Ratne igre

Htio sam malo svog devetogodišnjeg sina potaknuti na razmišljanje. Evo šta je ispalo.

 - Zamisli igru: Imaš dugačku ravnu pistu. Na krajevima piste su dva auta okrenuta jedan prema drugom. U jednom autu si ti, u drugom neki lik. Ti se zaletiš prema njemu, on prema tebi. Možete voziti ravno ili skrenuti svak u svoju desnu stranu. Izgubio je onaj koji prvi skrene. Ako se sudarite, izginut ćete obojica. Kako igraš?
 - Glupa ti je igra, tko bi to igrao, previše je opasno.
 - A zamisli da možeš iščupati volan. Krenete ful gas jedan prema drugom, ti iščupaš volan i baciš ga kroz prozor tako da onaj drugi to vidi.
 - ... Ha, kužim! Sad onaj zna da ti ne možeš skrenuti pa će skrenut on jer nije lud da se sudari i ti si pobijedio... a jel znaš tko je onaj u drugom autu?
 - Ne znaš.
 - ... Ne sviđa mi se to. Zapravo, ne bih se nikad doveo u situaciju da trebam igrati takvu igru.
 - Dobro, evo ti drugi primjer. Ti si predsjednik Amerike, vi i Rusi ste dvije najjače nacije na zemljinoj kugli. Niste u ratu, ali niste baš ni prijatelji. I vi i oni bi htjeli biti glavni na svijetu. Vi ste napravili atomsku bombu, Rusi još nisu. Onaj tko ima atomsku bombu pobjeđuje u eventualnom sukobu protiv onoga tko atomsku bombu nema. Doznao si da Rusi rade na tome da je i oni naprave. Pravljenje atomske bombe dosta je skupo. Šta radiš?
 - ... a ne znam. Probam nagovorit Ruse da im je skupo da se trude oko bombe, rekao bi im da ih nećemo napasti.
 - Ne bi odma napao Ruse?
 - Pa rekao si da nismo u ratu.
 - OK, nakon nekog vremena uspiju i Rusi složit svoju atomsku bombu. Šta sad?
 - ... Mi nismo jedine države na zemlji, jel da?
 - Niste.
 - Onda ću se dogovorit sa svojim susjedima, objasnit im šta su Rusi napravili pa ću im predložit da se udružimo i da ću im pomoć da naprave i oni bombu. Onda, ako Rusi napadnu nas neka oni odmah vrate Rusima.
 - Ok, recimo da se vaša udruga zove NATO, šta misliš da će Rusi napravit na to?
 - A jel znaju Rusi da smo se mi udružili?
 - Znaju.
 - A onda će se i oni sigurno probati udružiti sa svojim susjedima.
 - Dobro i šta onda? Hoćeš li probat napravit jaču bombu?
 - A šta mogu? Moram, i oni će to sigurno probati.
 - Eto ti na! Sad na kraju i vi i Rusi trošite pun kua love na neke bombe koje ne želite baciti umjesto da taj novac trošite na nešto korisno.
 - ... Znam! Sastat ću se sa ruskim predsjednikom i dogovorit ćemo se da nećemo više raditi bombe ni mi ni oni.
 - Dobro, a kako znaš da će Rusi poštivati dogovor?
 - ... Poslat ću špijune u Rusiju da oni provjere varaju li Rusi.
 - I ako doznaš da varaju?
 - Ništa, nastavit ću i ja proizvoditi bombe. Samo i Rusi sigurno imaju špijune tako da...
 - ...
 - ...
 - Znaš, bio je jedan američki znanstvenik u vrijeme kad su Ameri imali atomsku bombu, a Rusi ne, koji je predlagao da Ameri bace bombu na Ruse prije nego šta Rusi naprave svoju.
 - ... hmmm, možda to i nije tako loša ideja.
 - Ali Ameri to ipak nisu napravili. I normalno da nisu. Kako bi ti kao predsjednik objasnio svom narodu da si pobio gomilu ljudi iz neke države s kojom uopće nisi u ratu, samo zato šta su oni probali napraviti bombu koju ti već imaš?
 - ... paaa, na primjer, kažeš kako su te Rusi prvi napali i da si se morao obraniti?
 - Molim!? Lagao bi svom narodu!?
 - Pa nije lako bit predsjednik, moraš nekad i lagati.
 - ... Jebiga Šimune, ovo je otišlo u potpuno krivom pravcu.
 - Zašto? Meni je baš super kad me pitaš ta tvoja pitanja na koja ne postoji točan odgovor.

Tvrd orah

First things first: dogovorimo parametre. Nijedna se država nije stvorila bez zakona, niti se pita radi bez recepta. Pitaj baku Jelenu. Hrvatica je, znam, nije Bosanka, ali je dovoljno stara da bi znala nešto o tome kako se radi pita. Čak i ja znam. A i ja sam Hrvatica i nemam veze s onim vremenom kad se razina ženstvenosti mjerila brojem razvijenih pita.

Ali parametri su bitni, toliko mi je jasno.

I svaki roman počinje, barem neizgovoreno, mjestom i vremenom.

Vrijeme: budućnost, neodređena i prilično daleka; meni malo bliža nego tebi.

Mjesto: Beograd, a gdje drugdje? Možda New York, ali sumnjam da ću te htjeti tamo posjetiti.

Kažem, meni je ta budućnost malo manje daleka jer su prošla ona vremena kad je desetak godina bilo puno. Jedanaest je godina prošlo otkako sam u Zagrebu, a ponekad mi se čini kao da sam još jučer plakala što odlazim iz roditeljskoga doma iz kojega sam godinama prije htjela pobjeći. Takva sam ti ja. Kontradiktorna. Nedorečena. Previše dorečena. Vidjet ćeš – ne nužno u toj budućnosti, ali sigurno barem još koji put do kraja ovoga teksta.

Jebote, već jedanaest godina sam u Zagrebu. I već sam tri godine opet u Zagrebu.

A tebi je to puno, znam.

Tebi sigurno ni kosa više nije tako plava jer s godinama ona doista tamni. Makar si jedna od rijetkih sretnica koje se mogu nazvati prirodnim plavušama, znam da sigurno više nije onako plava. I da si sigurno velika i krakata, kao i tvoja sestra, koju stvarno nikad nisam toliko zagotivila (jer „zavoljela“ je možda ipak pretenciozno). Tamara misli da si ozbiljna i povučena – znaš, obje te zamišljamo, ne možeš vjerovati koliki je to pomak. Ne možeš vjerovati koji je to uspjeh u odnosu na emociju koju primarno budiš.

Pravo da ti kažem: ti si jedno obično derište. Glasna si i iritantna i stvarno bih ti rado bila protresla ta užasno mala ramena kad si onomad, na opće zgražanje mojega gosta i na svekoliku rezigniranost svoje majke, raspremila čitav dnevni boravak. Fotelje i sve. Ali te nisam protresla, malo jer sam utrenirana, a malo jer mi te stvarno bilo žao. Takva sam ti ja, kontradiktorna. A ti si derište i sva si krasna, s tim svojim očima poput franja, klikera, špekula, pikula…plavih kotrljajućih kamenčića koji ponekad, samo ponekad, malo odu i ukrivo, čisto da bismo još bolje zavarale protivnike.

„Come on, mom“, vičeš, a ja se osvrćem da vidim je li nas itko čuo.

„Zašto me tako zoveš?“ pitam te u čudu, a ti me gledaš tim svojim špekulastim očima i objašnjavaš, na svojem serblishu:“Zato jer gledamo the same, Bawbawa, ti možeš da budeš moja mama danas.“

I ja sam zbunjena, sretna i nesretna, znam da želim doma i da mi te već pun kurac, ali mi je drago, užasno mi je drago, i moja dragost je ego-driven, znam, ali mi je drago. I tako volim te tvoje špekulaste oči, a sad, molim te, šuti malo (osim ako ćeš me opet zvati mamom). Takva sam ti ja, kontradiktorna.

Zamislimo samo da smo u Beogradu i da je bliska daleka budućnost. I da imaš tamnu kosu jer s vremenom je potamnjela i da me pitaš, ljutito i odraslo, da ti iskreno objasnim zašto sam bila onako nadrkana.

„Why were you being so strict, Bawbawa?“ pitat ćeš, i napunit će se suzama, one, koje će ostati iste cijeloga života – divne, plave franje-klikeri-špekule-pikule…ali prije svega - oči, sada tako pune mudrosti jedne odrasle osobe.

Htjela si da budem simpatična i da se budim vesela. Htjela si da se veselim svakom tvojem urliku i da ti ništa ne zamjeram. I stvarno ti nisam ništa zamjerila i stvarno sam ti se često veselila. Nikad tvojim urlicima, doduše.

Ali, ja nisam simpatična.

Jebiga, tako je.

Kontradiktorna jesam, možda i pametna, možda me ljudi čak i vole, ali stvarno nisam simpatična. Da sam lik iz filma, bila bih ti najdraža, ali nisam ni to. Loš smo spoj, slažem se.

I znaš što je najgore – ja se sebi sviđam takva. Sviđala sam se sebi takva čak i tada, kada sam se kontradiktorno mrzila i kada sam htjela da mi još koji put kažeš mama.

A onda, kada si zadnji put rekla da bi htjela da sam ti ja mama, kada sam znala da se ne igramo i da ne lažeš i da ne furaš tu spiku samo zato što ti je smiješno kad nam ljudi kažu da sličimo, zaboljelo me to mama više nego što me ikada zaboljelo išta što si prije rekla, namjerno, baš zato da bi me zaboljelo. I te tvoje franje-špekule-pikule u tom su trenutku bile odrasle, baš ovako kako su odrasle sada, kada te zamišljam, u Beogradu za desetak godina.

Bila si premlada da bi držala cigaretu. Ali u mojoj mašti je držiš, ne zato što bih htjela, nego zato što ne bih, ali znam da ćeš je jednom držati. I ja ću se ljutiti i reći ću ti: „Pa jebote, koliko smo puta pričali o tome?“, ali ti ćeš svejedno zapaliti.

I meni će u grudima malo puknuti fejkersko majčinsko srce, ali ću malo biti i ponosna, na tebe, koja danas sve kužiš i koja sad srčeš tu cigaru jer si slatka, a opaka, jer si mala, a velika, jer si sjebana, a karakterna.

Jer si kontradiktorna, kao i svoja mama.

Ne pada jabuka daleko od jabukova stabla. A koji put se ni od orahova ne otkotrlja previše.
Možda si zato Nut-alia.

GEOMETRIJA

- Ne možeš sve mjeriti svojim aršinom...

- ?

- Puno je aršina na svijetu.

- Velik svijet.

- Svatko zaduži različito...

- Na što misliš?

- Na pomagalo. Nisu stranice svakog trokuta iste.

- Bitne su relacije... Odnosi.

- ?

- Ne mora biti 10 cm, može i raspon od 8 do 12.

- ...

- Pa se uklopi.

- I ne samo to... Nego i ti trokuti koje po rođenju dobiješ ne moraju biti isti. Neke su stranice fiksne, druge savitljive... Ili okrugle.

- Onda to nije trokut.

- Kao da je definicija bitna...

- Trebala bi biti.

- Ali, kad malo promisliš, od same definicije važnije je kako oruđem barataš. Proces mjerenja.

- Pojasni.

- Evo, recimo, meni je pripao kutomjer... Tako mi se nekako čini. A njime se ne znam služiti.

- Nije teško...

- Dobro mi dođe kad crtam raspored sati.

- ...

- Ali, i to je trokutom lakše. On je rigidniji.

- Čuj. Kako se uzme.

- Linija je uvijek prikladnija od krivine. Nije li?

- Samo na prvi pogled...

- Od svih ljudi, najgori su oni sa šestarom.

- Zato što bocka?

- Zato što imaju najveću slobodu.

- Ali, oni ne mogu nacrtati pravi kut!

- Ne mogu, koliko znam, ali mogu razne stvari...

- Na primjer?

- Mogu glumiti da plešu.

- Da plešu...

- Pa ono... Dvije noge.

- ?

- Jedna noga, druga ćopava.

- Znači tako?!

- Tako. To su ti umjetnici...

Što sam novog slušao 2015 godine

Evo, opet ću malo glumit glazbena znalca pa ću se osvrnut na prošlu godinu i šta sam najviše slušao u istoj.

10. Ghost - Meliora

Opet švedski metal, naletio sam na njih prije jedno mjesec dana i navukao se do daske. Jako su melodični, nešto kao KISS na primjer, imaju totalno hitoidni materijal i vjerojatno ću se brzo zasititi. Zapravo i ne znam zašto ih toliko slušam, ali znam odvrnut cijeli album po dva, tri puta zaredom.
Samo da napomenem, malo briju na sotonizam, ali to je više onako iz zajebancije, ne bi nikog trebalo sablazniti.

Ghost - Cirice

9. Jonny Greenwood - Junun

I ovo je jako recentna akvizicija, iz prosinca. Jonny Greenwood uopće nije glavni na albumu, ni blizu, on služi više kao mamac; i ja sam, na kraju krajeva, tako čuo za ovaj biser etno glazbe.

Glava albuma je izvjesni Shye Ben Tzur, židov koji brije na indijsku glazbu, otišao je tamo živit, skompao se s lokalnim majstorima i skladao jebene stvari poštujući tradiciju, ali i dodajući neke nove elemente. Jonny se tu diskretno ubacio, dao svoj obol u par stvari, doveo Nigela Godricha za producenta i Paula Thomasa Andersona da snimi dokumentarac. Sve u svemu, jako zanimljivo ako hoćete otvorit uši.

Allah Elohim

8. Roisin Murphy - Hairless Toys

Ja sam jako volio Moloko, pogotovu njihov zadnji album, Statues za koji mi ni do dan danas nije jasno kako nije postao monster hit, ali eto, ljubav pukla, bend se raspao i Roisin krenula svojim putem. Družila se s dobrom ekipom, izgledala jebeno, radila zanimljive stvari, ali nekako, nije mi to bilo to. Do Hairless Toys. Ovo je njeno najbolje solo izdanje, album nema praznog hoda, može ga se slušat onako usput, a opet, i nakon n-tog slušanja otkrit ćete po nešto novo. Produkcija perfektna, kristalan sound, surround all around...

Roisin Murphy - Exploitation

7. Django Django - Born Under Saturn

Dosta im je dobar bio prvijenac pa sam sa nestrpljenjem iščekivao šta će bit sa drugijencem. Nisu me razočaralii kao ni Alt-J prošle godine.
Zapravo, ovaj im je album još bolji nego prvi. Višeglasje i dalje dominira u gotovo svim stvarima, ko da slušate Byrdse ili The Beach Boys, samo puno modernije i ispoliranije. I ovo možete pustiti da vam svira negdje u pozadini, sigurno će vam se svidit, kome se ne svidi, taj je bez sluha.

Django Django - First Light

6. John Grant - Grey Tickles, Black Pressure

Ovaj lik je genijalac, a na njega sam nabasao tek ove godine kad sam negdje pročitao da mu je Biggi Veira iz Gus Gus pomogao snimiti drugi album, Pale Green Ghosts. Kako obožavam Gus Gus, poslušam ja par stvari sa Pale Green Ghosts i padnem na guzicu. Ono, odvali me album totalno. Odmah skinem album, remek djelo. Probam i prvi album, dobar je, ali ni blizu ko PGG. Znači stvar je u Biggi Veiri.
Vidim, izlazi na jesen treći album, "Grey Tickles, Black Pressure", nema Biggija na njemu i skeptičan sam dosta, kad ono kurac!
Treći album dobar ko i drugi, možda i bolji. Ljudi, poslušajte John Granta, to je čovik koji ima šta za reć i silno je talentiran. Svidit će vam se i ako niste nešto ludi za elektronikom, to su jednostavno odlične stvari.

John Grant - Disappointing

5. Steven Wilson - Hand. Cannot. Erase.

Steven Wilson, čovjek koji je Porcupine Tree. Osoba za koju se prog bogovi iz sedamdesetih trgaju da im remasterira njihove bezvremenske albume. Najbolji frend Mikaela Akerfeldta. Definicija prog rocka dvadesetprvog stoljeća. I napravio novi solo album prošle godine. I kakav je?
Ukratko, jebe majku. Ako ste poslušali "The Raven Who Refused to Sing", njegov prethodni album iz 2012, onda znate šta možete očekivati od ovog albuma. I dobit ćete sve, virtuoznu svirku, epske momente, pjesme s pričom, emocijom, sve ono zbog čega neki prog smatraju prekrasnim, a drugi ga odbacuju kao preseravanje. Dobit ćete i neke nove momente jer Wilson nikad slijepo ne kopira matricu s prethodnog albuma, uvijek doda nešto novo i zanimljivo. Ako vam se da investirati nešto vremena u ozbiljnu glazbu, toplo preporučam kao i prethodnika.

Steven Wilson - Routine

4. Everything Everything - Get To Heaven

Treći album Everything Everithing mi nije sio na prvu loptu. Jako je dugačak, ima komplicirane stvari, pun je svega i izgleda nekako nabacano. Ali eto, prođe šest mjeseci i ispadne da sam ga poprilično slušao. Šta je još bolje, nakon nekog vremena navikneš se na svu tu količinu glazbe i brbljanja i skužiš da je Get To Heaven možda i bolji od svojeg prethodnika iako neće proći ni približno dobro kao Arc (to je prethodnik).

Everything Everything - No Reptiles

3. Noze - Come With Us

Kako sam na Noze naletio, ni sam ne znam. Mislim da mi je na njih skrenuo pažnju Tomica Šašek, ali nisam siguran. Uglavnom, otkad sam ih skužio, nikad ne prođe deset dana a da ne zavrtim  neki njihov album. Noze su dva luđaka iz Francuske (Belgije?) koji vole techno, house, vodvilj, Toma Waitsa, bugarsku narodnu glazbu, šansonu i sve ostalo što vole mladi. Njihov se izričaj ne može definirati, to treba čuti i osjetiti.
Na Come With Us su se malo primirili, snimili nekakvu chill glazbu koja je, kao i sve ostalo od njih, vrh vrhova. Ima i remiks album, sami su ga gazali, tu su mao plesnije verzije svih stvari, isplati se poslušti i to.

Noze - The Crab Dance

2. Faith No More - Sol Invictus

Faith No More, band moje mladosti. Angel Dust zakucan negdje u vrhu najboljih albuma uopće. Koncert u Zgrebu sredinom devedesetih teško razočaranje, toliko da sam do prije nekoliko godina u potpunosti izignorirao King For a Day i Album Of The Year. Tu sam omašku ispravio nedavno i
od tad nagovaram sve žive i mrtve koji su voljeli Angel Dust da poslušaju i ove albume iza.
I taman kad sam zavolio sve albume FNM, dođe vijest o reunionu. Najprije samo koncerti, a onda se krene šuškati i o novom albumu.
E sad, svi znamo kako je prošao Chinese Democracy, a ni live verzija Motherfuckera nije zvučala bogznakako. Na sreću, album je super. Ne traje predugo, 40 minuta, deset stvari, ima brzo, ima sporo, Patton urla, mrmlja, piva, ritam sekcija ubija,  ma ono, ako si metalac, slušaj, ako si indie, slušaj, ako voliš glazbu, slušaj najglasnije.

Faith No More - Separation Anxiety

1. Dječaci - Firma

Da ne bi ispalo da ne slušam domaću glazbu, slušam, itekako. Splitski rap i dalje vlada scenom. Nako drugog albuma KM napisao sam da mi se čini da Dječaci ne mogu napraviti tako dobar album(folder), ali sam se zajebo. Dječaci su napravili svoj, bez dileme, najbolji album do sad. To više nije samo hip-hop, to je puno više od hip-hopa. Glazbeno nikad nisu bili ni blizu ovome sad, to je vjerojatno Zonijeva zasluga, izgleda da lik sluša sve živo i mrtvo iako vjerujem da ni Vojko nije rigidan po pitanju utjecaja sa strane, a i Ivo je spominjao Royksopp još na prošlom albumu.
Bile starke su još uvik hit, Struja mi je baš legla, ali Antonio, Smeće i Yoko Ono je nešto šta niste mogli ni u snu zamislit i to su stvari koje pomiču granice očekivanog od Dječaka. I još da dodam, zadnja stvr "Ko bi reka" je sigurno u top 3 ičega šta su napravili do sad.
Kapa dolje za Dječake!

Dječaci - Shopping   (kako ovde Vojko repa, to nije normalno!)

P.S.

Tek sam nekidan poslušao Puscifer - Money Shot pa mi nije ušao na listu, a ušao bi 100% da sam prije došao do njega.

Nešto crveno

U ponoć će puknuti vatromet, rekla mu je. Romantično, pomislio je. A ona je samo prenosila činjenično stanje. Di ćeš za Novu? pitao ju je koji tjedan ranije. Radno, odgovorila je kratko. Nadajući se da će i on, njezina tiha patnja, ali ne i junak naše priče, "radno" s njom na zadatak. Ali Tiha Patnja imala je druge planove i bolji položaj u redakciji, onaj koji jamči pravo na doček Nove godine u privatnom aranžmanu. Daleko od rodilišta i predsjedničke svite koja će u prvim satima nove obići novorođenčad i njihove majke, daleko od Traume i Hitne pomoći kamo u pet do dvanaest pristižu polomljeni, mrtvi-pijani i oni spaljeni prskalicama i petardama... Tiha Patnja imala je druge planove.

Pogodilo ju je to. Posebno nakon one dvije cuge koje su popili u redakcijskom kafiću, nakon čega se njoj činilo da među njima ima nečega, a njemu - nije.

Junak Naše Priče i sam je nesretno zaljubljen, iako tu "nesreću" nerado prizna. Nada se da ovdje ima nečega. Pa kad Ona kaže - u ponoć će puknuti vatromet - on prepozna romantiku. I odluči... Pa ponudi... Mogao bih i ja s tobom. Ona se nasmije. Drago joj je. Nema smisla, ipak kaže, Nova godina je... Ma, u redu je, razuvjeri je on, tko još drži do dočeka... doda sugestivno i brk mu se smije od neočekivane sreće pred neočekivanim potencijalom Silvestrova na -8.

Probudila se prerano 31. prosinca, nervozna nekako od očekivanja i loše slutnje koja kaže: kakva je Stara godina, takva je cijela iduća... A na Staru godinu Ona se budi sama, Tiha Patnja u nečijem zagrljaju, u toplijim krajevima, tropima, pod palmom, a Ona je osuđena na Junaka Naše Priče, drago stvorenje, druga u nevolji, ali - nema tu kemije - kaže samoj sebi. Znala bi da nema kemije i da je netko u ponoć trgne iz sna (ne u novogodišnju ponoć, nego ponoć običnoga dana), pa će vjerojatno znati i večeras nakon što on, Junak, iz unutarnjeg džepa pernate jakne izvuče pjenušac-iznenađenje, kojem se Ona ne nada, iako ga očekuje.

Koliko je pošteno da potpiruje iskru koju je Junak Naše Priče umislio, iako ne laže ni ako kaže da ju je primijetio, ako je takva iskra od Tihe Patnje boli od ranog jutra zadnjeg dana ove godine u kojoj se toliko nadala da će je primijetiti... Razmišlja o tome u šest ujutro, pod tušem, dok joj se topla voda slijeva niz potiljak, preko leđa koja će večeras promrznuti na -8 i pod teškom skijaškom jaknom umjesto tanke satenske haljinice na bretele koju bi odjenula samo za Tihu Patnju, pa možda i na 8 ispod ništice. Zato će kosu strpati pod kapu, zamotati se u stari, vuneni šal, navući buce za duboku vodu, odluči, poništiti sebe kao ženu i s Junakom Naše Priče odraditi doček "radno", kako to kolege bez predumišljaja i odrađuju. U ponoć će ga poljubiti u obraz, stisnuti mu ruku i zaželjeti - svu sreću ovoga svijeta, ljubav (s nekom drugom), zdravlja i para. A on će konačno shvatiti da među njima nema ničega, osim onoga o čemu se ne razmišlja u samoći ispod popluna. Tako će učiniti, odlučna je Ona, ali crvene će gaće obući... Jer je praznovjerna.

I dok se on, Junak Naše Priče, bude pripremao za novogodišnju noć, ležao u kadi, grubim kamenom za pedikuru skidao staru kožu s pete, pa zaronio u mjehuriće s "dozom pačulija", smješkajući se samome sebi pod vodom, ona će ugasiti sva svjetla u stanu, leći na sofu i pokriti se tankom dekicom iz Konzuma, pa zaspati balaveći u dekorativni jastuk. Jer, dogovor je tek u devet... Sasvim dovoljno da se naspava. I da njemu tvrda koža s pete omekša.

On će odjenuti košulju i sako, i nove cipele od đavolje kože u kojima će se smrznuti, ali - nama veze. Pa će otvoriti parfem koji mu je mama poklonila za Božić. Mmmmm, fino - pomiriše. Obrijati se friško, namjestiti pomno frizuru, pogledati se dobro iskosa u kupaonskom ogledalu još orošenom od tople, mirisne kupke. A onda će flosati zube... To je bitno. Za svjež dah. Dok budu sjedili na tvrdim stolcima čekaonice u Petrovoj... Čekajući predsjednicu i budućeg premijera, i sve one koji bi u idućoj godini mogli biti važni. Za opću dobrobit.

Čudan su par. Ona "na zadatku", on na "dočeku Nove"; sjede u čekaonici, Ona zapisuje, on baca fore, Ona je tužna, on je raspoložen. Ali s njezinom tugom i njegovo raspoloženje pada. Kiflicu?, pita je, pa iz unutarnjeg džepa jakne (valjda onog u kojem nije pjenušac) vadi vrećicu s mekim pecivom od sira. Može, odgovara Ona. Kiflice su meke, pojela ih je već četiri, a i on je drag. Sućutan. Dođe joj da zaplače. Pa se nasmije.

Hoćeš da odemo do Trga u ponoć?, pita je. Ne znam, kaže Ona. U ponoć će puknuti vatromet, ponavlja on. Ona ne prepozna citat, pa on primijeti - nema nikoga. A ako bude?, pita Ona. Blizu smo..., kaže Junak Naše Priče. Ona kima. On joj dodaje šal i kaže - nema ni polomljenih - kao u šali. Nema, odgovara Ona, slomljenog srca. Nema prostrijelnih rana, nasmije se on. Nema, kratko odgovori Ona.

Idu prema Trgu. Hladno je. Čuje se muzika, petarde, žamor... Hladno je. On je uhvati za ruku. Ona mu dopusti. On je presretan. Ona je prazna. Pet je do dvanaest. Prolaze kod pošte u Jurišićevoj. Pružaju korak, kao da kasne... Njemu kuca srce. Ona je prazna. Stišće joj ruku.

Ona ima crvene gaće.

Baba Anka (kratko i bez sjete)

Baba Anka je bila dobra žena. I bila je izrazito darežljiva. Nije bila baka nego baba. Uopće, uloga "bake", koja podrazumijeva tetošenje unuka je kod nje izostala. I dobro da je tako. Da je bila drugačija i i "šući-mući", pojeo bi je Siverić u kojem je odrastala i živjela.

Nije ona bila mrgud. Dapače, bila je vrlo često nasmijana i imala je dobre, često i ironične, šale. Što bi se danas popularno reklo, imala je svoj đir.

Taj njezin đir je na momente bio vrlo teško shvatljiv. Recimo, bila je praktična katolkinja cijeli život, bila je potpuno razborita cijeli život, a svejedno su joj dvije najdraže pjesme bile "Da mi je biti morski pas" grupe Metak i "Kupit ću si top" od Bijelog Dugmeta.

S obzirom na to da je odrastala čuvajući ovce i krave, bila je pravi šampion u čobanskoj igri "Piljanje". Riječ je o igri s pet kamenčića, u kojoj igrač baca u zrak kamen, zatim uzima određeni broj kamenčića sa zemlje, dok je bačeni kamen u zraku, da bi na kraju uhvatio onaj kamen iz zraka. Nisam je uspio pobijedit nikad, a ona bi pobjedu svaki put proslavila žongliranjem s tri kamena, ili s dva kamena, ali jednom rukom.

Svakom od nas, njezinih unuka, davala je novaca. Uvijek potajno i sve do našeg zaposlenja. Otkad sam bio student sa državnom stipendijom u rangu njezine mirovine, pokušavao sam odbit, ali bi se ona naljutila i silom mi gurnula pare u ruku, uz komentar tipa "Uzmi, odnijo ga nesrića!" pri čemu je "nesrića" vrag, ali se njegovo ime ne spominje.

Vjerojatno svi pamtimo "babine kumpire", iako se radi o običnom krumpiru na salatu. Ona ih je znala narezat jako tanko, začinit ih kapulom, uljem i solju. Bili su za prste polizat i nikad nisam vidio tako nešto kod nekog drugog.

Volio sam i njezine "kumpire i jaja". Jednostavno spremljena hrana, pommes frites preliven kajganom. Tehnički, to sam jelo prvi put jeo kod njezine sestre, tete Mare, ali mi je baba to često spremala. Spremala mi je i "pamidore i jaja", iako nije voljela rajčice. Nedavno sam saznao da ih nikad nije ni probala, ali je svejedno imala čvrst stav o njima.

Uvijek sam volio "gra i manistru", iliti "pašta-fažol", ili grah s tjesteninom i to pennama. Kao i kod "kumpira i jaja", radi se o hrani koja je prilično jeftina, ali visoko kalorična. U doba kad su se težaci plaćali da rade u polju, takav ručak je bio uključen u cijenu.

Danas sam se sjetio "gra i manistre" i spremio je. Bilo je baš ukusno. Kad sam pojeo prvu žlicu, kao da sam čuo davno izgovorenu rečenicu svoje babe Anke, kako se smješka ispod crno-smeđeg rupca i govori: "Naš Jale voli težačku 'ranu!"

"Salonski" je turbofolk

Ne zanimaju me salonski ljevičari. Kao ni salonski desničari. Ne volim RH, SFRJ volim još manje. Veću nostalgiju imam za sutlijašem tete Krune. Malo je u njemu bilo "salonskog".

Kad pet tisuća ljudi, usred noći, otrči s ceste pa se zguri iza niskog raslinja, a na moje pitanje "Zar oni nas ne vide? Oni su vojska, smiju nam se", stari odgovori: "Ajde, šuti, molim te!", u tome nema ništa salonskog. Kad mi koju minutu kasnije dade sestru u ruke da je nosim, jer on ne može više, pa mi sruši iluziju i "odraste me" u sekundi, ni u tome nema ništa salonskog.

Mlađem je bratu osam i po godina i za ruku vodi mater kojoj su pukle šlape, pa se sad boji da ne ostane za nama. Nekvalitetne šlape iz Borova, nimalo salonske. Vozit ćemo se u kamionu koji smrdi po prasadi, bez svjetala, naivno... Kako salonski! Na radiju čuti da raketiraju Zagreb i mater će plakati u strahu za sina. Da ima, useknjivala bi se u svileni rupčić s monogramom - i to bi možda bilo salonski. Ovako nije.

Plakala je i za prijateljem Srbinom kad je ono odlazio u vojsku, kao što će plakati njegova mater kad prijeđe na suprotnu stranu jer se, nimalo salonski, ne vodi za onim što mu drugi kažu, nego govori: "Neću pucati na svoje" - prijatelje. Kako salonski! A onda će, par godina kasnije, sa sto maraka u džepu, otići u Italiju - jer mu ime previše podsjeća na pravoslavlje -  adresa: "luksuzna" telefonska govornica - kud ćeš boljeg salona!

Razmišljat će se tih godina o mijenjanju imena jer premala je žrtva prijeći Mađarsku, Srbiju, Bosnu za informaciju: "Dušo, tvoj ćaća je odavno umro" - prezime ti previše vuče prema Istoku, nimalo salonski!

A kako li je tek salonski bilo u Zagreb odlaziti brodom!!! Pa tamo poljubiti vrata bratove studentske sobe jer - u 12 ga minuta uče kako držati pušku, kako se pojaviti pred materom koja je netom pokopala nećaka, a sad sina gleda u uniformi i kaže: "To je tvoja odluka" - hrabro, ne i salonski!

Mršava je tih dana moja mater. Takvu šlank lijinu nijedna salonska dijeta ne može priskrbiti. Lijepo bi joj stajala, da se takve mukte dijele, kakva svečana haljina. Salonska.

A ja... Upitam kravetinu s faksa mogu li pogledati njenu narukvicu, jer istu sam takvu ljetos sebi kupila za rođendan, pa "samo da vidim", a kravetina (koja danas možda, ne znam, lijepi slike trobojnica na wall društvene mreže) koluta očima jer - njezina je ruka salonskija od moje. A pamet skučena da bi narukvicu skinula i dala je smrdljivoj izbjeglici, zapravo prognanici (razlika je samo u terminima). Meni iza leđa mnogi će spominjati Bežigrad (kao što danas pitaju za '91.), oni salonski franovivišnari koji znaju procijeniti kolika je tolerabilna količina padalina (metaka) po metru kvadratnom te godine.

Cimerica me pita: "Ankice, zašto ti svaki dan plačeš?" A ja ne mogu reći da je šest popodne i da je razlog Linda Šibenska i moj osjećaj da ovome nema kraja. Plakati zbog ljubavi bilo bi puno salonskije.

Salonska je bila i okraćala jakna koju sam dobila dotacijom (bez mjere), a sad je nosi moja prijateljica, kći zastavnika JNA, koja je manja, ali joj je isto hladno... Njezini će roditelji hodati na prstima da me ne probude kad, ono jednom, nakon nekog tuluma, prespavam kod nje. Obazrivo, salonski, kao da smo ista strana - što i jesmo. Ljudska.

I žao mi je one sebe, žao mi onih ljudi, žao mi zatvorenih salona, žao mi skloništa, kao što mi je žao svih prženih bajama na svijetu, nepojedenih zbog sirena kojima se zvukovi (još) ne prepoznaju. Žao mi je svih puknutih šlapa u kojima su nečije matere bježale pred silom, žao mi... Čak i ako je njihova "sila" prva počela. Žao mi je MIG-ova koji prelijeću Jarun, a još mi je više žao sestre koja se trza na njihov zvuk. Žao mi...

Jer da nije - ne bi noge moga ćaće koje "razminiravaju" zarasli teren oko kuće, što smo je brat i ja gledali s brda godinama prije, riskirale. Ali, taj su dan važnije od mozga...brže. Pa gaze putine i visoku travu, daleko od luksuznih salona u kojima, navodno, prognanici uživaju na račun države. Pa kad moj ćaća, kao osloboditelj (!), ušeta u foaje hotela, sjatit će se rulja oko recepcije (a ona je serijska oprema svih prognaničkih stanova, pa se djeca po privatnim kućama čude kad je nema), a on će u džepovima vojničkih hlača donijeti corpus delicti da je bio doma, ratni plijen po mjeri čovjeka: jedan slomljeni broš iz moje sobe, tri crno-bijele fotografije, i Laticu, lutku koju će naslijediti moja sestra. Ni u tome nema ništa salonskog.

Salonska je možda parada, salonski je možda i ovaj tekst. A možda ni jedno ni drugo. Ali, Oluja - ona sigurno nije bila salonska.

Zato danas čestitam praznik svojem tati. Koji nije sklanjao djecu, a za šankovima krojio politiku. Nego je bio hrabar. Čestitam mu praznik srcem, ponosno i bez predrasuda. Iz nekog ugodnog salona. S klimauređajem.