Jednom me jedna meni bliska osoba pitala zašto uvijek kad pričam o djetinjstvu moram zagaziti na teritorij Domovinskog rata i to je jedan dio objašnjenja ovoga iz naslova. Rat je bio. Dogodio se. I ja sam bila dijete kad se dogodio. Nema tu ni patroniziranja, ni izazivanja sažaljenja, nego je to činjenično stanje. Kako god Jergović piše Mamu Leone, kako god Matanovićka piše Zašto sam vam lagala i Ankica Tomić Naročito ljeti, tako bih ja, da kojim slučajem pišem o najupečatljivijem dijelu svog djetinjstva, pisala o Domovinskom ratu. Nisam ja kriva što sam na njegovu početku imala pet godina pa je to tako kako je.
No, činjenično stanje je i da nisam, tijekom čitavog progonstva, bila kontinuirano traumatizirana granatiranjem, već jednostavno - nisam bila kući. Pa evo kako se to odrazilo na moju odraslost.
1.Boravak u hotelu mi nije fensi.
Kad god sam poslije rata boravila u hotelu, nisam imala osjećaj da sam osoba koju se sad nekako služi i koja je gost ili mušterija ili je uvijek u pravu. Osoblje hotela doživljavam kao one na čijemu sam teritoriju i koji me gledaju kao uljeza, iako to sigurno ne rade. Dapače - u djetinjstvu su me gledali kao uljeza jer sam tamo boravila besplatno, a sada plaćam.
Kretanje po hodnicima hotela mi je prirodno stanje i kad dođem do nekog proširenja, meni dođe da ga nazovem Široko i malo pričekam da vidim kad će se tu materijalizirati neko drugo dijete (jer se iznenada u hotelima ne osjećam odraslo), izvadit loptu ili lastik i započet će igra.
Kad u hotelima vidim bazen, nemalo se začudim što je pun vode.
Konferencije u kongresnim dvoranama na poslovnim događanjima podsjećaju me na nedjeljnu misu i samo čekam kad će se pojaviti fra Mirko Klarić i opomenuti nas što nas je tako malo.
Ukratko - nije da me lovi tuga, ali se definitivno u hotelima ne osjećam kao gost. Više kao da posjećujem zgradu u kojoj sam nekad živjela, a i svi susjedi su se čudom izmijenili.
2.Dosta dobro znam koje se godine što dogodilo.
Jedna cura sa sjevera Hrvatske svojevremeno me uvjeravala da je "Jer ako me nećeš, jer ako me nećeš, dabogda patio..." od Magazina pjesma iz razdoblja prije rata, ali ja znam da nije. A znam jer sam je pjevala s Anjom, dočim Anju nisam nikad vidjela prije hotela Ivan u Solarisu, a poslije sam je viđala u drniškoj školi, ali gotovo nikad ni riječi nismo prozborile.
Drugim riječima, blagoslovljena sam prilično dobrim razvrstavanjem događaja po godinama tijekom djetinjstva, što ljudi koji su živjeli više-manje stalno na istome mjestu ne mogu reći za sebe. Moj brat i ja, s druge strane, teško možemo po tom pitanju pogriješiti za više od godine dana tamo-vamo.
3.Sva moja neprekinuta prijateljstva iz djetinjstva (ćao, Vale! :) ) započinju u trećem osnovne. Ne u vrtiću, ne u prvom, ne u petom - u trećem. Jer tada smo se vratili u Siverić. Prijateljstva od prije rata bila su obojena petogodišnjom stankom, a život nije videoigra u kojoj, kad si klinac, jednostavno sejvaš poziciju pa nastaviš nakon pet godina, već kad ugledaš nekoga koga se sjećaš iz vrtića (i kome si se jako veselio) pitaš se zašto se pravi da te ne poznaje i kako bi sad reagirao da mu spomeneš neku vašu internu bazu iz jaslica.
Također, prijateljstva započeta u Solarisu završila su 1996. jer su ti najbolji prijatelji odselili u Vodice umjesto u Novi Sad iz kojega su pobjegli, ali tebi je i jedno i drugo daleko kao Australija i nikad, ali baš nikad više, nećeš ih vidjeti.
Jednom ćeš ih pronaći na Facebooku, poslati im poruku koja će kod njih završiti u spamu jer nemate zajedničkih prijatelja iako ste i poslije rastanka dobar broj godina dijelili županiju, kao da vam je suđeno da vas život precizno razdvoji.
Oni, pak, koji su se vratili iz Solarisa u istu osnovnu školu s tobom, zavoljet će svoje nove susjede više nego tebe i bit ćeš primoran krenuti iznova. Tvoje novo djetinjstvo započet će u trećem osnovne.
4.Naučila sam vozit bicikl s devet godina.
Logično - u trećem osnovne.
Prije rata bila sam premala, a u ratu su starci imali i pametnijega posla nego kupovati mi bicikl. Sad kad razmišljam, vrlo se lako moglo dogoditi da nikad ne naučim vozit bicikl jer sam s povratkom u Siverić i dvostrukim prijelomom ruke još u Solarisu već bila samu sebe svrstala među smotane i svako bavljenje bilo kojom fizičkom aktivnošću izazivalo je u meni umiranje od straha. A i u mojoj materi. Nekad sam joj to zamjerala, ali sad kad imam dijete, jasno mi je da joj sigurno nije bilo zabavno gledati me s rukom u gipsu. Nekoliko mojih pokušaja (od kojih je jedan krvav, doslovno) da naučim u more skakati na glavu završili su njezinim jaukanjem pa poslije nisam baš ozbiljno ni pokušavala, stoga se dosta lako moglo dogoditi i da od učenja vožnje bicikla sveudilj serem u gaće te odrastem u svjetsko čudo s dvije lijeve.
Ali to se nije dogodilo i naučila sam vozit bicikl. Kasnije nego itko koga znam, barem na sjeveru Hrvatske, ali Bože moj...
5.Za razliku od prijeratne i posljeratne djece iz Dalmatinske zagore, kupala sam se cijelo ljeto. Svako ljeto. Cijeli dan. Svaki dan. Od prvoga svibnja, do tridesetog rujna otprilike.
Ni to nije sve - sreća je htjela da sam bila u nefertilnim godinama pa nije bilo ni šugave menge da me u tom sprečava i zato sam svih tih godina bila cjelodnevno smežurana od mora, crna od sunca i - sretna zbog rata. Grozno zvuči, ali to je kao punk; uzmi ono što ti ne ide na ruku i natrljaj na nos svima koji time nisu bili počašćeni.
Eto, to je tih pet detalja i ne ponovilo se, ali lagala bih kad bih rekla da bih išta mijenjala. Zapravo, uopće ne znam kakva bih bila danas da je bilo drukčije, a danas sam si skroz ok.
Neka te, rate.
"Hvala ti, panče, odrazio si mi se na psisi."
