Kasnije ti te novce uzmeš od banke, ako budeš sretne ruke. Jer ako svi, koji dobijaju plaću u toj banci, posegnu istovremeno za parama, onda nećete ništa dobit, i jedino se možete nadat tome da će država sanirat banku ili da će vam isplatit tu neku garantiranu svotu novaca.
Ako je nekom ovaj sistem normalan, nek odmah prestane čitat ovaj tekst.
Hrvatska
Dogodilo se tako, ima desetak godina, da ne provjeravam točno, kako su ljudi krenuli masovno posezat za svojim parama u spomenute institucije, ponukani panikom izazvanom globalnom ekonomskom krizom, i tako izazivali ekonomsku krizu i paniku. Ja sam, savjestan, kako i priliči budali, ostavio svoje novce u svojoj banci, i preživio. I ja i ušteđevina.
U znak zahvalnosti i ukazano im povjerenje, banka mi je ponudila mnoge svoje "proizvode". Točno ništa od onog što mi koristi i točno ništa od toga nisam prihvatio.
Ima tome i više od desetak godina, da koristim internetsko bankarstvo pa račune plaćam preko interneta, kao i svatko tko je čuo i za račune i za internet.
Ima tome koja godinica, da je spomenuta banka, rečeni PBZ, bez mog pristanka, odlučio na moj tekući račun nabacit novi sloj sigurnosti i tako za pojedina plaćanja tražit da putem SMS-a potvrdim nakanu plaćanja.
Ima tome par mjeseci, da sam, skupa s provjereno boljom polovicom, odlučio odselit u Irsku, pa mi se učinilo zgodnim da vežem račun za novi broj mobitela. Rekli su mi, mrtvo 'ladno, da broj mobitela mogu promijeniti samo dolaskom osobno na njihov šalter.
Baš zgodno. Toliko zgodno da sam jedva čekao da hrvatsku banku zamijenim irskom.
Da sam u tom trenutku znao kako ću se nasadit...
Irska
Odlučim ja tako otvorit račun u irskoj banci, maštovitog naziva Bank of Ireland. Uputim se u jednu od njihovih poslovnica, gdje me na šalteru dočeka neka žena koja izgleda ko ona curica iz Intervjua s vampirom, ali ima ravnu kosu. Hladno mi odgovori da joj za taj račun trebaju stanoviti dokumenti dokaza o tome da plaćam račune na novoj adresi, koji se inače plaćaju preko bankovnog računa, što nas dovodi do problema rekurzije, ili za manje gikovsko čitateljstvo - problem psa koji sam liže svoja jaja. Potišten sam otišao u firmu radit, jer je bio radni dan.
Kako radim u firmi koja ima potpisan jatački ugovor s rečenom bankom, šef je brzo dogovorio otvaranje mog računa i ja sam se vratio u njihovu poslovnicu. Od tamo sam se, lakoćom koja zapanjuje, vratio na vlastito radno mjesto, uz poruku šefu da iz Amerike, gdje je sjedište firme, naruči pismo preporuke s naznačenom mojom adresom stanovanja, pa će mi ovi otvorit račun.
Aj dobro, dođe pismo, i meni stanovita zaposlenica banke, otvori račun.
U ovom trenutku valja napomenuti da sam u nastavku priče bio više puta upitan za ime te osobe, ali se nikako ne mogu sjetiti njezinog imena. Ako ste ikad pričali s rođenim Dablinčaninom, to vas neće začuditi. Naime, oni doslovno za svaku izgovorenu riječ odjedanput istresu sve suglasnike, a kažu i neki samoglasnik, koji se bez četri umlauta ne da dočarat.
Dakle, žena se zvala nešto kao Sharon, ali nije.
Kaže meni, tako, Sharon, da će mi kroz 5-7 radnih dana na kućnu adresu doć dva pisma. Jedno s PIN-om, a drugo s karticom. Upita me želim li beskontaktnu karticu, na što joj odgovorim potvrdno, jer me je PBZ na to naučio.
Prođe 15 radnih dana, ništa od pisma na mojoj adresi (ne boj se, oni šta traže novaca, od struje, vode pa do TV-pretplate, bez problema nađu moju adresu) pa se uputim u tu poslovnicu. Tamo me dočeka ona cura iz Intervjua s vampirom i ladno mi kaže da mi je netko ukrao karticu ili je izgubljena. Kažem joj da mi to baš ne odgovara poslovnu polisiju pa da ona izvoli nešto napravit po tom pitanju. U to ona poništi poslanu karticu i naruči mi slanje nove, koja će doć za 5-7 radnih dana.
Prođe novih 10 radnih dana, nijedna od dvije kartice nije stigla, pa se opet uputim u poslovnicu. Tamo ona vampirka, nas dvoj' smo već na "A ti?"/"A dobroj'!", kaže da mi je kartica izgubljena ili ukradena, ponovo je poništi i pošalje novu. Treću, unatoč mojoj molbi da je meni nije teško osobno podić na njihovom šalteru. Nije im to u poslovnom modelu, veli.
U ovom trenutku, u najgorem slučaju, dublinskim ulicama teturaju dvije pijančine s mojim karticama na beskontaktno plaćanje, koje ovi idioti iz banke nisu poništili. Svakodnevno provjeravam stanje računa na mobitelu, a treba mi i sjest prva plaća, što me čini, ajmo reć, nervoznim.
Za tri dana, u sred radnog vremena, dobijam SMS, rekao bih prijeteći SMS, koji mi daje ovakve instrukcije:
"Mi smo Bank of Ireland. Nismo ti mogli dostavi karticu jer ti ne valja adresa. Da si se odmah pojavio na našoj internetskoj stranici, i dao nam pravu adresu, ili ćemo obustavit suradnju s tobom. A mogli bismo ti i kakav križ zapalit ispred rodne kuće."
Odem na stranicu, upišem adresu, i dočeka me poruka da će, u svrhu promjene adrese, poslat meni neko pismo, koje ću im ja morat vratit, pa ćemo dalje razgovarat.
Krene mi para na uši i totalno popizdim. Počnem urlat sve riječi s fusnota hrvatskog vokabulara, te anatomiju, te članove obitelji, ovi šta rade blizu mene počeli šutit i gledat ravno u monitore, a Bugarin sa stola do rikavat od smijeha. Suza mu u ćošku oka zaiskrila od nostalgije.
Za pet minuta se nacrtam u Bank of Ireland i tamo naiđem na neku, do sada nepoznatu, osobu.
"I want to talk to Sharon, or something."
"She is Sh@r€n. Why do you need her?"
Objasnim, prilično bijesno, i neartikulirano, pa se ova gospođa uputi prema nekim vratima, kroz koja, za koji trenutak, izađu Sharon i ona cura iz Intervjua s vampirom, svaka nosi po malu kanticu od jupola i na kanticama piše da treba pomagat starim ljudima. U prolazu kažu da meni, naprotiv, nema pomoći i odu ća.
Nazovem službu za korisnike, ljut ko ovca. Lik mi kaže da se ispričava zbog sranja koje su napravili i da će me netko nazvat za par minuta.
I nazove me neka žena, ugodna glasa, ter mi obeća da će staru karticu - poništit. A da će mi novu poslat na adresu. S tim da mi kaže da mogu koristit DOSADAŠNJI PIN!!!
Kažem joj da NEMAM DOSADAŠNJI PIN JER SU NESPOSOBNI ZA IŠTA MI POSLAT, na što ona kaže da je sve ok i da će mi onda poslat i PIN.
OK, kako već pretpostavljate, taj dan dođem kući, otvorim sandučić i tamo me dočeka - PIN.
E, u ovom trenutku sam potpuno uvjeren da će mi doć i poništena kartica. Moja žena me, s obzirom na to da pripada klasi "optimist", uvjerava da će mi doć nova kartica jer su mi to sigurno odlučili ekspresno poslat. Moš mislit, Bank of Ireland ni na zahod ne trči ekspresno. Nazovem službu za korisnike, a tamo mi neki lik, s teškim dablinškim naglaskom, ponudi hrpetinu suglasnika i samoglasnika. Nakon bezuspješne partije Scrabblea, nisam dešifrirao što mi govori, osim da je kartica na putu.
U ponedjeljak mi dođe kartica. Provjerim na službi za korisnike - to je ona poništena. Jedna od prve tri.
I tako, na kraju balade, jutros mi stigne prava kartica, neponištena i aktivna. Točno mjesec i po, nakon što sam otvorio račun. Valja napomenut da PIN nisu poslali, ali imam sreću da vrijedi onaj od treće kartice.
Ako su već stavili majmune da barataju mojim parama, mogli su se isprsit pa stavit one zdrave, koji nisu zaraženi zika virusom.
Kud ih je država sanirala...
