Enjoy the Silence

Oni koji su više puta nabasali na ovaj blog, znaju da ga piše nas četvero i da smo dvojica braće i dvije sestre. Odrasli smo u okolini u kojoj se dosta pričalo o emocijama (respect), dosta se poticalo izražavanje emocija (respect), a dosta su se i procjenjivale tuđe emocije i katakter, čak i kad te nitko ne pita za mišljenje o njima (not so much respect, ali dobro, bilo je iz ok namjere).
Tako ja, npr., cijeli život znam da sam užasno ekstrovertirana i društvena osoba, koja se ničega ne boji, ne srami se i vrlo ju je teško povrijediti jer je totalno vesela i ok sama sa sobom i ne previše podložna tome da je brine mišljenje drugih ljudi. K tome, jako sam samouvjerena, do razine bahatosti i zato je poželjno što češće mi skretat pozornost na to kako "nisam najpametnija i najbolja u svemiru" jer očigledno to mislim za sebe.
Osim što je istina dosta drukčija, ako ne i sasvim (nije sasvim, ali imam svojih trenutaka).

Da sad ne bih analizirala samu sebe previše jer niti to mogu sažeto, niti imam ikakvu želju, volju ili potrebu za razgovorom o tome kakva sam, fokusirat ću se samo na ovu tešku zabludu o mojoj društvenosti.

Ja uopće nisam društvena.
Ta činjenica da poznajem - i volim - puno ljudi, nema nikakve veze s tim koliko i kako s njima želim provodit vrijeme. Primjerice, najdraže mi je s ljudima provodit vrijeme tako da se prave da me nema ili da se ja pravim da njih nema 90% tog vremena koje provodimo zajedno. Tu su iznimka ljudi koji eto baš slučajno vole iste stvari koje volim i ja, a da te stvari nisu čitanje, gledanje serije ili nešto treće što uopće ne uključuje druge ljude. Što sam starija, više me umaraju duga sjedenja na kavama ili nedajbože izlasci, a shvatila sam da su mi i prije te stvari bile toliko super jer sam bila ovisna o cigaretama, a kad sam sama, čitam i gledam serije, uz što mi pljuga ne ide.
Evo priznat ću: ako ne pušim, kafić mi UŽASNO brzo postane dosadan. Stvarno jako brzo. Jer...je, dosadan je, budimo realni. Konzumacija onoga što jako voliš, a nisi smio kao dijete, je to što kafanu čini zabavnom.

K tome - što sam starija, i ljudi su mi sve dosadniji. Ovi koje sam već stekla i zavoljela i/ili koji, ponavljam, jako vole isto što i ja (istu muziku, razgovore o idejama, aikido ili druženje bez druženja, primjerice tako da svi čitamo), oni su mi dobri, ali apsolutno nemam želju stjecati nove ljude. Čak sam možda mislila da imam, ali kad upoznam ljude bolje, vidim da ili točno takve već imam i ne trebaju mi duplići, ili ih nemam, i to s jako dobrim razlogom, primjerice - ludi su ko kurac i ne trebaju mi, kako mi ni dosad nisu trebali.

Misleći da sam društvena, godinama sam, kad bih skužila da mi ljudi ne pašu, pokušavala svejedno "davati im priliku" (ne'š ti nagrade - prilika koja dolazi od mene!), a sve zato što, da podsjetim, nisam ni toliko samouvjerena pa sam rezonirala: gle, sigurno se ljudi s tobom druže iz samilosti i altruizma jer, tko bi se s tobom družio i zbog čega drugoga? Dakle, Barbara, ljudi ti daju priliku, usprkos tvojim manama, pa daj i ti njima.
Budi dobra.
Napravi čokoladni kolač zloj susjedi.
Dejtaj ovog debila.
Budi dobra frendica ženi koja ti je upravo pred širokim auditorijem rekla da imaš brkove.
Jer sigurno i svi oni žele tvoju blizinu IAKO si nezanimljiva, ružna, loša u krevetu, vrlo često drska i, pod određenim svjetlom, imaš brkove.

Tako sam rezonirala, bila sam mlada i jela govna i činila višestruku štetu, samoj sebi uporno se družeći s ljudima koji mi ne pašu, a i njima samima jer sam ih sve ostavila s ogromnim upitnikom iznad glave jednom kad mi se više nije dalo glumiti.
Daleko od toga da mi nije drago što sam nekim ljudima pružila šansu, jednako rezonirajući jer su se stvarno pokazali izvrsnim osobama.
No, sad bi bilo dosta.

Ovaj sam vikend sama doma. I provela sam subotu i pola petka prekrasno, više-manje u društvu sebe same. Nimalo usamljena. Ok, imam još cijelu nedjelu da to pokvarim, ali odavno nisam ovoliko bila sama i super mi je.
A rekli mi da sam društvena!

Evo sada jednog brzopoteznog popisa apsurdnih situacija iz mojega života koje će samo neki razumjeti (i ti "neki" su mi vjerojatno najbolji prijatelji i obitelj):

1)U osnovnoj sam školi najviše voljela sjediti sama, što mi je dosta često polazilo za rukom jer ionako nitko nije htio sjedit sa mnom. U srednjoj sam sjedila s Valom koja je također u osnovnoj sjedila sama pa smo se tu nekako našle. Kad sam na faksu mrtvo ozbiljno izjavila da je "nešto kao kad u školi možeš sjedit sam, a to ionako najviše voliš", Katja me pogledala u čudu i rekla "ne, jebote, voliš sjedit s najboljim frendom ili frendicom - Tomić, šta ne valja s tobom?"

2)S prvim dečkom s kojim sam spavala, imala sam izvanredan režim, a taj je bio da njegovog cimera nikad nije bilo u sobi. Onda bismo, kad bismo konačno željeli spavati, legli svatko u svoj krevet i siti se naspavali, bez da itko visi s kreveta ili je otkriven. Ljudi su se zgražali. Nama je bilo sjajno.

3)Nedavno sam bila na nekoj kavi na kojoj su ljudi s kojima sam bila na kavi razgovarali o psima, što me otprilike uopće ne zanima (nikad nisam imala ljubimca, što ne znači da neću, ali me tuđi uopće ne zanimaju). Kad je razgovor potrajao više od 15 minuta, izvadila sam mobitel i počela čitat. Oprali me zbog bezobrazluka, uz komentar "mogla si reći - oprostite, možemo li sad o nečemk drugom osim o psima". Needless to say, nikad više s njima nisam otišla na kavu.

4)Nedavno sam počela ići na jogu. Pita me jedna draga osoba na koliko sam sati bila, kažem ja - na pet.
"O, pa onda si već tamo stekla neke prijatelje?"
"Pa ne..."
(Blank face)
"Mislim...nisam stekla ni neprijatelje..."
(Blanker face)
"Hoću reći - da sad nekog sretnem s joge na ulici, vjerojatno bih mu rekla 'bok', ali to je to otprilike."
"Pa zašto, baš je lijepo na takvim aktivnostima steći prijatelje."
"Ali ja već imam puno prijatelja."
(Blankest face)

5)"Ej, u kojem smjeru ideš?"
Tu ja pokušam pogodit u kojem smjeru osoba ide pa da mogu lagat da ja idem u drugom. I uvijek pogodim! Ha!

6)"Ideš doma?"
"Aha."
"Hoćeš da te bacim?"
"A di si parkirala?"
"Tu i tu."
"Aha, to je 20 minuta pješke odavde...sori, ne da mi se toliko hodat."
"Pa trebaš se gibat malo..."
"Ma nije problem u gibanju, nego mi se uopće ne da sad razgovarat 20 plus minuta."
Tu skužim da se osoba uvrijedila i bude mi žao, ali ne dovoljno.

7)Naime, trudna sam. Ako netko nije znao.
I nedavno sam išla na neki pregled u Petrovu. Nakon sat i po u čekaonici i razgovora ni o čemu s nekom curom, kaže ona meni: "Hoćemo na kavu poslije?"
"Poslije čega?"
"Poslije doktora."
Tu ja budem presretna što mogu, bez laganja ili brutaljenja, reći savršeno praktičnu istinu:"Joj, sori, moram na posao."

I tako.
Uglavnom, skužila sam da nekonstrukivna druženja preferiraju ljudi bez hobija, kojima drugi ljudi trebaju zato što se ne znaju sami zabaviti i ne pada mi na pamet više iz pristojnosti piti kavu i sa kim, samo zato što unaprijed pretpostsvljam da su i ti ljudi meni napravili neku uslugu, a da ja uopće ne znam koju.
I fakat, ako si obostrano nedostajete, život će vas već spojiti pa ćete se viđat češće, a ako nije obostrano, onda stvarno nema smisla forsirsti (posebice ne samo

zato što su ti jednom davno utuvili u glavu da si užasno ekstrovertirana i društvena osoba).

Berba 2016

Godine iđu, lete ko minute, šta bi reka Rajko, pa tako prođe i 2016 i opet berba pa krenimo:

10. Rolo - Rolo

Opet neki splićani, za ove baš niko nije čuo, ne znam ni sam kako sam na njih nabasao. Trojica ih je, čuo sam samo za Karla Kazinotija, svirao je u Leut Magnetiku, provjerio sam.
Album na bandcampu im košta dolar, isprsio sam se i nisam požalio. Legao mi je super prošlo lito, vrtio mi se često u autu, dici se također svidio.
To vam je neka lagana elektronika sa glasovima provučenim kroz vokoder (valjda se to tako zove) jako pitko i šta je najbitnije, ne dosadi; još uvijek ga s guštom poslušam.

Rolo - Splito

9. James Blake - The Colour In Anything

Taj mi je već bio u berbi 2013 sa albumom 'Overgrown'. Čovjek se drži svog stila elektronike bez beata, sa sporim, čudnim melodijama i crooning glasom.
Meni je super, definitivno nije za svačiji ukus. Btw, James Blake se sprijateljio sa još jednim čudakom, Justinom Vernonom koji radi pod monikerom Bon Iver. I Bon Iver ima novi album "22, A Million" koji mi nekako nije ušao u top 10, što ne znači da ne valja, dapače jako se dobro slaže sa "The Colour In Anything".

James Blake - I Need A Forest Fire

8. Gojira - Magma

Baš me nešto u zadnjih par godina primio taj prog metal i ne pušta. Super žanr, ima miljardu bandova, svi sviraju ko maniti i izmišljaju nove glazbene rebuse. Nerdy do jaja.

Ovo su francuzi, dosta poznati u prog metal krugovima, album im je ispeglan do daske, precizni su (bubnjar je čudo), a nisu dosadni.
Vokal/gitarist i bubnjar su braća. Umrla im je mater prije godinu dana pa je album nekako mračan, ali meni to nikad nije smetalo. Mislim da bi se Magma mogla svidit ljudima koji briju na klasičnu glazbu, ali možda sam u totalnom ofsajdu šta se toga tiče. Metalcima toplo preporučam, ostalima ne baš.

Gojira - Silvera

7. Let 3 - Angela Merkel sere

Scrobbler kaže da mi je ovo sedmi najslušaniji album u 2016. Ne znam, nisam ga pustio nijedamput u zadnjih 6 mjeseci, bio mi je jako zabavan na prvu loptu, a onda mi je naglo dosadio. Album nije sranje, ali nije ni blizu Bombardiranju, a Jedinu nećemo ni spominjati. Zapravo, mogli bismo reći da je ovo ogledni primjer kako se kad radiš muziku/knjigu nije dobro upetljavati u dnevnu politiku jer postaneš passe prije nego li te ljudi počnu konzumirati. Tko bi rekao da će numera "Kurac Marko" zvučati tako promašeno za manje od godinu dana? Ne znam, sve se bojim da je to to šta se tiče Leta 3 (i Ramba Amadeusa, kojemu je zadnji album totalni promašaj)

Let 3 - Mazi

6. Roisin Murphy - Take Her Up To Monto

Nakon Jamesa Blakea, evo i povratnice iz prošlogodišnje berbe. Samo godinu dana nakon "Hairless Toys" Roisin nas gađa u glavu novim albumom. I to kakvim?! "Take Her Up To Monto" nije nikakav "Hairless Toys 2", zvuk na novom albumu puno je eksperimentalniji i ljubitelji Moloko zvuka mogli bi se iznenaditi. Mene je ovakav razvoj situacije jako razveselio, mislim da ću ovaj posljednji album u konačnici slušati više nego prethodnika.

Roisin Murphy - Ten Miles High

5. Devin Townsend Project - Transcendence

Neumorni Devin opet jaše! Odmorio se malo kroz 2015 nakon hiperproduktivne dvijeičetrnaeste (jedan dupli album i jedan obićni) i nagradio nas bombastičnim transcendentnim albumom. Zvuk dosta sliči na Epicloud iz 2012, ali mi je nekako puniji i dorađeniji. Da stvar bude još bolja, eto nama Devina opet u tvornici 14.02, ovaj put sa sa BTBAM i Leprous. Veselim se Transcendenceu uživo!

Devin Townsend Project - Stormbending

4. Opeth - Sorceress

Ko god je sa mnom pričao o glazbi u zadnje vrijema, zna da sam totalno ispalio na ove šveđane. Sad već bivši metalci, uhvatili su se prog rock ostavštine već treći album za redom i to rade odlično. Sorceress donosi pomak u odnosu na Pale Communion, ali ne i revolucionarnu razliku. Tko je volio Pale Communion, volit će i Sorceress, štovatelji ranijeg opusa i mrzitelji prog rock faze neće re preobratiti.

Meni je album cool, jako mi je dobro legao u cjelokupni Opeth katalog, ali moram priznati da bi volio da me idućim albumom Opeth ponovo iznenadi nekim neočekivanim zaokretom.

Opeth - Era

3. Radiohead - A Moon Shaped Pool

Kad Radiohead objavi novi album to je kao kad J.K. Rowling objavi novi roman. Nitko ne može poslušati/pročitati novi uradak bez opterećenosti prethodnim djelima. JK Rowling se pokušala boriti protiv toga tako šta je prvi krimić izdala pod pseudonimom i trik joj je poprilično upalio. Radiohead to ne mogu jer Yorke ima glas kojeg ne možeš promašiti, a nije baš ni da bi se Greenwoodova gitara mogla sakriti. Bilo kako bilo, ljudi se jebeno dobro nose s teretom slave, još uvijek znaju napraviti hype oko albuma, a album je ono... jebiga, to je remek djelo jer tako to radi Radiohead i hejteri im mogu popušit.
Meni je bolji i od TKOL i od In Rainbows, ali to na kraju krajeva nije ni bitno, bitno je da se oni nisu umorili, da ne otraljavaju posao i da me svakih par godina nastave oduševljavati. Najveći i najznačajniji živući bend, bez konkurencije!

Radiohead - The Numbers

2. Valentino Bošković - Marsovska listina

A evo i daleko najvećeg otkrića ove godine. Nisam ni čuo za prvi EP, VSSR pa kad me Mario početkom rujna potrefio sa linkom na pymbylymby, u čudu sam se pitao "koji je ovo kua"?

Valentino je mješavina Pink Floyda, Bowiea, Aira i Novih Fosila s tim da su trippy do ibera i da ih triba poslušati pažljivo više puta ne bi li pohvatali sve blipove, rime i raznorazne reference. Valentino pivo po Broški, ma ih ja sve razumin, jer son živi u Pučišća četiri godine. Ne mogu se dovoljno nadiviti ovom uratku i sad bih vjerojatno trebao malo kenjati o tome kako je prava šteta šta nisu prepoznati, ali mislim da su prepoznati, sve se više o njima priča, na raznim indie portalima osvajaju nagradu za domaći album godine (po meni, niko im nije ni blizu) i ne vjerujem da će odoljeti u naumu da prvi živi nastup odrade tek na Vidovoj Gori 2046.

Valentino Bošković - 10645 Brač

1. David Bowie - Blackstar

Fališ mi još uvik

David Bowie - Blackstar

Borić

Da odmah na početku naglasim:
Ja nisam baš od blagdana. Ne volim ni Božić ni Novu godinu i najdraži od kompletne niske pripadajućih blagdana su mi Tri kralja (neće baštone).

Irci su skroz blesavi za Božićem. Kod njih to nije samo centralni dio godine, nego bolji dio smisla njihovih života općenito. Ne znam s duhovne strane, ali potrošački prione već sredinom studenog i ne puštaju do početka siječnja.

Počne tako blagdansko ludilo i Irena donese  u naš skromni stančić nekakav božićni ukras za na vrata. Diskretno, neupadljivo, ali mi prilično dade do znanja da joj pomisao na božićno kićenje bora nije mrska. To mi dade ideju da je iznenadim time što ću, u vlastitoj organizaciji, okitit bor jednog dana dok ona bude na poslu.

I sve ja tako organiziram. Odem kupit ukrase u Dealz (iliti sve po euro i po), kupim da ne pofali i lampica i zadovoljno odem doma. Spremim ukrase u kufer, budući da znam da tamo neće gledat. Umjetni borovi su bolesno skupi, a i treba ih skladištiti, što nam nije jednostavno, tako da odem na internet i naručim, na stranici specijaliziranoj za prodaju i dostavu pravih božićnih stabala, borić visine 5 stopa (metar i po). Naručim i stalak, za koji kažu da ima 8 vijaka koji drže bor i zdjelu za nadolijevanje vode,

Kako se radi o malom boriću, pripremim mu jedan stolić, koji ne koristimo, da mu doda na visinu, i naručim dostavu za srijedu od 17 do 22, budući da Irena radi popodnevnu smjenu...
 

Dostava stigne oko 9. Lik mi kaže da sađem ispred zgrade, jer da on ne nosi uza stepenice. Na tečnom irskom engleskom (o kojem sam već imao tiradu) mi objasni da je ovaj bor, koji mi je dostavio, visok 6 stopa (oko 180 cm), ali da mi ga neće ekstra naplatit. Pored toga, stalak za bor ima jedan, a ne 8 vijaka.
S obzirom na to da sam bio u priličnoj gužvi, uzmem ponuđeno i odteglim to stablo na prvi kat.
Ovdje valja napomenuti da stablo nije imalo 6, nego 8 stopa, 240 cm, što je oko metar više nego što sam planirao.
Namontiram ja taj stalak na stablo, odrežem stablu trijest centi s glave, jer inače ne stane po vertikali u dnevni boravak i maknem onu mrežicu koja stoji oko njega u svrhu transporta. Sa sjetom pomislim na stolić koji mu je trebao dodat na visinu.
Kad se to razgranalo! Matere ti, zaklonilo mi pola televizora, a u meni probudilo instinkt lovca i sakupljača istovremeno! Odlučim mu potkresat grane jer logistika u dnevnom boravku pati u suprotnom, i to ozbiljno. Tokom kresanja grana, bor se krene naginjat.
Uz neizostavni uzvik "TIMBER!", složi se horizontalno od jednog do drugog zida dnevnog boravka. Onaj vijak, koji je bio namontiran iz stalka u deblo (inače barem 20 centimetara u promjeru) se slomio i sad se mogu, da prostite, jebat.
Nazovem onog lika, koji je zaslužan za to šta mi se dnevni boravak pretvorio u primarnu plantažu Drvoopskrbe d.o.o.
Lik me pita je li sve u redu. Kažem mu da mi u dnevnom boravku leži stablo od osam stopa, da se stalak slomio i da će me žena ubit, ali se nadam da će odabrat brz metod egzekucije.
Lik mi odgovori da će mi donijet novi stalak za pola sata, a da ga sutra zovem ako ne uspijem time riješit problem.

Misli, Jakiša, jebemu mater, misli...

OK, za početak odlučim da ću u krajnjem slučaju stavit stablo na balkon, pa sutra otić po dovoljnu količinu armature da ga mogu nauzgorit na za to predviđenoj lokaciji. Zatim pošaljem Ireni poruku da me obavezno nazove nakon posla.
Jebiga, trudna je. Od prvotne želje da je iznenadim, trenutno mi je primarni cilj da je NE iznenadim.

Nazovem lika, nakon sat vremena, kaže on da je kod mene za pet minuta. Donese mi stalak, uz duboke isprike i molbu da ga obavezno sutra nazovem ako bude problema pa će on sve montirat.

Odem doma, krenem montirat zamjenski stalak i od tada se više ništa loše ne dogodi...
 Čudovište stoji u dnevnom boravku i izgleda da nema namjeru past. Ostani stajat još dva tjedna, molim te! :-(

Radujte se, narodi, ili Zašto mnogo volem da plačem...

Mi nemamo božićno drvce. U ovom stanu. Nikad. Odnosno, nikad ove dvije godine koliko ovdje slavim Božić. Imamo, doduše, tri čempresa na balkonu. Otac, Sin i Duh Sveti ih zovemo i uvijek na njih natandrčimo gomilu šizofrenih lampica.

„Pička li mu materina, da mu pička materina“, zaurlao je on prošle godine, odnosno, prošle zime, a negdje početkom ove godine, kad smo se drznuli ostaviti ih da izazivaju dobrosusjedsku epilepsiju negdje i nakon 7. siječnja pa je neka pijana jarunska balavurdija ili neki zalutali klošar odlučio dobrano zaleđenom grudom omesti naše mirno i tiho gledanje neke od nasilnih serija koje pratimo. Nekoliko se puta prošetao tamo-amo po balkonu, uzdignute šake, crven u licu i spreman da zaguti protivnika, a tada budući vjenčani kum i ja smo mu samo ponavljali da nek se smiri, da nek sjedne, da balavurdija... Istina, da je kojim slučajem balkonsko staklo poprimilo poznati paučina-uzorak, i ja bih sad vjerojatno već navlačila gojze i sumanuto lamatala nunčkama (kojima ne znam ništa do li točno to – lamatati). Ali, staklo je netaknuto, mularija je dala petama vjertra, a na VLC-u je stisnuta tipka space i nijedan kadar nismo propustili. I imamo svega: i piva, i čokolade i lampica. A i duha, očito. Stoga:“Ajde, smiri se, jebo sad to“.

Ali, jednom, kad budemo imali dijete, zna da ćemo morati imati drvce. I, da će mu pod drvce poklon donositi mali Isus himself, postojao on ili ne, bio on povijesna ili mitska ličnost i koje mu god namjere bile. U mojemu djetinjstvu, imao je samo jednu ulogu, a ta je bila prizentat se svakoga Badnjaka, negdje između 21.00 i 23.59, i ostaviti nešto za dežurnu deriščad. Thank you, JC, praise the Lord, kumbaya! Tako ćeš i s mojim deriščetom.

„I navijat će za Liverpool.“
„Za to me zaboli.“
„I slušat će Pipse.“
„...ako mora...“
„I nedjeljom ću ga tu i tamo odvest na Bundek, čisto da spozna različitosti.“
„Ni mrtav.“

Nebitno, sve to. S Bundekom ionako provociram. Ali, imat će bor i malog Isusa.

Meni je mali Isus jednom donio sito. Ono sito za brašno, da mogu skupa s mamom pravit kolače. Mislim da smo ih te godine i pravile skupa, za Novu godinu, jer za Božić su već bili napravljeni. Nekako, koliko se sjećam, oduvijek sam bila svjesna toga da poklone, zapravo, donose roditelji, ali sam htjela vjerovati da je to stvarno bio mali Isus. Kad nam je u ratu donio „Zabavnu matematiku“ i neku slikovnicu zvanu „Nemam vremena“ (mali Isus je te godine zaradio teži oblik depresije zvane „disibiodevesprve“ pa je, očito, pobenavio), konačno sam postala sigurna u to tko bira (i plaća, i pakira, i donosi) poklone.

„Barbara, ti znaš da to ja kupujem, jel' tako, ti znaš da nema pravog malog Isusa koji dolazi za Badnji dan?“ pitala je mama, a ja sam joj rekla da znam i da uopće nisam razočarana i da je super slikovnica. I stvarno je bila – pročitala sam je istu noć i sutra i prekosutra i svaki dan još godinama.

Voljela sam mamu i Božić. U toj kombinaciji osobito. Radila je uvijek sve da nam bude čaroban i stvarno, uvijek je i bio. Mogu bez imalo dvojbe reći da su čak i ti ratni Božići, od kojih je jedna Nova godina dočekana u šibenskom skloništu, bili u najgorem slučaju čisto ok i stvarno sretni. I rado ih se sjećam.

Jednom, negdje oko nečega što se tih godina zvalo „četnički božić“, bila je zračna uzbuna i dok su drugi klinci grabili igračke da ih ponesu kao razbibrigu do hotelskoga podruma, ja sam pružila ruku i prvo što sam zgrabila bio je čokoladni Djed Mraz. Sve te čokoladne ukrase, omotane šarenim folijama, nikad nisam jela jer sam vjerovala da ih treba čuvati jer možda dogodine bude još gore i nove ne dobijemo. I sve ispočetka, kako smo morali i s ukrasima za bor i sa svim ostalim.

„Barbara, zašto si u novim trapericama?“ pitala me mama koju godinu kasnije, dok sam se igrala na hodniku, i dalje u progonstvu.

„A šta ako bude uzbuna? I šta ako ja odem u staroj robi u podrum i nikad se više ne vratimo? Onda sam bezveze imala nove traperice“, objasnila sam joj, referirajući na one crvene plišane hlače na tirake i poderanu plišanu majicu s patkicom, u kojima sam zadnji (a srećom, i jedini, samo tko je to mogao znati) put izbjegla.

Nasmijala se i pustila me da se valjam u novim trapericama, prepričavajući svima kako sam mudra i kako sam u pravu. Toga se dana rodio narcisoidni poremećaj koji i danas, hvala na ptianju, bezuspješno liječim. Thanks, mom!

Nego, čokoladni Djed Mraz koji je sa mnom završio u hotelskom skloništu jednoga Božića, dobio je epitet „četničkog Djeda Mraza“ od nekog para baba koje su se slučajno zatekle u istoj podrumskoj sobi hotela Ivan u Solarisu. Cerečile su se i gledale me poprijeko, a ja sam se sramila. Da sam barem već tad bila narcisoidna – život bi mi bio nešto ugodniji tih nekoliko nacistički obojenih sati...

Sirena je označila kraj utakmice, rezultat nikoga nije zanimao i lijeno smo se povukli u sobe. Ostatka priče se ne sjećam. Ali mislim da je to bio posljednji put da smo uopće išli u sklonište i da je uslijedio period kad smo sirene komentirali riječima „roknite nas više, samo nek' završi“.

A Djeda Mraza sam otvorila nekoliko dana prije povratka u Siverić 1996. Spoznala sam tada da se bijela čokolada, ono što konvencionalno tako nazivamo, zove bijelom bez razloga i da je rat završio i da od toga dana nadalje više neću čuvati čokoladne ukrase.

Danas više uopće nisam sigurna hoće li biti rata ili neće. Odnosno, sigurna sam da hoće, samo je pitanje kad i ja se nadam da ga neću više doživjeti. Nadam se da neće ni moje dijete. Ali, ako ga doživi, imat će i drvce i maloga Isusa i čokoladnog Djeda Mraza kojeg će neminovno otvarati barem nakon mjesec dana postojanja. Jer mama će za onoga dogodine sigurno uštedjeti (a i za slikovnicu, jebo mamu pas ako neće).

Koja je poanta?

Nema je. Kupio mi muž danas čokoladnog Djeda Mraza da me, uspješno, razveseli. Djed je već obezglavljen, a ja sam i sjetna i sretna. I znam da imam srpski u naslovu i znam da imam mnoštvo engelskoga u tekstu. Ali radujte se, narodi. Svi narodi.

Kud ih je država sanirala...

Ima taj neki običaj, da kad radiš za nekog, i pošteno odradiš dogovoreni dio posla, on da novce banci.
Kasnije ti te novce uzmeš od banke, ako budeš sretne ruke. Jer ako svi, koji dobijaju plaću u toj banci, posegnu istovremeno za parama, onda nećete ništa dobit, i jedino se možete nadat tome da će država sanirat banku ili da će vam isplatit tu neku garantiranu svotu novaca.
Ako je nekom ovaj sistem normalan, nek odmah prestane čitat ovaj tekst.

Hrvatska

Dogodilo se tako, ima desetak godina, da ne provjeravam točno, kako su ljudi krenuli masovno posezat za svojim parama u spomenute institucije, ponukani panikom izazvanom globalnom ekonomskom krizom, i tako izazivali ekonomsku krizu i paniku. Ja sam, savjestan, kako i priliči budali, ostavio svoje novce u svojoj banci, i preživio. I ja i ušteđevina.
U znak zahvalnosti i ukazano im povjerenje, banka mi je ponudila mnoge svoje "proizvode". Točno ništa od onog što mi koristi i točno ništa od toga nisam prihvatio.
Ima tome i više od desetak godina, da koristim internetsko bankarstvo pa račune plaćam preko interneta, kao i svatko tko je čuo i za račune i za internet.
Ima tome koja godinica, da je spomenuta banka, rečeni PBZ, bez mog pristanka, odlučio na moj tekući račun nabacit novi sloj sigurnosti i tako za pojedina plaćanja tražit da putem SMS-a potvrdim nakanu plaćanja.
Ima tome par mjeseci, da sam, skupa s provjereno boljom polovicom, odlučio odselit u Irsku, pa mi se učinilo zgodnim da vežem račun za novi broj mobitela. Rekli su mi, mrtvo 'ladno, da broj mobitela mogu promijeniti samo dolaskom osobno na njihov šalter.
Baš zgodno. Toliko zgodno da sam jedva čekao da hrvatsku banku zamijenim irskom.
Da sam u tom trenutku znao kako ću se nasadit...

Irska

Odlučim ja tako otvorit račun u irskoj banci, maštovitog naziva Bank of Ireland. Uputim se u jednu od njihovih poslovnica, gdje me na šalteru dočeka neka žena koja izgleda ko ona curica iz Intervjua s vampirom, ali ima ravnu kosu. Hladno mi odgovori da joj za taj račun trebaju stanoviti dokumenti dokaza o tome da plaćam račune na novoj adresi, koji se inače plaćaju preko bankovnog računa, što nas dovodi do problema rekurzije, ili za manje gikovsko čitateljstvo - problem psa koji sam liže svoja jaja. Potišten sam otišao u firmu radit, jer je bio radni dan.
Kako radim u firmi koja ima potpisan jatački ugovor s rečenom bankom, šef je brzo dogovorio otvaranje mog računa i ja sam se vratio u njihovu poslovnicu. Od tamo sam se, lakoćom koja zapanjuje, vratio na vlastito radno mjesto, uz poruku šefu da iz Amerike, gdje je sjedište firme, naruči pismo preporuke s naznačenom mojom adresom stanovanja, pa će mi ovi otvorit račun.

Aj dobro, dođe pismo, i meni stanovita zaposlenica banke, otvori račun.
U ovom trenutku valja napomenuti da sam u nastavku priče bio više puta upitan za ime te osobe, ali se nikako ne mogu sjetiti njezinog imena. Ako ste ikad pričali s rođenim Dablinčaninom, to vas neće začuditi. Naime, oni doslovno za svaku izgovorenu riječ odjedanput istresu sve suglasnike, a kažu i neki samoglasnik, koji se bez četri umlauta ne da dočarat.
Dakle, žena se zvala nešto kao Sharon, ali nije.

Kaže meni, tako, Sharon, da će mi kroz 5-7 radnih dana na kućnu adresu doć dva pisma. Jedno s PIN-om, a drugo s karticom. Upita me želim li beskontaktnu karticu, na što joj odgovorim potvrdno, jer me je PBZ na to naučio.

Prođe 15 radnih dana, ništa od pisma na mojoj adresi (ne boj se, oni šta traže novaca, od struje, vode pa do TV-pretplate, bez problema nađu moju adresu) pa se uputim u tu poslovnicu. Tamo me dočeka ona cura iz Intervjua s vampirom i ladno mi kaže da mi je netko ukrao karticu ili je izgubljena. Kažem joj da mi to baš ne odgovara poslovnu polisiju pa da ona izvoli nešto napravit po tom pitanju. U to ona poništi poslanu karticu i naruči mi slanje nove, koja će doć za 5-7 radnih dana.

Prođe novih 10 radnih dana, nijedna od dvije kartice nije stigla, pa se opet uputim u poslovnicu. Tamo ona vampirka, nas dvoj' smo već na "A ti?"/"A dobroj'!", kaže da mi je kartica izgubljena ili ukradena, ponovo je poništi i pošalje novu. Treću, unatoč mojoj molbi da je meni nije teško osobno podić na njihovom šalteru. Nije im to u poslovnom modelu, veli.

U ovom trenutku, u najgorem slučaju, dublinskim ulicama teturaju dvije pijančine s mojim karticama na beskontaktno plaćanje, koje ovi idioti iz banke nisu poništili. Svakodnevno provjeravam stanje računa na mobitelu, a treba mi i sjest prva plaća, što me čini, ajmo reć, nervoznim.

Za tri dana, u sred radnog vremena, dobijam SMS, rekao bih prijeteći SMS, koji mi daje ovakve instrukcije:
"Mi smo Bank of Ireland. Nismo ti mogli dostavi karticu jer ti ne valja adresa. Da si se odmah pojavio na našoj internetskoj stranici, i dao nam pravu adresu, ili ćemo obustavit suradnju s tobom. A mogli bismo ti i kakav križ zapalit ispred rodne kuće."



Odem na stranicu, upišem adresu, i dočeka me poruka da će, u svrhu promjene adrese, poslat meni neko pismo, koje ću im ja morat vratit, pa ćemo dalje razgovarat.

Krene mi para na uši i totalno popizdim. Počnem urlat sve riječi s fusnota hrvatskog vokabulara, te anatomiju, te članove obitelji, ovi šta rade blizu mene počeli šutit i gledat ravno u monitore, a Bugarin sa stola do rikavat od smijeha. Suza mu u ćošku oka zaiskrila od nostalgije.

Za pet minuta se nacrtam u Bank of Ireland i tamo naiđem na neku, do sada nepoznatu, osobu.

"I want to talk to Sharon, or something."
"She is Sh@r€n. Why do you need her?"

Objasnim, prilično bijesno, i neartikulirano, pa se ova gospođa uputi prema nekim vratima, kroz koja, za koji trenutak, izađu Sharon i ona cura iz Intervjua s vampirom, svaka nosi po malu kanticu od jupola i na kanticama piše da treba pomagat starim ljudima. U prolazu kažu da meni, naprotiv, nema pomoći i odu ća.

Nazovem službu za korisnike, ljut ko ovca. Lik mi kaže da se ispričava zbog sranja koje su napravili i da će me netko nazvat za par minuta.
I nazove me neka žena, ugodna glasa, ter mi obeća da će staru karticu - poništit. A da će mi novu poslat na adresu. S tim da mi kaže da mogu koristit DOSADAŠNJI PIN!!!
Kažem joj da NEMAM DOSADAŠNJI PIN JER SU NESPOSOBNI ZA IŠTA MI POSLAT, na što ona kaže da je sve ok i da će mi onda poslat i PIN.

OK, kako već pretpostavljate, taj dan dođem kući, otvorim sandučić i tamo me dočeka - PIN.
E, u ovom trenutku sam potpuno uvjeren da će mi doć i poništena kartica. Moja žena me, s obzirom na to da pripada klasi "optimist", uvjerava da će mi doć nova kartica jer su mi to sigurno odlučili ekspresno poslat. Moš mislit, Bank of Ireland ni na zahod ne trči ekspresno. Nazovem službu za korisnike, a tamo mi neki lik, s teškim dablinškim naglaskom, ponudi hrpetinu suglasnika i samoglasnika. Nakon bezuspješne partije Scrabblea, nisam dešifrirao što mi govori, osim da je kartica na putu.
U ponedjeljak mi dođe kartica. Provjerim na službi za korisnike - to je ona poništena. Jedna od prve tri.

I tako, na kraju balade, jutros mi stigne prava kartica, neponištena i aktivna. Točno mjesec i po, nakon što sam otvorio račun. Valja napomenut da PIN nisu poslali, ali imam sreću da vrijedi onaj od treće kartice.

Ako su već stavili majmune da barataju mojim parama, mogli su se isprsit pa stavit one zdrave, koji nisu zaraženi zika virusom.

Kud ih je država sanirala...

Ratne igre

Htio sam malo svog devetogodišnjeg sina potaknuti na razmišljanje. Evo šta je ispalo.

 - Zamisli igru: Imaš dugačku ravnu pistu. Na krajevima piste su dva auta okrenuta jedan prema drugom. U jednom autu si ti, u drugom neki lik. Ti se zaletiš prema njemu, on prema tebi. Možete voziti ravno ili skrenuti svak u svoju desnu stranu. Izgubio je onaj koji prvi skrene. Ako se sudarite, izginut ćete obojica. Kako igraš?
 - Glupa ti je igra, tko bi to igrao, previše je opasno.
 - A zamisli da možeš iščupati volan. Krenete ful gas jedan prema drugom, ti iščupaš volan i baciš ga kroz prozor tako da onaj drugi to vidi.
 - ... Ha, kužim! Sad onaj zna da ti ne možeš skrenuti pa će skrenut on jer nije lud da se sudari i ti si pobijedio... a jel znaš tko je onaj u drugom autu?
 - Ne znaš.
 - ... Ne sviđa mi se to. Zapravo, ne bih se nikad doveo u situaciju da trebam igrati takvu igru.
 - Dobro, evo ti drugi primjer. Ti si predsjednik Amerike, vi i Rusi ste dvije najjače nacije na zemljinoj kugli. Niste u ratu, ali niste baš ni prijatelji. I vi i oni bi htjeli biti glavni na svijetu. Vi ste napravili atomsku bombu, Rusi još nisu. Onaj tko ima atomsku bombu pobjeđuje u eventualnom sukobu protiv onoga tko atomsku bombu nema. Doznao si da Rusi rade na tome da je i oni naprave. Pravljenje atomske bombe dosta je skupo. Šta radiš?
 - ... a ne znam. Probam nagovorit Ruse da im je skupo da se trude oko bombe, rekao bi im da ih nećemo napasti.
 - Ne bi odma napao Ruse?
 - Pa rekao si da nismo u ratu.
 - OK, nakon nekog vremena uspiju i Rusi složit svoju atomsku bombu. Šta sad?
 - ... Mi nismo jedine države na zemlji, jel da?
 - Niste.
 - Onda ću se dogovorit sa svojim susjedima, objasnit im šta su Rusi napravili pa ću im predložit da se udružimo i da ću im pomoć da naprave i oni bombu. Onda, ako Rusi napadnu nas neka oni odmah vrate Rusima.
 - Ok, recimo da se vaša udruga zove NATO, šta misliš da će Rusi napravit na to?
 - A jel znaju Rusi da smo se mi udružili?
 - Znaju.
 - A onda će se i oni sigurno probati udružiti sa svojim susjedima.
 - Dobro i šta onda? Hoćeš li probat napravit jaču bombu?
 - A šta mogu? Moram, i oni će to sigurno probati.
 - Eto ti na! Sad na kraju i vi i Rusi trošite pun kua love na neke bombe koje ne želite baciti umjesto da taj novac trošite na nešto korisno.
 - ... Znam! Sastat ću se sa ruskim predsjednikom i dogovorit ćemo se da nećemo više raditi bombe ni mi ni oni.
 - Dobro, a kako znaš da će Rusi poštivati dogovor?
 - ... Poslat ću špijune u Rusiju da oni provjere varaju li Rusi.
 - I ako doznaš da varaju?
 - Ništa, nastavit ću i ja proizvoditi bombe. Samo i Rusi sigurno imaju špijune tako da...
 - ...
 - ...
 - Znaš, bio je jedan američki znanstvenik u vrijeme kad su Ameri imali atomsku bombu, a Rusi ne, koji je predlagao da Ameri bace bombu na Ruse prije nego šta Rusi naprave svoju.
 - ... hmmm, možda to i nije tako loša ideja.
 - Ali Ameri to ipak nisu napravili. I normalno da nisu. Kako bi ti kao predsjednik objasnio svom narodu da si pobio gomilu ljudi iz neke države s kojom uopće nisi u ratu, samo zato šta su oni probali napraviti bombu koju ti već imaš?
 - ... paaa, na primjer, kažeš kako su te Rusi prvi napali i da si se morao obraniti?
 - Molim!? Lagao bi svom narodu!?
 - Pa nije lako bit predsjednik, moraš nekad i lagati.
 - ... Jebiga Šimune, ovo je otišlo u potpuno krivom pravcu.
 - Zašto? Meni je baš super kad me pitaš ta tvoja pitanja na koja ne postoji točan odgovor.

Tvrd orah

First things first: dogovorimo parametre. Nijedna se država nije stvorila bez zakona, niti se pita radi bez recepta. Pitaj baku Jelenu. Hrvatica je, znam, nije Bosanka, ali je dovoljno stara da bi znala nešto o tome kako se radi pita. Čak i ja znam. A i ja sam Hrvatica i nemam veze s onim vremenom kad se razina ženstvenosti mjerila brojem razvijenih pita.

Ali parametri su bitni, toliko mi je jasno.

I svaki roman počinje, barem neizgovoreno, mjestom i vremenom.

Vrijeme: budućnost, neodređena i prilično daleka; meni malo bliža nego tebi.

Mjesto: Beograd, a gdje drugdje? Možda New York, ali sumnjam da ću te htjeti tamo posjetiti.

Kažem, meni je ta budućnost malo manje daleka jer su prošla ona vremena kad je desetak godina bilo puno. Jedanaest je godina prošlo otkako sam u Zagrebu, a ponekad mi se čini kao da sam još jučer plakala što odlazim iz roditeljskoga doma iz kojega sam godinama prije htjela pobjeći. Takva sam ti ja. Kontradiktorna. Nedorečena. Previše dorečena. Vidjet ćeš – ne nužno u toj budućnosti, ali sigurno barem još koji put do kraja ovoga teksta.

Jebote, već jedanaest godina sam u Zagrebu. I već sam tri godine opet u Zagrebu.

A tebi je to puno, znam.

Tebi sigurno ni kosa više nije tako plava jer s godinama ona doista tamni. Makar si jedna od rijetkih sretnica koje se mogu nazvati prirodnim plavušama, znam da sigurno više nije onako plava. I da si sigurno velika i krakata, kao i tvoja sestra, koju stvarno nikad nisam toliko zagotivila (jer „zavoljela“ je možda ipak pretenciozno). Tamara misli da si ozbiljna i povučena – znaš, obje te zamišljamo, ne možeš vjerovati koliki je to pomak. Ne možeš vjerovati koji je to uspjeh u odnosu na emociju koju primarno budiš.

Pravo da ti kažem: ti si jedno obično derište. Glasna si i iritantna i stvarno bih ti rado bila protresla ta užasno mala ramena kad si onomad, na opće zgražanje mojega gosta i na svekoliku rezigniranost svoje majke, raspremila čitav dnevni boravak. Fotelje i sve. Ali te nisam protresla, malo jer sam utrenirana, a malo jer mi te stvarno bilo žao. Takva sam ti ja, kontradiktorna. A ti si derište i sva si krasna, s tim svojim očima poput franja, klikera, špekula, pikula…plavih kotrljajućih kamenčića koji ponekad, samo ponekad, malo odu i ukrivo, čisto da bismo još bolje zavarale protivnike.

„Come on, mom“, vičeš, a ja se osvrćem da vidim je li nas itko čuo.

„Zašto me tako zoveš?“ pitam te u čudu, a ti me gledaš tim svojim špekulastim očima i objašnjavaš, na svojem serblishu:“Zato jer gledamo the same, Bawbawa, ti možeš da budeš moja mama danas.“

I ja sam zbunjena, sretna i nesretna, znam da želim doma i da mi te već pun kurac, ali mi je drago, užasno mi je drago, i moja dragost je ego-driven, znam, ali mi je drago. I tako volim te tvoje špekulaste oči, a sad, molim te, šuti malo (osim ako ćeš me opet zvati mamom). Takva sam ti ja, kontradiktorna.

Zamislimo samo da smo u Beogradu i da je bliska daleka budućnost. I da imaš tamnu kosu jer s vremenom je potamnjela i da me pitaš, ljutito i odraslo, da ti iskreno objasnim zašto sam bila onako nadrkana.

„Why were you being so strict, Bawbawa?“ pitat ćeš, i napunit će se suzama, one, koje će ostati iste cijeloga života – divne, plave franje-klikeri-špekule-pikule…ali prije svega - oči, sada tako pune mudrosti jedne odrasle osobe.

Htjela si da budem simpatična i da se budim vesela. Htjela si da se veselim svakom tvojem urliku i da ti ništa ne zamjeram. I stvarno ti nisam ništa zamjerila i stvarno sam ti se često veselila. Nikad tvojim urlicima, doduše.

Ali, ja nisam simpatična.

Jebiga, tako je.

Kontradiktorna jesam, možda i pametna, možda me ljudi čak i vole, ali stvarno nisam simpatična. Da sam lik iz filma, bila bih ti najdraža, ali nisam ni to. Loš smo spoj, slažem se.

I znaš što je najgore – ja se sebi sviđam takva. Sviđala sam se sebi takva čak i tada, kada sam se kontradiktorno mrzila i kada sam htjela da mi još koji put kažeš mama.

A onda, kada si zadnji put rekla da bi htjela da sam ti ja mama, kada sam znala da se ne igramo i da ne lažeš i da ne furaš tu spiku samo zato što ti je smiješno kad nam ljudi kažu da sličimo, zaboljelo me to mama više nego što me ikada zaboljelo išta što si prije rekla, namjerno, baš zato da bi me zaboljelo. I te tvoje franje-špekule-pikule u tom su trenutku bile odrasle, baš ovako kako su odrasle sada, kada te zamišljam, u Beogradu za desetak godina.

Bila si premlada da bi držala cigaretu. Ali u mojoj mašti je držiš, ne zato što bih htjela, nego zato što ne bih, ali znam da ćeš je jednom držati. I ja ću se ljutiti i reći ću ti: „Pa jebote, koliko smo puta pričali o tome?“, ali ti ćeš svejedno zapaliti.

I meni će u grudima malo puknuti fejkersko majčinsko srce, ali ću malo biti i ponosna, na tebe, koja danas sve kužiš i koja sad srčeš tu cigaru jer si slatka, a opaka, jer si mala, a velika, jer si sjebana, a karakterna.

Jer si kontradiktorna, kao i svoja mama.

Ne pada jabuka daleko od jabukova stabla. A koji put se ni od orahova ne otkotrlja previše.
Možda si zato Nut-alia.