

O ovome je već sve rečeno u medijima; ja ću samo dodati da sam totalno zbunjen kako je moguće da je Vojko napravio album koji je bolji i od Istine i od Firme. Kako to?
Ovo je puno više od albuma godine, Vojko je uspio u onome šta su dosad napravili samo TBF i Edo Maajka, a to je da ga zavole i ljudi koji ne vole rap, a da se pri tome ne "proda".
Šta je najsmješnije, mislim da bi se Vojko prodao bez beda, ali ne zna (... neće da kupi).
Rekao je da neće više izdavat albume, nadam se da će radit nešto kao Artan Lili, izdavat singl po singl pa onda to spojit u album.

Vojko V - Ne može


Eto, to je to od domaćih, prijeđimo u međunarodne vode.


10. Thomas Giles - Don't Touch The Outside

Thomas Giles je vokal i klavijaturist Prog-Metal banda Between The Buried And Me, a solo albumi su mu uglavnom iskorak u malo mirnije vode.
Tako je bilo i sa ovim albumom, to s metalom nema veze, puno je više na momente neka eksperimentalna elektronika ili filmska glazba.
Čovjek je nenormalno nadaren za skladanje i ima super glas. Doveo je goste, Kristoffer Rigg iz Ulvera i Einar Solberg iz Leprous; odlično su se uskladili.
Mislim da mu je ovo najbolji solo album iako je meni i prošli, Velcro Kid, jako dobar.

Thomas Giles - Milan


9. Haken - Vector

Izašao je krajem desetog mjeseca, to vjerojatno znači da ću ga se još naslušati jer u Hakenu se uživa polako i dugo. Prvi singl, The Good Doctor, nije me se baš dojmio pa sam pomislio da će album bit flop, što bi nakon The Mountaina i Affinitija stvarno bila šteta.
Razloga za strah ipak nije bilo, majstori su roknuli sedam stvari na kompaktnom 44-minutnom albumu (zapravo 6, jer je prva intro) kao i šta treba bit sa pravim progom, a ovaj album to definitivno jest.
Tko god voli Haken, neće se razočarati, a tko ih nije slušao, a fura se na Prog Rock/Metal, nek pod hitno ispravi grešku.

Haken - A Cell Divides


8. The Presets - Hi Viz

And now something completely different. The Presets su australski duo sa tri albuma iza sebe od kojih je drugi, Apocalypso sa singlom My People, bio prava bomba 2008 kad je izašao.
Nakon toga su ih Daft Punk pozvali sa sobom na turneju, pričali ljudi po internetu da je to bilo ludo i sve je išlo kako treba, izdali su treći album, kritika ga nahvalila, meni je bio bzvz i nekako sam ih stavio u zapećak.
Ali prije nešto manje od mjesec dana čitam post gorenavedenog Thomasa Gilesa u kojem on govori o njemu najzanimljivijim albumima protekle godine i spomene tako i Presets. To me ponukalo da i sam poslušam novi album.
Kako sam ga pustio prvi put, tako sam ga vrtio gotovo svaki dan od tada. Album je jači i raznovrsniji od Apocalypsa, a u isto vrijeme je pun dizalica i headbangera. Ovo je muzika za party, a može i za po doma ako vam se skače ili ako vam se bar klima glavom.

The Presets - Do What You Want


7. Courtney Barnett - Tell Me How You Really Feel

Courtney Barnett je imala ludo dobar debut dviipetnaeste "Sometimes I Sit And Think And Sometimes I just Sit" sa par megauspješnih singlova. Zatim je prošle godine napravila puno tiši i melankoličniji duet sa Kurt Vileom.
U tom pravcu je nastavila i sa novim albumom. Album sam poslušao čim je izašao u petom mjesecu, zatim sa ga još dvaput zavrtio i zaboravio na njega.
Ne znam kako sam ga se opet sjetio najesen, jer nisam baš u toj vrsti glazbe pa mi Courtney ne iskače u feedu, ali dobro da jesam jer je album puno bolji i zanimljiviji nego što izgleda na prvu.
To je zapravo super kad te album uzme sa delayem, obično se dogodi da ti uđe u stalnu kolekciju. Tko nije čuo za Courtney, bolje da proba najprije prvi pa ako mu se svidi, nek proba i ovaj i nek mu da šansu da legne.

Courtney Barnett - Nameless, Faceless


6. Django Django - Marble Skies

Prvi "povratnici" na internacionalnoj listi, album su izdali još početkom 2018. Nemam puno komentara, zadržali su visok nivo sa prva da albuma. Tko voli Alt-J i Everything, Everything, voljet će i njih.

Django Django - Surface To Air


5. Unknown Mortal Orchestra - Sex & Food

Hvala ti Viktore što si mi upro prstom na njihov prethodni album Multi-Love koji je pravo remek djelo, a prošao bi mi ispod radara ko ništa. UMO su zapravo novozelanđanin Ruban Nielson i prijatelji, zvuk im je teško definirati, meni je to kao neki Prince kojeg boli kua koliko će albuma prodati.
Zapravo dosta glupa definicija, na 90% stvari uopće ne sliče na Princea. Uglavnom, Ruban vrlo vješto i zanimljivo koristi gitaru, a stvari su mu puno bogatije nego šta zvuče na prvu ruku i svakim novim slušanjem otkrijete nešto novo.
Dakle, tko god se fura na nekakav Indie, mora ovo poslušati.

Unknown Mortal Orchestra - American Guilt


4. Ghost - Prequelle

I ovi su kao i Django bili na listi 2015, samo što je Ghost učinio korak naprijed. Prequelle je bolji album od Meliore i sad je već jasno da je Tobias Forge u stanju napraviti melodični metal hit kad god mu padne na pamet.
S druge strane, ovo je muzika koja ima rok trajanja, ali dok ide, ide, jako je zabavna za slušanje.

Ghost - Rats


3. GusGus - Lies Are More Flexible

Evo i starih, dobrih islanđana. Bili su lito '17 u Šibeniku, na tvrđavi, napravili su odličan party, onda su došli u Tvornicu, opet napravili rusvaj i nakon toga izdali album koji se drži iste formule još od 24/7. I neka, dobra je to formula i malo tko je može provesti u djelo tako dobro kao GusGus. Ovo nije Arabian Horse, ali je tu negdi, a bolje od Mexica.
Jako dobro!

GusGus - Don't Know How To Love


2. Spires - A Parting Gift

Ovo je band za kojeg nitko tko ovo čita nije nikad čuo. Iz Manchestera su, sviraju prog metal, ovo im je treći album. Sliče na Opeth iz Still Life - Ghost of Perdition faze, čuje se nešto od Mastodona, ali su zapravo dosta posebni.
Stvari su im duge, komplicirane i meni se jako sviđaju. Zapravo, jako me čudi kad vidim da na Deezeru imaju manje od 300 followera.
Bojim se da neće još dugo, jer biti tako dobar i toliko ulagati u band i glazbu koju voliš, a imati tako jadan feedback... jebiga.

Spires - The Seer


1. Between The Buried And Me - Automata

Trenutno najbolji band na svijetu. Izdali su album u dva dijela, prvi početkom, drugi sredinom godine. Nekim fanovima je to smetalo, meni je bilo ok, album je ionako jako gust i teško ga je iz prve sažvakati odjednom.
Ljudi sviraju bezobrazno dobro, stvari su jako različite, a svaka ubija, doslovno nema lošeg momenta na albumu. Moji favoriti su Voice of Trespass gdje kombiniraju metal i swing i The Proverbial Bellow gdje kombiniraju sve i dominiraju od početka do kraja.
Fantastičan band u naponu snage. Tko voli metal ne može ostati gluh na ovo zlato.

BTBAM - Condemned To The Gallows