GEOMETRIJA

- Ne možeš sve mjeriti svojim aršinom...

- ?

- Puno je aršina na svijetu.

- Velik svijet.

- Svatko zaduži različito...

- Na što misliš?

- Na pomagalo. Nisu stranice svakog trokuta iste.

- Bitne su relacije... Odnosi.

- ?

- Ne mora biti 10 cm, može i raspon od 8 do 12.

- ...

- Pa se uklopi.

- I ne samo to... Nego i ti trokuti koje po rođenju dobiješ ne moraju biti isti. Neke su stranice fiksne, druge savitljive... Ili okrugle.

- Onda to nije trokut.

- Kao da je definicija bitna...

- Trebala bi biti.

- Ali, kad malo promisliš, od same definicije važnije je kako oruđem barataš. Proces mjerenja.

- Pojasni.

- Evo, recimo, meni je pripao kutomjer... Tako mi se nekako čini. A njime se ne znam služiti.

- Nije teško...

- Dobro mi dođe kad crtam raspored sati.

- ...

- Ali, i to je trokutom lakše. On je rigidniji.

- Čuj. Kako se uzme.

- Linija je uvijek prikladnija od krivine. Nije li?

- Samo na prvi pogled...

- Od svih ljudi, najgori su oni sa šestarom.

- Zato što bocka?

- Zato što imaju najveću slobodu.

- Ali, oni ne mogu nacrtati pravi kut!

- Ne mogu, koliko znam, ali mogu razne stvari...

- Na primjer?

- Mogu glumiti da plešu.

- Da plešu...

- Pa ono... Dvije noge.

- ?

- Jedna noga, druga ćopava.

- Znači tako?!

- Tako. To su ti umjetnici...

Što sam novog slušao 2015 godine

Evo, opet ću malo glumit glazbena znalca pa ću se osvrnut na prošlu godinu i šta sam najviše slušao u istoj.

10. Ghost - Meliora

Opet švedski metal, naletio sam na njih prije jedno mjesec dana i navukao se do daske. Jako su melodični, nešto kao KISS na primjer, imaju totalno hitoidni materijal i vjerojatno ću se brzo zasititi. Zapravo i ne znam zašto ih toliko slušam, ali znam odvrnut cijeli album po dva, tri puta zaredom.
Samo da napomenem, malo briju na sotonizam, ali to je više onako iz zajebancije, ne bi nikog trebalo sablazniti.

Ghost - Cirice

9. Jonny Greenwood - Junun

I ovo je jako recentna akvizicija, iz prosinca. Jonny Greenwood uopće nije glavni na albumu, ni blizu, on služi više kao mamac; i ja sam, na kraju krajeva, tako čuo za ovaj biser etno glazbe.

Glava albuma je izvjesni Shye Ben Tzur, židov koji brije na indijsku glazbu, otišao je tamo živit, skompao se s lokalnim majstorima i skladao jebene stvari poštujući tradiciju, ali i dodajući neke nove elemente. Jonny se tu diskretno ubacio, dao svoj obol u par stvari, doveo Nigela Godricha za producenta i Paula Thomasa Andersona da snimi dokumentarac. Sve u svemu, jako zanimljivo ako hoćete otvorit uši.

Allah Elohim

8. Roisin Murphy - Hairless Toys

Ja sam jako volio Moloko, pogotovu njihov zadnji album, Statues za koji mi ni do dan danas nije jasno kako nije postao monster hit, ali eto, ljubav pukla, bend se raspao i Roisin krenula svojim putem. Družila se s dobrom ekipom, izgledala jebeno, radila zanimljive stvari, ali nekako, nije mi to bilo to. Do Hairless Toys. Ovo je njeno najbolje solo izdanje, album nema praznog hoda, može ga se slušat onako usput, a opet, i nakon n-tog slušanja otkrit ćete po nešto novo. Produkcija perfektna, kristalan sound, surround all around...

Roisin Murphy - Exploitation

7. Django Django - Born Under Saturn

Dosta im je dobar bio prvijenac pa sam sa nestrpljenjem iščekivao šta će bit sa drugijencem. Nisu me razočaralii kao ni Alt-J prošle godine.
Zapravo, ovaj im je album još bolji nego prvi. Višeglasje i dalje dominira u gotovo svim stvarima, ko da slušate Byrdse ili The Beach Boys, samo puno modernije i ispoliranije. I ovo možete pustiti da vam svira negdje u pozadini, sigurno će vam se svidit, kome se ne svidi, taj je bez sluha.

Django Django - First Light

6. John Grant - Grey Tickles, Black Pressure

Ovaj lik je genijalac, a na njega sam nabasao tek ove godine kad sam negdje pročitao da mu je Biggi Veira iz Gus Gus pomogao snimiti drugi album, Pale Green Ghosts. Kako obožavam Gus Gus, poslušam ja par stvari sa Pale Green Ghosts i padnem na guzicu. Ono, odvali me album totalno. Odmah skinem album, remek djelo. Probam i prvi album, dobar je, ali ni blizu ko PGG. Znači stvar je u Biggi Veiri.
Vidim, izlazi na jesen treći album, "Grey Tickles, Black Pressure", nema Biggija na njemu i skeptičan sam dosta, kad ono kurac!
Treći album dobar ko i drugi, možda i bolji. Ljudi, poslušajte John Granta, to je čovik koji ima šta za reć i silno je talentiran. Svidit će vam se i ako niste nešto ludi za elektronikom, to su jednostavno odlične stvari.

John Grant - Disappointing

5. Steven Wilson - Hand. Cannot. Erase.

Steven Wilson, čovjek koji je Porcupine Tree. Osoba za koju se prog bogovi iz sedamdesetih trgaju da im remasterira njihove bezvremenske albume. Najbolji frend Mikaela Akerfeldta. Definicija prog rocka dvadesetprvog stoljeća. I napravio novi solo album prošle godine. I kakav je?
Ukratko, jebe majku. Ako ste poslušali "The Raven Who Refused to Sing", njegov prethodni album iz 2012, onda znate šta možete očekivati od ovog albuma. I dobit ćete sve, virtuoznu svirku, epske momente, pjesme s pričom, emocijom, sve ono zbog čega neki prog smatraju prekrasnim, a drugi ga odbacuju kao preseravanje. Dobit ćete i neke nove momente jer Wilson nikad slijepo ne kopira matricu s prethodnog albuma, uvijek doda nešto novo i zanimljivo. Ako vam se da investirati nešto vremena u ozbiljnu glazbu, toplo preporučam kao i prethodnika.

Steven Wilson - Routine

4. Everything Everything - Get To Heaven

Treći album Everything Everithing mi nije sio na prvu loptu. Jako je dugačak, ima komplicirane stvari, pun je svega i izgleda nekako nabacano. Ali eto, prođe šest mjeseci i ispadne da sam ga poprilično slušao. Šta je još bolje, nakon nekog vremena navikneš se na svu tu količinu glazbe i brbljanja i skužiš da je Get To Heaven možda i bolji od svojeg prethodnika iako neće proći ni približno dobro kao Arc (to je prethodnik).

Everything Everything - No Reptiles

3. Noze - Come With Us

Kako sam na Noze naletio, ni sam ne znam. Mislim da mi je na njih skrenuo pažnju Tomica Šašek, ali nisam siguran. Uglavnom, otkad sam ih skužio, nikad ne prođe deset dana a da ne zavrtim  neki njihov album. Noze su dva luđaka iz Francuske (Belgije?) koji vole techno, house, vodvilj, Toma Waitsa, bugarsku narodnu glazbu, šansonu i sve ostalo što vole mladi. Njihov se izričaj ne može definirati, to treba čuti i osjetiti.
Na Come With Us su se malo primirili, snimili nekakvu chill glazbu koja je, kao i sve ostalo od njih, vrh vrhova. Ima i remiks album, sami su ga gazali, tu su mao plesnije verzije svih stvari, isplati se poslušti i to.

Noze - The Crab Dance

2. Faith No More - Sol Invictus

Faith No More, band moje mladosti. Angel Dust zakucan negdje u vrhu najboljih albuma uopće. Koncert u Zgrebu sredinom devedesetih teško razočaranje, toliko da sam do prije nekoliko godina u potpunosti izignorirao King For a Day i Album Of The Year. Tu sam omašku ispravio nedavno i
od tad nagovaram sve žive i mrtve koji su voljeli Angel Dust da poslušaju i ove albume iza.
I taman kad sam zavolio sve albume FNM, dođe vijest o reunionu. Najprije samo koncerti, a onda se krene šuškati i o novom albumu.
E sad, svi znamo kako je prošao Chinese Democracy, a ni live verzija Motherfuckera nije zvučala bogznakako. Na sreću, album je super. Ne traje predugo, 40 minuta, deset stvari, ima brzo, ima sporo, Patton urla, mrmlja, piva, ritam sekcija ubija,  ma ono, ako si metalac, slušaj, ako si indie, slušaj, ako voliš glazbu, slušaj najglasnije.

Faith No More - Separation Anxiety

1. Dječaci - Firma

Da ne bi ispalo da ne slušam domaću glazbu, slušam, itekako. Splitski rap i dalje vlada scenom. Nako drugog albuma KM napisao sam da mi se čini da Dječaci ne mogu napraviti tako dobar album(folder), ali sam se zajebo. Dječaci su napravili svoj, bez dileme, najbolji album do sad. To više nije samo hip-hop, to je puno više od hip-hopa. Glazbeno nikad nisu bili ni blizu ovome sad, to je vjerojatno Zonijeva zasluga, izgleda da lik sluša sve živo i mrtvo iako vjerujem da ni Vojko nije rigidan po pitanju utjecaja sa strane, a i Ivo je spominjao Royksopp još na prošlom albumu.
Bile starke su još uvik hit, Struja mi je baš legla, ali Antonio, Smeće i Yoko Ono je nešto šta niste mogli ni u snu zamislit i to su stvari koje pomiču granice očekivanog od Dječaka. I još da dodam, zadnja stvr "Ko bi reka" je sigurno u top 3 ičega šta su napravili do sad.
Kapa dolje za Dječake!

Dječaci - Shopping   (kako ovde Vojko repa, to nije normalno!)

P.S.

Tek sam nekidan poslušao Puscifer - Money Shot pa mi nije ušao na listu, a ušao bi 100% da sam prije došao do njega.

Nešto crveno

U ponoć će puknuti vatromet, rekla mu je. Romantično, pomislio je. A ona je samo prenosila činjenično stanje. Di ćeš za Novu? pitao ju je koji tjedan ranije. Radno, odgovorila je kratko. Nadajući se da će i on, njezina tiha patnja, ali ne i junak naše priče, "radno" s njom na zadatak. Ali Tiha Patnja imala je druge planove i bolji položaj u redakciji, onaj koji jamči pravo na doček Nove godine u privatnom aranžmanu. Daleko od rodilišta i predsjedničke svite koja će u prvim satima nove obići novorođenčad i njihove majke, daleko od Traume i Hitne pomoći kamo u pet do dvanaest pristižu polomljeni, mrtvi-pijani i oni spaljeni prskalicama i petardama... Tiha Patnja imala je druge planove.

Pogodilo ju je to. Posebno nakon one dvije cuge koje su popili u redakcijskom kafiću, nakon čega se njoj činilo da među njima ima nečega, a njemu - nije.

Junak Naše Priče i sam je nesretno zaljubljen, iako tu "nesreću" nerado prizna. Nada se da ovdje ima nečega. Pa kad Ona kaže - u ponoć će puknuti vatromet - on prepozna romantiku. I odluči... Pa ponudi... Mogao bih i ja s tobom. Ona se nasmije. Drago joj je. Nema smisla, ipak kaže, Nova godina je... Ma, u redu je, razuvjeri je on, tko još drži do dočeka... doda sugestivno i brk mu se smije od neočekivane sreće pred neočekivanim potencijalom Silvestrova na -8.

Probudila se prerano 31. prosinca, nervozna nekako od očekivanja i loše slutnje koja kaže: kakva je Stara godina, takva je cijela iduća... A na Staru godinu Ona se budi sama, Tiha Patnja u nečijem zagrljaju, u toplijim krajevima, tropima, pod palmom, a Ona je osuđena na Junaka Naše Priče, drago stvorenje, druga u nevolji, ali - nema tu kemije - kaže samoj sebi. Znala bi da nema kemije i da je netko u ponoć trgne iz sna (ne u novogodišnju ponoć, nego ponoć običnoga dana), pa će vjerojatno znati i večeras nakon što on, Junak, iz unutarnjeg džepa pernate jakne izvuče pjenušac-iznenađenje, kojem se Ona ne nada, iako ga očekuje.

Koliko je pošteno da potpiruje iskru koju je Junak Naše Priče umislio, iako ne laže ni ako kaže da ju je primijetio, ako je takva iskra od Tihe Patnje boli od ranog jutra zadnjeg dana ove godine u kojoj se toliko nadala da će je primijetiti... Razmišlja o tome u šest ujutro, pod tušem, dok joj se topla voda slijeva niz potiljak, preko leđa koja će večeras promrznuti na -8 i pod teškom skijaškom jaknom umjesto tanke satenske haljinice na bretele koju bi odjenula samo za Tihu Patnju, pa možda i na 8 ispod ništice. Zato će kosu strpati pod kapu, zamotati se u stari, vuneni šal, navući buce za duboku vodu, odluči, poništiti sebe kao ženu i s Junakom Naše Priče odraditi doček "radno", kako to kolege bez predumišljaja i odrađuju. U ponoć će ga poljubiti u obraz, stisnuti mu ruku i zaželjeti - svu sreću ovoga svijeta, ljubav (s nekom drugom), zdravlja i para. A on će konačno shvatiti da među njima nema ničega, osim onoga o čemu se ne razmišlja u samoći ispod popluna. Tako će učiniti, odlučna je Ona, ali crvene će gaće obući... Jer je praznovjerna.

I dok se on, Junak Naše Priče, bude pripremao za novogodišnju noć, ležao u kadi, grubim kamenom za pedikuru skidao staru kožu s pete, pa zaronio u mjehuriće s "dozom pačulija", smješkajući se samome sebi pod vodom, ona će ugasiti sva svjetla u stanu, leći na sofu i pokriti se tankom dekicom iz Konzuma, pa zaspati balaveći u dekorativni jastuk. Jer, dogovor je tek u devet... Sasvim dovoljno da se naspava. I da njemu tvrda koža s pete omekša.

On će odjenuti košulju i sako, i nove cipele od đavolje kože u kojima će se smrznuti, ali - nama veze. Pa će otvoriti parfem koji mu je mama poklonila za Božić. Mmmmm, fino - pomiriše. Obrijati se friško, namjestiti pomno frizuru, pogledati se dobro iskosa u kupaonskom ogledalu još orošenom od tople, mirisne kupke. A onda će flosati zube... To je bitno. Za svjež dah. Dok budu sjedili na tvrdim stolcima čekaonice u Petrovoj... Čekajući predsjednicu i budućeg premijera, i sve one koji bi u idućoj godini mogli biti važni. Za opću dobrobit.

Čudan su par. Ona "na zadatku", on na "dočeku Nove"; sjede u čekaonici, Ona zapisuje, on baca fore, Ona je tužna, on je raspoložen. Ali s njezinom tugom i njegovo raspoloženje pada. Kiflicu?, pita je, pa iz unutarnjeg džepa jakne (valjda onog u kojem nije pjenušac) vadi vrećicu s mekim pecivom od sira. Može, odgovara Ona. Kiflice su meke, pojela ih je već četiri, a i on je drag. Sućutan. Dođe joj da zaplače. Pa se nasmije.

Hoćeš da odemo do Trga u ponoć?, pita je. Ne znam, kaže Ona. U ponoć će puknuti vatromet, ponavlja on. Ona ne prepozna citat, pa on primijeti - nema nikoga. A ako bude?, pita Ona. Blizu smo..., kaže Junak Naše Priče. Ona kima. On joj dodaje šal i kaže - nema ni polomljenih - kao u šali. Nema, odgovara Ona, slomljenog srca. Nema prostrijelnih rana, nasmije se on. Nema, kratko odgovori Ona.

Idu prema Trgu. Hladno je. Čuje se muzika, petarde, žamor... Hladno je. On je uhvati za ruku. Ona mu dopusti. On je presretan. Ona je prazna. Pet je do dvanaest. Prolaze kod pošte u Jurišićevoj. Pružaju korak, kao da kasne... Njemu kuca srce. Ona je prazna. Stišće joj ruku.

Ona ima crvene gaće.

Baba Anka (kratko i bez sjete)

Baba Anka je bila dobra žena. I bila je izrazito darežljiva. Nije bila baka nego baba. Uopće, uloga "bake", koja podrazumijeva tetošenje unuka je kod nje izostala. I dobro da je tako. Da je bila drugačija i i "šući-mući", pojeo bi je Siverić u kojem je odrastala i živjela.

Nije ona bila mrgud. Dapače, bila je vrlo često nasmijana i imala je dobre, često i ironične, šale. Što bi se danas popularno reklo, imala je svoj đir.

Taj njezin đir je na momente bio vrlo teško shvatljiv. Recimo, bila je praktična katolkinja cijeli život, bila je potpuno razborita cijeli život, a svejedno su joj dvije najdraže pjesme bile "Da mi je biti morski pas" grupe Metak i "Kupit ću si top" od Bijelog Dugmeta.

S obzirom na to da je odrastala čuvajući ovce i krave, bila je pravi šampion u čobanskoj igri "Piljanje". Riječ je o igri s pet kamenčića, u kojoj igrač baca u zrak kamen, zatim uzima određeni broj kamenčića sa zemlje, dok je bačeni kamen u zraku, da bi na kraju uhvatio onaj kamen iz zraka. Nisam je uspio pobijedit nikad, a ona bi pobjedu svaki put proslavila žongliranjem s tri kamena, ili s dva kamena, ali jednom rukom.

Svakom od nas, njezinih unuka, davala je novaca. Uvijek potajno i sve do našeg zaposlenja. Otkad sam bio student sa državnom stipendijom u rangu njezine mirovine, pokušavao sam odbit, ali bi se ona naljutila i silom mi gurnula pare u ruku, uz komentar tipa "Uzmi, odnijo ga nesrića!" pri čemu je "nesrića" vrag, ali se njegovo ime ne spominje.

Vjerojatno svi pamtimo "babine kumpire", iako se radi o običnom krumpiru na salatu. Ona ih je znala narezat jako tanko, začinit ih kapulom, uljem i solju. Bili su za prste polizat i nikad nisam vidio tako nešto kod nekog drugog.

Volio sam i njezine "kumpire i jaja". Jednostavno spremljena hrana, pommes frites preliven kajganom. Tehnički, to sam jelo prvi put jeo kod njezine sestre, tete Mare, ali mi je baba to često spremala. Spremala mi je i "pamidore i jaja", iako nije voljela rajčice. Nedavno sam saznao da ih nikad nije ni probala, ali je svejedno imala čvrst stav o njima.

Uvijek sam volio "gra i manistru", iliti "pašta-fažol", ili grah s tjesteninom i to pennama. Kao i kod "kumpira i jaja", radi se o hrani koja je prilično jeftina, ali visoko kalorična. U doba kad su se težaci plaćali da rade u polju, takav ručak je bio uključen u cijenu.

Danas sam se sjetio "gra i manistre" i spremio je. Bilo je baš ukusno. Kad sam pojeo prvu žlicu, kao da sam čuo davno izgovorenu rečenicu svoje babe Anke, kako se smješka ispod crno-smeđeg rupca i govori: "Naš Jale voli težačku 'ranu!"

"Salonski" je turbofolk

Ne zanimaju me salonski ljevičari. Kao ni salonski desničari. Ne volim RH, SFRJ volim još manje. Veću nostalgiju imam za sutlijašem tete Krune. Malo je u njemu bilo "salonskog".

Kad pet tisuća ljudi, usred noći, otrči s ceste pa se zguri iza niskog raslinja, a na moje pitanje "Zar oni nas ne vide? Oni su vojska, smiju nam se", stari odgovori: "Ajde, šuti, molim te!", u tome nema ništa salonskog. Kad mi koju minutu kasnije dade sestru u ruke da je nosim, jer on ne može više, pa mi sruši iluziju i "odraste me" u sekundi, ni u tome nema ništa salonskog.

Mlađem je bratu osam i po godina i za ruku vodi mater kojoj su pukle šlape, pa se sad boji da ne ostane za nama. Nekvalitetne šlape iz Borova, nimalo salonske. Vozit ćemo se u kamionu koji smrdi po prasadi, bez svjetala, naivno... Kako salonski! Na radiju čuti da raketiraju Zagreb i mater će plakati u strahu za sina. Da ima, useknjivala bi se u svileni rupčić s monogramom - i to bi možda bilo salonski. Ovako nije.

Plakala je i za prijateljem Srbinom kad je ono odlazio u vojsku, kao što će plakati njegova mater kad prijeđe na suprotnu stranu jer se, nimalo salonski, ne vodi za onim što mu drugi kažu, nego govori: "Neću pucati na svoje" - prijatelje. Kako salonski! A onda će, par godina kasnije, sa sto maraka u džepu, otići u Italiju - jer mu ime previše podsjeća na pravoslavlje -  adresa: "luksuzna" telefonska govornica - kud ćeš boljeg salona!

Razmišljat će se tih godina o mijenjanju imena jer premala je žrtva prijeći Mađarsku, Srbiju, Bosnu za informaciju: "Dušo, tvoj ćaća je odavno umro" - prezime ti previše vuče prema Istoku, nimalo salonski!

A kako li je tek salonski bilo u Zagreb odlaziti brodom!!! Pa tamo poljubiti vrata bratove studentske sobe jer - u 12 ga minuta uče kako držati pušku, kako se pojaviti pred materom koja je netom pokopala nećaka, a sad sina gleda u uniformi i kaže: "To je tvoja odluka" - hrabro, ne i salonski!

Mršava je tih dana moja mater. Takvu šlank lijinu nijedna salonska dijeta ne može priskrbiti. Lijepo bi joj stajala, da se takve mukte dijele, kakva svečana haljina. Salonska.

A ja... Upitam kravetinu s faksa mogu li pogledati njenu narukvicu, jer istu sam takvu ljetos sebi kupila za rođendan, pa "samo da vidim", a kravetina (koja danas možda, ne znam, lijepi slike trobojnica na wall društvene mreže) koluta očima jer - njezina je ruka salonskija od moje. A pamet skučena da bi narukvicu skinula i dala je smrdljivoj izbjeglici, zapravo prognanici (razlika je samo u terminima). Meni iza leđa mnogi će spominjati Bežigrad (kao što danas pitaju za '91.), oni salonski franovivišnari koji znaju procijeniti kolika je tolerabilna količina padalina (metaka) po metru kvadratnom te godine.

Cimerica me pita: "Ankice, zašto ti svaki dan plačeš?" A ja ne mogu reći da je šest popodne i da je razlog Linda Šibenska i moj osjećaj da ovome nema kraja. Plakati zbog ljubavi bilo bi puno salonskije.

Salonska je bila i okraćala jakna koju sam dobila dotacijom (bez mjere), a sad je nosi moja prijateljica, kći zastavnika JNA, koja je manja, ali joj je isto hladno... Njezini će roditelji hodati na prstima da me ne probude kad, ono jednom, nakon nekog tuluma, prespavam kod nje. Obazrivo, salonski, kao da smo ista strana - što i jesmo. Ljudska.

I žao mi je one sebe, žao mi onih ljudi, žao mi zatvorenih salona, žao mi skloništa, kao što mi je žao svih prženih bajama na svijetu, nepojedenih zbog sirena kojima se zvukovi (još) ne prepoznaju. Žao mi je svih puknutih šlapa u kojima su nečije matere bježale pred silom, žao mi... Čak i ako je njihova "sila" prva počela. Žao mi je MIG-ova koji prelijeću Jarun, a još mi je više žao sestre koja se trza na njihov zvuk. Žao mi...

Jer da nije - ne bi noge moga ćaće koje "razminiravaju" zarasli teren oko kuće, što smo je brat i ja gledali s brda godinama prije, riskirale. Ali, taj su dan važnije od mozga...brže. Pa gaze putine i visoku travu, daleko od luksuznih salona u kojima, navodno, prognanici uživaju na račun države. Pa kad moj ćaća, kao osloboditelj (!), ušeta u foaje hotela, sjatit će se rulja oko recepcije (a ona je serijska oprema svih prognaničkih stanova, pa se djeca po privatnim kućama čude kad je nema), a on će u džepovima vojničkih hlača donijeti corpus delicti da je bio doma, ratni plijen po mjeri čovjeka: jedan slomljeni broš iz moje sobe, tri crno-bijele fotografije, i Laticu, lutku koju će naslijediti moja sestra. Ni u tome nema ništa salonskog.

Salonska je možda parada, salonski je možda i ovaj tekst. A možda ni jedno ni drugo. Ali, Oluja - ona sigurno nije bila salonska.

Zato danas čestitam praznik svojem tati. Koji nije sklanjao djecu, a za šankovima krojio politiku. Nego je bio hrabar. Čestitam mu praznik srcem, ponosno i bez predrasuda. Iz nekog ugodnog salona. S klimauređajem.   

Mastodon

Bio sam jučer na Mastodonu u Tvornici. Jebeno je bilo, materemi. To bi bilo ukratko, a sad ću vam detaljno objasnit zašto je koncert bio tako dobar.

1. Kad idete na koncert nekog benda, vrlo važan sastojak u kvaliteti koncerta leži u tome da im je posljednji album jako dobar i da su ga izdali unatrag maksimalno dvitri godine.

To je važilo za Metallicu, za Devina Townsenda, za Queens Of The Stone Age, a bome i za Mastodon. Zašto je to toliko važno? Pa za očekivat je da će masa stvari bit sa zadnjeg albuma, a ako je zadnji album sranje, ubit ćete se od dosade.

Zato ja Urbana nisam išao gledat zadnjih petnaestak godina sve do ove zime i, koliko sam čuo, nisam falio, a nisam falio ni zimus šta sam išao.

Nego Mastodon; zadnji album, Once More 'Round The Sun, činio je okosnicu koncerta šta mi je skroz odgovaralo jer je album baš po mom guštu. Čujem, neki pravovjerni metalci kažu da je album premekan. Ne bih znao; mislim, ako ti je bilo kakav Mastodon premekan onda si stvarno neki tvrdi lik.

2. Virtuoznost. Možemo mi srat koliko hoćemo, ali velika je razlika zna li bend svirat ili ne. A kako ovi piče, majke ti mile!

Znate ono kad ste na koncertu i sad ide neki tehnički zahtijevan dio, a vi dosta volite izvođača pa molite Boga da ne zajebe? (hmmm, izgleda da puno ljudi ne pozna taj osjećaj, to je valjda neki moj poremećaj)

E, pa to nema kod američkih bendova, barem ne kod onih koje sam ja gledao, a ovi su još za koplje iznad.

Brann Dailor, bubnjar je toliko dobar da sam se naginjao iza pojačala ne bi li mu vidio obje ruke i noge, nisam mogao vjerovat da netko može bit tako brutalan, a gledao sam Poederooyena prije dvije i pol godine.

Još i pjeva glavni vokal na stvari Motherload, živi Phil Collins!

Btw, pjevaju sva četvorica, od kojih trojica glavne vokale, šta me posebno impresioniralo jer nitko nije traljavio, ni glavni vokal, ni backovi.

Gitarska sola su bila besprijekorna, a ritmički su usvirani do ludila. Dobro, po pričama i hypeu, od njih manje nisam ni očekivao.

3. Flow. Koncert je trajao sat i po sa bisom. Za nekog prekratko, meni ne jer nije bilo nikakvih pauza, stvari su tekle ko mlijeko, a i žestoko je to sve skupa, ne može trajat tri ure.

Stvarno ne znam idu li ovi ljudi iz domaćih bendova na ovakve koncerte?

 - E, čekaj raštimala mi se gitara.

 - E, dodaj me malo u monitore.

 - E, sad će malo naš gost, Ibrica Jusić

 - E, sad ću malo drkat po nekom solou 15 minuta tako da mi ne kažu da je koncert trajao samo uru i po

Jučer nije bilo takvih sranja. Hindsu je pukla žica, zamijenili su je, nisi skoro ni primijetio. Znam, treba platit prateće osoblje, ali brate moj, hevi metal je ozbiljna stvar za koju se treba ozbiljno i pripremat.

4. Publika. Tko god kaže da ide na rock koncert samo da bi uživao u slušanju glazbe ili laže ili je lud u mozak. Ako ti je samo do slušanja glazbe, nabavi dobru opremu, zavali se doma i slušaj.

Na rock koncert ideš da bi bio u masi, da bi pjevao/skakao/plesao/tukao se?/ ili što li već, ali ta gomila oko tebe silno utječe na kvalitetu koncerta. A ekipa jučer je bila na visini zadatka.

Često mi je padalo na pamet kako su mi koncerti na koje sam putovao ostali upečatljiviji nego koncerti koji su mi bili pod nosom. Ali dio magije i jest u tome da voliš neki band i da hodočastiš na koncert.

To je ko uspoređivat odlazak pješke na Veliku Gospu u Sinj sa nekom običnom ponoćkom. Neusporedivo? Dakako da je neusporedivo!

E jučer je bilo pun kua ljudi koji su došli sa strane pa i izdaleka, dakle hodočasnika koji su sa sobom u Tvornicu unijeli i taj svoj silni entuzijazam.

To se osjetilo već na prvoj stvari i bilo je prisutno u zraku cijelo vrijeme. Gušt je kad prestaneš gledat na stejdž i gledaš ljude oko sebe koji su svi nasmijani/uživljeni, kuže glazbu i vole Mastodon.

Kad dosegneš status da imaš takvu publiku, onda znaš da si postigao nešto u životu.

Jako su mi bitni koncerti bendova koje volim.

Kad su loši, kao što je bio, na primjer, Faith No More devedestih, onda ih znam prestat slušat po deset godina, toliko mi se ogade. (Vidiš, vidiš, od prošlog lita nisam ni jednom pustio Letu Štuke)

Kad su dobri, onda ih vrtim ko lud još danima ili tjednima nakon koncerta.

A kad stvarno rasture, onda o njima pišem na blogu.

Hunter (nije bila jučer, jebiga)

"Sitno poduzetništvo": privatnici kojima nitko ne diše za vratom

Individualno savjetovanje na Zavodu za zapošljavanje zanimljivo je iskustvo. Nadobudni nezaposleni, potpuni nevježa, mogao bi se ponadati kakvom poslu, profesionalnoj orijentaciji ili strategiji kako da se što prije izbavi iz evidencije u kojoj je trenutačno više od 37 tisuća ljudi, naspram oko 14 tisuća radnih mjesta u ponudi. No, prekaljenom tražitelju posla jasno je da je savjetni-k/-ca ondje samo s jednim ciljem - da zadrži poziciju s one strane stola, umjesto da se preseli na ovu.

Kako vjerujem da svaki čovjek ima barem jedan talent, vjerujem i u komparativne prednosti pojedinca. Zašto se, ako je tako, nezaposleni ne pobrinu sami za sebe?

Prije nego što osoba s idejom pokrene biznis, jer iza svake usluge mora stajati firma ili obrt, država je već bacila oko na "svoj dio kolača". Razumljivo je da ne može tko se sjeti držati instrukcije, radionice kreativnog pisanja, raditi s djecom, zatim osobnim automobilom razvoziti ljude naokolo, ugrađivati prozore i vrata, popravljati instalacije ili peći kolače za svadbe, jer postoje pravila tko je za što kvalificiran. No, to što imate završen studij pedagoškog smjera, niste kažnjavani, imate vozačku dozvolu ili ste, do umirovljenja, bili šefica restoranske kuhinje... - državi ni izbliza nije dovoljno.

Umjesto toga, otvara se nekoliko opcija: jedna je da provedete par mjeseci prikupljajući papire za registriranje firme ili obrta, čekate u beskonačnim redovima, birate ime (po mogućnosti hrvatsko i ono koje nije zauzeto), predate papire, birate novo ime (jer su vas odbili), proslavite što ste postali hrvatski poduzetnik (zasad bez zarade), odvojite mjesečni iznos za knjigovođu, za samoga sebe osigurate 1200 kuna doprinosa, izdvajate novac za porez... I sve to uz iznimno nesigurne prihode, jer - što biste htjeli, tek ste počeli?!

Druga je opcija rad na crno. Za nju će se odlučiti oni hrabriji, nadajući se da će država ionako progledati kroz prste kad je o neprijavljenim poslovima riječ (a koji se javno oglašavaju). No, rad s djecom ili u grupama u tom slučaju pada u vodu jer - što više ljudi pristaje na plaćanje bez računa, to je vjerojatnost da vas kazne veća. Zato mnogi, opravdano, od toga strahuju. Štreberski.

Srećom, postoji i treća opcija - ona da fino svaka "do četiri tjedna" obnovite članstvo na Zavodu za zapošljavanje i čekate da vam posao padne s neba. Beskonačno. Alternativno, da živite od mirovine k'o bubreg... na suhom. Još malo.

Možda je prenadobudno povjerovati u scenarij po kojem umirovljena kuharica priprema kolače za svadbe, tople obroke za (pre)zaposlene susjede i tako zarađuje dodatak na mirovinu, a susjedi se dobro hrane, jer spravljanje hrane uključuje strogu regulativu... A nitko se ne nada galantnoj gesti države koja bi o vlastitom trošku (zapravo trošku poreznih obveznika) poslala inspekciju i utvrdila higijenske uvjete kuhinje na terenu. Barem dok se biznis ne uhoda. I to zato što želi da njezini građani kvalitetno žive.

Jednako tako, kad bi se nezaposlenom profesoru dopustilo da privatno podučava osnovce ili srednjoškolce, on bi zaradu potrošio u trgovini (i ondje platio PDV), mjesečni iznos koji dobije moglo bi se limitirati, subvencionirati ili osloboditi poreza dok god se ubraja u "sitno poduzetništvo", ali - država bi ostala "kratkih rukava". Umjesto toga, postojećim pristupom, ona se predbilježila za fiktivnu dobit koje ionako neće biti jer je profesor demotiviran i cijene usluge trebale bi skočiti da bi program alternativan školskom bio isplativ njemu, ali ne i roditeljima koji ga plaćaju. Previše je to muke za jadan ili nikakav profit. Zbog toga sve karike u lancu odustaju od projekta. Osim burze rada. Ona je postojana. Za razliku od našeg samopouzdanja koje, dokazano je, s neaktivnošću pada.

Jer ma koliko ljudi bili puni ideja, sustav ih može demotivirati. Bez kategorije "sitnog", minimalno profitabilnog poduzetništva, Hrvatska ostaje jadna, gladna, a njezin podmladak uskraćen za dodatnu naobrazbu. Ali zato s velikim strahom od nezaposlenosti i sve jačom potrebom da se "pomiri sa sudbinom", čak i kad razmišlja o vlastitim afinitetima i budućem zvanju. Od Zemlje Znanja još malo i neće nam ostati ni Z. A kamoli dva. Mi se bavimo važnijim stvarima. Uz nemoguća pravila.