Poštar lakog sna

-Tata, daj mi vodice.
To mi kaže sjedeći u kutu sobe, potištenog izraza lica, i šokira me.
Da, znao je reći "tata", ali nikad nije rekao ništa osim toga, a o povezivanju u rečenicu da i ne govorim.
Pao mi je ogromni kamen sa srca, jer već godinu dana oboje strepimo, otkad smo otkrili da ga ne zanima niti gledanje u oči, a govor da i ne spominjemo.

U tom trenutku se probudim i stvari se vrate natrag u normalu. On zna govorit, ali samo "tata", u ispravnom kontekstu. To mi ne laska i mislim se jesam li baš trebao inzistirat na toj pizdariji. Da je, recimo, prva (i jedina) riječ koju je naučio bila "gladan", život bi mu bio lakši. Ali svaki put kad bi ga kupao učio sam ga da kaže "tata". I evo, naučio je, ali samo to.

Voli lego kockice i može ih slagat do u nedogled. Dobro, zapravo dok se toranj ne sruši, a on oplače uz proteste hudoj gravitaciji. Voli slagati i neke magnetne didaktičke slagalice, ali se ne miri s tim da pozitivni magnetski pol ne privlači drugi pozitivni magnetski pol. Protestira nad takvom magnetskom silom.
Još nek se naljuti na jaku i slabu silu, i bit će ljut na sve fundamentalne fizičke sile. Možda i s pravom.

Sjećam se kad sam ga prvi put vidio. Derao se ko sumanut i uopće nije izgledao kao da će mu komunikacija bit problem.

Snovi baš znaju bit zajebani jer se mozak trudi da me uvjeri da ovaj put stvarno ne sanjam. A svaki put sanjam. Tj. svaki put kad se neki tako veliki pomak dogodi - sanjam. Ima i malih pomaka. Recimo, gledanje u oči mu više ne predstavlja problem. Naučio je govorit i "mama", a onda je, nakon silnih napora i mojih ideja da je zapravo on skloniji brojevima, naučio govorit i "tiiiiii", i to nakon što mu ja kažem "jedan, dva". Ne znam zašto baš to radi, ali kao da mi želi dat do znanja da mu mozak funkcionira. Možda je zato jedno vrijeme igrao i didaktičke slagalice na iPadu. Tu me je stvarno šokirao koliko mu dobro ide, i jedino tu se nisam probudio.

-Tata, kad idemo kući?
-U petak idemo u Zadar, a tek onda kući. A je li tebi draže tu, u Zadru, ili kući?
-Kući.
-I meni isto.

Otrčim do Irene, svo vrijeme nabijam kemijsku olovku u nadlanicu, do krvi, samo da se uvjerim u to da ovo nije san.
-Irena, ako ovo sanjam ja ću stvarno poludit. Ali stvarno.
-Ne sanjaš, zašto?

Zajeban je mozak. Baš bih volio da nikad ne sanjam, ali to tako ne ide. Snove ne biramo.
Spavanje mi je postalo toliko stresno da moram pit tablete za spavanje. Nakljukam se i odlično! Ali me onda zna probudit junior, kojem se upravo, u tri po noći, srušio toranj od legića pa plače, a onda mu moram pomagat onako nokautiran, a to stvarno nije jednostavno.
Ali svejedno, imam izbor ili tablete, ili bdijenje, a sutra su na redu novi porazi i pobjede, a ako želim smanjit udio poraza u tom koktelu, tablete su jedini izbor. Pa udri!

-Sest, pet, cetri, tiiii, dva, jedan!

Nisam ni ja veslo sisao. Kad priča složene rečenice po pedeseti put, od kojih je zadnjih četrdeset i devet bilo u snu, Okamova britva mi govori da i ovaj put sanjam. Zato se mozak dosjeti pa mi uvali brojeve. Brojeve i kurčinu pa popušim.
Ali ovaj put san ipak izgleda dovoljno realan i nakon buđenja pa me ne uhvati očaj. Dat ću sve od sebe da ga naučim još koji broj, a prvo mu pokušavam objasnit značenje broja tri. Evo, iz onih didaktičkih igara na iPadu pouzdano znam da je u stanju brojat do tri.

Šetamo oko jezera. Tu i tamo ga vodim za ruku, a nekad ne želi pa ga moram stavit na ramena i tako nađemo kompromis. Zna se baš jako derat u frustraciji. To me je znalo brinuti zbog prolaznika, koji gledaju trogodišnjeg derana bez imalo kućnog odgoja. Onda sam se prestao brinuti i samo čekam da mi neko nešto prigovori, da se iživim.
S tim u svezi pjevam, dok tamo šetamo. On voli muziku pa mu pjevam Naftu od Leta 3. To ima onaj dio s uzvikom "Tata!" pa mu se sviđa jer mu konačno dođe i nešto njemu poznato, slično kao kad ja na njemačkom čujem "kuplung", ili tako nešto. Kad završi dio o pranju muda, nastavim s "Poštarem lakog sna", a to me totalno baci u melankoliju, kao i svaka stvar od Pipsa, otkad smo emigrirali.

-Tata, šta radiš?
-Evo, kucam na kompu.
-A zašto plačeš?
-Pa zato šta ti govoriš.
-Nije mi jasno. Ti želiš da govorim, ja sad govorim, a ti plačeš. Zašto?
-Plačem od sriće.

Šah i umjetnost održavanja motocikla

Naletio sam prije neki dan na knjigu koju je napisao Raymond Smullyan. To je bio jedan strašno interesantan lik, wikipedija kaže "matematičar, mađioničar, pijanist, logičar, taoist i filozof". Sreo sam se s njim i ranije preko knjiga Martina Gardenera, ali nisam znao da se zanimao i za šah.

Napisao je 1979 knjigu šahovskih problema pod imenom "The Chess Mysteries of Shelock Holmes". No to nisu obični problemi, to je knjiga koja se bavi, po riječima glavnog junaka, retrogradnom analizom. Glavni junak (Sherlock Holmes, dakako), promatra raznorazne šahovske pozicije i zaključuje na koji se način moglo doći do istih. Odmah na naslovnici prikazan je sljedeći problem:

Bijeli na potezu. Koji je bio zadnji potez crnog? Koji je potez prije toga odigrao bijeli?

Smullyan tuče odmah u glavu. Problem nije pretežak, ali je dovoljno zanimljiv da vam zagolica maštu. Zapravo, ovo je najbolja naslovnica ikad; ako vas zainteresira, to je knjiga za vas, ako vam je ovo bezveze, bjež'te glavom bez obzira. Zapravo, ne morate dalje ni čitati ovo moje.

Još ste tu? Super! Pravi ste pacijent. Dakle, u knjizi se nalazi 50 problema nalik na ovaj. Da budem iskren, činilo mi se da će se frajer iscrpiti nakon desetak problema i da će knjiga postati dosadnjikava. Ali vraga, autor pažljivo dozira težinu zadataka, postupno uvodi nove elemente i poput Arthur Conan Doylea drži čitatelja na rubu živaca. Prosto je nevjerojatno koliko se originalnih logičkih problema može složiti iz ove, pomalo blesave ideje.

Za uživanje u knjizi ne trebate posebno dobro igrati šah, morate poznavati sva pravila i morate biti zaljubljenik u teške zagonetke. Isplati se utrošiti energiju i udubiti se u svaki od 50 problema. Sigurno ćete bar par puta osjetiti serotonin rush kad sami provedete retrogradnu analizu i pomislite kako ste jako inteligentni :).

Posljednji zadatak u knjizi je mat u dva poteza. To je jedan od dva problema koji uključuje mat. Ovo je sigurno najteži dvopotez ikad izmišljen:

Bijeli vuče i matira u dva poteza

Ako postoji itko tko nije pročitao knjigu, a u stanju je riješiti ovo čudovište gore, neka mi se javi, počastit ću tu osobu večerom na kojoj će mi objasniti kako funkcionira njegov/njezin um. Majke mi, problem je brutalan, slomit ćete mozak.

  

 

Berba 2019

Ove godine ću dvanaest komada, toliko njih mi je odskočilo po vremenu slušanja.

12. Senidah - Bez tebe

Senida je slovenka, porijeklom iz Bosne, izbacila je prje dvije godine par vrlo uspješnih singlova koje je nakon toga uokvirila u odličan debitantski album. Skompala se se s Cobijem, a on joj je još dodatno naglasio taj balkanski štih koji se meni jako sviđa dok ga moje urbano društvo uglavnom prezire.
Kad mi se sluša RnB, slušam Senidu.

Senidah - Slađana

11. Wilderun - Veil of Imagination

Tek sam prije tjedan dana čuo za ovaj album, ali sam ga zato vrtio non-stop ne repeat. Ovo se zove folk-prog ili folk-metal ili tako nešto, uglavnom prog do daske.
Jako je teško izabrati samo jednu stvar, najbolje je slušati ga od korica do korica. Ne znam kako to zvuči uživo jer je muzika komplicirana u pm. Ako zvuči upola kao na albumu, bit će grandiozno. Šteta šta je band iz Bostona i nije jako popularan pa ću ih teško uloviti negdje.

Wilderun - O Resolution!

10. Fujiya & Miyagi - Flashback

Glupi Deezer me uvijek obavijesti kad Lana Jurčević objavi novi single (skužili su da sam hrvat, bravo), ali im zato ne padne napamet da mi kažu kad Fujiya & Miyagi izbace novi album. Znači, lako vidiš da imam 100 sati slušanja rečenog banda, ali da novi album nisam pustio ni jednom i ne padne ti napamet isprogramirati jebenu aplikaciju da mi napomene tu činjenicu. E, zato su mi tek na desetom mjestu, ali ne sumnjam da će se vinuti do razine prethodnika iz 2017.
Album je vrlo kompaktan i sigurno neće razočarati fanove, kojih je, nažalost, premalo. Ovim putem apeliram na sve ljubitelje Joy Divisiona, Kraftwerka i Stereolaba da dadnu šansu ovom kvartetu.

Fujiya & Miyagi - Flashback

9. Billie Eilish - When We All Fall Asleep, Where Do We Go?

Za nju sam doznao preko Bad Guy, dakako; linkao je, ni manje ni više nego Devin Townsend na svojoj Facebook stranici. Stvar je apsolutni hit i jebe majku pa sam rekao sebi ajd da poslušam i album iako ne može sigurno bit dobar jer je mala maloljetna i nema šanse da može povezat više stvari u cjelinu. Ali može.
Album je začuđujuće dobar ima 5, 6 odličnih stvari, a i ostatak jako drži vodu. Ko zna šta će bit s njom, ali ne bi se čudio da postane planetarna zvijezda na duge staze.

Billie Eilish - Bad Guy

8. Rustin Man - Drift Code

Ovo je, zapravo, lik koji se zove Paul Webb i bivši je basist banda Talk Talk. Velika hvala mom glazbenom connoisseuru Deši jer da nije njega, nema šanse da bih na ovo naletio nekim drugim kanalom (tako je to kad ostariš pa se zakopaš u neku svoju nišu i treba ti netko da te izbaci iz comfort zone).
Album malo sliči na zadnji Bowiev, ali daleko je to od nekakvog kopiranja, zvuk je vrlo poseban, lik je na albumu radio zadnjih 16 godina i nije se baš polomio od promocije. Još jedna dobra stvar vezana za Paula Webba je to šta me je naveo na to da malo prolistam katalog Talk Talka i mogu reć da im zadnja tri albuma rasturaju. Ne bi čovjek vjerovao, ali vidi se čak koliki su utjecaj imali na Massive Attack.

Dobro, to je sad digresija, poslušajte Drift Code.

Rustin Man - Vanishing Heart 

Napomena: od sedam najslušanijih albuma, šest ih je prog-metal. Ko ne voli, može odmah stati sa čitanjem.

7. Leprous - Pitfalls

Ovaj album je pravo iznenađenje. Prvo, iako jako pratim Leprous (bili nedavno u Močvari, savršenstvo, svirali Angel od Massive Attack), nisam očekivao novi album tako brzo nakon Maline.
Drugo, odmak od metal zvuka je ogroman. To je i dalje Leprous, ali Einarov vokal je totalno isturen u prvi plan, a gitare su debelo u pozadini.
Fanovi su jako podijeljeni, meni je ovo jedan od njihovih najboljih albuma.

Leprous - Below

6. Pangaea - VESPR

Dolaze iz Wisconsina, mlađahni su, tehnički jako potkovani i sviraju guste, komplicirane stvari pune growla i riffova. Definitivno nije za svačije uši, ali onaj tko je ogrezao u ovakvom zvuku odmah će prepoznati originalnost i kvalitetu. Zapravo nije normalno koliko fantastičnih novih bendova dolazi iz Amerike.

Pangaea - Survivor's Guilt

5. Metronomy - Metronomy Forever

Započeli su dekadu sa The English Riviera, jednim od albuma decenije po mom mišljenju, nastavili sa skoro ništa lošijim Love Letters. Onda se Joe Mount malo zanio pa je napravio Summer 08 kojeg možete slobodno preskočiti. I onda, za kraj desetljeća, evo ih nazad u velikom stilu, Metronomy u punoj snazi pojačani još jednim članom.
Jedva čekam 27.3. jer tad dolaze u Ljubljanu, idemo ih gledat Ivana i ja.

Metronomy - Salted Caramel Ice Cream

4. The Odious - Vesica Piscis

Nešto su popularni nazivi metal albuma na latinskom (uočićemo kasnije). Vesica Piscis znači neštu u vezi s lećama, ali nemam pojma kakve to veze ima s albumom. Uglavnom, ovi su iz Portlanda, Oregon (dakle USA, jebeni metalci). Ovo im je treći album, zapravo drugi i po jer je prvi EP i sva tri uratka čine trilogiju. Drugi album, Joint Ventures počinje sa melodijom s kojom završava prvi EP, a Vesica Piscis se isto tako nadovezuje na drugi album iako je između objavljivanja drugog i trećeg albuma prošlo sedam godina. Jako interesantna fora.

Osim šta su im stvari super i šta odlično sviraju ima još jedan gimmick kojim bi mogli privući stare konje, a to je da vokal osim growlanja i pjeva, a kad pjeva, pljunuti je rahmetli Lane Staley iz Alice in Chains. To je teški plus u mojoj bilježnici. Bacaju malo i na Faith No More, šta je isto dobro.
Nešto su prijemčiviji od gorenavedene Pangaee, ali daleko od toga da su za nevine uši.

The Odious - Glowjaw

Top 3 su daleko odskočili i unutar su po ure jedan od drugoga, tako da je raspored slučajan. Šta se mene tiče, sva tri su albumi godine.

3. Tool - Fear Inoculum

Tko čeka, dočeka. Četrnaest godina trebalo je Toolu da skuha nasljednika 10000 Days. Što smo dobili? Po mom mišljenju, pravi Tool album.

Sve je o Fear Inoculumu već rečeno, mnogi ga vole, neki ga preziru, ja ne znam u čemu je problem kod ovih drugih. Stvari su epske, dugo traju, teme se propisno razrađuju i sve je kako treba biti.
Moram se pohvaliti i da sam bio u Berlinu kod Irene i Jakiše pa sam ih tamo pogledao uživo pred skoro 20000 ljudi. To je jedan teško opisiv osjećaj, Tool zvuči grandiozno, nove stvari su se odlično uklopile u set listu, izvedba je bila besprijekorna. Novim albumom neće steći nove fanove, ali sumnjam da Maynarda boli dupe za nove fanove, i ovih starih mu je pun kua.

Tool je institucija koja se nije iskompromitirala.

Tool - Invincible

2. Devin Townsend - Empath

Devin me vratio u svijet metala prije desetak godina. Jako ga volim i cijenim, silno je talentiran i produktivan. Ipak, recentni albumi nisu mi baš sjeli (izuzetak je, dakako, Casualties of Cool), tako da sam bio skeptičan prema ovom uratku. Prvi singl samo je povećao nelagodu, a onda je uslijedio - Empath!
Potpuni povratak u formu, moglo bi se reći. Album traje jako dugo, puno toga se ima čuti i sažvakakti, ali nagrada za vjerne fanove je tu. Mislim da će se i nakon puno godina još uvijek moći naći kakvo skriveno zrnce genijalnosti u ovim stvarima.

Link je na stvar Why, najgenijalniju numeru na albumu i šire.

Devin Townsend - Why?

1. Opeth - In Cauda Venenum

Opeth je moj omiljeni band i Akerfeldt jednostavno ne može napraviti loš album. Ovo je, gotovo sigurno, njihovo najbolje ostvarenje u ovoj dekadi, dakle u post-growl Opeth fazi.
Sve je na ovom albumu na svom mjestu. Svaka stvar, poredak, atmosfera, čak i omot albuma pomno je isplaniran. Postoje čak i dvije verzije, jedna na švedskom, druga na engleskom jeziku (ja slušam englesku verziju). Ova postava je već dugo zajedno i to se čuje. Moćno i uigrano zvuče na svakoj stvari. Irena kaže da su i uživo bili odlični, žao mi je što nisam svjedočio, ali ne možeš baš svaki misec u Berlin na koncert.

Opeth - Universal Truth

Terraforming Mars

Iz Švedske je ona mala Greta,
šta po svitu jedrenjacim' plovi.
Na pameti plava joj planeta,
zbog vrućine panika je lovi.

Ma i jedan Jakob je od tamo,
koji svima nama u amanet,
misto brige za budućnost vamo,
ostavio crveni je planet!

Nasrid stola "marsovid" se stavi,
onda svako bira firmu svoju,
da od Marsa majku Zemlju pravi,
iz crvene u zelenu boju.

Tu se raznovrstan metal traži.
Na miljune dukati se broje,
ali ona Titova ne važi:
"Tuđe neću, ali ne dam svoje!"

Svako svakog gleda priko oka
pa, ko usput, kada ima bilja,
igra kartu zvanu: "Krupna stoka",
il' "kravica", tepa joj od milja.

Kad se onom drugom živac stanji,
sruši Deimos, ko mu jebe mater!
(To je Misec, samo malo manji.)
Sprži bilje, da ostane krater!

Svaki igrač ponajviše voli
grad izgradit pokraj tuđe šume.
Tuđe disat, da šumara boli,
i usput mu dodat: "Fala, kume!"

Sve je više i više kisika,
voda teče i fibra se diže.
Noktis Siti, ponos je i dika,
kraj je igre sve bliže i bliže!

Tad se punti svi iz igre broje,
pa se gleda ko je kako bolji,
Za bankara žena viče: "Moje!"
Sponzor-mužu nije to po volji.

I pobjednik lovorike kupi,
al mu pamte i asteroide,
zaigrat će on u istoj grupi,
dobit će u glavu posrid sride!

Sestra

"Nemoj plakat, Barbara. Živit ćemo mi jednom u istom gradu", rekla mi je jednog ljeta kad sam preventivno plakala jer će otići natrag u Zagreb za malo manje od 48 sati. Čučala sam u donjem wc-u, kako zovemo mali kućni zahod bez kade, u koji odlazimo samo kad trebamo obaviti nužde ili oprati ruke, ili upotrijebiti veš-mašinu. Ili, kao ja, plakati iza zaključanih vrata, gledajući se u ogledalu. Te večeri, zaboravila sam zaključati vrata pa me "lupila" njima, dok sam plakala u malo ogledalo koje mi je poklonila nekoliko tjedana prije. Bilo je četvrtasto, ljubičastoga okvira, složeno tako da izgleda kao da ga, ogromnog, pred sobom drži žuti, čupavi troll-doll, svojstven devedesetima. Voljela sam to ogledalo; koristila sam ga dok se nije raspalo, razlijepilo i pretvorilo u atome nekadašnjih odraza.

Voljela sam, više-manje, sve što mi je kupila. I rekla. I napravila. I savjetovala. I pokazala. I sve što nije.
Kad smo se, po oslobođenju, vraćali u Siverić, stari je ludio od gomile smeća koje smo vukli u mojim kutijama. Poput kakvoga poludjeloga hrčka, čuvala sam sve što mi je poklonila. I stvarno je tu bilo hrpe smeća, ne jer  je poklanjala smeće, nego jer sam godinama čuvala i ambalažu od njenih pokona.
"Ne mogu to baciti - to je kartonska kutija u kojoj je bilo zrno riže s mojim imenom koje mi je Ankica kupila."
"Ovo da bacim?! Jesi ti normalan?? To je mašnica koju je Ankica stavila na onu šalicu koju mi je donila za prvu pričest!"
"Ne. Ne! Ne diraj to! Ne bacaj ovu perlicu! Ne - to smo skupa slagale kad smo radile pokon za tvoj rođendan, još prije pet godina! Znaš ti kako smo se mi trudile za to?"

I tako dalje. Ukrasni papir sa slonićima, polu-prozirna futrola za naočale, svirajuća čestitka za moj šesti rođendan - koja već desetljeće ne svira, ali u njoj piše "sretan rođendan svojoj velikoj sestri žele Tonći i Ankica", pismo koje sam ukrala Jakiši, a u kojem mu je napisla da je najvažnije da "Barbara ne skuži ako ste tužni"... Štapić od šećerne vune (nije bilo kakav - ima točkice!) i sve ostalo, iole lijepo, ako je ona donijela...mora ostati. Kriterij ljepote je jasan - odabrao moj osobni Đelo Hadžiselimović, moja mama koja me nije rodila, moja najbolja prijateljica dobivena rođenjem od iste matere. Autor dokumentarca zvanog "Barbarino djetinjstvo".

Nemojte me krivo shvatiti; ja sam bila posve normalno dijete. Samo, malo emotivnije. Voljela sam i braću, i starce, i tetu Seku, ali nikog nisam toliko slijepo obožavala kao svoju sestru.

I zato sam plakala oko triput godišnje, kad bi sjedala na bus, za daleki Zagreb, i zauvijek (tako se činilo) odlazila iz mojeg života. Do sljedeće prilike, do sljedećeg blagdana do kojega križam virtualnih tisuću dana, na virtualnom kalendaru vlastite sreće.

Kada su u četvrtom osnovne curke iz razreda kolektivno prestale razgovarati sa mnom, ja sam na stranicu bilježnice iz hrvatskog napisala "nitko mi tebe ne može uzeti" i svaki dan to sebi ponovno čitala. Napravila sam i 3D sjenu oko tih slova - kako me ona naučila, i nacrtala jednu malu pčelu, prozirnih krila, s dvjema crticama koje pored njih nacrtane glume pokret - kako ju je ona crtala. Divila sam se toj pčeli, divila sam se tim slovima...divila sam se svojoj sestri, u dalekom Zagrebu i visila s njom na telefonu čitave godine, glumeći da je sve u redu jer, eto, imam jednu prijateljicu.

Prije koji dan, Dora se probudila, znojna od ljeta i spavanja, sklupčala mi se na grudi i disala mirno. Mirisala je kao krevet moje sestre dok bi, u vrućim ljetima, pakirala zadnje stvari u kofer, a ja sam sjedila na tom krevetu i udisala zadnje molekule njezinog boravka ovdje ove sezone, prije nego što mama opere plahte i bude opet isto, kao i ostatk godine.

Živimo u istom gradu, kako je i obećala.
S vremena na vrijeme, posvađamo se, s vremena na vrijeme, ja odem u drugu zemlju i onda ona plače jer je ostavljam, s vremena na vrijeme, zaboravim da mi je sve na svijetu.

Ali i dalje stisnem Doru malo jače jer miriši poznato, kao topli ljetni krevet moje sestre. Miriši kao ljubav iz djetinjstva.

I ja znam kako će Dora crtati pčelu. Ili barem, kako ću je ja tome naučiti.

Tamo i opet natrag

Preselili se mi, tako, u Njemačku, jer bit gastarbajter, a ne posjetit Dojčland je ko svirat klavir u rukavicama...
Elem, u tom procesu preseljenja i kućenja u Njemačkoj, različite stvari me asociraju na stanovito razdoblje iz prošlosti.

Tako sam se, prilikom pakiranja u Dublinu, uvjerio u to koliko imamo nepotrebnih i ne-neophodnih stvari, koje imaju svoju vrijednost i samim time zaslužuju pakiranje, transport, otpakiravanje i nalaženje novog mjesta, što, za početak, nije baš ekološki svjesno ponašanje. Tada sam se prisjetio stanovite ekološki svjesne paravojske, koja je mene, i matičnu mi obitelj, jednom riješila neprotrebnog balasta, što je dovelo do toga da lagašni, kano perušina, odšetamo u nove pobjede.
A onda sam, kad sam dobio njemački broj mobitela, skužio da isti sadrži dvaput devejsprvu godinu, i broj hotelske sobe u kojoj sam onda obitavao. Da ne bi tako, vrag bi zapamtio još jedan broj.

Kako smo ovih dana našli stalni smještaj, potrebno je da si osiguramo poslužitelje interneta i električne energije u novoj nastambi. Prvo sam potpisao ugovor za internet, umalo dodavši i kabelsku televiziju u paket, a onda sam se sjetio da ovdje imaju 7-8 programa koji se mogu primati preko obične antene, što je, za nekog ko je odrastao uz dva TV-programa, više nego dovoljno, da ne kažem da ionako uglavnom gledamo Youtube i Netflix. Potpisao sam samo za internet. Treba racionalno!
A onda sam tražio tko će nas opskrbljivat strujom i postoji stvarno dosta opcija, ali su sve iste, tj. minorno se razlikuju. Postoji, doduše, 25% skuplja opcija, koja korisniku ne daje ama baš ništa, ali zato garantira da je sva struja generirana obnovljivim izvorima energije, tako da se na tih dvajspet posto nemaš obraza glasno bunit, jer će ti reć da si đubre i da nisi ekološki svjestan.

Tako su isto onomad, početkom devedesetih, geopolitičke prilike učinile da, uz dva programa hrvatske televizije, dobijemo i nesmetani prijem Televizije Knin i Televizije Banja Luka. A ovi iz Knina nisu imali čime popunit program, pa su puštali beogradski program većinu vremena.
A na beogradskoj televiziji je bio neki kviz, sličan Kolu Sreće. Za one koji se ne sjećaju, vrtiš to kolo pa dobijaš novaca koliko ti piše na kružnom iskječku koji se odabere. Ne sjećam se u kojoj valuti su pokrivali tadašnju jugoslavensku inflaciju, ali se sjećam da je to nesretno kolo imalo dva bankrota. Jedan se zvao "bankrot" i kad ti taj izađe - sve novce izgubiš i psuješ sve živo u studiju. Drugi bankrot je isto rezultirao time da ti svi novci odu na bubanj, ali se taj zvao "dobrotvor", novci su išli u dobrotvorne svrhe, a natjecatelj je imao odglumljeni osmjeh, da mu ne kažu da je đubre, poput mene kad potpišem za struju iz uglja.

I sad bi tu trebao ići neki zaključak, ali ga nemam.

Berba 2018

Ove ću godine roknut petnaest komada, pet domaćih i deset stranih, jer je stvarno bila odlična godina.
Najprije domaćice.

5. Ischariotzcky - Recovery

Jako sam sretan šta berbu mogu otvoriti sa albumom na kojem mi rođak svira bas gitaru. Nisam ništa frizirao niti pumpao, ovo je lista striktno po slušanosti, da je album izašao prije, vjerojatno bi se popeo još više.
Šta reći o samom albumu? Pamtljive pjesme, savršena produkcija, glazba neki čudan miks; Gibonni u svom najboljem periodu (JZiB, Mirakul), Bon Iver, Gustavo Santaolalla i puno neke nedefinirane elektronike koju ne mogu nigdje strpati, ali zvuči fenomenalno.
Mislim da bi se trebali potruditi da prezentiraju svoju glazbu vani, jer mi se Hrvatska čini kao premali teren za ovakav band. Volio bih i da se zovu Iškariotski, lakše bi ih se guglalo.

Ischariotzcky - Basic and Rough


4. Artan Lili - New Deal

Fala ti Bože šta su ih Jinxi pozvali da budu predgrupa na njihovom koncertu u domu sportova, jer inače tko zna bi li na njih ikako naletio. Bili su baš zanimljiva predgrupa, šta me ponukalo da ih doma potražim na Deezeru, pa sam se zakačio pošteno jer sam se polako počeo oduševljavati hrpetinom dobrih stvari pa su i klinci počeli slušat pa sad čekamo kad će opet doći u Zgb da svi čoporativno odemo na koncert.
Taj Beograd je stvarno rock grad, ja ne znam da je ijedan grad u Evropi u stanju ispljunut toliko količinu jakih rock grupa.
Artani su ipak stepenicu više od svih drugih, ono, EKV liga, bez zajebancije.

Artan Lili - Nije svejedno


3. Krešo Bengalka - Split ZOO

Krešo roka po jedan album godišnje, Split Zoo sam slušao još više nego Finale. Ako mislite da je na prošlom imao uvrnute goste, onda niste čuli ni po' mise. Ovako lude goste nećeš naći nigdi, zaboli ga kurac oće ti se svidit.

Krešo Bengalka - Nokturno


2. HIGH5 - Backstageboys

Je da volim domaći hip-hop, ali uglavnom sam naslonjen na splitski đir. Riđi mi se jako svidio kao gost na zadnjem albumu Dječaka, Gram Turizlo mi je bio dobar, ali ovo mi je odlično. Vjerojatno će većini koji probaju poslušati ovo ići grozno nakurac, ali čini mi se da je to, u neku ruku i bio cilj ove glazbene skupine.
Izašao je u prvoj polovici godine i mislio sam da će mi se izlizati, ali nije, zavrtim ga svako toliko i još ću.

HIGH5 - Glavozin


1. Vojko V - Vojko

O ovome je već sve rečeno u medijima; ja ću samo dodati da sam totalno zbunjen kako je moguće da je Vojko napravio album koji je bolji i od Istine i od Firme. Kako to?
Ovo je puno više od albuma godine, Vojko je uspio u onome šta su dosad napravili samo TBF i Edo Maajka, a to je da ga zavole i ljudi koji ne vole rap, a da se pri tome ne "proda".
Šta je najsmješnije, mislim da bi se Vojko prodao bez beda, ali ne zna (... neće da kupi).
Rekao je da neće više izdavat albume, nadam se da će radit nešto kao Artan Lili, izdavat singl po singl pa onda to spojit u album.

Vojko V - Ne može


Eto, to je to od domaćih, prijeđimo u međunarodne vode.


10. Thomas Giles - Don't Touch The Outside

Thomas Giles je vokal i klavijaturist Prog-Metal banda Between The Buried And Me, a solo albumi su mu uglavnom iskorak u malo mirnije vode.
Tako je bilo i sa ovim albumom, to s metalom nema veze, puno je više na momente neka eksperimentalna elektronika ili filmska glazba.
Čovjek je nenormalno nadaren za skladanje i ima super glas. Doveo je goste, Kristoffer Rigg iz Ulvera i Einar Solberg iz Leprous; odlično su se uskladili.
Mislim da mu je ovo najbolji solo album iako je meni i prošli, Velcro Kid, jako dobar.

Thomas Giles - Milan


9. Haken - Vector

Izašao je krajem desetog mjeseca, to vjerojatno znači da ću ga se još naslušati jer u Hakenu se uživa polako i dugo. Prvi singl, The Good Doctor, nije me se baš dojmio pa sam pomislio da će album bit flop, što bi nakon The Mountaina i Affinitija stvarno bila šteta.
Razloga za strah ipak nije bilo, majstori su roknuli sedam stvari na kompaktnom 44-minutnom albumu (zapravo 6, jer je prva intro) kao i šta treba bit sa pravim progom, a ovaj album to definitivno jest.
Tko god voli Haken, neće se razočarati, a tko ih nije slušao, a fura se na Prog Rock/Metal, nek pod hitno ispravi grešku.

Haken - A Cell Divides


8. The Presets - Hi Viz

And now something completely different. The Presets su australski duo sa tri albuma iza sebe od kojih je drugi, Apocalypso sa singlom My People, bio prava bomba 2008 kad je izašao.
Nakon toga su ih Daft Punk pozvali sa sobom na turneju, pričali ljudi po internetu da je to bilo ludo i sve je išlo kako treba, izdali su treći album, kritika ga nahvalila, meni je bio bzvz i nekako sam ih stavio u zapećak.
Ali prije nešto manje od mjesec dana čitam post gorenavedenog Thomasa Gilesa u kojem on govori o njemu najzanimljivijim albumima protekle godine i spomene tako i Presets. To me ponukalo da i sam poslušam novi album.
Kako sam ga pustio prvi put, tako sam ga vrtio gotovo svaki dan od tada. Album je jači i raznovrsniji od Apocalypsa, a u isto vrijeme je pun dizalica i headbangera. Ovo je muzika za party, a može i za po doma ako vam se skače ili ako vam se bar klima glavom.

The Presets - Do What You Want


7. Courtney Barnett - Tell Me How You Really Feel

Courtney Barnett je imala ludo dobar debut dviipetnaeste "Sometimes I Sit And Think And Sometimes I just Sit" sa par megauspješnih singlova. Zatim je prošle godine napravila puno tiši i melankoličniji duet sa Kurt Vileom.
U tom pravcu je nastavila i sa novim albumom. Album sam poslušao čim je izašao u petom mjesecu, zatim sa ga još dvaput zavrtio i zaboravio na njega.
Ne znam kako sam ga se opet sjetio najesen, jer nisam baš u toj vrsti glazbe pa mi Courtney ne iskače u feedu, ali dobro da jesam jer je album puno bolji i zanimljiviji nego što izgleda na prvu.
To je zapravo super kad te album uzme sa delayem, obično se dogodi da ti uđe u stalnu kolekciju. Tko nije čuo za Courtney, bolje da proba najprije prvi pa ako mu se svidi, nek proba i ovaj i nek mu da šansu da legne.

Courtney Barnett - Nameless, Faceless


6. Django Django - Marble Skies

Prvi "povratnici" na internacionalnoj listi, album su izdali još početkom 2018. Nemam puno komentara, zadržali su visok nivo sa prva da albuma. Tko voli Alt-J i Everything, Everything, voljet će i njih.

Django Django - Surface To Air


5. Unknown Mortal Orchestra - Sex & Food

Hvala ti Viktore što si mi upro prstom na njihov prethodni album Multi-Love koji je pravo remek djelo, a prošao bi mi ispod radara ko ništa. UMO su zapravo novozelanđanin Ruban Nielson i prijatelji, zvuk im je teško definirati, meni je to kao neki Prince kojeg boli kua koliko će albuma prodati.
Zapravo dosta glupa definicija, na 90% stvari uopće ne sliče na Princea. Uglavnom, Ruban vrlo vješto i zanimljivo koristi gitaru, a stvari su mu puno bogatije nego šta zvuče na prvu ruku i svakim novim slušanjem otkrijete nešto novo.
Dakle, tko god se fura na nekakav Indie, mora ovo poslušati.

Unknown Mortal Orchestra - American Guilt


4. Ghost - Prequelle

I ovi su kao i Django bili na listi 2015, samo što je Ghost učinio korak naprijed. Prequelle je bolji album od Meliore i sad je već jasno da je Tobias Forge u stanju napraviti melodični metal hit kad god mu padne na pamet.
S druge strane, ovo je muzika koja ima rok trajanja, ali dok ide, ide, jako je zabavna za slušanje.

Ghost - Rats


3. GusGus - Lies Are More Flexible

Evo i starih, dobrih islanđana. Bili su lito '17 u Šibeniku, na tvrđavi, napravili su odličan party, onda su došli u Tvornicu, opet napravili rusvaj i nakon toga izdali album koji se drži iste formule još od 24/7. I neka, dobra je to formula i malo tko je može provesti u djelo tako dobro kao GusGus. Ovo nije Arabian Horse, ali je tu negdi, a bolje od Mexica.
Jako dobro!

GusGus - Don't Know How To Love


2. Spires - A Parting Gift

Ovo je band za kojeg nitko tko ovo čita nije nikad čuo. Iz Manchestera su, sviraju prog metal, ovo im je treći album. Sliče na Opeth iz Still Life - Ghost of Perdition faze, čuje se nešto od Mastodona, ali su zapravo dosta posebni.
Stvari su im duge, komplicirane i meni se jako sviđaju. Zapravo, jako me čudi kad vidim da na Deezeru imaju manje od 300 followera.
Bojim se da neće još dugo, jer biti tako dobar i toliko ulagati u band i glazbu koju voliš, a imati tako jadan feedback... jebiga.

Spires - The Seer


1. Between The Buried And Me - Automata

Trenutno najbolji band na svijetu. Izdali su album u dva dijela, prvi početkom, drugi sredinom godine. Nekim fanovima je to smetalo, meni je bilo ok, album je ionako jako gust i teško ga je iz prve sažvakati odjednom.
Ljudi sviraju bezobrazno dobro, stvari su jako različite, a svaka ubija, doslovno nema lošeg momenta na albumu. Moji favoriti su Voice of Trespass gdje kombiniraju metal i swing i The Proverbial Bellow gdje kombiniraju sve i dominiraju od početka do kraja.
Fantastičan band u naponu snage. Tko voli metal ne može ostati gluh na ovo zlato.

BTBAM - Condemned To The Gallows