Berba 2017

Čudna je bila 2017, dosta dobrih albuma, nijedan da me baš razvalio ko Valentino prošle godine. Sve u svemu, solidna četvorka za sveukupnu ponudu.

Ovaj put ću razdvojiti listu na top 10 stranih i top 3 domaćice. Krenimo sa domaćima.

3. Para Lele - Para Lele

Indie do jaja i totalno psihodeličan album. Nije mi se uopće svidilo kako su vokali mutno isproducirani pa sam ga se na jedvite jade odlučio poslušati. Nisam požalio, album zvuči ko da ga je pravio Srđan Sacher na tripu, melodije su jako interesantna, a aranžmani jednostavni ali dojmljivi. Vokali su čudni, ali to je stvarno stvar ukusa. Bilo bi lijepo da dopre do ekipe koja voli malo čudniju glazbu.

Para Lele - Ptica selica

2. Krešo Bengalka - Finale

Udarni okidač Kiše Metaka odlučio se na solo album, objavio ga u drugom misecu i odmah počeo punit internet spotovima sa još novijim stvarima koje će izać na albumu ove godine. Čudna strategija, ali Krešo je trenutno vruća roba, po meni trenutno najjači rap autor u Hrvatskoj i šire.

Album je tvrd, grub i udara u glavu (tako se zove i prva stvar). Gostiju ima pun kurac, od etabliranih splitskih repera do meni potpuno nepoznatih ljudi i to sve funkcionira jako dobro. Kao i kod KM, posebno dobar posao odradio je Vrh koji je miksao album.

Krešo Bengalka - Kamata

1. Jinx - Pogrebi i pomiriši

Zadnji album Jinxa kojeg sam gotivio bio je "Avantura počinje" iz 2001 godine. Nakon njega izašla su još dva i iako je na njima bila po koja dobra stvar, kao cjelina nisu me se dojmili. Spremio sam Jinxe u "nekad odličan band" ladicu i vjerojatno ne bih s njih obrisao prašinu da nije bilo koncerta na

šibenskoj tvrđavi ovo lito. Jinxi su na vjetrovitu pozornicu izašli u punoj ratnoj spremni sa dva odlična back vokala i otprašili iznimno dobar koncert na kojem su odsvirali popriličan broj stvari sa zadnjeg albuma. Sve su stvari zvučale dobro, ali su imale i ono nešto šta mi je falilo u zadnjih 10+ godina.

Ponukan koncertom, preslušo sam sutradan cijeli novi album i jako se ugodno iznenadio. Coki je uradio izvrstan posao, složio je album bez fillera, a mislim da nikad nije napisao bolje tekstove. Album se obraća meni. Dobro, ako ne baš meni, ali ono, moraš imat barem 30+ da bi ga ubra'. Znači, svi vi stari konji (i kobile) dajte džinksu šansu, mogli bi se iznenaditi koliko je album dobar.

Jinx - Jesmo li dobro?

Tri komada domaćih je skroz dosta (kome se sluša trap, nek posluša i "Gram Turizlo" od triestri), idemo u internacionalne vode, tamo je bila poprilična gužva.

10. Steven Wilson - To The Bone

Ne može se mjeriti sa zadnjim albumon (ni sa predzadnjim, ni sa prepredzadnjim), ali Steven Wilson je dobar i kad nije u top formi.

Die hard fanovi mu prigovaraju da se komercijalizirao. Daj Bože, ako je itko zaslužio zaraditi od glazbe, onda je to on.

Steven Wilson - Nowhere Now

9. Fever Ray - Plunge

Ovo je izašlo bez najave, krajem godine. Vjerojatno bi bio koje mjesto više da je došao ranije. E sad, bilo je jasno kao dan da Karin ne može niti treba pokušavati ponoviti još jednom remek djelo kao što je prvijenac od kojeg je, na kraju krajeva, prošlo osam godina.

Zvukovi na ovom albumu su drugačiji, u par stvari se primjećuje utjecaj južnoafričke plesne glazbe, teme više nisu onako mračne, ali su daleko od normalnih. Volio bih, ah kako bih volio, vidjeti Fever Ray uživo.

Fever Ray - To The Moon And Back

8. Leprous - Malina

Za njih sam prvi put čuo prije godinu i po dana kad je najavljeno da dolaze na koncert u Tvornicu zajedno sa BTBAM i Devinom Townsendom. Poslušao sam tad album "The Congregation" oko kojeg se i vrtio njihov nastup. Jako mi se svidio.

Leprous su norveški prog metalci, sa naglaskom na "prog". To su potvrdili i posljednjim albumom. Kompleksni ritmovi, tehnički zahtijevna svirka i pjevanje u visokim registrima, to je ono što krasi Leprous.

Leprous - From The Flame

7. Everything, Everything - A Fever Dream

Evo konačno jednog albuma za kojeg mogu reći da mi je bolji od predhodnika. Iako poprilično dobar, "Get To Heaven" mi se ponekad doimao razvučenim. To se sigurno ne može prigovoriti vrlo fokusiranom "A Fever Dream". I dalje je to glazba koja posjeduje sve osobine ovog iznimno interesantnog banda, ima tu i 100 riječi u minuti i promjena ritmova i čudnih harmi, a sve upakirano u prvoklasni pop. Ne znam zašto nisu popularniji u ovim krajevima.

Everything Everything - Desire

6. Mastodon - Emperor of Sand

I oni su bili u Tvornici na "Emperor of Sand" promotivnoj turneji. Najveći odmak u odnosu na prethodne albume vide se u čišćim vokalima. Nekome to ne odgovara, meni je to super. Starije stvari su mi ipak bolje, al' ne da mi se sad o tome, i ovo je dovoljno dobro.

Mastodon - Steambreather

5. LCD Soundsystem - American Dream

A rekao je da je ono bio zadnji album, zadnja turneja, zadnje sve. A lagao je. A jebiga, Bowie mu je rekao da ne sere kvake i nastavi snimati albume. To je naš James Murphy, glazbeni nerd, koji zna tako puno o muzici i ima vještinu da to sve upakira u nešto catchy i slušljivo.

Na ovom albumu čuju se, kao i na prethodnima, raznorazni utjecaji; Bowie je prisutan kroz cijeli album i to onako, fino, s mjerom. Tematski mi je, kao i po godištu jako blizak, pogodio me u dušu u svakom pogledu. Mislim da ću se ovog albuma još naslušti u godinama koje dolaze.

LCD Soundsystem - Call The Police

4. St. Vincent - Masseduction

Pop album Annie Clark. Struktura pjesama jako je "čista", no još uvijek sentvinsentovska, postoje ti neki čudni hookovi po kojima se da zaključiti tko je radio stvari. Gitara više nije toliko u prvom planu, naravno, nije da je nema, samo je malo prikrivena. Na ovom albumu Annie je pokazala kako zna napraviti jednostavne pjesme, koje ne dosade nakon opetovanog slušanja. Je li bolji od prethodnika? Ne znam, još je prerano za reć.

St Vincent - Los Angelese

3. Fujiya & Miyagi - Fujiya & Miyagi

Ovi postoje već sto godina, ali sam upoznao s njima tek ove godine, kad sam slučajno čuo "Serotonin Rushes" na Yammatu. Ovo je elektronska glazba odsviranja na standardnim rock instrumentima uz mrmljanje glavnog vokala. I još baca na Joy Division, ali nisu depresivni. Super!

Bio sam i na koncertu u Močvari (hvala Škugoru i Žednu uhu), bilo nas je jedno pedesetak, stvarno niko nije čuo za ove. A sviraju skroz dobro,  pisme su im jako dobre, šteta šta se od muzike neće leba najesti.

Fujiya & Miyagi - Serotonin Rushes

2. Queens of The Stone Age - Villains

Zato su se ovi najeli leba od muzike. Iznjedriti ovoliko dobrih albuma u 20 godina, to stvarno ne može svatko. "Villains" (tek sam sad skužio da se piše villain, a ne villian, koi sam seljak) dolaze nakon fantastičnog "...Like Clockwork" i mada nisu tako monumentalni kao prethodnik, to je jedan solidan album s jakim riffovima, čvrstim i preciznim ritmom, jako plesan, zapravo, "Villains" je "Era Vulgaris", samo bolji. Dosta bolji.

Ne da mi se filozofirati o QOTSA albumu, pusti na glasno, uživaj i to je to.

Dolaze na ovogodišnji InMusic, nemojte to propustiti ni u ludilu.

QOTSA - The Way You Used To Do

1. Alt-J - Relaxer

Volim Alt-J još od njihovog prvog albuma, jako su interesantni i zabavni, možeš ih slušati jako puno puta, a da ti ne dosade. Sve u svemu, jako originalan band na pop nebu. Ovim albumom probili su nove horizonte. Struktura albuma jako je čudna. Album izgleda kao usporeni film, ali svašta se tu komeša ispod površine. "Pleader" je čudo od stvari, jedna od njihovih najboljih ikad, po ugođaju me podsjeća malo na "Warszaw" od Bowiea, šta je u nekom mom sustavu vrijednosti stvarno velik kompliment. Majstori su obradili i "House of The Rising Sun" i obrada je jedno 100X bolja od originala.

Bili su i na InMusicu, meni najbolji nastup tamo, super zvuk, super light, super publika.

Možda najbolji album Alt-J do sada.

alt-J - Deadcrush

Eto, to je to. Bilo je tu još dobrih albuma: courtney barnett & kurt vile - lotta sea lice, ezechiel pailhes - tout va bien, arcade fire - everything now, mount kimbie - love what survives,

ali teško je bilo ući u top 10.

Dora ili kako je "lijepo vrijeme" dobilo novu definiciju

Slika je od jučer, ali je identična danas, a ne slikam novu jer svaka minuta je važna.
Dora spava, zagrađena jastucima na kauču jer ne d'o bog da je makneš

.
Dan je, dva poslijepodne, a ona spava. Vjerojatnost za nešto takvo ravna je gotovo nuli, osim u jednom slučaju, a taj je da je privežem u elastičnu maramu i odem u trosatnu šetnju, dođem doma, skinem iz marame ko nindža i urlanje srežem u korijenu. Cicom. Onda tu istu cicu opet u istom nindža-modu izvučem iz principessinih minijaturnih usta i nadam se da se neće probuditi.
Hopefully, ovaj ću post napisati u jednom šusu, ali iskreno, sumnjam u to. Čak i ako mi pođe za rukom, objava će pričekat (možda i danima).

Dora je divno dijete. Izgleda...pa, zapravo ne znam točno kako to opisati jer ima oko dvjesto lica. Kad plače, a to je većinu budnog vremena, prođe cca sekundu i po od face tužnog smajlija do face tasmanskog đavla. Kad se smije (a to je kad joj se tata i ja posvetimo 300% i kreveljimo joj se), njeno je lice najsunčaniji dan na plaži BauBar u blizini Primoštena. Kad spava, pravi je anđeo. Preslatko zijeva i još slađe kiše, divno se čudi vlastitim rukama i svemu što se miče.

Kad smo već kod micanja...to je ono što traži stalno, osim kad spava. A spava rijetko. Noću bolje nego danju, ali nije baš ni noću lako.

Ljudi govore o rutinama i disciplini, ali u njenom rječniku to, zasad, još nije moguće. Jedina konstanta je da stalno hoće promjenu, stimulaciju i pokret. Bili doma ili vani, s njom se moramo micati. I to sa sobom povlači ovo iz naslova: lijepo vrijeme nije sunčan dan, već dan kada vani ne padaju sjekire. I zato - marame, klokanice i tome slično jer jedino tako mogu držati kišobran.

Dosad sam joj dijagnosticirala grčeve tristo puta. Onda sam shvatila da ona ne plače po nekoliko sati točno u određeno doba dana, već cio dan, kad god joj nešto smeta. A smeta joj niz toga: budno ležanje na ravnoj površini, budno ležanje na kosoj površini, budno gledanje u bilo što dulje od maksimalno 7 minuta, bivanje u rukama tako da se taj koji je drži ne miče, spora muzika, presvlačenje, izlazak iz kade...you name it. Ukratko - voli micanje, kadu i cicu. Duda joj je najgori neprijatelj. Bočica joj također nije nešto previše draga.

Dora i ja se nismo odvojile još nikad, osim kad je apsolutno nužno. Ja sam izvor hrane, a najdulje bez nje izdrži cca 3 sata, a s druge strane, pomisao na to da netko drugi skače s njom u rukama tijekom ta moguća tri sata meni nije primamljiva i ne, ne bih se tijekom tog perioda uspjela opustiti.
Prvih mjesec dana, plakala sam krvave suze uz misao "nisam tako zamišljala roditeljstvo". Čisto ropstvo. Samo dajem, a ne dobivam ništa osim plača. Koje je sve probleme uključivao prvi mjesec, neću nabrajati, ali recimo samo da sam intenzivno razmatrala opciju podvezivanja jajnika, da mi ovakva pizdarija nikad više slučajno ne padne na pamet. Ljubav se manifestirala konstantnom panikom i teškim zanemarivanjem vlastitih potreba, uključujući i pišanje. I, iskreno govoreći, stvari se nisu promijenile preko noći, ali se lagano mijenjaju, postupno, pomalo, iz dana u dan.

Ono što se najviše promijenilo je sljedeće: prestala sam čekati da se promijeni i prestala sam dijagnosticirati što joj je. Nije joj ništa, ili barem ne ništa strašno. Činjenica da se često smiješi pomogla je jer imam odgovor od nje da je to što radimo skroz dobro i da je zadovoljna.

Samo što mrzi biti beba. Mrzi se ne moći micati, držati stvari rukama i progovorila bi na dupe, samo da može (možda zato toliko prdi i sere). Ništa od toga ona ne može i zato plače. I zato nas treba. I zato, kad nas treba, mi se damo i onda se ona smiješi.

Dora je izložena svim jarunskim stranputicama, svim kutevima našega stana, svim razgovorima koje možeš voditi s dvomjesečnom bebom (u jednom smjeru, a to znači da joj non-stop blebećemo besmislice) i, što je najčešće, svim glazbenim žanrovima. Jer kad ništa drugo ne pali, navrnemo muziku i plešemo po stanu. To je sigurno smiri, a katkad čak i zaspi.

Jesam li umorna?
Užasno.
Umirem li od želje za vođenjem odraslog razgovora i društvom s osobom starijom od...well, s osobom koja zna reći više od "uuuuuu" i "oooooo"?
Jako. Jako umirem za tim.
Jesam li sretna?
Da. Jer znam da sam htjela dijete i ne, ne postoji mogući scenarij koji sam htjela više od ovoga. Vremeplov ne bi baš ništa promijenio. Svemir u kojem sada nemam dijete svemir je u kojem pohodim klinike za umjetnu oplodnju. Not cool.
Nadam li se da će biti lakše?
Naravno jer dugoročno, ovo nije ni lijepo ni lako i tko god na susjedino pitanje "jel' uživate s bebicom" odgovara potvrdno, laže. Barem onaj koji ima takozvano "high needs baby".

Bit će lakše jer ovakva životna energija, znatiželja, strastvenost u svemu i facijalna ekspresivnost ne mogu biti ništa drugo nego li temelj za zanimljivu osobu, a bog zna koliko ne volim mrtva puhala.
Put do toga dana kad će mi Dora postaviti zanimljivo pitanje ili pokazati kako radi zvijezdu bez ruku sigurno je dug i mukotrpan, ali će doći. I tada će mi sigurno biti drago što nije mutavica bez mišljenja i emocija.

E sad...je li ovo sve priča o kiselom grožđu ili je trava zbilja zelenija tamo gdje se zalijeva, vrijeme će pokazati. A ja ću je dotad nosat i plesat i hodat i molit sve bogove da ne pada kiša.
I sasvim je sigurno neću puštati da plače i "nauči".
Jer stvarno je najdivnija kad se smije.

Enjoy the Silence

Oni koji su više puta nabasali na ovaj blog, znaju da ga piše nas četvero i da smo dvojica braće i dvije sestre. Odrasli smo u okolini u kojoj se dosta pričalo o emocijama (respect), dosta se poticalo izražavanje emocija (respect), a dosta su se i procjenjivale tuđe emocije i katakter, čak i kad te nitko ne pita za mišljenje o njima (not so much respect, ali dobro, bilo je iz ok namjere).
Tako ja, npr., cijeli život znam da sam užasno ekstrovertirana i društvena osoba, koja se ničega ne boji, ne srami se i vrlo ju je teško povrijediti jer je totalno vesela i ok sama sa sobom i ne previše podložna tome da je brine mišljenje drugih ljudi. K tome, jako sam samouvjerena, do razine bahatosti i zato je poželjno što češće mi skretat pozornost na to kako "nisam najpametnija i najbolja u svemiru" jer očigledno to mislim za sebe.
Osim što je istina dosta drukčija, ako ne i sasvim (nije sasvim, ali imam svojih trenutaka).

Da sad ne bih analizirala samu sebe previše jer niti to mogu sažeto, niti imam ikakvu želju, volju ili potrebu za razgovorom o tome kakva sam, fokusirat ću se samo na ovu tešku zabludu o mojoj društvenosti.

Ja uopće nisam društvena.
Ta činjenica da poznajem - i volim - puno ljudi, nema nikakve veze s tim koliko i kako s njima želim provodit vrijeme. Primjerice, najdraže mi je s ljudima provodit vrijeme tako da se prave da me nema ili da se ja pravim da njih nema 90% tog vremena koje provodimo zajedno. Tu su iznimka ljudi koji eto baš slučajno vole iste stvari koje volim i ja, a da te stvari nisu čitanje, gledanje serije ili nešto treće što uopće ne uključuje druge ljude. Što sam starija, više me umaraju duga sjedenja na kavama ili nedajbože izlasci, a shvatila sam da su mi i prije te stvari bile toliko super jer sam bila ovisna o cigaretama, a kad sam sama, čitam i gledam serije, uz što mi pljuga ne ide.
Evo priznat ću: ako ne pušim, kafić mi UŽASNO brzo postane dosadan. Stvarno jako brzo. Jer...je, dosadan je, budimo realni. Konzumacija onoga što jako voliš, a nisi smio kao dijete, je to što kafanu čini zabavnom.

K tome - što sam starija, i ljudi su mi sve dosadniji. Ovi koje sam već stekla i zavoljela i/ili koji, ponavljam, jako vole isto što i ja (istu muziku, razgovore o idejama, aikido ili druženje bez druženja, primjerice tako da svi čitamo), oni su mi dobri, ali apsolutno nemam želju stjecati nove ljude. Čak sam možda mislila da imam, ali kad upoznam ljude bolje, vidim da ili točno takve već imam i ne trebaju mi duplići, ili ih nemam, i to s jako dobrim razlogom, primjerice - ludi su ko kurac i ne trebaju mi, kako mi ni dosad nisu trebali.

Misleći da sam društvena, godinama sam, kad bih skužila da mi ljudi ne pašu, pokušavala svejedno "davati im priliku" (ne'š ti nagrade - prilika koja dolazi od mene!), a sve zato što, da podsjetim, nisam ni toliko samouvjerena pa sam rezonirala: gle, sigurno se ljudi s tobom druže iz samilosti i altruizma jer, tko bi se s tobom družio i zbog čega drugoga? Dakle, Barbara, ljudi ti daju priliku, usprkos tvojim manama, pa daj i ti njima.
Budi dobra.
Napravi čokoladni kolač zloj susjedi.
Dejtaj ovog debila.
Budi dobra frendica ženi koja ti je upravo pred širokim auditorijem rekla da imaš brkove.
Jer sigurno i svi oni žele tvoju blizinu IAKO si nezanimljiva, ružna, loša u krevetu, vrlo često drska i, pod određenim svjetlom, imaš brkove.

Tako sam rezonirala, bila sam mlada i jela govna i činila višestruku štetu, samoj sebi uporno se družeći s ljudima koji mi ne pašu, a i njima samima jer sam ih sve ostavila s ogromnim upitnikom iznad glave jednom kad mi se više nije dalo glumiti.
Daleko od toga da mi nije drago što sam nekim ljudima pružila šansu, jednako rezonirajući jer su se stvarno pokazali izvrsnim osobama.
No, sad bi bilo dosta.

Ovaj sam vikend sama doma. I provela sam subotu i pola petka prekrasno, više-manje u društvu sebe same. Nimalo usamljena. Ok, imam još cijelu nedjelu da to pokvarim, ali odavno nisam ovoliko bila sama i super mi je.
A rekli mi da sam društvena!

Evo sada jednog brzopoteznog popisa apsurdnih situacija iz mojega života koje će samo neki razumjeti (i ti "neki" su mi vjerojatno najbolji prijatelji i obitelj):

1)U osnovnoj sam školi najviše voljela sjediti sama, što mi je dosta često polazilo za rukom jer ionako nitko nije htio sjedit sa mnom. U srednjoj sam sjedila s Valom koja je također u osnovnoj sjedila sama pa smo se tu nekako našle. Kad sam na faksu mrtvo ozbiljno izjavila da je "nešto kao kad u školi možeš sjedit sam, a to ionako najviše voliš", Katja me pogledala u čudu i rekla "ne, jebote, voliš sjedit s najboljim frendom ili frendicom - Tomić, šta ne valja s tobom?"

2)S prvim dečkom s kojim sam spavala, imala sam izvanredan režim, a taj je bio da njegovog cimera nikad nije bilo u sobi. Onda bismo, kad bismo konačno željeli spavati, legli svatko u svoj krevet i siti se naspavali, bez da itko visi s kreveta ili je otkriven. Ljudi su se zgražali. Nama je bilo sjajno.

3)Nedavno sam bila na nekoj kavi na kojoj su ljudi s kojima sam bila na kavi razgovarali o psima, što me otprilike uopće ne zanima (nikad nisam imala ljubimca, što ne znači da neću, ali me tuđi uopće ne zanimaju). Kad je razgovor potrajao više od 15 minuta, izvadila sam mobitel i počela čitat. Oprali me zbog bezobrazluka, uz komentar "mogla si reći - oprostite, možemo li sad o nečemk drugom osim o psima". Needless to say, nikad više s njima nisam otišla na kavu.

4)Nedavno sam počela ići na jogu. Pita me jedna draga osoba na koliko sam sati bila, kažem ja - na pet.
"O, pa onda si već tamo stekla neke prijatelje?"
"Pa ne..."
(Blank face)
"Mislim...nisam stekla ni neprijatelje..."
(Blanker face)
"Hoću reći - da sad nekog sretnem s joge na ulici, vjerojatno bih mu rekla 'bok', ali to je to otprilike."
"Pa zašto, baš je lijepo na takvim aktivnostima steći prijatelje."
"Ali ja već imam puno prijatelja."
(Blankest face)

5)"Ej, u kojem smjeru ideš?"
Tu ja pokušam pogodit u kojem smjeru osoba ide pa da mogu lagat da ja idem u drugom. I uvijek pogodim! Ha!

6)"Ideš doma?"
"Aha."
"Hoćeš da te bacim?"
"A di si parkirala?"
"Tu i tu."
"Aha, to je 20 minuta pješke odavde...sori, ne da mi se toliko hodat."
"Pa trebaš se gibat malo..."
"Ma nije problem u gibanju, nego mi se uopće ne da sad razgovarat 20 plus minuta."
Tu skužim da se osoba uvrijedila i bude mi žao, ali ne dovoljno.

7)Naime, trudna sam. Ako netko nije znao.
I nedavno sam išla na neki pregled u Petrovu. Nakon sat i po u čekaonici i razgovora ni o čemu s nekom curom, kaže ona meni: "Hoćemo na kavu poslije?"
"Poslije čega?"
"Poslije doktora."
Tu ja budem presretna što mogu, bez laganja ili brutaljenja, reći savršeno praktičnu istinu:"Joj, sori, moram na posao."

I tako.
Uglavnom, skužila sam da nekonstrukivna druženja preferiraju ljudi bez hobija, kojima drugi ljudi trebaju zato što se ne znaju sami zabaviti i ne pada mi na pamet više iz pristojnosti piti kavu i sa kim, samo zato što unaprijed pretpostsvljam da su i ti ljudi meni napravili neku uslugu, a da ja uopće ne znam koju.
I fakat, ako si obostrano nedostajete, život će vas već spojiti pa ćete se viđat češće, a ako nije obostrano, onda stvarno nema smisla forsirsti (posebice ne samo

zato što su ti jednom davno utuvili u glavu da si užasno ekstrovertirana i društvena osoba).

Berba 2016

Godine iđu, lete ko minute, šta bi reka Rajko, pa tako prođe i 2016 i opet berba pa krenimo:

10. Rolo - Rolo

Opet neki splićani, za ove baš niko nije čuo, ne znam ni sam kako sam na njih nabasao. Trojica ih je, čuo sam samo za Karla Kazinotija, svirao je u Leut Magnetiku, provjerio sam.
Album na bandcampu im košta dolar, isprsio sam se i nisam požalio. Legao mi je super prošlo lito, vrtio mi se često u autu, dici se također svidio.
To vam je neka lagana elektronika sa glasovima provučenim kroz vokoder (valjda se to tako zove) jako pitko i šta je najbitnije, ne dosadi; još uvijek ga s guštom poslušam.

Rolo - Splito

9. James Blake - The Colour In Anything

Taj mi je već bio u berbi 2013 sa albumom 'Overgrown'. Čovjek se drži svog stila elektronike bez beata, sa sporim, čudnim melodijama i crooning glasom.
Meni je super, definitivno nije za svačiji ukus. Btw, James Blake se sprijateljio sa još jednim čudakom, Justinom Vernonom koji radi pod monikerom Bon Iver. I Bon Iver ima novi album "22, A Million" koji mi nekako nije ušao u top 10, što ne znači da ne valja, dapače jako se dobro slaže sa "The Colour In Anything".

James Blake - I Need A Forest Fire

8. Gojira - Magma

Baš me nešto u zadnjih par godina primio taj prog metal i ne pušta. Super žanr, ima miljardu bandova, svi sviraju ko maniti i izmišljaju nove glazbene rebuse. Nerdy do jaja.

Ovo su francuzi, dosta poznati u prog metal krugovima, album im je ispeglan do daske, precizni su (bubnjar je čudo), a nisu dosadni.
Vokal/gitarist i bubnjar su braća. Umrla im je mater prije godinu dana pa je album nekako mračan, ali meni to nikad nije smetalo. Mislim da bi se Magma mogla svidit ljudima koji briju na klasičnu glazbu, ali možda sam u totalnom ofsajdu šta se toga tiče. Metalcima toplo preporučam, ostalima ne baš.

Gojira - Silvera

7. Let 3 - Angela Merkel sere

Scrobbler kaže da mi je ovo sedmi najslušaniji album u 2016. Ne znam, nisam ga pustio nijedamput u zadnjih 6 mjeseci, bio mi je jako zabavan na prvu loptu, a onda mi je naglo dosadio. Album nije sranje, ali nije ni blizu Bombardiranju, a Jedinu nećemo ni spominjati. Zapravo, mogli bismo reći da je ovo ogledni primjer kako se kad radiš muziku/knjigu nije dobro upetljavati u dnevnu politiku jer postaneš passe prije nego li te ljudi počnu konzumirati. Tko bi rekao da će numera "Kurac Marko" zvučati tako promašeno za manje od godinu dana? Ne znam, sve se bojim da je to to šta se tiče Leta 3 (i Ramba Amadeusa, kojemu je zadnji album totalni promašaj)

Let 3 - Mazi

6. Roisin Murphy - Take Her Up To Monto

Nakon Jamesa Blakea, evo i povratnice iz prošlogodišnje berbe. Samo godinu dana nakon "Hairless Toys" Roisin nas gađa u glavu novim albumom. I to kakvim?! "Take Her Up To Monto" nije nikakav "Hairless Toys 2", zvuk na novom albumu puno je eksperimentalniji i ljubitelji Moloko zvuka mogli bi se iznenaditi. Mene je ovakav razvoj situacije jako razveselio, mislim da ću ovaj posljednji album u konačnici slušati više nego prethodnika.

Roisin Murphy - Ten Miles High

5. Devin Townsend Project - Transcendence

Neumorni Devin opet jaše! Odmorio se malo kroz 2015 nakon hiperproduktivne dvijeičetrnaeste (jedan dupli album i jedan obićni) i nagradio nas bombastičnim transcendentnim albumom. Zvuk dosta sliči na Epicloud iz 2012, ali mi je nekako puniji i dorađeniji. Da stvar bude još bolja, eto nama Devina opet u tvornici 14.02, ovaj put sa sa BTBAM i Leprous. Veselim se Transcendenceu uživo!

Devin Townsend Project - Stormbending

4. Opeth - Sorceress

Ko god je sa mnom pričao o glazbi u zadnje vrijema, zna da sam totalno ispalio na ove šveđane. Sad već bivši metalci, uhvatili su se prog rock ostavštine već treći album za redom i to rade odlično. Sorceress donosi pomak u odnosu na Pale Communion, ali ne i revolucionarnu razliku. Tko je volio Pale Communion, volit će i Sorceress, štovatelji ranijeg opusa i mrzitelji prog rock faze neće re preobratiti.

Meni je album cool, jako mi je dobro legao u cjelokupni Opeth katalog, ali moram priznati da bi volio da me idućim albumom Opeth ponovo iznenadi nekim neočekivanim zaokretom.

Opeth - Era

3. Radiohead - A Moon Shaped Pool

Kad Radiohead objavi novi album to je kao kad J.K. Rowling objavi novi roman. Nitko ne može poslušati/pročitati novi uradak bez opterećenosti prethodnim djelima. JK Rowling se pokušala boriti protiv toga tako šta je prvi krimić izdala pod pseudonimom i trik joj je poprilično upalio. Radiohead to ne mogu jer Yorke ima glas kojeg ne možeš promašiti, a nije baš ni da bi se Greenwoodova gitara mogla sakriti. Bilo kako bilo, ljudi se jebeno dobro nose s teretom slave, još uvijek znaju napraviti hype oko albuma, a album je ono... jebiga, to je remek djelo jer tako to radi Radiohead i hejteri im mogu popušit.
Meni je bolji i od TKOL i od In Rainbows, ali to na kraju krajeva nije ni bitno, bitno je da se oni nisu umorili, da ne otraljavaju posao i da me svakih par godina nastave oduševljavati. Najveći i najznačajniji živući bend, bez konkurencije!

Radiohead - The Numbers

2. Valentino Bošković - Marsovska listina

A evo i daleko najvećeg otkrića ove godine. Nisam ni čuo za prvi EP, VSSR pa kad me Mario početkom rujna potrefio sa linkom na pymbylymby, u čudu sam se pitao "koji je ovo kua"?

Valentino je mješavina Pink Floyda, Bowiea, Aira i Novih Fosila s tim da su trippy do ibera i da ih triba poslušati pažljivo više puta ne bi li pohvatali sve blipove, rime i raznorazne reference. Valentino pivo po Broški, ma ih ja sve razumin, jer son živi u Pučišća četiri godine. Ne mogu se dovoljno nadiviti ovom uratku i sad bih vjerojatno trebao malo kenjati o tome kako je prava šteta šta nisu prepoznati, ali mislim da su prepoznati, sve se više o njima priča, na raznim indie portalima osvajaju nagradu za domaći album godine (po meni, niko im nije ni blizu) i ne vjerujem da će odoljeti u naumu da prvi živi nastup odrade tek na Vidovoj Gori 2046.

Valentino Bošković - 10645 Brač

1. David Bowie - Blackstar

Fališ mi još uvik

David Bowie - Blackstar

Borić

Da odmah na početku naglasim:
Ja nisam baš od blagdana. Ne volim ni Božić ni Novu godinu i najdraži od kompletne niske pripadajućih blagdana su mi Tri kralja (neće baštone).

Irci su skroz blesavi za Božićem. Kod njih to nije samo centralni dio godine, nego bolji dio smisla njihovih života općenito. Ne znam s duhovne strane, ali potrošački prione već sredinom studenog i ne puštaju do početka siječnja.

Počne tako blagdansko ludilo i Irena donese  u naš skromni stančić nekakav božićni ukras za na vrata. Diskretno, neupadljivo, ali mi prilično dade do znanja da joj pomisao na božićno kićenje bora nije mrska. To mi dade ideju da je iznenadim time što ću, u vlastitoj organizaciji, okitit bor jednog dana dok ona bude na poslu.

I sve ja tako organiziram. Odem kupit ukrase u Dealz (iliti sve po euro i po), kupim da ne pofali i lampica i zadovoljno odem doma. Spremim ukrase u kufer, budući da znam da tamo neće gledat. Umjetni borovi su bolesno skupi, a i treba ih skladištiti, što nam nije jednostavno, tako da odem na internet i naručim, na stranici specijaliziranoj za prodaju i dostavu pravih božićnih stabala, borić visine 5 stopa (metar i po). Naručim i stalak, za koji kažu da ima 8 vijaka koji drže bor i zdjelu za nadolijevanje vode,

Kako se radi o malom boriću, pripremim mu jedan stolić, koji ne koristimo, da mu doda na visinu, i naručim dostavu za srijedu od 17 do 22, budući da Irena radi popodnevnu smjenu...
 

Dostava stigne oko 9. Lik mi kaže da sađem ispred zgrade, jer da on ne nosi uza stepenice. Na tečnom irskom engleskom (o kojem sam već imao tiradu) mi objasni da je ovaj bor, koji mi je dostavio, visok 6 stopa (oko 180 cm), ali da mi ga neće ekstra naplatit. Pored toga, stalak za bor ima jedan, a ne 8 vijaka.
S obzirom na to da sam bio u priličnoj gužvi, uzmem ponuđeno i odteglim to stablo na prvi kat.
Ovdje valja napomenuti da stablo nije imalo 6, nego 8 stopa, 240 cm, što je oko metar više nego što sam planirao.
Namontiram ja taj stalak na stablo, odrežem stablu trijest centi s glave, jer inače ne stane po vertikali u dnevni boravak i maknem onu mrežicu koja stoji oko njega u svrhu transporta. Sa sjetom pomislim na stolić koji mu je trebao dodat na visinu.
Kad se to razgranalo! Matere ti, zaklonilo mi pola televizora, a u meni probudilo instinkt lovca i sakupljača istovremeno! Odlučim mu potkresat grane jer logistika u dnevnom boravku pati u suprotnom, i to ozbiljno. Tokom kresanja grana, bor se krene naginjat.
Uz neizostavni uzvik "TIMBER!", složi se horizontalno od jednog do drugog zida dnevnog boravka. Onaj vijak, koji je bio namontiran iz stalka u deblo (inače barem 20 centimetara u promjeru) se slomio i sad se mogu, da prostite, jebat.
Nazovem onog lika, koji je zaslužan za to šta mi se dnevni boravak pretvorio u primarnu plantažu Drvoopskrbe d.o.o.
Lik me pita je li sve u redu. Kažem mu da mi u dnevnom boravku leži stablo od osam stopa, da se stalak slomio i da će me žena ubit, ali se nadam da će odabrat brz metod egzekucije.
Lik mi odgovori da će mi donijet novi stalak za pola sata, a da ga sutra zovem ako ne uspijem time riješit problem.

Misli, Jakiša, jebemu mater, misli...

OK, za početak odlučim da ću u krajnjem slučaju stavit stablo na balkon, pa sutra otić po dovoljnu količinu armature da ga mogu nauzgorit na za to predviđenoj lokaciji. Zatim pošaljem Ireni poruku da me obavezno nazove nakon posla.
Jebiga, trudna je. Od prvotne želje da je iznenadim, trenutno mi je primarni cilj da je NE iznenadim.

Nazovem lika, nakon sat vremena, kaže on da je kod mene za pet minuta. Donese mi stalak, uz duboke isprike i molbu da ga obavezno sutra nazovem ako bude problema pa će on sve montirat.

Odem doma, krenem montirat zamjenski stalak i od tada se više ništa loše ne dogodi...
 Čudovište stoji u dnevnom boravku i izgleda da nema namjeru past. Ostani stajat još dva tjedna, molim te! :-(

Radujte se, narodi, ili Zašto mnogo volem da plačem...

Mi nemamo božićno drvce. U ovom stanu. Nikad. Odnosno, nikad ove dvije godine koliko ovdje slavim Božić. Imamo, doduše, tri čempresa na balkonu. Otac, Sin i Duh Sveti ih zovemo i uvijek na njih natandrčimo gomilu šizofrenih lampica.

„Pička li mu materina, da mu pička materina“, zaurlao je on prošle godine, odnosno, prošle zime, a negdje početkom ove godine, kad smo se drznuli ostaviti ih da izazivaju dobrosusjedsku epilepsiju negdje i nakon 7. siječnja pa je neka pijana jarunska balavurdija ili neki zalutali klošar odlučio dobrano zaleđenom grudom omesti naše mirno i tiho gledanje neke od nasilnih serija koje pratimo. Nekoliko se puta prošetao tamo-amo po balkonu, uzdignute šake, crven u licu i spreman da zaguti protivnika, a tada budući vjenčani kum i ja smo mu samo ponavljali da nek se smiri, da nek sjedne, da balavurdija... Istina, da je kojim slučajem balkonsko staklo poprimilo poznati paučina-uzorak, i ja bih sad vjerojatno već navlačila gojze i sumanuto lamatala nunčkama (kojima ne znam ništa do li točno to – lamatati). Ali, staklo je netaknuto, mularija je dala petama vjertra, a na VLC-u je stisnuta tipka space i nijedan kadar nismo propustili. I imamo svega: i piva, i čokolade i lampica. A i duha, očito. Stoga:“Ajde, smiri se, jebo sad to“.

Ali, jednom, kad budemo imali dijete, zna da ćemo morati imati drvce. I, da će mu pod drvce poklon donositi mali Isus himself, postojao on ili ne, bio on povijesna ili mitska ličnost i koje mu god namjere bile. U mojemu djetinjstvu, imao je samo jednu ulogu, a ta je bila prizentat se svakoga Badnjaka, negdje između 21.00 i 23.59, i ostaviti nešto za dežurnu deriščad. Thank you, JC, praise the Lord, kumbaya! Tako ćeš i s mojim deriščetom.

„I navijat će za Liverpool.“
„Za to me zaboli.“
„I slušat će Pipse.“
„...ako mora...“
„I nedjeljom ću ga tu i tamo odvest na Bundek, čisto da spozna različitosti.“
„Ni mrtav.“

Nebitno, sve to. S Bundekom ionako provociram. Ali, imat će bor i malog Isusa.

Meni je mali Isus jednom donio sito. Ono sito za brašno, da mogu skupa s mamom pravit kolače. Mislim da smo ih te godine i pravile skupa, za Novu godinu, jer za Božić su već bili napravljeni. Nekako, koliko se sjećam, oduvijek sam bila svjesna toga da poklone, zapravo, donose roditelji, ali sam htjela vjerovati da je to stvarno bio mali Isus. Kad nam je u ratu donio „Zabavnu matematiku“ i neku slikovnicu zvanu „Nemam vremena“ (mali Isus je te godine zaradio teži oblik depresije zvane „disibiodevesprve“ pa je, očito, pobenavio), konačno sam postala sigurna u to tko bira (i plaća, i pakira, i donosi) poklone.

„Barbara, ti znaš da to ja kupujem, jel' tako, ti znaš da nema pravog malog Isusa koji dolazi za Badnji dan?“ pitala je mama, a ja sam joj rekla da znam i da uopće nisam razočarana i da je super slikovnica. I stvarno je bila – pročitala sam je istu noć i sutra i prekosutra i svaki dan još godinama.

Voljela sam mamu i Božić. U toj kombinaciji osobito. Radila je uvijek sve da nam bude čaroban i stvarno, uvijek je i bio. Mogu bez imalo dvojbe reći da su čak i ti ratni Božići, od kojih je jedna Nova godina dočekana u šibenskom skloništu, bili u najgorem slučaju čisto ok i stvarno sretni. I rado ih se sjećam.

Jednom, negdje oko nečega što se tih godina zvalo „četnički božić“, bila je zračna uzbuna i dok su drugi klinci grabili igračke da ih ponesu kao razbibrigu do hotelskoga podruma, ja sam pružila ruku i prvo što sam zgrabila bio je čokoladni Djed Mraz. Sve te čokoladne ukrase, omotane šarenim folijama, nikad nisam jela jer sam vjerovala da ih treba čuvati jer možda dogodine bude još gore i nove ne dobijemo. I sve ispočetka, kako smo morali i s ukrasima za bor i sa svim ostalim.

„Barbara, zašto si u novim trapericama?“ pitala me mama koju godinu kasnije, dok sam se igrala na hodniku, i dalje u progonstvu.

„A šta ako bude uzbuna? I šta ako ja odem u staroj robi u podrum i nikad se više ne vratimo? Onda sam bezveze imala nove traperice“, objasnila sam joj, referirajući na one crvene plišane hlače na tirake i poderanu plišanu majicu s patkicom, u kojima sam zadnji (a srećom, i jedini, samo tko je to mogao znati) put izbjegla.

Nasmijala se i pustila me da se valjam u novim trapericama, prepričavajući svima kako sam mudra i kako sam u pravu. Toga se dana rodio narcisoidni poremećaj koji i danas, hvala na ptianju, bezuspješno liječim. Thanks, mom!

Nego, čokoladni Djed Mraz koji je sa mnom završio u hotelskom skloništu jednoga Božića, dobio je epitet „četničkog Djeda Mraza“ od nekog para baba koje su se slučajno zatekle u istoj podrumskoj sobi hotela Ivan u Solarisu. Cerečile su se i gledale me poprijeko, a ja sam se sramila. Da sam barem već tad bila narcisoidna – život bi mi bio nešto ugodniji tih nekoliko nacistički obojenih sati...

Sirena je označila kraj utakmice, rezultat nikoga nije zanimao i lijeno smo se povukli u sobe. Ostatka priče se ne sjećam. Ali mislim da je to bio posljednji put da smo uopće išli u sklonište i da je uslijedio period kad smo sirene komentirali riječima „roknite nas više, samo nek' završi“.

A Djeda Mraza sam otvorila nekoliko dana prije povratka u Siverić 1996. Spoznala sam tada da se bijela čokolada, ono što konvencionalno tako nazivamo, zove bijelom bez razloga i da je rat završio i da od toga dana nadalje više neću čuvati čokoladne ukrase.

Danas više uopće nisam sigurna hoće li biti rata ili neće. Odnosno, sigurna sam da hoće, samo je pitanje kad i ja se nadam da ga neću više doživjeti. Nadam se da neće ni moje dijete. Ali, ako ga doživi, imat će i drvce i maloga Isusa i čokoladnog Djeda Mraza kojeg će neminovno otvarati barem nakon mjesec dana postojanja. Jer mama će za onoga dogodine sigurno uštedjeti (a i za slikovnicu, jebo mamu pas ako neće).

Koja je poanta?

Nema je. Kupio mi muž danas čokoladnog Djeda Mraza da me, uspješno, razveseli. Djed je već obezglavljen, a ja sam i sjetna i sretna. I znam da imam srpski u naslovu i znam da imam mnoštvo engelskoga u tekstu. Ali radujte se, narodi. Svi narodi.

Kud ih je država sanirala...

Ima taj neki običaj, da kad radiš za nekog, i pošteno odradiš dogovoreni dio posla, on da novce banci.
Kasnije ti te novce uzmeš od banke, ako budeš sretne ruke. Jer ako svi, koji dobijaju plaću u toj banci, posegnu istovremeno za parama, onda nećete ništa dobit, i jedino se možete nadat tome da će država sanirat banku ili da će vam isplatit tu neku garantiranu svotu novaca.
Ako je nekom ovaj sistem normalan, nek odmah prestane čitat ovaj tekst.

Hrvatska

Dogodilo se tako, ima desetak godina, da ne provjeravam točno, kako su ljudi krenuli masovno posezat za svojim parama u spomenute institucije, ponukani panikom izazvanom globalnom ekonomskom krizom, i tako izazivali ekonomsku krizu i paniku. Ja sam, savjestan, kako i priliči budali, ostavio svoje novce u svojoj banci, i preživio. I ja i ušteđevina.
U znak zahvalnosti i ukazano im povjerenje, banka mi je ponudila mnoge svoje "proizvode". Točno ništa od onog što mi koristi i točno ništa od toga nisam prihvatio.
Ima tome i više od desetak godina, da koristim internetsko bankarstvo pa račune plaćam preko interneta, kao i svatko tko je čuo i za račune i za internet.
Ima tome koja godinica, da je spomenuta banka, rečeni PBZ, bez mog pristanka, odlučio na moj tekući račun nabacit novi sloj sigurnosti i tako za pojedina plaćanja tražit da putem SMS-a potvrdim nakanu plaćanja.
Ima tome par mjeseci, da sam, skupa s provjereno boljom polovicom, odlučio odselit u Irsku, pa mi se učinilo zgodnim da vežem račun za novi broj mobitela. Rekli su mi, mrtvo 'ladno, da broj mobitela mogu promijeniti samo dolaskom osobno na njihov šalter.
Baš zgodno. Toliko zgodno da sam jedva čekao da hrvatsku banku zamijenim irskom.
Da sam u tom trenutku znao kako ću se nasadit...

Irska

Odlučim ja tako otvorit račun u irskoj banci, maštovitog naziva Bank of Ireland. Uputim se u jednu od njihovih poslovnica, gdje me na šalteru dočeka neka žena koja izgleda ko ona curica iz Intervjua s vampirom, ali ima ravnu kosu. Hladno mi odgovori da joj za taj račun trebaju stanoviti dokumenti dokaza o tome da plaćam račune na novoj adresi, koji se inače plaćaju preko bankovnog računa, što nas dovodi do problema rekurzije, ili za manje gikovsko čitateljstvo - problem psa koji sam liže svoja jaja. Potišten sam otišao u firmu radit, jer je bio radni dan.
Kako radim u firmi koja ima potpisan jatački ugovor s rečenom bankom, šef je brzo dogovorio otvaranje mog računa i ja sam se vratio u njihovu poslovnicu. Od tamo sam se, lakoćom koja zapanjuje, vratio na vlastito radno mjesto, uz poruku šefu da iz Amerike, gdje je sjedište firme, naruči pismo preporuke s naznačenom mojom adresom stanovanja, pa će mi ovi otvorit račun.

Aj dobro, dođe pismo, i meni stanovita zaposlenica banke, otvori račun.
U ovom trenutku valja napomenuti da sam u nastavku priče bio više puta upitan za ime te osobe, ali se nikako ne mogu sjetiti njezinog imena. Ako ste ikad pričali s rođenim Dablinčaninom, to vas neće začuditi. Naime, oni doslovno za svaku izgovorenu riječ odjedanput istresu sve suglasnike, a kažu i neki samoglasnik, koji se bez četri umlauta ne da dočarat.
Dakle, žena se zvala nešto kao Sharon, ali nije.

Kaže meni, tako, Sharon, da će mi kroz 5-7 radnih dana na kućnu adresu doć dva pisma. Jedno s PIN-om, a drugo s karticom. Upita me želim li beskontaktnu karticu, na što joj odgovorim potvrdno, jer me je PBZ na to naučio.

Prođe 15 radnih dana, ništa od pisma na mojoj adresi (ne boj se, oni šta traže novaca, od struje, vode pa do TV-pretplate, bez problema nađu moju adresu) pa se uputim u tu poslovnicu. Tamo me dočeka ona cura iz Intervjua s vampirom i ladno mi kaže da mi je netko ukrao karticu ili je izgubljena. Kažem joj da mi to baš ne odgovara poslovnu polisiju pa da ona izvoli nešto napravit po tom pitanju. U to ona poništi poslanu karticu i naruči mi slanje nove, koja će doć za 5-7 radnih dana.

Prođe novih 10 radnih dana, nijedna od dvije kartice nije stigla, pa se opet uputim u poslovnicu. Tamo ona vampirka, nas dvoj' smo već na "A ti?"/"A dobroj'!", kaže da mi je kartica izgubljena ili ukradena, ponovo je poništi i pošalje novu. Treću, unatoč mojoj molbi da je meni nije teško osobno podić na njihovom šalteru. Nije im to u poslovnom modelu, veli.

U ovom trenutku, u najgorem slučaju, dublinskim ulicama teturaju dvije pijančine s mojim karticama na beskontaktno plaćanje, koje ovi idioti iz banke nisu poništili. Svakodnevno provjeravam stanje računa na mobitelu, a treba mi i sjest prva plaća, što me čini, ajmo reć, nervoznim.

Za tri dana, u sred radnog vremena, dobijam SMS, rekao bih prijeteći SMS, koji mi daje ovakve instrukcije:
"Mi smo Bank of Ireland. Nismo ti mogli dostavi karticu jer ti ne valja adresa. Da si se odmah pojavio na našoj internetskoj stranici, i dao nam pravu adresu, ili ćemo obustavit suradnju s tobom. A mogli bismo ti i kakav križ zapalit ispred rodne kuće."



Odem na stranicu, upišem adresu, i dočeka me poruka da će, u svrhu promjene adrese, poslat meni neko pismo, koje ću im ja morat vratit, pa ćemo dalje razgovarat.

Krene mi para na uši i totalno popizdim. Počnem urlat sve riječi s fusnota hrvatskog vokabulara, te anatomiju, te članove obitelji, ovi šta rade blizu mene počeli šutit i gledat ravno u monitore, a Bugarin sa stola do rikavat od smijeha. Suza mu u ćošku oka zaiskrila od nostalgije.

Za pet minuta se nacrtam u Bank of Ireland i tamo naiđem na neku, do sada nepoznatu, osobu.

"I want to talk to Sharon, or something."
"She is Sh@r€n. Why do you need her?"

Objasnim, prilično bijesno, i neartikulirano, pa se ova gospođa uputi prema nekim vratima, kroz koja, za koji trenutak, izađu Sharon i ona cura iz Intervjua s vampirom, svaka nosi po malu kanticu od jupola i na kanticama piše da treba pomagat starim ljudima. U prolazu kažu da meni, naprotiv, nema pomoći i odu ća.

Nazovem službu za korisnike, ljut ko ovca. Lik mi kaže da se ispričava zbog sranja koje su napravili i da će me netko nazvat za par minuta.
I nazove me neka žena, ugodna glasa, ter mi obeća da će staru karticu - poništit. A da će mi novu poslat na adresu. S tim da mi kaže da mogu koristit DOSADAŠNJI PIN!!!
Kažem joj da NEMAM DOSADAŠNJI PIN JER SU NESPOSOBNI ZA IŠTA MI POSLAT, na što ona kaže da je sve ok i da će mi onda poslat i PIN.

OK, kako već pretpostavljate, taj dan dođem kući, otvorim sandučić i tamo me dočeka - PIN.
E, u ovom trenutku sam potpuno uvjeren da će mi doć i poništena kartica. Moja žena me, s obzirom na to da pripada klasi "optimist", uvjerava da će mi doć nova kartica jer su mi to sigurno odlučili ekspresno poslat. Moš mislit, Bank of Ireland ni na zahod ne trči ekspresno. Nazovem službu za korisnike, a tamo mi neki lik, s teškim dablinškim naglaskom, ponudi hrpetinu suglasnika i samoglasnika. Nakon bezuspješne partije Scrabblea, nisam dešifrirao što mi govori, osim da je kartica na putu.
U ponedjeljak mi dođe kartica. Provjerim na službi za korisnike - to je ona poništena. Jedna od prve tri.

I tako, na kraju balade, jutros mi stigne prava kartica, neponištena i aktivna. Točno mjesec i po, nakon što sam otvorio račun. Valja napomenut da PIN nisu poslali, ali imam sreću da vrijedi onaj od treće kartice.

Ako su već stavili majmune da barataju mojim parama, mogli su se isprsit pa stavit one zdrave, koji nisu zaraženi zika virusom.

Kud ih je država sanirala...