Tamo i opet natrag

Preselili se mi, tako, u Njemačku, jer bit gastarbajter, a ne posjetit Dojčland je ko svirat klavir u rukavicama...
Elem, u tom procesu preseljenja i kućenja u Njemačkoj, različite stvari me asociraju na stanovito razdoblje iz prošlosti.

Tako sam se, prilikom pakiranja u Dublinu, uvjerio u to koliko imamo nepotrebnih i ne-neophodnih stvari, koje imaju svoju vrijednost i samim time zaslužuju pakiranje, transport, otpakiravanje i nalaženje novog mjesta, što, za početak, nije baš ekološki svjesno ponašanje. Tada sam se prisjetio stanovite ekološki svjesne paravojske, koja je mene, i matičnu mi obitelj, jednom riješila neprotrebnog balasta, što je dovelo do toga da lagašni, kano perušina, odšetamo u nove pobjede.
A onda sam, kad sam dobio njemački broj mobitela, skužio da isti sadrži dvaput devejsprvu godinu, i broj hotelske sobe u kojoj sam onda obitavao. Da ne bi tako, vrag bi zapamtio još jedan broj.

Kako smo ovih dana našli stalni smještaj, potrebno je da si osiguramo poslužitelje interneta i električne energije u novoj nastambi. Prvo sam potpisao ugovor za internet, umalo dodavši i kabelsku televiziju u paket, a onda sam se sjetio da ovdje imaju 7-8 programa koji se mogu primati preko obične antene, što je, za nekog ko je odrastao uz dva TV-programa, više nego dovoljno, da ne kažem da ionako uglavnom gledamo Youtube i Netflix. Potpisao sam samo za internet. Treba racionalno!
A onda sam tražio tko će nas opskrbljivat strujom i postoji stvarno dosta opcija, ali su sve iste, tj. minorno se razlikuju. Postoji, doduše, 25% skuplja opcija, koja korisniku ne daje ama baš ništa, ali zato garantira da je sva struja generirana obnovljivim izvorima energije, tako da se na tih dvajspet posto nemaš obraza glasno bunit, jer će ti reć da si đubre i da nisi ekološki svjestan.

Tako su isto onomad, početkom devedesetih, geopolitičke prilike učinile da, uz dva programa hrvatske televizije, dobijemo i nesmetani prijem Televizije Knin i Televizije Banja Luka. A ovi iz Knina nisu imali čime popunit program, pa su puštali beogradski program većinu vremena.
A na beogradskoj televiziji je bio neki kviz, sličan Kolu Sreće. Za one koji se ne sjećaju, vrtiš to kolo pa dobijaš novaca koliko ti piše na kružnom iskječku koji se odabere. Ne sjećam se u kojoj valuti su pokrivali tadašnju jugoslavensku inflaciju, ali se sjećam da je to nesretno kolo imalo dva bankrota. Jedan se zvao "bankrot" i kad ti taj izađe - sve novce izgubiš i psuješ sve živo u studiju. Drugi bankrot je isto rezultirao time da ti svi novci odu na bubanj, ali se taj zvao "dobrotvor", novci su išli u dobrotvorne svrhe, a natjecatelj je imao odglumljeni osmjeh, da mu ne kažu da je đubre, poput mene kad potpišem za struju iz uglja.

I sad bi tu trebao ići neki zaključak, ali ga nemam.

Berba 2018

Ove ću godine roknut petnaest komada, pet domaćih i deset stranih, jer je stvarno bila odlična godina.
Najprije domaćice.

5. Ischariotzcky - Recovery

Jako sam sretan šta berbu mogu otvoriti sa albumom na kojem mi rođak svira bas gitaru. Nisam ništa frizirao niti pumpao, ovo je lista striktno po slušanosti, da je album izašao prije, vjerojatno bi se popeo još više.
Šta reći o samom albumu? Pamtljive pjesme, savršena produkcija, glazba neki čudan miks; Gibonni u svom najboljem periodu (JZiB, Mirakul), Bon Iver, Gustavo Santaolalla i puno neke nedefinirane elektronike koju ne mogu nigdje strpati, ali zvuči fenomenalno.
Mislim da bi se trebali potruditi da prezentiraju svoju glazbu vani, jer mi se Hrvatska čini kao premali teren za ovakav band. Volio bih i da se zovu Iškariotski, lakše bi ih se guglalo.

Ischariotzcky - Basic and Rough


4. Artan Lili - New Deal

Fala ti Bože šta su ih Jinxi pozvali da budu predgrupa na njihovom koncertu u domu sportova, jer inače tko zna bi li na njih ikako naletio. Bili su baš zanimljiva predgrupa, šta me ponukalo da ih doma potražim na Deezeru, pa sam se zakačio pošteno jer sam se polako počeo oduševljavati hrpetinom dobrih stvari pa su i klinci počeli slušat pa sad čekamo kad će opet doći u Zgb da svi čoporativno odemo na koncert.
Taj Beograd je stvarno rock grad, ja ne znam da je ijedan grad u Evropi u stanju ispljunut toliko količinu jakih rock grupa.
Artani su ipak stepenicu više od svih drugih, ono, EKV liga, bez zajebancije.

Artan Lili - Nije svejedno


3. Krešo Bengalka - Split ZOO

Krešo roka po jedan album godišnje, Split Zoo sam slušao još više nego Finale. Ako mislite da je na prošlom imao uvrnute goste, onda niste čuli ni po' mise. Ovako lude goste nećeš naći nigdi, zaboli ga kurac oće ti se svidit.

Krešo Bengalka - Nokturno


2. HIGH5 - Backstageboys

Je da volim domaći hip-hop, ali uglavnom sam naslonjen na splitski đir. Riđi mi se jako svidio kao gost na zadnjem albumu Dječaka, Gram Turizlo mi je bio dobar, ali ovo mi je odlično. Vjerojatno će većini koji probaju poslušati ovo ići grozno nakurac, ali čini mi se da je to, u neku ruku i bio cilj ove glazbene skupine.
Izašao je u prvoj polovici godine i mislio sam da će mi se izlizati, ali nije, zavrtim ga svako toliko i još ću.

HIGH5 - Glavozin


1. Vojko V - Vojko

O ovome je već sve rečeno u medijima; ja ću samo dodati da sam totalno zbunjen kako je moguće da je Vojko napravio album koji je bolji i od Istine i od Firme. Kako to?
Ovo je puno više od albuma godine, Vojko je uspio u onome šta su dosad napravili samo TBF i Edo Maajka, a to je da ga zavole i ljudi koji ne vole rap, a da se pri tome ne "proda".
Šta je najsmješnije, mislim da bi se Vojko prodao bez beda, ali ne zna (... neće da kupi).
Rekao je da neće više izdavat albume, nadam se da će radit nešto kao Artan Lili, izdavat singl po singl pa onda to spojit u album.

Vojko V - Ne može


Eto, to je to od domaćih, prijeđimo u međunarodne vode.


10. Thomas Giles - Don't Touch The Outside

Thomas Giles je vokal i klavijaturist Prog-Metal banda Between The Buried And Me, a solo albumi su mu uglavnom iskorak u malo mirnije vode.
Tako je bilo i sa ovim albumom, to s metalom nema veze, puno je više na momente neka eksperimentalna elektronika ili filmska glazba.
Čovjek je nenormalno nadaren za skladanje i ima super glas. Doveo je goste, Kristoffer Rigg iz Ulvera i Einar Solberg iz Leprous; odlično su se uskladili.
Mislim da mu je ovo najbolji solo album iako je meni i prošli, Velcro Kid, jako dobar.

Thomas Giles - Milan


9. Haken - Vector

Izašao je krajem desetog mjeseca, to vjerojatno znači da ću ga se još naslušati jer u Hakenu se uživa polako i dugo. Prvi singl, The Good Doctor, nije me se baš dojmio pa sam pomislio da će album bit flop, što bi nakon The Mountaina i Affinitija stvarno bila šteta.
Razloga za strah ipak nije bilo, majstori su roknuli sedam stvari na kompaktnom 44-minutnom albumu (zapravo 6, jer je prva intro) kao i šta treba bit sa pravim progom, a ovaj album to definitivno jest.
Tko god voli Haken, neće se razočarati, a tko ih nije slušao, a fura se na Prog Rock/Metal, nek pod hitno ispravi grešku.

Haken - A Cell Divides


8. The Presets - Hi Viz

And now something completely different. The Presets su australski duo sa tri albuma iza sebe od kojih je drugi, Apocalypso sa singlom My People, bio prava bomba 2008 kad je izašao.
Nakon toga su ih Daft Punk pozvali sa sobom na turneju, pričali ljudi po internetu da je to bilo ludo i sve je išlo kako treba, izdali su treći album, kritika ga nahvalila, meni je bio bzvz i nekako sam ih stavio u zapećak.
Ali prije nešto manje od mjesec dana čitam post gorenavedenog Thomasa Gilesa u kojem on govori o njemu najzanimljivijim albumima protekle godine i spomene tako i Presets. To me ponukalo da i sam poslušam novi album.
Kako sam ga pustio prvi put, tako sam ga vrtio gotovo svaki dan od tada. Album je jači i raznovrsniji od Apocalypsa, a u isto vrijeme je pun dizalica i headbangera. Ovo je muzika za party, a može i za po doma ako vam se skače ili ako vam se bar klima glavom.

The Presets - Do What You Want


7. Courtney Barnett - Tell Me How You Really Feel

Courtney Barnett je imala ludo dobar debut dviipetnaeste "Sometimes I Sit And Think And Sometimes I just Sit" sa par megauspješnih singlova. Zatim je prošle godine napravila puno tiši i melankoličniji duet sa Kurt Vileom.
U tom pravcu je nastavila i sa novim albumom. Album sam poslušao čim je izašao u petom mjesecu, zatim sa ga još dvaput zavrtio i zaboravio na njega.
Ne znam kako sam ga se opet sjetio najesen, jer nisam baš u toj vrsti glazbe pa mi Courtney ne iskače u feedu, ali dobro da jesam jer je album puno bolji i zanimljiviji nego što izgleda na prvu.
To je zapravo super kad te album uzme sa delayem, obično se dogodi da ti uđe u stalnu kolekciju. Tko nije čuo za Courtney, bolje da proba najprije prvi pa ako mu se svidi, nek proba i ovaj i nek mu da šansu da legne.

Courtney Barnett - Nameless, Faceless


6. Django Django - Marble Skies

Prvi "povratnici" na internacionalnoj listi, album su izdali još početkom 2018. Nemam puno komentara, zadržali su visok nivo sa prva da albuma. Tko voli Alt-J i Everything, Everything, voljet će i njih.

Django Django - Surface To Air


5. Unknown Mortal Orchestra - Sex & Food

Hvala ti Viktore što si mi upro prstom na njihov prethodni album Multi-Love koji je pravo remek djelo, a prošao bi mi ispod radara ko ništa. UMO su zapravo novozelanđanin Ruban Nielson i prijatelji, zvuk im je teško definirati, meni je to kao neki Prince kojeg boli kua koliko će albuma prodati.
Zapravo dosta glupa definicija, na 90% stvari uopće ne sliče na Princea. Uglavnom, Ruban vrlo vješto i zanimljivo koristi gitaru, a stvari su mu puno bogatije nego šta zvuče na prvu ruku i svakim novim slušanjem otkrijete nešto novo.
Dakle, tko god se fura na nekakav Indie, mora ovo poslušati.

Unknown Mortal Orchestra - American Guilt


4. Ghost - Prequelle

I ovi su kao i Django bili na listi 2015, samo što je Ghost učinio korak naprijed. Prequelle je bolji album od Meliore i sad je već jasno da je Tobias Forge u stanju napraviti melodični metal hit kad god mu padne na pamet.
S druge strane, ovo je muzika koja ima rok trajanja, ali dok ide, ide, jako je zabavna za slušanje.

Ghost - Rats


3. GusGus - Lies Are More Flexible

Evo i starih, dobrih islanđana. Bili su lito '17 u Šibeniku, na tvrđavi, napravili su odličan party, onda su došli u Tvornicu, opet napravili rusvaj i nakon toga izdali album koji se drži iste formule još od 24/7. I neka, dobra je to formula i malo tko je može provesti u djelo tako dobro kao GusGus. Ovo nije Arabian Horse, ali je tu negdi, a bolje od Mexica.
Jako dobro!

GusGus - Don't Know How To Love


2. Spires - A Parting Gift

Ovo je band za kojeg nitko tko ovo čita nije nikad čuo. Iz Manchestera su, sviraju prog metal, ovo im je treći album. Sliče na Opeth iz Still Life - Ghost of Perdition faze, čuje se nešto od Mastodona, ali su zapravo dosta posebni.
Stvari su im duge, komplicirane i meni se jako sviđaju. Zapravo, jako me čudi kad vidim da na Deezeru imaju manje od 300 followera.
Bojim se da neće još dugo, jer biti tako dobar i toliko ulagati u band i glazbu koju voliš, a imati tako jadan feedback... jebiga.

Spires - The Seer


1. Between The Buried And Me - Automata

Trenutno najbolji band na svijetu. Izdali su album u dva dijela, prvi početkom, drugi sredinom godine. Nekim fanovima je to smetalo, meni je bilo ok, album je ionako jako gust i teško ga je iz prve sažvakati odjednom.
Ljudi sviraju bezobrazno dobro, stvari su jako različite, a svaka ubija, doslovno nema lošeg momenta na albumu. Moji favoriti su Voice of Trespass gdje kombiniraju metal i swing i The Proverbial Bellow gdje kombiniraju sve i dominiraju od početka do kraja.
Fantastičan band u naponu snage. Tko voli metal ne može ostati gluh na ovo zlato.

BTBAM - Condemned To The Gallows

Deseterac Primarku

U Dablinu nadobudan bio
Kad se protiv kiše branit tio
Držeći se svoga kišobrana,
A on puče kano suva grana!

Kiša pada, ko iz sića lije
A on kisne, do smija mu nije
Od kolina - pomozi mu Bože
Do kolina - mokar je do kože!

Ispod neke nadstrešnice stade
Pa ideja na pamet mu pade:
"U dućanu rješenje se krije!
U Dablinu penis kurac nije!

Oj Penneyse, zadrugo najbolja!
Do tebe bi trča priko polja!
Na bičvama suvim tebi fala!
Šta te majka Irska nama dala!

Uvik puni bili ti dućani!
Nek te štuju domaći i strani!
Ja te slavit oću, jerbo mogu!
Svaka bolest počinje od nogu!"

Kako se moje djetinjstvo razlikuje od drugih

Simply put - nisam živjela kući. Tu bi, otprilike, ovaj tekst mogao završiti, ali neće jer sam naumila pisati.

Jednom me jedna meni bliska osoba pitala zašto uvijek kad pričam o djetinjstvu moram zagaziti na teritorij Domovinskog rata i to je jedan dio objašnjenja ovoga iz naslova. Rat je bio. Dogodio se. I ja sam bila dijete kad se dogodio. Nema tu ni patroniziranja, ni izazivanja sažaljenja, nego je to činjenično stanje. Kako god Jergović piše Mamu Leone, kako god Matanovićka piše Zašto sam vam lagala i Ankica Tomić Naročito ljeti, tako bih ja, da kojim slučajem pišem o najupečatljivijem dijelu svog djetinjstva, pisala o Domovinskom ratu. Nisam ja kriva što sam na njegovu početku imala pet godina pa je to tako kako je.

No, činjenično stanje je i da nisam, tijekom čitavog progonstva, bila kontinuirano traumatizirana granatiranjem, već jednostavno - nisam bila kući. Pa evo kako se to odrazilo na moju odraslost.

1.Boravak u hotelu mi nije fensi.
Kad god sam poslije rata boravila u hotelu, nisam imala osjećaj da sam osoba koju se sad nekako služi i koja je gost ili mušterija ili je uvijek u pravu. Osoblje hotela doživljavam kao one na čijemu sam teritoriju i koji me gledaju kao uljeza, iako to sigurno ne rade. Dapače - u djetinjstvu su me gledali kao uljeza jer sam tamo boravila besplatno, a sada plaćam.
Kretanje po hodnicima hotela mi je prirodno stanje i kad dođem do nekog proširenja, meni dođe da ga nazovem Široko i malo pričekam da vidim kad će se tu materijalizirati neko drugo dijete (jer se iznenada u hotelima ne osjećam odraslo), izvadit loptu ili lastik i započet će igra.
Kad u hotelima vidim bazen, nemalo se začudim što je pun vode.
Konferencije u kongresnim dvoranama na poslovnim događanjima podsjećaju me na nedjeljnu misu i samo čekam kad će se pojaviti fra Mirko Klarić i opomenuti nas što nas je tako malo.

Ukratko - nije da me lovi tuga, ali se definitivno u hotelima ne osjećam kao gost. Više kao da posjećujem zgradu u kojoj sam nekad živjela, a i svi susjedi su se čudom izmijenili.

2.Dosta dobro znam koje se godine što dogodilo.
Jedna cura sa sjevera Hrvatske svojevremeno me uvjeravala da je "Jer ako me nećeš, jer ako me nećeš, dabogda patio..." od Magazina pjesma iz razdoblja prije rata, ali ja znam da nije. A znam jer sam je pjevala s Anjom, dočim Anju nisam nikad vidjela prije hotela Ivan u Solarisu, a poslije sam je viđala u drniškoj školi, ali gotovo nikad ni riječi nismo prozborile.
Drugim riječima, blagoslovljena sam prilično dobrim razvrstavanjem događaja po godinama tijekom djetinjstva, što ljudi koji su živjeli više-manje stalno na istome mjestu ne mogu reći za sebe. Moj brat i ja, s druge strane, teško možemo po tom pitanju pogriješiti za više od godine dana tamo-vamo.

3.Sva moja neprekinuta prijateljstva iz djetinjstva (ćao, Vale! :) ) započinju u trećem osnovne. Ne u vrtiću, ne u prvom, ne u petom - u trećem. Jer tada smo se vratili u Siverić. Prijateljstva od prije rata bila su obojena petogodišnjom stankom, a život nije videoigra u kojoj, kad si klinac, jednostavno sejvaš poziciju pa nastaviš nakon pet godina, već kad ugledaš nekoga koga se sjećaš iz vrtića (i kome si se jako veselio) pitaš se zašto se pravi da te ne poznaje i kako bi sad reagirao da mu spomeneš neku vašu internu bazu iz jaslica.
Također, prijateljstva započeta u Solarisu završila su 1996. jer su ti najbolji prijatelji odselili u Vodice umjesto u Novi Sad iz kojega su pobjegli, ali tebi je i jedno i drugo daleko kao Australija i nikad, ali baš nikad više, nećeš ih vidjeti.
Jednom ćeš ih pronaći na Facebooku, poslati im poruku koja će kod njih završiti u spamu jer nemate zajedničkih prijatelja iako ste i poslije rastanka dobar broj godina dijelili županiju, kao da vam je suđeno da vas život precizno razdvoji.
Oni, pak, koji su se vratili iz Solarisa u istu osnovnu školu s tobom, zavoljet će svoje nove susjede više nego tebe i bit ćeš primoran krenuti iznova. Tvoje novo djetinjstvo započet će u trećem osnovne.

4.Naučila sam vozit bicikl s devet godina.
Logično - u trećem osnovne.
Prije rata bila sam premala, a u ratu su starci imali i pametnijega posla nego kupovati mi bicikl. Sad kad razmišljam, vrlo se lako moglo dogoditi da nikad ne naučim vozit bicikl jer sam s povratkom u Siverić i dvostrukim prijelomom ruke još u Solarisu već bila samu sebe svrstala među smotane i svako bavljenje bilo kojom fizičkom aktivnošću izazivalo je u meni umiranje od straha. A i u mojoj materi. Nekad sam joj to zamjerala, ali sad kad imam dijete, jasno mi je da joj sigurno nije bilo zabavno gledati me s rukom u gipsu. Nekoliko mojih pokušaja (od kojih je jedan krvav, doslovno) da naučim u more skakati na glavu završili su njezinim jaukanjem pa poslije nisam baš ozbiljno ni pokušavala, stoga se dosta lako moglo dogoditi i da od učenja vožnje bicikla sveudilj serem u gaće te odrastem u svjetsko čudo s dvije lijeve.
Ali to se nije dogodilo i naučila sam vozit bicikl. Kasnije nego itko koga znam, barem na sjeveru Hrvatske, ali Bože moj...

5.Za razliku od prijeratne i posljeratne djece iz Dalmatinske zagore, kupala sam se cijelo ljeto. Svako ljeto. Cijeli dan. Svaki dan. Od prvoga svibnja, do tridesetog rujna otprilike.
Ni to nije sve - sreća je htjela da sam bila u nefertilnim godinama pa nije bilo ni šugave menge da me u tom sprečava i zato sam svih tih godina bila cjelodnevno smežurana od mora, crna od sunca i - sretna zbog rata. Grozno zvuči, ali to je kao punk; uzmi ono što ti ne ide na ruku i natrljaj na nos svima koji time nisu bili počašćeni.

Eto, to je tih pet detalja i ne ponovilo se, ali lagala bih kad bih rekla da bih išta mijenjala. Zapravo, uopće ne znam kakva bih bila danas da je bilo drukčije, a danas sam si skroz ok.

Neka te, rate.
"Hvala ti, panče, odrazio si mi se na psisi."

Najteža utakmica ikad

Ovo nije prvi put da sam odlučio navijat protiv reprezentacije svoje države. Nije to bilo ni prije dvije godine na evropskom, a pogotovo ne na prošlom svjetskom. Bilo je to davne 1990. godine, kad je u Italiji igrala reprezentacija koja nije bila naša. Tad još uvijek nisam zapravo gledao nogomet. Bio mi je dosadan i neusporedivo manje zanimljiv od košarke. Osim toga, Hajduk nije bio ni izbliza tako uspješan kao tadašnja Jugoplastika i njihova tri osvojena kupa evropskih prvaka u košarci.

Ali svjetsko prvenstvo je svjetsko prvenstvo, a tada i oni koji ne gledaju nogomet pogledaju pokoju utakmicu.

A raspad države je raspad države, a tada i oni koji ne prate politiku budu upoznati s političkim previranjima.

Pa tako i osmogodišnjaci.

Tako sam bio striktno upućen, vjerojatno od vršnjaka u školi, jer mi stari nikad nije punio glavu politikom, da se za reprezentaciju Jugoslavije ne navija, ali da Nizozemci igraju dobar nogomet, a usput imaju i zgodan raspored boja na zastavi, pa sam počeo navijat za aktualne evropske prvake. Kasnije su ispali, ja sam nastavio navijat za Argentinu i otpratio to prvenstvo do kraja.

Sjećam se kad je Argentina izbacivala Jugoslaviju na penale i starog, kako sa sjetom komentira da je teško bilo igrat Jugoslaviji skoro cijelu utakmicu s igračem manje. Znam da tada nije otvoreno navijao za njih, iako je par mjeseci prije, gledajući prijenos ždrijeba, sa svojim bratom skakao od oduševljenja jer smo izvukli povoljnu skupinu.

Za Jugu na izdisaju nije u mojoj okolini navijao nitko, osim jedne osobe.

Godinu i pol kasnije loptalo se bombama, a ne loptom, ta osoba se borila protiv te države, a ja već dobro naučio da u toj reprezentaciji gotovo da i nije bilo Hrvata, 

I tek sam jučer odlučio provjerit tu informaciju i saznao da je to jedna obična hrpa govana. U reprezentaciji Jugoslavije je, od ukupno 22 igrača, bilo sedam iz Hrvatske. Još je, k tome, kapetan bio legendarni Hajdukov Zlatko Vujović.

Nije mi jasno koliko bi to igrača iz Hrvatske trebalo igrat u toj reprezentaciji, u trenutku kad Crvena Zvezda ima najbolji tim na svijetu, da ne pričamo o sramotnoj diskriminaciji na nacionalnoj osnovi?

Bilo kako bilo, ja sam bio osmogodišnjak pa su mi prodali priču da to nije naša reprezentacija. Odrasli nisu za njih navijali, svatko iz svojih razloga. Osim mog brata, ali on ionako tradicionalno ima zdrave političke stavove, što se u tom kraju ne nosi.

E pa ja nemam namjeru ponovit svoju grešku iz tog doba. Otvoreno mi se gadi HNS i govno koje mi je zgadilo nogomet, kao i oni što mu godinama vire iz guzice. Neću lagat da mi je drag mali gnom, koji je, bez da ga je itko povlačio za jezik, svojedobno rekao da reprezentaciji odgovara igrat sve domaće utakmice na Maksimiru. Neću lagat ni da mi je drag naš drugi najbolji igrač, koji nas je nepromišljenim driblingom izbacio s europskog prvenstva prije deset godina, da bi osam godina kasnije slavio preuranjeni odlazak na ljetovanje, postanjem videa na Twitter.

Neću reć ni da se sa sjetom prisjećam 1998. godine, budući da se najbolji igrač te reprezentacije uspio posrat po svemu dobrom što je napravio u karijeri.

Neću lagat ni da mi je previše stalo, jer nije.

Ali naši su i drugih nemamo.

A i veseli me što ovo prvenstvo Zdravko Mamić gleda na televiziji. Kad bi još samo nekako nestalo struje u Hercegovini...

Piši, ćaća!

Aha, mama se sprema za vani, dakle danas sam s ovim papkom.
OK, otišla mama. Idem odma upalit playstation, da se vidi ko je gazda.
BIP!
Takoc. E, sad će se uspomoć HDMI kabla automatski upalit televizor, što je nagovještaj veselja.
Šta ovaj radi!? Daljinski! Daj vamo to! Davaj to! Daj mi daljinac! DAAAAAAAAJ!!! DAAAAAAAAAAAAJ!!!
A dobro.
Jupi! Kašica! Da degustiram. Aj, brže, ćaća! Oho, dobro je ovo. Bolje da otvaram usta ko krokodil, ili će budala pomislit da mi je dosta.
BURRRRRP!!!
Dobro se kusalo.
Šta ćemo sad radit?
Di'š ti!?
Ode opet u zahod! Staro pa inkontinencija, a nema za pelene. Kad smo kod toga, taman se poserem dok se vrati.
...
Stari. Stari!!! Imam govno u peleni. Stari, minjaj mi pelenu! Eeeeeej! Ma ne zovem te da se igramo.
Ej, govorit ću sporo, jer vidim da ne kontaš. U-S-R-A S-A-M S-E!!!
A usra sam se, jebemu mater!
Tako, tako, pomiriši. Prioni, rođo! Toooo!
Došlo mu do mozga!
Sad ću se okrenut prsimice usrid prisvlačenja!
Ej! Pusti me! Nasilje nad dicom! Di je plavi telefon?! Ostavi me, đubre jedno!

Di će sad sa mnom? Ohoho! Nosilica! Tako, lipo, na zrak! Stalno blejiš u ekran!
Svaki put zaspem kad me nosi do igrališta. Moram ovaj put ostat budan.
Znam!
Idem ga ugrist za ruku!
HEHEHEHEHE!!!
Je skočio!

...

Ljulja. Dobro, on nek me ljulja, a ja ću kontemplirat. Razmišljat ću, recimo o...
***
Di sam? Krevetić? Novi dan? Aha, samo sam ubio oko. Ćaćaaaaaaa!!!
Doša meni moj tatica. Aj nosi me u dnevni boravak da malo tamo obitavam.
Ajme, opet on s glupim forama. Ajde, idem se nasmijat, šta ću od njega kad ga to veseli.
HEHEHEHEHE!!!

...

Slani obrok! Nije janjetina!? Kakav bezobrazluk!? Kakva neotesanost!?
Ajde, može i ovo proć.
***
Opet buđenje. Stari, žedan sam!!! Žedan!!! Žeđam!!!
Ne, nemoj mi spremat papicu, to možeš kasnije. Žedan sam.
Žedan, alooooooo!!!
Ma nemoj mi govorit da ću sad papat jer sam ŽEDAAAAAAN!!!
Dobro, uzeo me je u ruke, valjda će mi sad dat pit.
MA JEBALA TE ŽLICAAAAAA. AAAAAA!!!
To, retardu jedan, dobro si se sitio!
Aj sad mi daj to za izist. Tako.

...

Dok ti pereš suđe, ja ću, KMPF, probat opet otvorit špaher, KMPFMPF, kojeg je mama zaglavila nečim, otkad sam ono glavom otresa...
KMPF!!!
Usra sam se u procesu.
Stari!!! USRA SAM SE! Eeeeeej!!! USR... Ma vidi ga, kako on otvori špaher! Vidi đavla! Može bit da ipak nije tako glupast.
Nego ...A SAM SE! MINJAJ MI PELENU!!! Jesam li te naučio išta od zadnjeg puta!?
Je, opet! Šta je tu čudno? Od kakvog sam seronje, ne bi bilo čudno ni da mi je probava ko protočni bojler.
Tako. Hvala na skrbi.

Ej, kad ćemo na kupanac?
Zar nije sad vrime za kupanje?
Ej, šta ti to tipkaš?
Daj i meni đir! Ej, zašto odmičeš tastaturu? Oću i ja malogrepčojhtrčnj3m,r.,ntz,rtjgrelk

Berba 2017

Čudna je bila 2017, dosta dobrih albuma, nijedan da me baš razvalio ko Valentino prošle godine. Sve u svemu, solidna četvorka za sveukupnu ponudu.

Ovaj put ću razdvojiti listu na top 10 stranih i top 3 domaćice. Krenimo sa domaćima.

3. Para Lele - Para Lele

Indie do jaja i totalno psihodeličan album. Nije mi se uopće svidilo kako su vokali mutno isproducirani pa sam ga se na jedvite jade odlučio poslušati. Nisam požalio, album zvuči ko da ga je pravio Srđan Sacher na tripu, melodije su jako interesantna, a aranžmani jednostavni ali dojmljivi. Vokali su čudni, ali to je stvarno stvar ukusa. Bilo bi lijepo da dopre do ekipe koja voli malo čudniju glazbu.

Para Lele - Ptica selica

2. Krešo Bengalka - Finale

Udarni okidač Kiše Metaka odlučio se na solo album, objavio ga u drugom misecu i odmah počeo punit internet spotovima sa još novijim stvarima koje će izać na albumu ove godine. Čudna strategija, ali Krešo je trenutno vruća roba, po meni trenutno najjači rap autor u Hrvatskoj i šire.

Album je tvrd, grub i udara u glavu (tako se zove i prva stvar). Gostiju ima pun kurac, od etabliranih splitskih repera do meni potpuno nepoznatih ljudi i to sve funkcionira jako dobro. Kao i kod KM, posebno dobar posao odradio je Vrh koji je miksao album.

Krešo Bengalka - Kamata

1. Jinx - Pogrebi i pomiriši

Zadnji album Jinxa kojeg sam gotivio bio je "Avantura počinje" iz 2001 godine. Nakon njega izašla su još dva i iako je na njima bila po koja dobra stvar, kao cjelina nisu me se dojmili. Spremio sam Jinxe u "nekad odličan band" ladicu i vjerojatno ne bih s njih obrisao prašinu da nije bilo koncerta na

šibenskoj tvrđavi ovo lito. Jinxi su na vjetrovitu pozornicu izašli u punoj ratnoj spremni sa dva odlična back vokala i otprašili iznimno dobar koncert na kojem su odsvirali popriličan broj stvari sa zadnjeg albuma. Sve su stvari zvučale dobro, ali su imale i ono nešto šta mi je falilo u zadnjih 10+ godina.

Ponukan koncertom, preslušo sam sutradan cijeli novi album i jako se ugodno iznenadio. Coki je uradio izvrstan posao, složio je album bez fillera, a mislim da nikad nije napisao bolje tekstove. Album se obraća meni. Dobro, ako ne baš meni, ali ono, moraš imat barem 30+ da bi ga ubra'. Znači, svi vi stari konji (i kobile) dajte džinksu šansu, mogli bi se iznenaditi koliko je album dobar.

Jinx - Jesmo li dobro?

Tri komada domaćih je skroz dosta (kome se sluša trap, nek posluša i "Gram Turizlo" od triestri), idemo u internacionalne vode, tamo je bila poprilična gužva.

10. Steven Wilson - To The Bone

Ne može se mjeriti sa zadnjim albumon (ni sa predzadnjim, ni sa prepredzadnjim), ali Steven Wilson je dobar i kad nije u top formi.

Die hard fanovi mu prigovaraju da se komercijalizirao. Daj Bože, ako je itko zaslužio zaraditi od glazbe, onda je to on.

Steven Wilson - Nowhere Now

9. Fever Ray - Plunge

Ovo je izašlo bez najave, krajem godine. Vjerojatno bi bio koje mjesto više da je došao ranije. E sad, bilo je jasno kao dan da Karin ne može niti treba pokušavati ponoviti još jednom remek djelo kao što je prvijenac od kojeg je, na kraju krajeva, prošlo osam godina.

Zvukovi na ovom albumu su drugačiji, u par stvari se primjećuje utjecaj južnoafričke plesne glazbe, teme više nisu onako mračne, ali su daleko od normalnih. Volio bih, ah kako bih volio, vidjeti Fever Ray uživo.

Fever Ray - To The Moon And Back

8. Leprous - Malina

Za njih sam prvi put čuo prije godinu i po dana kad je najavljeno da dolaze na koncert u Tvornicu zajedno sa BTBAM i Devinom Townsendom. Poslušao sam tad album "The Congregation" oko kojeg se i vrtio njihov nastup. Jako mi se svidio.

Leprous su norveški prog metalci, sa naglaskom na "prog". To su potvrdili i posljednjim albumom. Kompleksni ritmovi, tehnički zahtijevna svirka i pjevanje u visokim registrima, to je ono što krasi Leprous.

Leprous - From The Flame

7. Everything, Everything - A Fever Dream

Evo konačno jednog albuma za kojeg mogu reći da mi je bolji od predhodnika. Iako poprilično dobar, "Get To Heaven" mi se ponekad doimao razvučenim. To se sigurno ne može prigovoriti vrlo fokusiranom "A Fever Dream". I dalje je to glazba koja posjeduje sve osobine ovog iznimno interesantnog banda, ima tu i 100 riječi u minuti i promjena ritmova i čudnih harmi, a sve upakirano u prvoklasni pop. Ne znam zašto nisu popularniji u ovim krajevima.

Everything Everything - Desire

6. Mastodon - Emperor of Sand

I oni su bili u Tvornici na "Emperor of Sand" promotivnoj turneji. Najveći odmak u odnosu na prethodne albume vide se u čišćim vokalima. Nekome to ne odgovara, meni je to super. Starije stvari su mi ipak bolje, al' ne da mi se sad o tome, i ovo je dovoljno dobro.

Mastodon - Steambreather

5. LCD Soundsystem - American Dream

A rekao je da je ono bio zadnji album, zadnja turneja, zadnje sve. A lagao je. A jebiga, Bowie mu je rekao da ne sere kvake i nastavi snimati albume. To je naš James Murphy, glazbeni nerd, koji zna tako puno o muzici i ima vještinu da to sve upakira u nešto catchy i slušljivo.

Na ovom albumu čuju se, kao i na prethodnima, raznorazni utjecaji; Bowie je prisutan kroz cijeli album i to onako, fino, s mjerom. Tematski mi je, kao i po godištu jako blizak, pogodio me u dušu u svakom pogledu. Mislim da ću se ovog albuma još naslušti u godinama koje dolaze.

LCD Soundsystem - Call The Police

4. St. Vincent - Masseduction

Pop album Annie Clark. Struktura pjesama jako je "čista", no još uvijek sentvinsentovska, postoje ti neki čudni hookovi po kojima se da zaključiti tko je radio stvari. Gitara više nije toliko u prvom planu, naravno, nije da je nema, samo je malo prikrivena. Na ovom albumu Annie je pokazala kako zna napraviti jednostavne pjesme, koje ne dosade nakon opetovanog slušanja. Je li bolji od prethodnika? Ne znam, još je prerano za reć.

St Vincent - Los Angelese

3. Fujiya & Miyagi - Fujiya & Miyagi

Ovi postoje već sto godina, ali sam upoznao s njima tek ove godine, kad sam slučajno čuo "Serotonin Rushes" na Yammatu. Ovo je elektronska glazba odsviranja na standardnim rock instrumentima uz mrmljanje glavnog vokala. I još baca na Joy Division, ali nisu depresivni. Super!

Bio sam i na koncertu u Močvari (hvala Škugoru i Žednu uhu), bilo nas je jedno pedesetak, stvarno niko nije čuo za ove. A sviraju skroz dobro,  pisme su im jako dobre, šteta šta se od muzike neće leba najesti.

Fujiya & Miyagi - Serotonin Rushes

2. Queens of The Stone Age - Villains

Zato su se ovi najeli leba od muzike. Iznjedriti ovoliko dobrih albuma u 20 godina, to stvarno ne može svatko. "Villains" (tek sam sad skužio da se piše villain, a ne villian, koi sam seljak) dolaze nakon fantastičnog "...Like Clockwork" i mada nisu tako monumentalni kao prethodnik, to je jedan solidan album s jakim riffovima, čvrstim i preciznim ritmom, jako plesan, zapravo, "Villains" je "Era Vulgaris", samo bolji. Dosta bolji.

Ne da mi se filozofirati o QOTSA albumu, pusti na glasno, uživaj i to je to.

Dolaze na ovogodišnji InMusic, nemojte to propustiti ni u ludilu.

QOTSA - The Way You Used To Do

1. Alt-J - Relaxer

Volim Alt-J još od njihovog prvog albuma, jako su interesantni i zabavni, možeš ih slušati jako puno puta, a da ti ne dosade. Sve u svemu, jako originalan band na pop nebu. Ovim albumom probili su nove horizonte. Struktura albuma jako je čudna. Album izgleda kao usporeni film, ali svašta se tu komeša ispod površine. "Pleader" je čudo od stvari, jedna od njihovih najboljih ikad, po ugođaju me podsjeća malo na "Warszaw" od Bowiea, šta je u nekom mom sustavu vrijednosti stvarno velik kompliment. Majstori su obradili i "House of The Rising Sun" i obrada je jedno 100X bolja od originala.

Bili su i na InMusicu, meni najbolji nastup tamo, super zvuk, super light, super publika.

Možda najbolji album Alt-J do sada.

alt-J - Deadcrush

Eto, to je to. Bilo je tu još dobrih albuma: courtney barnett & kurt vile - lotta sea lice, ezechiel pailhes - tout va bien, arcade fire - everything now, mount kimbie - love what survives,

ali teško je bilo ući u top 10.