Totalno tripozna "simetrija" (Nećemo nikad na zelenu granu, to vam garantiram.)

Liberal sam. Ako moramo dijeliti ljude na konzervativne i liberalne, svakako spadam u liberale. Ako ih ne moramo dijeliti, svejedno spadam u liberale.

I uopće ne mislim da su konzervativci primitivni i nazadni. Nemam potrebe glumit da sam urban i to mi nije bitno. Volim pečenu janjetinu, nogomet, navijanje, balote i narodnu poeziju u desetercu. Znači, ne furam se na liberale nego sam stvarno takav.

I nemam nikakvih problema s tuđim političkim mišljenjem. Ti si konzervativan?
OK. Voliš tradicionalni obiteljski život, odlaziš nedjeljom na misu, družiš se s drugim klasičnim obiteljima, ne pada ti na pamet da smotaš joint, misliš da je pornografija otrov za tvoje moralno zdravlje.

Ako tebi odgovara, odgovara i meni ne pada mi na pamet da ti namećem svoje ideje koje su totalno suprotne od svih tvojih. Moj život - moji odabiri, tvoj život - tvoji odabiri.

Zašto razmišljam tako? Jer sam liberal i po definiciji liberalno-konzervativne podjele, mislim da svi imamo slobodu izbora.

Ali ako si konzervativac, onda ne misliš da mi svi imamo slobodu izbora. Ne misliš da ja mogu smotat joint, ne misliš da se mogu jebat s muškima, ne misliš da imam pravo gledat pornografiju kad me volja.

I tu nastaje problem, a posebno ako spadaš u "tolerantne konzervativce".

Jer tolerantni konzervativci misle da je sasvim normalno da s liberalima sjednu za stol i onda s međusobnim uvažavanjem raspravljaju o tome što liberalima treba dozvoliti, a što ne.

Krasno! Baš jedan simetričan odnos. Ja u takvim razgovorima mogu sudjelovat u vrh glave jednu minutu, nakon čega dobijam užasno snažan poriv da sugovornika bubnem šakom među rogove. Ako to ne napravim, a nikad ne napravim, to je isključivo iz straha od zakona. Bez obzira koliko sugovornik bio fizički spremniji od mene, u trenutku kad skužim da on očekuje da ravnopravno raspravljamo o mojim stvarima, potrefio bih ga letvom, pa da je još toliki.

Tu ne govorim o pitanjima koja se tiču i drugih osoba. Nije meni osobna sloboda najsvetija stvar na svijetu. Život u zajednici, bilo lokalnoj ili globalnoj, nužno traži ograničavanje privatne slobode.

Međutim, tražit da se nekom zabrani nešto što se tebe ne tiče, for a good measure, kod mene jedino izaziva izraziti prezir prema osobi koja je tako nešto izjavila.

Da ne bi bilo zabune, postoje ljudi koji žive svoj konzervativan život bez ikakve namjere da svoj životni stil nameću drugim ljudima. Takvi su izrazita manjina i o njima sad ne pišem.

Ovi drugi, konzervativna većina, imaju taj svoj obrazac ponašanja koji se iznenađujuće jednostavno može objasniti:

Nesretni su zbog svog konzervatizma, a nesreća je relativan pojam koji nastaje isključivo kroz usporedbu s ljudima koji te okružuju.
Da budem potpuno plastičan, po cijenu toga da ispadnem užasno vulgaran, navest ću jedan primjer:

Ti živiš konzervativnim životom, a libido ti je ko u bika. Ono, puko bi ko kokica da možeš okolo jebat i to puno. I to razno. Puno, razno i u velikim količinama. Ali, avaj, smatraš da je to grijeh i onda se tuširaš hladnom vodom. I, kurcu za volju, hladna voda ti djeluje ko afrodizijak. Ti sve luđi i luđi, turiraš u mjestu ko manijak.

A kroz prozor vidiš susjeda, koji se praši s kim stigne. Sumnjivih je moralnih normi, ali definitivno nije silovatelj. Ma čak i ne vara svoje partnerice, nego znaš da orgija po cijeli dan. One dolaze kod njega, sve redom u dopičnjacima, i izlaze sretne. Izlazi i on sretan, da bi se ubrzo doma vratio s nekim frajerom pa se i snjim praši. U njega isto libido ko u bika, ali mu je doskočio efikasnom metodom.

Za tvoj problem postoje dvije solucije. Jedna je da i ti kreneš stopama susjeda, ali onda će te tvoje društvo i obitelj potpuno odbacit, a možda te budu pržili i na vječnom ognju.
Druga solucija, puno jednostavnija, je da susjedu onemogućiš bludne radnje.
Prvo čekaš da ti susjed umre od kakve boleštine, ali nisi ti te sreće. Da dobije sidu, ti bi otvorio bocu domaće travarice, ali ovaj je neuništiv.

I onda ga kreneš prozivat javno da je ovakav i onakav, da ga tvoja djeca gledaju kako hoda svaki dan s drugom ženom, da ne znaš što djeci da odgovoriš kad te pitaju ko je onaj striček sa susjedom Zdeslavom. Da se ne radi o susjedu Zdeslavu nego o susjedi Zdeslavki, vikao bi za njom da je kurva. I tako dalje, i tako dalje...

Na kraju, u svoj svojoj frustraciji, počneš pizdit na dečke koji u parkiću puše travu. Jer njima je skroz dobro. Oni se smiju, nitko im ne smeta, niti oni nekom smetaju. Sretniji su i od tebe i od tvoga susjeda Hefnera skupa. I to te posebno raspizdi pa pozoveš policiju da privede one narkomane koji u dječjem parkiću duvaju poslije ponoći.

Najsmješnije od svega je što su pravila uopće postavljena tako da se od mene očekuje da hladne glave nekom objasnim zbog čega imam pravo smotat žižu. Da nije od konzervativaca, bio bih uvjeren da su prije takve ideje povukli crtu bijelog.

Hoću glavom u struju! (Zaokruži "NE", umjesto da stalno plačeš.)

Ima tome već više od deset godina, kako je Račanova vlada odlučila smanjit ovlasti predsjedniku države i učiniti rečenu poziciju najlagodnijim radnim mjestom u državi.

Zapravo je bolje bit predsjednik države nego engleska kraljica. Pet godina obnašaš neke formalnosti, režeš trake, slikaš se s malim čovjecima i glumiš da si jezičac na vagi demokracije
Onda ti istekne mandat i postaješ bivši predsjednik. Idealan trenutak da se posvetiš izradi ikebane i podučavanju unuka vještini oponašanja prđenja pomoću šake i pazuha, budući da te država doživotno financira izdašnom mirovinom.

Malo nakon što je sudbina htjela da naš prvi predsjednik ne uživa status bivšeg predsjednika, Račan i društvo su novom predsjedniku odlučili smanjiti ovlasti i time premijera vlade, rečenog Račana, učiniti najmoćnijim čovjekom u državi.

Time su oduzeli pravo narodu da direktno bira šefa države i zamijenili to pravo indirektnim biranjem.
Ništa čudno, ništa neobično, po mom mišljenju pohvalno, ali je jedna, možda već zaboravljena činjenica, vrlo interesantna:

Taj potez je proveden i podržan kao POVEĆAVANJE demokracije.

Zgodno.

Da se odmah izjasnim. Meni demokracija nije nešto u što se kunem. Držim se mišljenja Dana Simmonsa, koji je u jednoj od svojih knjiga hiperionske sage napisao da je ukupna inteligencija mase manja od najmanje inteligencije pojedinca koji pripada toj masi. Otišao bih toliko daleko da bih radije koristio sastavljanje vlade nasumičnim odabirom umjesto demokratskim izborima. Bubanj s kuglicama je neumoljiv. Ne možeš na njega utjecat demagogijom i predizbornim obećanjima.

Međutim, mijenjanje direktnog biranja šefa države indirektnim, samo glupim Hrvatima možeš prodat kao potez koji će društvo učiniti demokratičnijim.

Ima tome već više od dvadeset godina, imali smo jedan referendum na kojem smo složno odabarali opciju izlaska iz pokojne države. Nisam netko tko bi i suzu pustio za spomenutom pokojnicom, ali danas ipak sve češće čujem ljude koje puca nostalgija za vremenima prije tog referenduma. Valjda su u svojoj nostalgiji iskreni. Neki od tih nostalgičnih rođeni su nakon tog referenduma. Kako sam ipak bio svjedok tih vremena, premda puno više zainteresiran za Čipi Čips, Coca Colu, nogometno prvenstvo u Italiji i vještinu prđenja pazuhom negoli za politiku, odlučio sam da ću radije patiti od nostalgije za, ako ne Franjom Josipom, ono bar za prvojanuarskom diktaturom.


Ima tome već pet-šest godina, počeli smo gadno krizirat.
Demokracija je vrag. Poput nikotina, heroina, šećera ili kave, u nedostatku iste počneš krizirati. Nama se usladio osjećaj da svako malo dobijamo opciju odabira predsjednika, koju onda iskoristimo tako da uvijek biramo jednog te istog, da smo se zaželili barem referenduma, kao demokratskog metadona u nedostatku redovitog "šuta" na izborima za pravog pravcatog predsjednika.

I počeli su članci o sumraku demokracije, o tome kako je katastrofalno veliki broj potpisa potreban za raspisivanje referenduma, kako Slovenci imaju referendum dva-tri puta dnevno, a mi, jadni, nikada, i kako broj potpisa treba skinuti na četrdeset, po mjeri malog čovjeka i Alibabe.

Pisalo se tako o nedosanjalom snu, kad nas vlada pita za mišljenje prilikom žbukanja fasade na Markovu trgu, a premijerka ujutro raspiše referendum prije nego što si okači broš. Čitali smo kako su robovi u Rimskom Carstvu imali veća prava nego mi i kako je stvarno vrijeme da se dozvoli svima nama da biramo.
I to sve.
I to direktno.

Kako prije dođe ruglo nego prokletstvo, tako je došla maca na vratanca. Skupilo se potpise za referendum koji bi trebao ograničiti ljudska prava skupini ljudi, koji su u manjini. Logično. Zar nije prva stvar koja ti padne na pamet kod demokracije da bi se većina mogla, iz čiste obijesti, iživljavat na manjini?
Očigledno nije.

Jer, naravno, svi se družimo s ljudima koji imaju mišljenje približno našem. I krećemo se u takvim krugovima. Ako se slučajno suočimo s drugačijim mišljenjem, pokrijemo uši dlanovima i počnemo se derat: "LALALALALALA!!!" tako da ne čujemo što druga strana govori. Stvaramo si dojam da smo u većini.

I kunemo se u demokraciju. Redovito. Sve dok netko drugi ne odluči iskoristiti tu demokraciju protiv nas samih i počne skupljat potpise za referendum.

Onda nam se referendumsko pitanje učini protuustavnim. Ali, eto, ustavni sud odluči da to pitanje nije protuustavno.

Onda mi kažemo: "Nema veze! Spasit će nas sabor od nas samih!"
Ali sabor odluči da neće.
I bez pardona, isti oni koji se busaju u prsa sa demokracijom, počnu naricat nad hudom sudbinom koja nas vraća u srednji vijek.

Već sam se na ovom blogu izjasnio što mislim o tom referendumskom pitanju. Mislim da je nakaradno i diskriminirajuće. I nepotrebno i sramotno i sve ostalo što ide uz te pridjeve.

Ali jesmo li tražili trodiobu vlasti i neovisnost sudstva?
Jesmo.

Je li ustavni sud ocijenio da je referendumsko pitanje protuustavno?
Nije.

Jesmo li se grebali zubima i noktima da nam daju pravo da odlučujemo na referendumu o bitnim, i manje bitnim, stvarima?
Jesmo.

E pa tražili smo i dobili smo. I stvarno je nakaradno tražiti od sabora da, nakon provedbe referenduma, odbaci rezultate.

S obzirom da sam optimist, ipak vidim jednu svijetlu stranu ovog događaja:

Više neće bit članaka o tome kako se mora smanjiti broj potrebnih potpisa za provedbu referenduma.

Uostalom, čini mi se da smo u većini.

Teška egzotika

Priznajem – volim srpski! Ne mogu reći da ga volim više od hrvatskog jer je to kao da kažem da više volim pomajku koju nikad nisam imala od vlastite majke, samo zato što mi se pomajka čini zanimljivijom, ovako kad joj se nepostojećoj divim izdaleka. Tako da, ne bih da se lažemo i ne volim ga više od hrvatskog. Ali mi je nekako ljepši. Zvuči mi ozbiljnije i istovremeno grublje, kao da je pun grešaka, onih nekih divnih, sitnih grešaka, taman da ne bude savršen, a Bog zna koliko nikad nisam voljela ljepotane. Barem ne po defaultu!

„Njihov je najveći problem uvik i bio taj šta su lipo pričali“, ljutito je ustvrdila moja tetka jednom kad sam se drznula pred širom obitelju reći da mi Srbi baš lipo pričaju. To je, barem dosad, bio zadnji put da sam išta takvoga izgovorila pred njima. Stari bi me nedvojbeno shvatio, tj., stari me nedvojbeno shvaća, svu moju ljubav prema Srbima jer je i sam osjeća.

Ponekad, ne prečesto, ali ponekad poželim da sam odrasla u Beogradu i da mogu sočno psovati nešto tipa „majki mu ga nabijem“ ili s ramenom spremnim za naguravanje pitati nekog provokatora „šta pričaš ti, bre“, ali brzo me prođe jer se sjetim – da sam se i rodila s one strane Dunava, svjedno bih se rodila kao žensko. A žene koje govore „majki mu ga nabijem“ nikako nisu senzualne. Ok, valja priznati – ni sama nisam senzualna, ali lijepo je što barem Srbima jesam.

Jednom sam se družila  s jednim Srbinom. Posvuda, ali uglavnom u Knez Mihajlovoj. Lila je kiša, ja sam sutradan napuštala Beograd i nismo još nikakve brojeve bili izmijenili. Skrivali smo se pod nekom zelenom Heineken tendom i izigravali dvije poštanske marke koje su se sasvim slučajno okrenule jedna prema drugoj. On je nekoliko sati ranije pričao o tome kako sam lepa i kako mu se sviđaju moje bore-smijalice. Moje BORE smijalice, u dvadeset i četvrtoj. Da mi je to rekao neki Hrvat, pobjesnila bih poput gliste (ako gliste uopće mogu bjesniti), ali ovako, ponijela me samonametnuta teza da Srbi bare tako da ti ukazuju na tvoje sopstvene nesavršenosti, taman se radilo i o borama u dvadeset i četvrtoj. A možda je bila i treća...ne znam koje je to točno godine bilo. Srbin i ja izmijenili smo kasnije u životu još nekoliko romantičnih poruka, prepunih emocija koje zapravo nijedno od nas nije osjećalo, ali smo se voljeli igrati šarmera tako što je on forsirao ekavicu, a ja ikavicu, tako što je on bio Beograđanin, a ja Dalmatinka iz Zagreba i tako što smo se, kao pravi urbani intelektualci, šegački nazivali „malom ustašom“ i „prelepim četnikom“. Sviđala mi se ta politički obojena, nikad koitusom okrunjena predigra. A i njemu se sviđala.

Nakon života u New Yorku, opet sa sasvim drugim Srbinom, vrlo netipičnim Srbinom, koji mi je bio neka vrsta šefa, samo zato što sam živjela u njegovoj kući i čuvala mu djecu. Srpski je postao manje egzotičan – u moru engleskoga, a kad živiš u Astoriji, više uopće ne postavljaš pitanje kad na ulici čuješ neki od idioma bivše Juge i stvarno ti, vrlo iskreno, postane svejdno iz koje od naših rupa je tamo netko dopuzao. Svi smo isti, ali ne furamo bratstvo i jedinstvno, samo se ili ne želimo previše miješati jedni s drugima jer ionako smo otamo otišli ili smo, pak, bliski s onih par svojih Hrvata/Srba/Ostalih s kojima živimo. I ima nešto lijepo u tome da ti odjednom i vlastita nacija i one „neprijateljske“ postanu toliko bliske da ih legitimno smiješ i izbjegavati  i obožavati bez osude, ali ima i nešto ružno u tome, što je sasvim moje i sasvim osobno i sasvim razbija čaroliju, a to je da mi srpski više nije egzotičan. Postao mi je samo još jedan od onih jezika koje govore ljudi u Astoriji i moj šef, tj. otac djevojčica koje čuvam. Postao mi je jezik koje ta djeca uporno odbijaju govoriti i kojima nikako nije jasno zašto ja taj jezik kojiput zovem drugačijim imenom. Postao mi je jezik koji, u očima većine, čak i ja govorim i samim time tako običan. Otprilike onako kako su mi i plavuše postale dodirljive kad sam i sama postala jednom...

Ljudi ne vole kad Srbe nazivam Srbićima, a meni nije pretjerano jasno zašto. Ustvari, jasno mi je – ne znaju da, kad kažem Srbići, većinom mislim na EKV i priču u kojoj je mojoj sestri upala njena davno upoznata prijateljica s faksa, samo zato što je primijetila da na koricama indeksa nosi sliku spomenutog benda te ga je, tom prilikom, nazvala Srbićima. U mojoj glavi tako je to nekako ostalo: kad čujem Srbići, ja istovremeno vidim EKV, svoju sestru i njenu frendicu, negdje, na nekim stubama ispred Filozofskog u Zagrebu, a u zadnje vrijeme odmah iznad njih u oblačiću vidim i stripiziranog boga, kako odjekujućim, dubokom glasom popuje: „Pa brate mili, ne možeš Srbe nazivat Srbićima – to je totalno uvredljivo za oba naroda!“ Možda i je. Ali ti Srbići na koje ja mislim jednom su održali minut šutnje za Dubrovnik i odsvirali koncert za onih desetak ljudi koji su ostali u dvorani.

Tretnutno razmišljam o „Dnevniku srpske domaćice“ Mirjane Bobić Mojsilović pa otud cijela ova priča. Ako se uopće pričom može nazvati nepovezano naklapanje o tome kako volim jedan dijalekt svoga jezika i kako sam ga dugo smatrala egzotičnim, samo zato što su, eto, tamo nekad davno rekli da su neke rijeke lingvistički presudnije od drugih pa ona košava koja puše u Vukovaru nužno dolazi iz smjera gdje počinje teška egzotika. Istosti.

SPOMENAR TAJNIH OKUSA

U neko doba prije Coolinarike, kad je opcija utipkavanja sastojaka u tražilicu recepata bila znanstvena fantastika, a kuhanje nije bio fancy hobi nego disciplina u kojoj su se domaćice trajno natjecale, vrhunske recepture razmjenjivale su se nakon degustacije, izrezivao se iz novina postupak pripreme pa lijepio selotejpom u bilježnicu za to predviđenu, u koju su se, fino i čitko, recepti prepisivali da bi ih se kasnije, fino i friško, „ukrasilo“ brašnom s prstiju, tragovima šećera i žumanca ili smrvljenim klinčićem između stranica.

Štošta se dade iščitati iz takvih kuharica: i koliko se kuhalo i je li se riskiralo kad se sastavljao svečani jelovnik ili je domaćica pribjegavala prokušanim jelima za koje joj recept i nije bio potreban, ali ipak je, sigurnosti radi, otvarala bilježnicu s uputama i, da se ne zatvori dok miješa glazuru, stranice podvlačila pod kutiju s gustinom.

Naišla sam tako prije par dana na bilježnicu tvrdih korica, s plavim prugama i ucrtanim sitnim ružicama... Lijepa bilježnica, kao za lektiru, vrijedna čitanja. Pa kao da zavirujem u tuđi dnevnik, otvorim prvu stranicu na kojoj me dočeka rukopis koji sam vidjela nekoliko puta (najčešće u natuknicama za kupnju), pa mi je dobro poznat, iako ga ne bih znala imitirati... „Šnicle junetina“ već u uvodu. U nastavku „Ruža štangle“ – što mi privuče pažnju, pa čitam: očito se doda štaub, prezla, postupak ne piše, samo sastojci... Ruža mjeri na deke, kod Finkinih štanglica „šolje su šečera“. Jedan je recept prekrižen, drugi istaknut: iščitavam koji se domaćici više svidio, pa ga je prepisala dvaput.  Redaju se tako jela, ona vrijedna zapisivanja, ponavljaju iste jezične pogreške („šečer“, „cjelo jaje“, „namazati sa žumanjkom“...), bez kojih recepture ne bi bile autentične kakve jesu. I imena: Ruža, Finka, Maca – sestre, toliko znam.

Nisam baš zalazila po tuđim kuhinjama, po špajzama još manje, ali – ne iznenađuje me popunjenost bilježnice jedva 10 posto. Vidjela sam taj slučaj i u vlastitom rokovniku s natpisom Jadrankamen na naslovnici i u maminim bilježnicama tvrdih korica kojih je bilo nekoliko. Inicijalna ideja uvijek je uredno prepisati recept, a u praksi – umeću se u priručne kuharice listovi papira A4, koje je ispisivao netko drugi (pa razmijenio, kao sličice). Kad piše profesorica, greške su ispravljene, pa se doda „brašna koliko zahtijeva“ i umuti šećer sa „ć“. Neki umetnuti listovi su manji, istrgnuti iz drugih bilježnica, eno ih, prave društvo presavijenim memorandumima (u bilježnici s ružicama jedan je memorandum naslovljen Vitkost Trade, Export Import, Sarajevo: taj je poslužio Zemknedlama iz 1998. u koje, koliko vidim, ide kruh, mlijeko, jaje, luk... Aha, prava vitkost!), čak i jedan recept skinut s interneta (onaj za Tutti-frutti tortu, dašak novog doba), listovi bloka Generalturista (Biskupski kolač), Hypo Alpe-Adria-Bank (Prhka orašnjaća), Obiteljski radio (Čokoladni kolać) i masni papir s utipkanim receptom za kiseljenje krastavaca. Poseban je raritet požutjeli komad stranice (kut istrgnut rukom) sarajevskog Oslobođenja od „26. februara 1983.“, s ćiriličkim naslovom „Priča otkupljena na konkursu...“ - ne vidim kojem. Na poleđini kaže: „Olimpijske inspiracije: Dizajner nudi svoje pahuljice“ ... Kome nudi i koji konkurs te 1983., autoru kulinarskog recepta, zapisanog u žurbi, nije bilo bitno koliko da unutra idu „2 žumanca, 25 dkg šečera u prahu umutit i dodat 250 gr lješnjaka (prekriženo, zapravo badema) i sok od limuna cijelog“ (to je na prvoj stranici, kod konkursa). Dizajner s poleđine već je dobio opis postupka: „...jedna vanilija, sve dobro umutit i napraviti kuglice. Pritisnit prst i stavit jednu višnju u svaku...“ Ostalo bi se možda dalo rekonstruirati kad bih barem vidjela kako (kolač?) izgleda na kraju. Ja ću ga zvati „Olimpijskom inspiracijom“, umutila ga ikad (i prstom pritisnula) ili mi ostao samo kao (tuđa) uspomena.

Znam, voajer sam...zavirujem, gledam tuđe packave otiske od kreme, odmotavam ceduljice s uputama za Šape Ružine, Masne kifle tetke Mace, Jadrankin mramorni kolač... Čak me pomalo i stid. A znam da ih nikad neću napraviti jer suhoparan popis sastojaka ne čini gastronomski užitak. Važno je biti ondje, kušati original, tek tada recept postaje pravovaljan, nostrificiran... Ovako, receptura ostaje tajna. Mogu prepoznavati rukopis koliko želim, mogu Ruškine ili Finkine štanglice stoput prepisati u rokovnik s Jadrankamenom na naslovnici... uzalud mi trud (kušači) u vlastitoj kuhinji. Kad neki ljudi odu, njihova bilježnica ostaje mrtvo slovo na papiru, nekome podsjetnik na neke domaće mirise, meni tek rezultat prekapanja po tuđim policama. Bolje mi je da se držim onih baklava koje smo vlasnica plave bilježnice s ružama i ja napravile zajedno. Ako joj ja nisam samo asistirala i ako sam recept (ipak) negdje zabilježila. Za svaki slučaj.

Solo "mizantrop"! (Svatko gleda iz svoga kuta.)

Živim sam. Sam samcat. Sam samcato samcat.

Užasna je ta samoća. Kad dođem doma, otvorim vrata i nitko me ne dočeka. Nitko, tko mi se raduje ili ne. Ili ujutro kad se probudim pa nikog nema...

Je kurac!
Kao prvo, samoća mi ne predstavlja nikakav problem. Da sam smišljao rječnik, riječi "samoća" i "usamljenost" nikad ne bi tamo našle svoje mjesto.
Osim toga, s izrazitom radošću otključavam vrata stana svaki put kad u stan ulazim, znajući da se tu nitko nije ugnijezdio u međuvremenu.
O osjećaju buđenja kad nema nikog u stanu, da i ne govorim.

Zvučim kao mizantrop? Možda, ali nisam. Volim ljude, volim generičke ljude, nepoznate ljude, poznate ljude i zbilja mi je drago kad su ljudi sretni.

Dakle, nisam mizantrop nego filantrop. Međutim, uza svo čovjekoljublje, ljudi mi se - gade.

Da, dobro ste pročitali. Ljudi mi se gade. Da sam smišljao rječnik, riječ "gade" bi bila sasvim dobra da opiše taj moj osjećaj prema ljudima.
Kako volim samoću, tako mi je jeziva ideja da u masovnim prometalima gotovo uvijek sjedala stavljaju u paru ili trojkama. Isto tako mi se gade polupuni ili puni tramvaji. To nije zbog toga što mi ljudi smrde. Zapravo i nemam neko istančano čulo mirisa. Muško sam, jebemu. Ljudi mi se gade kao takvi, a ne kao netko ko smrdi, pljuje, prdi, sere ili piša.

Onda, nisam baš gostoljubiv. Ovo "baš" sam iskoristio više kao eufemizam. Zapravo je nepobitna činjenica da stan u kojem živim doživljavam kao vlastitu utvrdu, oazu, mitraljesko gnijezdo ili sigurnu kuću. Mjesto na koje mogu otić kad želim bit sam. Ako se netko u mom stanu nalazi, odlazak je gotovo nemoguć. Pogotovu u gradu u kojem ne postoje baš mjesta na osami. Takva mjesta volim nazivati "samodromi", po uzoru na opjevane "jebodrome".

Otkad živim sam, ne mogu reć da sam sretan. Zapravo, postoje dani kad sam sretan i oni kad nisam. Kao i drugim ljudima, uostalom. Međutim, kad sam sretan, potpuno sam siguran da bi osoba s kojom živim, da takva postoji, mogla samo to pokvariti. Kad nisam sretan, ne vidim na koji način bi mi godila činjenica da mi se netko mota oko mene, postavlja mi dosadna pitanja ili "prolazi ispred televizije" (pod navodnike, s obzirom da rečenu spravu ne gledam).

Dakle, sve u svemu, uživam u tome da sam solo.

Ali otkad sam solo, možda i troznamenkast broj puta mi je netko, kao odgovor na moju namjeru da želim zauvijek biti solo, ponudio "utjehu" kako ću se sigurno jednog dana zaljubit. Neki su čak išli toliko daleko da su mi zaželjeli da se ponovo oženim. Da ne govorim o onima koji su mi rekli da će me takvo zlo snaći kad se budem najmanje nadao.

Pasivan, kakav jesam, na takve prognoze i želje, odgovarao sam pravdanjem da zbilja želim biti solo i da mi je sasvim prihvatljiva činjenica da do kraja života ostanem sam. Nekad sam, kao odgovor na atak na moju intimu, morao objašnjavati da nisam baš toliko jebežljiv koliko "napadač" to misli.

Rezultat je uvijek bio isti. Osoba bi samo ponovila da ću sigurno jednom bit u vezi.

E, pa jebi se!

Sad ćemo ovako:

Kad me netko, tko je u vezi, počne bodrit takvim izjavama, to ću zapamtit pa ću kasnije, iznebuha reći: "Ja sam siguran da ćeš ti prekinuti!"
Ili, ako mi netko zaželi ženidbu, a to uvijek dolazi od oženjenih ljudi, uzvratit ću sa protuželjom: "Ja ti želim da se razvedeš!"

Jer, pazi, ako oni meni prognoziraju i žele za mene nepovoljne stvari, samo jer ih oni doživljavaju kao povoljne, što ne bi i ja njima uzvratio?

Reć ću fino:
"Cura će te ostaviti kad se najmanje budeš nadao!"

Pa da vidiš šoka na mizantropiju!

Oproštaj

Danas mi je umrla baka... ona koju sam usvojila.

Ili je ona usvojila mene. 

A bit će da smo se usvojile uzajamno. 

Rekla sam joj sinoć: "Čekajte me do sutra", rekla je da hoće. 

Ali nije. 

Nego je otišla, 

15 minuta prerano.

Danas mi je umrla baka... I ja se osjećam osamljeno. 

I tužno. 

Jer na to nemam pravo, 

iako će svi reći da imam. 

Zato stalno mislim kako – 

bezveze plačem, 

glupo, ženski...

Mirno ti more, Njanja! 

Baš sam te poželila... :(  

Ilustrator

„Ti bi definitely trebala biti an illustrator kad porasteš“, rekla mi je S. na svojoj čudnoj mješavini srpskog i engleskog. Ona ima osam godina i odbija govoriti srpski, a ja sam plaćena da je na to motiviram, što je ljepše ime za tjeram. Rekla je to zureći u sliku koju sam pokušavala nacrtati dok su ona i mlađa joj sestra N. jele špagete s umakom od rajčica u dnevnom boravku i gledale Disney channal. Ponekad im dozvolim da jedu tamo, ako su posebno dobre. Zapravo sve živo protumačim kao posebnu dobrotu, samo zato da bih ih malo odmakla iz kuhinje i mogla u miru pospremiti nered koji su prethodno tijekom dana stvorile u kuhinji. Tako sam toga dana činjenicu da jedna drugoj nisu u tuči oči povadile protumačila kao bivanje dobrima i pustila ih da ostavljaju mrlje od umaka na staklenom stolu, hipnotizirane tv-serijom. Možda je S. zbilja u pravu kad mi se obraća s kad porasteš, iako znam da se zapravo radi o nemogućnosti izgovaranja sintagme „kad počneš raditi neki drugi, pravi posao“. Jer i S. i N., koliko god male bile, znaju da ovo zapravo nije pravi posao. A N. pritom ni pojma nema o godinama pa misli da sam ja tinejdžerica i to argumentira činjenicom da nosim mašne na glavi. Odrasli oko nje to ne rade pa se čudi i svrstava me u neku među-skupinu. Pametna je ona djevojčica...

S. je do zaključka da bih mogla biti tinejdžer došla tako što je dovršila večeru samo dopola i došla pogledati što to zapravo crtam. Uzela sam njihove pastelne bojice i olovku pa počela kombinirati jedno s drugim i stvarala minijaturnu sličicu knjižnice, knjižničarke koja na ljestvama dobavllja knjigu i male djevojčice koja, okrenuta leđima promatraču, prstom upire u knjigu koju želi. Djevojčica je s razlogom imala narančastu kosu i kikice: svako se izgubljeno, nedoraslo čeljade ženskoga spola u nekom trenutku vlastite izgubljenosti identificira s Pipi Dugom Čarapom. Iz ruke djevojčice na slici, drito do poda, visio je plišani, smeđi medo, nalik onome iz Mister Beana. I S. mi je pokušala dati savjet o budućoj karijeri, čak me pitala zašto nisam ilustrirala onu knjigu koju je moja sestra napisala.

„Da jesi, bila bi puno manje...plain“, objasnila mi je. Ona je, naime, još uvijek u godinama kad se zanimljivost knjiga mjeri brojem

ilustracija. A „Naročito ljeti“ nema nijednu, iako je gotivimo mi, Pipi Duge Čarape i Petrovi Panovi.

Što je najbolje, nekoliko sati zbilja sam razmišljala o poslu ilustratora dječjih i manje dječjih knjiga, ali želja me brzo prošla. Istini za volju, sjetila sam se koliko umorna sam postala još puno prije samog dovršavanja iti ove minijaturne slike. A sjetila sam se i kako sam u petom osnovne imala samo jednu četvorku, i to iz likovnog, i to zbog nekog Uskrsnog jajeta koje smo trebali napraviti od balona i novina i koje se, u mojem slučaju, nikad nije dovoljno stvrdnulo. Pa sam prošla s 4,9 i to sam smatrala osobnim porazom, tada. Nekoliko godina kasnije, smijala sam se tome kako sam bila osobno poražena zahvaljujući premekanom jajetu i činjenici da to zvuči kao da sam dobila lošu zaključnu ocjenu iz domaćinstva ili, nedajbože, nečeg seksualnog. Tada sam zbilja bila tinejdžer.

Volim, tako, u svojoj glavi razmišljati o različitim karijerama koje bi bile dobre za mene. Zanimljivo je da sam se tek zadnjih nekoliko godina počela intenzivno baviti tom mišlju, a imam već 26 i već sam odavno završila sa školovanjem. Nekim čudom, kao mala, a i kao tinejdžerica, bila sam uvjerena da ću studirati kroatistiku i još neki strani jezik, što sam na koncu i napravila. Možda sam jednostavno tada trebala mašti više puštati na volju pa me ova kriza karijernog identiteta ne bi lovila sada, kada nisam više ni u pubertetu, a bome ni blizu krizi srednjih godina. Makar, čula sam nedavno da postoji i nešto što se zove kriza srednjih dvadesetih...

Danas sam upoznala curu koja je, na moje pitanje čime se bavi, odgovorila pokraćim objašnjenjem da je pisac, fotograf i dostavljač hrane. I da ne zna koje od toga najviše voli, osim što zna da mrzi ovaj dio s dostavom hrane. Čudni su ljudi u New Yorku, iako je ova zapravo iz Indiane. Zapravo, nisu čudni, nego se jednostavno moraju baviti svim i svačim žele li se uopće baviti ikad onim što vole i za što su, nadajmo se, certificirani. Osoposobljeni. Tamo odakle ja dolazim, bavljenje svim i svačim „prizemnim“ kad si za nešto „nadzemno“ certificiran, smatra se osobnim neuspjehom, istim onim intenzitetom kojim osobnim neuspjehom smatraš i prosjek 4,9 kad si štreberica iz Siverića, imaš 11 godina, meko skuhano jaje i profesoricu likovnog koja te stalno uspoređuje sa starijom sestrom, zaboravljajući da je predavala i tvojem ljevorukom bratu.

Procrtala sam, onako kako Bog zapovijeda, u srednjoj školi i od tada sam nastavila crtati dosta. I dosta dobro. Svi moji prijatelji misle da dobro crtam, nećaci su me zbog toga uvijek voljeli, a štićenice mi, eto, savjetuju da postanem ilustratorom. I mene to veseli. Ali negdje duboko u sebi, znam da ilustrator nije meni namijenjena karijera, ako ništa drugo, a ono barem zato što sam svojih crteža sačuvala možda par i što su oni u koje sam utrošila najviše vremena najbolji, a na ostale mi se uopće nije dalo trošiti vrijeme.

Knjižničarka i djevojčica završile su kod Ane, moje drage prijateljice iz Benkovca, a trenutno i iz New Jerseya. Sliku sam pretvorila u neku vrstu porukice i napisala neku umotvorinu otraga, o tome kako ona i ja jedna drugoj naizmjence služimo kao knjižničar koji ti dohvaća upravo onu knjigu za koju si zapeo, ali je sam ne možeš dosgnuti. Ana se oduševila, a meni je bilo drago jer zbilja je krasna sličica, tekst je preseratorski, ali od srca i neloš, a trud koji sam u cijelu priču uložila veći je nego trud u bilo koju drugu sliku koju sam ikad nacrtala, makar se ideja rodila u trenutku kad su moje štićenice, lažno dodijeljenom zaslugom, dobile privilegiju večeranja špageta u dnevnom boravku.

Ratuži me samo, ponekad, što medi na slici, onom visećem, trošnom i loše nacrtanom, nisam nikad pripisala nikakvu ulogu i ostao je nekako proizvoljan detalj, minoran i drag detalj na slici, zbog kojeg mi S. sasvim sigurno nije savjetovala karijeru ilustratora.