RANJIVOST

 

Pokazivanje ranjivosti u ovom je društvu neprihvatljivo. Doduše, postoji garnizon ljudi koji na izazivanju sažaljenja grade životnu karijeru, materijalnu ili emocionalnu, svejedno. Ali oni nisu cool, a biti cool u ovom je društvu jedina prihvatljiva opcija.

Kako nemam instrumenata kojima bih potkrijepila svoju tvrdnju, jer niti se bavim sociološkim studijama niti mi je uzorak reprezentativan (čak i ako jest) - jer sam valjda u komunikaciji s okolinom opterećena vlastitim kulerstvom, a što remeti moj doživljaj „drugoga“ - posegnut ću za argumentacijom utemeljenom na Facebooku (kojeg li iznenađenja!).

Pa, bacimo oko na statuse svekolikog online pučanstva. Toliko pozitivne energije, instant zen-budizma, divljenja cvijeću, proljeću, jesenjim bojama, i lijepom danu (od Boga danu) svjedoči o tome da su ovaj svijet i ova država naseljeni nekom višom silom, reklo bi se Duhom Svetim ili nirvanom (kako kome paše), gdje nema nesretnih, zavidnih, sebičnih namčora, a u kostima osjećamo da – tome nije tako. Jer sve je zapravo pitanje vlastite razine samopouzdanja.

To da je samopouzdanje (ili nedostatak istog) jedina i najvažnija ljudska osobina notorna je činjenica. Ali – o tome psssst! Površno je, pa se ne broji.

Facebook nam također pokazuje da u svakom od nas čuči kompeticija, pa je radost to veća što je pomor susjedovih krava izraženiji. A radost raste proporcionalno s mogućnošću da njome vadimo mast nazovi prijateljima, poznanicima, onima kojima smo do jučer slali pozitivne misli u nekom površnom new age pogledu na svijet.

I u tome nema ništa loše. Ako nam je vlastiti altruizam poligon za dokazivanje, ljubav prema bližnjemu dobar okidač za prebrajanje lajkova, a vlastito široko srce najlakše punimo po šoping-centrima, to ne mora umanjiti našu pozitivu, ali – da ga jebeš – žestoko je dovodi u pitanje.

Tmurni oblak, čista emocija, priznavanje da postoji problem koji nije izvan nas, izazvan vanjskim utjecanjem planeta ili okrutnog spleta okolnosti, zapravo vodi u ozbiljnu introspekciju koja je to opasnija što smo samouvjereniji. Jer po njoj dublje kopamo, bez straha ili unatoč njemu. A iz tog procesa ne znamo kako ćemo izići – koliko promijenjeni, koliko svjesni da nismo dali sve od sebe, koliko (ne)spremni na, poslužimo se terminom popularne psihologije, „rad na sebi“.

A raditi na sebi nikako nije cool. Pokazuje ranjivost, nesavršenost, spremnost na žrtvu, prihvaćanje kritike, pa posredno gubljenje sebe. (Neš ti!) „Opasne“ aktivnosti koje nas razlikuju od, recimo, kokoši. Ona je samodostatna. Za sve ostalo tu su lajkovi, kimači glavama i zavrtanje očima... negdje iza leđa. Ili iza plota za koji se držimo kao onaj pijanac iz prežvakane sintagme.

I eto nas – vrtimo svoj kotačić kao hrčak u kavezu, ne pomičemo se s mjesta (jer se bojimo), donosimo odluke i projekcije brzo, pa još brže od njih odustajemo, sve u nadi da ćemo time dokazati koliko smo cool i samopouzdani, no – nitko nam ne vjeruje ni riječ. Jer maske se skidaju pred spavanje ili pred umivanje, kad god, ali skidaju se... A tad je manje važno što kaže selo. Ono i onako ima vlastite kotačiće, jeftine mehanizme prikrivanja kompleksa.

No, takvi životi nipošto nisu izgubljenji. Niti sam ja pozvana da ih gledam s visoka. Oni su sretni ili nesretni ovisno o dozi sreće koju nosimo u sebi, a za koju zbilja vjerujem da je zadana rođenjem (ili u prve tri koje su najvažnije), pa je teško promjenjiva snagom volje. Utoliko – zašto bismo se i trudili? Zašto bismo pokazivali ranjivost? Strahove? Emocije? Slušali umjesto da govorimo? Hodali za promjenu u tuđim cipelama?

Možda jedino – radi sebe. Jer mi to zaslužujemo.

Običaj (Nijedna navika nije toliko glupa da se ne bi ukorijenila u narodu)

Nemam ništa protiv tradicije. Dapače, kad god se radi o nekom starom običaju, uz uvjet da isti nije naporan i ne ugrožava nečiju slobodu, mislim da je zgodno, pa čak i korisno, održavanje tog običaja.
Dakle, neću pisat protiv bacanja kamena s ramena, bacanja jabuke preko kuće, ispijanja kafe preko rahahatluka, pa čak ni protiv pljuvanja sedam puta na prizor crne mačke preko ceste.

Ali ima nekoliko instant-običaja koji su duboko ukorijenjeni u narodu, iako nemaju veze s tradicijom i često datiraju bitno manje od Hajdukovog minusa na računu.

1. Fiksna telefonija

Potpuno je jasno da je prenošenje zvuka na daljinu bilo revolucionarno otkriće i da su se ljudi na tu spravicu nakačili ko da će im ista riješit samoću, kredit i erektilnu disfunkciju. Ljudi stalno misle da imaju nešto izrazito pametno za reć, a altruizam im ne dozvoljava da ostave svemir zakinutim za njihovu ingenioznu misao. Zbog toga često posežu za rečenom spravicom u želji da sa sugovornikom podijele informaciju o glavobolji, nogometnoj utakmici, stranci na vlasti, gihtu ili gravitaciji.
Potpuno je jasno da su si kompanije, koje naplaćuju prenošenje takovih informacija, dale truda da motiviraju ljude da im ostave svoj novac. Zadnji krici tehnologije učinili su daljinsku komunikaciju ekonomski zanimljivom pa tako imamo hrpu programa za internetsko čavrljanje, a i sve mobitelske kuće imaju tarife (ako ikad budem oženio Muslimanku, kćeri dajem ime Tarifa) koje omogućuju telefonske razgovore za gotovo simboličnu cijenu, ako dovoljno volite balit pa vam nije teško izdvojit parsto kuna mjesečno.
Dobra strana mobilne komunikacije je to što je mobilna. Samim time niste ko magarac privezani za fiksnu lokaciju u svojoj kući, ili telefonskoj govornici, i možete iz obližnje birtije razgovarati s dragom, dražom ili mrskom osobom.
Svejedno, fiksni telefon je još uvijek prisutan i nema teorije da će se taj atavizam iskorijeniti dok god je naših staraca. Zaista, još nisam upoznao ni jednu osobu od 60+ godina koja nema telefon kući. Izuzetak su osobe kojima još nije došao telefon u selo (i neće) i nepismeni.
I džaba i jeftini mobiteli, džaba tarife, džaba i mogućnost gašenja tona, ali svejedno je najbolje nazvat kućni telefon i na gotovs postrojit sve ukućane uspomoć zvonjave koja se ne da ugasit.
Zašto koristit snajper kad možeš grunit atomsku bombu?

2. Kvaka za da u mudantama ostaneš u hodniku zgrade

Imaju ona vrata od većine današnjih stanova, koja se mogu otvorit kvakom samo iznutra, a izvana samo ključem. Čak i ako živite u ruralnom području, jamačno ste se susreli s takvim "pametnim" vratima. Ideja je da, ukoliko zaboravite zaključati vrata, provalnik ne može tek tako, pukim pritiskom na kvaku, ući u stan i olakšati vas za dio imovine. On će, jadan, razvaliti kompletna vrata, bila ona zaključana ili ne, i onda vas olakšati i za imovinu i za bravu.
S druge strane, ako vam Hari Mata Krišna zvoni na vrata, a vi se tuširate, pa onda u bijesu stavite ručnik oko pojasa i zatrčite se kroz vrata, bezmalo ćete se iznenaditi kad sa polovice stubišta budete zavitlali natikaču prema produhovljenoj osobi, ne računajući na propuh koji vam upravo zatvara vrata, ostavljajući stan sigurno zaključanim, a vas u ulozi nesuđenog egzibicioniste u pola stambene zgrade.
Bez mobitela ćete biti osuđeni da tako obilazite obližnje stanove, u traženju pomoći, pa možda i za vama poleti pokoja natikača, a ako budete imali sreće prenoćit ćete i u policijskoj postaji.
Postojanje takvih kvaka ne čudi, ako uzmemo u obzir da svako drugi admin (ako ikad budem oženio Muslimanku, sinu dajem ime Admin) internetskog portala propisuje nužno korištenje barem jedne brojke, i po velikog i malog slova u lozinci. Još jedan "feature" koji samo i isključivo vas sprječava da se logirate na vlastiti račun.

3. Brzojav

Evo priznajem, ovaj običaj je jedini razlog iz kojeg sam se odlučio na pisanje ovog teksta.
Radi li se o rođenju, vjenčanju, krzmi ili smrti, običaj nalaže da učinite sljedeće:
1. Utvrdite na koju svjesnu i živu osobu najviše utječe rečeni događaj;
2. Odete u poštu;
3. Pošaljete brzojav toj osobi, u kojem čestitate ili izražavate sućut glede i u svezi s rečenim događajem.

Neki ljudi vole primat čestitke, neki ne vole. Nekima je lakše kad im izrazite sućut, a nekima nije. Uglavnom nikom to ne smeta, barem ne jako, pa je to ok napravit.
Ali metoda komunikacije je toliko živopisna da ne može bit bizarnija.
Evo, recimo, ako u rečenoj situaciji pošaljete SMS, postoji velika šansa da će vas se promatrati kao nekulturnu svinju. Za e-mail nisam siguran, ali mislim da spada u istu kategoriju.
Jer, pazi, brzojav je tradicija.
Otkad?
S obzirom na to da se radi o obliku komunikacije koji je nastao krajem 19. stoljeća, nekako mi je teško zamisliti dokument koji počinje s, otprilike, "JA OPAT DRŽIHA PISAH OVO O LEDINI STOP", a i teško mi je zamisliti da u pošti neko zbilja tucka onim čekićem crte i točkice. Prije će bit da pošalje e-mail, ili možda upotrebi telefon iz prve točke ovog teksta.
I onda ti dođeš u poštu i onda netko drugi za tebe zove nekog trećeg, ko nekom četvrtom dostavi tvoju poruku u pisanom obliku. Često i s par izmijenjenih slova, u tom procesu igre gluhog telefona.

I, svejedno, najprikladniji oblik komunikacije u delikatnim situacijama je brzojav. Spor, sadržajno siromašan, skup, ali zato nepouzdan.

Majke ti mile, pošalji paža...

Ljubav

***

Ja imam novu frizuru. Ona ima novu plastičnu sisu. I drži je u ormaru, pa mi pokazuje kad dođem. Mogu je malo taknut? pitam, pa se izrugujemo plastičnoj sisi (jednoj) kao da je ne znam kako smiješno kad prirodan dio tijela zamijeniš onim silikonskim. Vraća sisu u ormar i kaže: Jedva sam čekala da dođeš pa da pobignemo odavde.

U tramvaju je neka bakica gleda u oči, otvoreno, da je posrami. M. je još mlada, red bi bio da ustane starijima. Ali i M. i ja znamo da će je većina iz tramvaja višestruko nadživjeti. To ne zna jedino bakica. Zato gleda u M. i čeka da joj se ustane.

Pijemo kavu u neboderu, pa idemo na ćevape. M. je odrasla u dolini Neretve, ali ne voli ništa što je zdravo, makar se ne može reći ni da je sklona porocima. Osim što skuplja parfeme, a u zadnje vrijeme porok joj je i kad sa mnom ili T-om pobjegne do grada pa ga pogleda drugim očima, onima koje žive, a ne umiru javno i pred svima. Dok su još mlade.

Povjerava mi svoju tajnu. Ja slušam. Ona čeka. Ja ništa.

Baš smo se nekako zbližile.

***

A. je deset godina stariji od M. Muškarac baš kakvog je htjela, pa se zaljubila. Kad je imala 24, kao ja sad, M. je već imala dvoje djece. Sad ih je petoro i to je život baš kakav je htjela. Posebno sad kad je sve gotovo. Živimo zajedno nas troje (T., I. i ja), u različitim formacijama, prvo 1+1+1, onda 2+1, a M. i A. nam navraćaju svaka tri mjeseca.

Nema ničega, kažu b.o, M. cvrkuće, pleše po dnevnom boravku. Šta znači b.o.?, pitam. Bez opasnosti, odgovara ona. Meni je drago, ali sam zbunjena. Kako bez opasnosti ako je prošli put bilo... čudim se naglas. A. me vojnički prekine – rekli su bez opasnosti, znači bez opasnosti. Kimnem glavom pa i ja zacvrkućem. S gosn vojnikom nema pregovaranja. On je faca.

***

Jako je slabo, kaže mi A. telefonom. Sjedim u hodniku na podu, rentali smo novi stan i meni je u nosu nepoznati miris ranijih stanara. Doći ćemo T. i ja za vikend, odgovaram. Ne znam je li za vikend kasno. Neće ti ona toliko izdržat, odgovara A. vojnički. Doći ćemo sutra, kažem. Sjedamo u autobus štufo, bez entuzijazma. Lipanj je, lijep dan. Obukla sam crvene tregerice i majicu kratkih rukava sa stripom na prsima. Odjednom mislim kako sam neprimjereno odjevena. Za karmine, prije karmina. Za oproštaj. Zapravo, za oproštaj bi ova kombinacija mogla biti idealna. Vozimo se 600 kilometara. Možda i više. Preskačemo roditeljsku kući. Sad nam nije bitna. Ali ja ipak kroz prozor gledam u tom pravcu.

***

Gužva je dolje. Svi razgovaraju, svi bi nešto, a nitko ne zna ništa. Moja teta mi pokazuje ruku...zatvara dva prsta. Kaže: sad sam kljasta. Ja ne znam šta da joj kažem, boli me njezina metafora. Kako tek onda boli nju?

Tribaju mi za lito još dvoje bermude, jedna košuljica lipa i dvi-tri kratke majice, to mi je dovoljno, kaže M. Sve kimamo glavom. Prenaglašeno kimamo, da dokažemo da joj je ostalo budućnosti, barem mjesec-dva. Sve smo žene. Neke je kupaju. Gledam M. tako golu pred sobom i okrećem glavu, gledam u prazno, u onu kasetu koju je J. donijela iz Australije jer nije bilo dovoljno da sestri pošalje ulje ili prah kostiju morskog psa. Neće joj pomoći ni kad dođe, ali doći će. Jer to je zadnji put da je dočekuju u ovom sastavu. Pa gledam u J-inu videokasetu samo da ne gledam u spolovilo moje starije rodice koja više ne zna za sram otkad misli samo o opstanku. Gledam i u J. Izgleda senzacionalno, nikad mlađe, i nikad tužnije...

Samo da dočekam jesen, da moj mali krene u prvi razred, govori M. i mi kimamo. Bez riječi.

***

Evo moje ljubavi, nasmije se M. dok se A. približava krevetu. A. se naginje pa je poljubi. Ljubav njena, kaže netko. Meni je neugodno što opet gledam nefriziranu sliku tuđe intime. Trenuci odbrojavanja. Nema vremena za odgađanje.

Mama, na ormaru ti je ona kutija sa zlatom, lančićima od krštenja i pričesti, kaže M. Nemoj, Marina, kaže moja teta i svi već skaču da je utješe. Pusti, majko, moram ti reć. Na ormaru ti je kutija s tim pa ti vidi šta ćeš kad bude vrime. Nitko ne govori ništa. Ne kimamo više razdragano kao što smo kimali na bermude i majice s kratkim rukavima za ljeto. A imaš i one parfeme, dodaje M. pa se obrati meni. Bi li ti, rodice, koji parfem da ti dadem? pita me i smije se. Ja odmahujem glavom makar znam da je M. već jednom nogom tamo pa zna sve i sama. I neugodno mi je što sam tako balava pa kroz suze razmišljam o parfemima za uspomenu.

***

Prvo uđem ja, pa malo ostanem. Pa onda ulazi T., pa se i on zadrži. Sa mnom je lako, na njega puca. Rođače moj, je li moguće da se zadnji put vidimo, pita ga i plače. Nije, kaže on. Plače se i njemu, ali još će malo... Znam da me lažeš, kaže mu M. Ma ne lažem, odgovara T. Lažeš, inzistira ona. A on joj među dlanove uzme lice, pogleda je u oči i kaže: Vidit ćemo se nas dvoje opet. M. mu se nasmije. Kimne.

On za sobom zatvori vrata. Laga sam Marini, gleda sam je u oči i laga, kaže mi.

***

Na sprovod nismo došli. Oprostili smo se od nje žive. Kasnije je sve ipak manje bitno. Ostat ćeš mlada, rodice. Prerasli smo te svi, jedno po jedno. Sitim te se nekad, u ovo doba godine, kad se ljeto sluti, a dan je sve duži. Pa mi fališ. Da pojedemo ćevape i odčekamo svoj red za govornicu u Jurišićevoj. Koji više nitko ne čeka. Pa da mi pokažeš svoju liniju života s prolaznim poteškoćama. Pa da kimnem glavom i povjerujem ti... Iskreno.

Baš smo se nekako zbližile.

Mala žena

„Maj mader iz smol vomen...bat big mader!“ rekao je jednom moj stari nekom svećeniku, gostu naše proširene obitelji, prilikom nekog većeg slavlja. Kako mi je stari tih godina iz nekog razloga jezivo išao na živce, tako mi je i ova njegova izjava bila samo još jedan u nizu od povoda da ga godinama kasnije ismijavam.

„BAT BIG MADR!!!“ oponašala sam ga kasnije u četiri oka, dok smo skupa sjedili na rubu babinog vrta i gledali prema Trlabetuši. Crvenio se tada, jadan moj stari, nesvjestan činjenice da je odgojio derište koje ga, zapravo, nema ama baš nikakva razloga ismijavati jer mu je engleski (koji je jedva ikad učio) loš, a rečenica, na koncu, istinita.

Baba Anka bila je žena izrazito niska rasta, duge, rijetke i sijede kose, vječito kombinirane sa špagom jednake dužine, kako bi pletenicu mogla učiniti nešto debljom od mišjega repa. Morala je tu svaki dan biti pletenica, pomno spletena i povijena tako da ne proviruje ispod šudara, nekog smeđeg sa šarama, ponekad sivkastog, ali vječito lijepo uparenog s kućnom haljinom koju bi nosila.

„Curica ni na bunar ne ide nepočešljana!“ podviknula je jednom na mene kad sam se drznula u Solarisu, za vrijeme rata, otići do dućana čupava, s kosom punom morske soli i bilo me sram. Osjećala sam se kao ne-žena, postiđena ispred svoje starošću i bolešću ovjenčane babe, a koja ipak ima znatno više strpljenja i snage za uplitanje kose u najuredniju pletenicu.

Nešto kasnije, postalo mi je jasno koliko je stvarno vjerovala u to da curica nikad ne smije biti nepočešljana, kad je sve oko sebe na najlljepši mogući način ucjenjivala da je se svaki dan dotjera; kapitulirala je pred bolešću i starošću  i više nije mogla sama.

„Majko, sad ću te okrenit na ovu stranu, jel' može?“ rekla joj je teta Seka.

„Pa kako na tu?“ pitala je baba zbunjeno.

„Da možeš gledat prema nama, a ne u zid.“

„Ma prema zidu ti mene...bolje nego da dvaput istu stranu češljaš.“ pojasnila je u čemu je problem.

Ja sam, za to vrijeme, obitavala negdje na relaciji između Zadra i Zagreba, trčeći s jednog prijemnog ispita na drugi i časteći obitelj izjavama poput „ako ne prođem prijemni, možete me potražiti u rijeci Savi“, kako već i priliči derištu koje ne razmišlja o tome da se trenutno događa još nešto osim njegova prijemnog. Npr., to da je baba Anka na samrti i da nikakve šale i pošalice o vlastitoj samrti ne zabavljaju onog istog starog koji je jednom za nju rekao da je smol vomen bat big mader. Onog istog starog koji je svima zaprijetio da do mene ni slučajno ne smije dospjeti glas o babinoj samrti jer sam ionako živčana zbog prijemnog.

Smiješno to možda zvuči, ali tako to nekako ide u našoj obitelji. Tomići su čudne biljke pa neki od njih cijeli život kriju za koji klub navijaju da im to ne bi povrijedilo brata, neki od njih lažu obiteljskim prijateljima da je did Antiša još uvijek živ kako ih ne bi strefilo, a neki su umrli ne znajući da im je kći završila u bolnici zbog trovanja plinom. Nježna jedna, nimalo poremećena obitelj, sklona lažima, koliko god one sulude bile, i koliko se god, na koncu, uopće ne radilo o tragedijama.

„Volovi!“ urliknula je moja baba na svojoj smrtnoj postelji kad sam, položivši prijemni i upisavši Filozofski, prvi put došla u Siverić i nabacila najodmorniji mogući osmijeh prilikom posjeta babi; kako rekoh, laganje za tuđe dobro odlično nam ide, skoro da je genetski ukodirano.

„Ko?“ pitala sam.

„Pa ovi šta te šalju iz Zadra u Zagreb...iz Zagreba u Zadar...Moju Barbaru! Pa da si ti neka tuka, ja ne bi ništa rekla, al ovaj mozak!“

„Baba,“ smijala sam se prigušeno skupa s ostatkom rodbine, „tako to nekako ide – nisu samo mene slali, nego sve koji oće na ta dva fakulteta. Mora se!“

„E, pa tebe nisu tribali!“ viknula je opet „Volovi!“

Baba Anka bila je žena izrazito niska rasta, a ja sam nekako tek pred kraj počela shvaćati da ono big mader ne prikazuje samo podatak da je rodila sedmero djece, već i činjenicu da joj je objektivnost strana do te mjere da zbilja vjeruje kako su baš njezini potomci najbolji i najpametniji.

„I najlipši!“ dodala bi sigurno jer, kako rekoh, bilo joj je važno da curice ni na bunar ne idu nepočeščjane.

Kad sam je zadnji put vidjela, previjala se, što od bolova, što od straha, u krevetu šibenske bolnice. Oko usana su joj se skupile različite skorene tekućine, a oči su joj, jedva otvorene, skakale s jednog na drugo od nas prisutnih. Više se ne sjećam tko je sve bio prisutan, ali znam da sam pogledom što više pokušavala obuhvatiti sve one cijevi i prozore i druge bolesnike, samo da ne bih gledala prema njoj.

„Šta, malo ti je nije baš gušt gledat, a?“ nasmijao se moj brat, kao što se  inače voli nasmijati kad se boji da će zaplakati.

„Pa bilo je i lipših prizora...“ pojasnila sam smijući se i sama.

Kad se primirila, sestra i ja smo otišle, a nešto kasnije smo naumile opet je posjetiti.

Tada smo na cesti susrele brata, kako se vozi iz suprotnog smjera i kako nam motira da je zaspala. Zaspala u neprenesenom značenju, makar je komotno moglo biti i drugačije.

Iduće jutro, javili su nam da je umrla.

Moj brat ju je zadnji vidio. Ispričao nam je kako ju je držao za ruku, vrtio joj vjenčani prsten i molio s njom i ja sam znala da je ona sigurno na trenutak zaboravila gdje je i kako to nije njezina kuća i kako to nisu njezini lancuni i kako joj kosa, ni sa jedne strane, nije počešljana. Bila je smol vomen bat big mader, danas sam u to sigurna, jer kome bi drugom uspjelo zauvijek zaspati uz riječi koje ti najviše znače, a dolaze od potomka kojem znače samo tebe?

Noć nakon njezina sprovoda, sanjala sam isto što sam sanjala i godnama kasnije, a tako i noćas, pa me ponukalo na pisanje: sanjala sam njezinu kuću u Siveriću, i kako je vozim u invalidskim kolicima, jer ne može hodati, tamo-amo po dvorištu, da gleda Petrovo polje, da gleda bijele ovce u daljini i da se zadnji put divi zalasku sunca. I kako se smije, skupa sa mnom, i kako je grlim s leđa, jako je grlim, jer ionako je sve boli.

I probudila sam se s rukama stisnutima gdje je u snu bila, negdje oko mojih ključnih kostiju, prekriženima u oblik nečeg što se čini kao ogroman perec, i osjećala sam starački miris njezine sijede kose, kombinirane s dugim špagom u najuredniju pletenicu jer curica ni na bunar ne ide nepočešljana (pa kako bi onda tek Bogu na istinu?!).

Lako je pjevati kad ne slijedi pedaliranje

„Moje pjesme, moji snovi,

Moje pjesme, moji snovi.

Taj je film u osam i po,

u četvrtak, sutra jeeeee.“

Stihovi i glazba ovog uratka, koji je očito nastao jedne davne srijede u prošlom stoljeću, potpisuju Jelena Prpa i Ankica Tomić. Tko potpisuje koji dio, više se ne sjećam. U to sam vrijeme još biciklom išla u školu (ili izvanškolske aktivnosti) jer mi je ćaća sagradio kuću u Nedođiji koja gravitira Drnišu, što bi moj društveni život svelo na minimum da nisam svladala vožnju bicikla po buri, kiši i mraku, a sve u svrhu preživljavanja. OK, pretjerujem, Siverić je pitoreskno mjesto, osobito u proljeće, kad se sve zazeleni, a ljubičica ima uokolo kao da ih netko krišom sadi dok se ljudi sklanjaju od zimske bure, jutarnje slane i općenito depresije – pa one spremno izmigolje iz zemlje taman kad se u čovjeku ponovo probudi želja za životom. A depresije su svuda iste, tužne, čemerne i bez snage da se pokrenemo, jednako u Zagrebu, Dalmatinskoj zagoru, New Yorku i, valjda Kuala Lumpuru. Uglavnom, Siverić treba prezimiti kao što treba i Drniš, jer duge su zime ondje, na plus više stupnjeva Celzijevih, ali onih koje bura uvuče do potkošulje, pa se hladnoća nastani u ramenima i škini. Zato, kad zapupa, moj Siverić postaje arkadično odredište, doduše bez proplanaka na kojima obitavaju janjad (njima je mjesto negdje drugo, za što sad nije ni vrijeme ni mjesto) i pokoja dadilja s buljukom raspjevane djece. Možda su mi baš zato bili egzotični (ne janjci, raspjevana djeca).

Da me se ne bi shvatilo krivo (ako netko ima afiniteta za shvaćanje mene kao osobe i moje obitelji kao... jelte, obitelji), kod nas se isto rado pjevalo. Oš božićne, oš partizanske, oš dalmatinske dok se vozimo prema mojem ranom odredištu... Ali, to je već neka druga priča.

Vratimo se, stoga, pjesmici s početka. Kako li smo to moja rodica i ja osjetile potrebu u song pretvoriti film koji se songovima jedino i bavi, upitat će se svaki, ili barem neki, podozrivi čitatelj. Sredinom osamdesetih u Drnišu je još radilo kino. Redovito se pohodilo, posebno tijekom relativnih premijera koje bi k nama došle sa svega godinu ili dvije zakašnjenja. Socijalizam je to bio, okrutni.  Top Gun s delayem. Spomenuti ćaća koji je kuću sagradio u Nedođiji koja gravitira Drnišu, nije bio neki opak lik. Nije radio razliku između mene i brata kad nas je trebalo puštati u izlazak ili bilo kamo navečer. Njemu se jednostavno nije dalo dežurati kod telefona, odlaziti po nas, „razvažati nas okolo“, a bio je prenervozan za spavanje dok ne dođemo kući (pa da se on naspava ko čovik). Zato nas je rado držao pod ključem. (Pretjerujem, hiperbola je moje omiljeno sredstvo. Dvaput sam padala iz nje.) Problem kina riješio se jednostavno nešto kasnije, nekoliko godina nakon „Mojih pjesama i još više mojih snova“, kad mi je brat dao savjet, nešto u stilu: „Nikad ne pitaš mogu li u kino, nego mu kažeš da večeras ideš. Na šta će on odgovoriti: dobro.“ I bi tako. No, kad imaš 12 ili 12 i po, teško se dovijaš takvim dvojbenim rješenjima, iskren si i mali, pa pitaš roditelje možeš li u kino, i to na, danas me sram reći, „inkriminirajući“ mjuzikl iz njihove mladosti.

Iščekivao se taj četvrtak danima, skladala se i pjesmica u njegovu čast, pjevale smo je Jelena i ja cijelo popodne. Bio nam je to nekakav final countdown, oduševljenje pred oduševljenje koje su nam najavile naše matere... (a zna se da Srzićkama nema ravnih kad se pusti glas).

I da skratim, u kinu sam vrlo brzo stekla pojam o vremenu, kao što Robert Wise nije, pa se uzvrpoljila svjesna da 174 minute u mojem roditeljskom domu neće proći nezapaženo.

I tako, sjela sam na bicikl i lagano, pedalirajući, krenula kući. Naravno, nakon odgledane 174 minute i blic recenzije filma na platou pokraj drniškog kina.

Buba stare proizvodnje ima karakterističan zvuk. Svatko čiji je ćaća imao taj auto ili ga je možda vozio i sam, dobro zna kako njegovo „prprprprprprrrrrrr“ nije nimalo nalik na druge „pr-prove“, automobilske, brodske ili one što ih proizvode mopedi različite proizvodnje. Ovaj se „pr-pr“ nadaleko prepoznaje. A cesta od Siverića do Drniša prilično je prazna i mračna, pa zvuk plave bube čuješ i dok je ne vidiš.

Pedaliram ja tako dugom, blagom, ali upornom uzbrdicom (za poznavatelje: od pumpne stanice do Vinarije), a rođeni mi otac dolazi ususret. Pada lagana kišica, a čini mi se i da puše... (Ne izmišljam ovo dramaturgije radi, tako se sjećam.) Stari dolazi do mene, farovi auta mi bodu oči, pa dok se zaustavlja, ja gledam u kapljice koje pršću pred upaljenim svjetlima.

„Zapamtit ćeš kad si bila u kinu“, kaže mi kroz prozor bube, pusti me da malo odpedaliram, pa se i on okrene autom i ubrzo me prestigne. Ja nastavim pedalirati  u mraku.

Mrzim „Sound of Music“, zapamtila sam ga dobro, zbog jedne jedine rečenice izazvane logorejom netaktičnog redatelja. Srećom, za sve ostalo tu je bio moj brat, da mi dade pravi savjet u pravo vrijeme. Onaj o manipulaciji roditeljima i preživljavanju u ekstremnim uvjetima. Hvala ti, Tonći, dadiljo moja!

Nataša ili Istinita priča o tome zašto je praktično imati loše pamćenje kad si nomad...

Pronađoh na Facebooku djevojku distinktivna imena. Nataša se zove, a prezime je manje važno.

Sjećam je se iz doba kad smo bile klinke – ja predškolske, a ona taman školske dobi. Bila je nevjerojatno lijepa i još nevjerojatnije odrasla. Njene su oči isijavale vragolastost i dobrotu istovremeno, znala je u pravom trenutku pustiti suzu i šeretski se nasmijati.

Imala je sestru i mamu, bila je iz Vukovara. Igrale smo se škole i ona je uvijek bila profesorica, barem u situacijama kad smo se igrale samo ona, njena sestra i ja. Logično, jer jedina je od nas išla u školu.

I baš nešto malo nakon što je započela prvi razred, odselile su u Zagreb.

Vidjele smo se nakon toga samo jednom, kad su opet posjetilo hotelsko naselje, nakon vremena koje se činilo metuzalemski dugo (a zapravo je vjerojatno prošlo tek nekoliko mjeseci). Grlile smo se na hodniku hotela i plakale. Općenito smo tih godina nešto jako puno plakale. Razmijenile smo adrese i nastavile s dopisivanjem. Živjele su u Dubravi, koju sam zamišljala kao predivnu crnogoričnu šumu prepunu sova i lastavica, prepunu djece na slabo prometnim ulicama, sa sporadičnim Crnim Čovjecima i inim negativcima što vrebaju ispod mostova na gradsku djecu iz domaćih dječjih romana. Nataša to ni ne zna, ali u mojoj su glavi njezin zagrebački život pisali raznorazni Kušani i Ivane Brlić Mažuranić, oslikavali ga brojni Ninoslavi Kuncovi i pjevali Klinci s Ribnjaka. Zagreb je bila mala pitom grudica, tek jedna od točaka na kraju rečenica što su ispunjale stotine tisuća stranica Biblioteke vjeverica. Takav je meni bio Zagreb, ali ne onaj Zagreb u kojem žive moji siblizni, nego onaj Zagreb u kojem žive djeca. U kojem žive Nataša i njezina mlađa sestra.

Nataša i njezina mlađa sestra jednog su dana zaboravile odgovoriti na moje pismo i nikada se na to više nisu podsjetile. Slale su mi pisma u kuvertama sa šarenim životinjama, ispisane na stranice koje su mirisale na knjižare i starije gospođe – miris kakvom je kasnije najbliže došao Diorov Hypnotic Poison. Ja sam živjela u Solarisu i nije bilo knjižara u kojima se moglo kupiti prekrasne i mirisne setove pisama pa sam drvenim bojicama crtala po rubu listova iz bilježnice. Nikad nisam bila zadovoljna nacrtanim: uvijek je bilo nekako grbavo i nahero i improvizirano. I nije mirisalo ni po čemu, osim po školskom priboru i onome što je mama tog dana kuhala u prostoriji hotelske sobe koju smo odlučili proglasiti kuhinjom. Sve u svemu, nedostojno ikakve romantične dječje priče.

Kada je pismo jednog dana izostalo, zaključila sam da se sigurno radilo o grbavosti linija koje su tvorile moje oblake i zvijezde (jer se drugo ništa nisam usudila crtati).

Od tada – ni riječi ni slova.

Nekoliko sam ih puta pokušala naći na Facebooku, ali bezuspješno, sve do nedavno. Pronašla sam Natašu i hrabro joj poslala poruku, kako je i dobrotvorka Trude iz Norveške meni poslala poruku prije nekih pet godina. Trude i ja smo se dopisivale tijekom djetinjstva, slale si blokiće, žvakaće i nakit, a onda je i to prestalo. Kod nje sam znala da se radilo o nesrazmjeru u dostizanju puberteta – dok su mene još interesirale Barbike i bicikl, Trude su već počeli zanimati svakojaki Unari, Gunari, Olezi i Larsovi. Pronašla me, međutim, odraslu na Fejsu i donekle smo obnovile prijateljstvo, obje podjednako raznježene.

Nataša me se, pak, uopće ne sjeća.

Nataša doista potvrđuje da je živjela u Solarisu i da ima mlađu sestru i da je rodom iz Vukovara. I njezina profilna slika potvrđuje da je to Nataša – ima iste one dobrostivo vragolaste oči i put manekenke ruskoga tipa.

Ali me se ne sjeća.

I nije joj drago što me se ne sjeća pa brzo napominje da me se njena mama sjeća i da smo obitelj i ja zapamćeni po dobrom. Pita me, jako me puno pita o tome što smo radile, gdje smo se družile i čega smo se igrale, ali odgovaram šturo, pomalo posramljena činjenicom da mi se tako malo stvari u međuvremenu dogodilo pa pamtim neke nebitne dječje tričarije. Ali ni tog šturog se ona ne sjeća...

Zaključujemo zajedno kako nam je djetinjstvo prokleto ratom i neimaštinom, kako se naši vršnjaci iz sretnijih gradova bolje sjećaju svega jer imaju i fotografije i video kasete. Imaju igračke koje su im davni prijatelji nekad poklonili, imaju lokacije na koje se vraćaju pa im poput okidača pucaju u središta nekih davno zahrđalih meta.
Mi?
Mi nemamo rodne gradove u kontinuitetu.
Nemamo igračke od prvih prijatelja jer ih ni ti prijatelji nisu baš imali na darivanje – da ne kažem na bacanje. Nemamo fotografije jer su zatočene doma (i neke od njih dobit ćemo tek godinama kasnije, iskopane između dignuta parketa, temeljito dezinficirane od fekalija zalutalih po našim dnevnim boravcima) i nemamo video kasete jer što je to.

Naša su djetinjstva u seljenjima. Seljenjima i veseljenjima povratku doma. A ako smo iz Vukovara pa se nikad nismo vratili, onda ostaju samo seljenja i nema previše mjesta memoriranju svih koje smo na nužnim putovanjima upoznali.

Tužan je to život, ali je tako nekako...

„Da, tako je to nekako,“ kažem, ali u sebi mislim: Nataša, ja se sjećam svega. Sjećam se prvog dana kad sam vas ugledala i koje su vam boje bile (iste) hlače. Sjećam se i nevidljivih boja – boje tvojega glasa i boje grada u koji si poslije Solarisa otišla živjeti: sjećam se da Zagreb nikad nije bio zeleniji i bliže slikama iz Bibilioteke vjeverica. Sjećam se da ste kasnije dobili još jednu sestru, ali da ona nije u sebi imala ništa rusko jer je tata bio netko drugi. Sjećam se da smo plesale po sobi s tvojom mamom, koja tada nije ni u što vjerovala, i da nas je posjetom u Solaris par mjeseci kasnije pozdravila s „Hvaljen Isus i Marija!“ Sjećam se kako si skoro pretukla dečka na hodniku hotela jer me ismijavao kad mi je ispao prvi zub i kako si prijetila ljudima koji su me plašili da ću opet slomiti ruku. Sjećam se kako smo plakale kad ste odlazile i kako smo još više plakale kad ste se jednokratno vratile. Sjećam se kako ste netragom nestale iz pisama i kako je Biblioteka vjeverica

odjednom postala Algoritam – mračan, depresivan i sur, poput orla i svega ostaloga što je suro, ako je uopće još išta osim orla suro, i ma što to "suro" značilo.

A ti se ne sjećaš ničega.

Više neću tražiti internetom ljude izgubljene u djetinjstvu jer mi je ego prekrhak, a sjećanje previše važno. I ako ga promijenim ili pokvarim, neće ga nadomjestiti nikakva kaseta, igračka ili fotografija. Zaboravit ću, radije,  da postoje sve one Tijane, Tine, Ivane, Aleksandre, Zrinke, svi oni ljudi iz skradinskoga kraja, iz Novoga Sada i iz Bihaća.

Neka ostanu u Biblioteci vjeverici (makar nikad ne živjeli u Zagrebu i zagrebačkim romanima!) i tamo se međusobno druže, skupa sa mnom, zapisanom među istim recima. Jer ni likove iz romana ne pokušavam pronaći, samo ih se rado sjetim.

A zaboljelo bi me – zbilja bi me zaboljelo – da me se Koko i Zlatko ne sjećaju, čak i da mi Melita laže kako me u potpunosti zaboravila. Ponekad je bolje živjeti u neznanju.

Uostalom, nije ni moje pamćenje onoliko besprijekorno koliko sam mislila da jest – tek sam pišući ovo shvatila da mi Hypnotic Poison nikad nije odgovarao samo zato što me podsjećao na pisma koja su prestajala stizati (jesi li razočaran, pokojni Christiane?).

Kad ode tekst na koji – bacam oči

Postoje neka područja ljudske aktivnosti u koja se nitko ne usudi miješati. Bez obzira na prirodu djelovanja, u običnom ih govoru, metaforički dovitljivo, nazivamo "astrofizikom", "višom matematikom", "rocket scienceom", "znanstvenom fantastikom", "cepanjem atoma",  "neurokirurgijom", "nuklearnom fizikom"... ali ih nikad, ali baš nikad, ne nazivamo "lekturom". Pa ni u šali.

Zašto je tome tako? Svima je jasno (pa čak i onoj reklami za Ožujsko ili Karlovačko – meni je to sve isto) da smo nacija koja se kuži u nogomet, politiku, proračun i – jezik. I to ne onaj teleći.

Kad biste kojim slučajem mogli doći (u posjed?!) platnih lista vodećih dnevnih i tjednih tiskovina, nemalo biste se iznenadili ugledavši, negdje na začelju (pored kuhača kave, perača podova i klinaca zaduženih za refile tekućih sapuna u WC-ima), mjesto troška, "lektora", s ciglih 600 eurića mjesečnog dohotka. Pa opet, kad treba utvrditi odgovornost, upravo će taj vrijedni (naizgled neambiciozni) neimar podmetnuti leđa da na njima netko drugi ustanovi krivnju.

Nakon više od 10 godina provedenih u branši – odgovorno tvrdim: nema goreg posla od lektorskog. To je jedini posao u kojem se vide greške, propusti, ne i ono dobro što ste učinili. Dok od govna radite pitu, netko vama nadređen misli da "bacate oko", naziva vas "čitačem" koji nikome nije potreban jer - bacite oko na koji ulomak ranije - pravi se Hrvat kuži i u nogomet, i u BDP, pa kako ne bi u ije/je ili č i ć. Ionako je svejedno. Pa kad treba stegnuti remen, po onoj staroj (meni omiljenoj) o tuđem penisu i gloginjama, stegnut će ga prvo onome koji nikad nije "blizu oltara", ali je zato dežurno smetalo, ono koje stavlja malo slovo kad svaki prosječan Hrvat (spisatelj) misli da bi baš dobro leglo veliko, i gnjavi pošten narod vokativom (pored živog nominativa – ne, padeži se ne mažu na kruh) nakon što ga odvoji zarezom... Kad je Bog smišljao smetala, lektoru je dao osobit tretman. Moraš ga imati, dio je osobne higijene, ali mu pravu svrhu ne znaš. Ako je glavni urednik blistav osmijeh, a grafičar sjekutić gore lijevo, lektor mu dođe nešto kao zubni konac... Da se mahne njime pred nosom kome zatreba, ali da nam bude bitan kao, eto, zubni konac u dnevnoj rutini.

Frustrirane su to skupine ljudi, udubljene u ekrane, črčkaju nešto flomasterima i olovkama, prepoznat ćete ih po crvenim tragovima na prstima, kao pušača-kronera po žutim noktima. I uvijek, baš uvijek, lagat ćete im koliko vremena imaju, nadajući se da u vaš tekst neće intervenirati uopće. Pa da će, s vremenom, otpasti kao suhi list. Balast na stablu novinarske kreativnosti... Pa nek' onda "baca oči" negdje drugdje. Za džaba. Jer vi to zaslužujete! ;)