Čudovište od 2000 pari silikonskih sisa

Zapravo mi je poprilično jasno da gomila ljudi ne želi zadirati u tuđi intimni život, kao što mi je jasno i da ne moraju svi biti ljubitelji lateksa, utegnutih dupeta i držanja za ruke u javnosti... Jednako kao što se gomili ljudi sve to može i sviđati. Različiti smo, imamo različite hobije i različiti nam je moralni sustav jednako jedini prihvatljiv. Ali nikako mi nije jasno zašto moramo platiti 40 milijuna kuna da bi se Željka Markić barem jednom osjetila seksi. To je vrijednost ugradnje 2000 pari silikonskih sisa. Čudovišno!

"Childhood sucks" ili "Zašto sam jedva čekala odrasti"

1.i osnovno – rodila sam se drevna. Dobro, možda ne baš drevna, ali svakako sam rođena s mozgom penzionera. Ne s voljom penzionera, ne sa (ne)sposobnostima penzionera, nego s nekom vrstom penzionerskog pogleda na svijet. Drugim riječima, bila sam potpuno skurcano dijete. Ne znam je li tome doprinio rat ili činjenica da sam se rodila debela (4 i po kila, najveća beba u šibenskom rodilištu taj mjesec, molim da se primi na znanje) ili činjenica da me mama umalo pobacila jer je u visokom stupnju trudnoće gledala Carrie pa je na zadnju scenu doživjela neku vrstu teškog šoka...sve u svemu, nemam pojma zašto, ali bila sam poprilično zabrinuta za svijet i egzistenciju sebe i ljudi oko sebe. Najgore od svega mi je bilo kad bih navečer išla spavati i nikako se nisam mogla oteti razmišljanju o tome kako bi bilo da mama umre. Zvuči grozno i pokušavala sam se nagnati na to da razmišljam o nečem drugom, ali nije mi polazilo za rukom pa bih zagnjurila glavu u jastuk i isplakala onoliko suza koliko bi stalo u jastuk. Zamišljala sam kako na sprovodu svi plaču, a najgluplje od svega je bilo što sam i mamu zamišljala kako plače na vlastitom sprovodu. To bi me, nekako, uvjerilo da mislim o pizdarijama pa bih brže bolje počela smišljat koliko ću feta kruha i marmelade pojest za doručak i ima li Čokolina. U većini ga slučajeva nije bilo (vidi raniju opasku o ratu) pa sam se vraćala na skurcanost i bivanje depresivnim djetetom. Nadalje – imala sam rak dosta puta. Leukemiju ponajčešće, ne znam zašto. Mislim da sam negdje pročitala kako se tu radi o raspadanju krvi i to mi je bilo toliko gnjusno da sam jednostavno morala zamišljati kako je i onda potiho umirati, bez da itko živ oko mene zna za to. S vremenom sam načula da imanje raka ne boli (ne znam kako je tu misao itko normalan patentirao, ali tako sam načula) pa sam bila još uvjerenija u to kako umirem od svih rakova jer me ništa nije bolilo, dakle – odnio je vrag šalu, a onda sam u nekom periodu zabrijala da imam i sidu, sve dok nisam čula da se ona ipak malo teže dobiva. Štošta me brinulo, smatrala sam, npr., da novac kvari ljude, a do toga sam došla, doduše dječojm, logikom prilikom prvog svjesnog posjeta Zagrebu i „napadanja“ od strane prosjaka sa svih strana. Zaključila sam kako mora da su u Zagrebu svi bogati pa su onda i društvene razlike enormno velike i danima sam bila tužna, do te mjere da sam u McDonald'su odbila balon koji mi je konobar dobronamjerno ponudio. Mene balon nije naročito veselio i svi su zaključili kako glumatam da sam odrasla pa neću balon, a zapravo se samo radilo o tome da sam bila tužna i žalosna zbog one neke Romkinje koja je vani žicala za mlijeko. Sve u svemu – jedan toliko nerazigran, preventivno svijetom razočaran mozak, da je teško mogao opstati u tijelu djeteta te sam jedva čekala odrasti kako bih mogla nekako i sama doprinijeti boljitku društva. Žao mi je što je s odrastanjem pomalo umro i taj neki bezuvjetni altruizam, ne u potpunosti, ali dovoljno da boljitku ne doprinosim koliko sam nekad naivno i dječji mislila da hoću.

2.pijenje kave – mama me navukla na kavu kad sam imala devet godina i tako je dolazak bilo kojeg gosta kavopije u naše kućanstvo bio popraćen zgražanjem. Zanimale su me priče o novčanim problemima, o tome tko je trudan, tko se ubio i ko se razvodi pa sam redovito prisustvovala odraslim druženjima. Počesto bih dala i komentar na tuđeg muža i kao je stvarno šovinjara, a nerijetko se događalo i da dam svoje mišljenje o Miloševiću. Takve su stvari bile ili odobravane ili popraćene hihotanjem starmaloj, ali pijenje je kave redovito bilo popraćeno zgražanjem. Još ako bi mama ulila samo malo kave, to je nekako i prolazilo, ali koji put bi zaboravila da nismo same pa bi nagnula ko da nema sutra i u moju šalicu. Tada bi redovito slijedio komentar: „Ma daj, Albina, kapnide joj bar zericu mlika, šta je ovo?!“ i ja ne znam kome bi bilo neugodnije, mami ili meni. Mami vjerojatno, ali nije ni meni bilo svejedno. Onda bi ona kapnula zericu mlijeka, a ja tu kavu više ne bih skoro ni pogledala jer sam se osjećala povrijeđeno što me se tretira kao dijete, dočim imam već dovoljno godina da, očito, sudjelujem u raspravama tipa treba li legalizirati abortus i je li on ista stvar što i eutanazija, ali se zato smatra nevjerojatno kontroverznom činjenica da sam ovisna o kofeinu. S odrastanjem me i dalje pratilo zgražanje apropo toga koliko kava pijem dnevno, ali poznajem barem nekoliko ljudi koji ih piju u jednakoj mjeri. Nitko, međutim, nije počeo s pijenjem kave bitno ranije nego što je počeo s ovulacijom ili bacanjem pogleda u dekoltee suučenica. Danas taj podatak rado spomenem i nije mi neugodno promatrati zgranute poglede oko sebe. Volim misliti – ma „volim“... MISLIM da je moja mama u svojoj ćaknutosti bila dobronamjerna navukavši me na meračenje uz kavu i da mi je to priuštilo nemjerljivo puno više kvalitetnih trenutaka provedenih uz nju nego što su ih imali neki drugi odrasli dok su bili djeca, a koji na koncu nisu ništa manje ovisni o kavi nego ja.  Ako ništa drugo, zahvaljujući kavi dosta sam brzo shvatila da djecu ne donose rode i brokule te da od crnog napitka nikad nikome nije narastao rep.

3.protivljenje autoritetima – nije mi to ni danas strano i nije da se ponosim spomenutom sklonošću jer je izrazito nepraktična. Stvar je u tome da se ne volim protiviti autoritetima samo zato što su autoriteti, nego me uopće njihov položaj ne sprečava u tome da ih pošaljem u trokurac ako su, uz bivanje autoritetima, šupci. To je glupo i to je pokazatelj moje osobne neinteligencije, ali to je tako i ja tu ne mogu puno. Ne kažem da ne mogu ništa – radim puno po tom pitanju i, recimo, već više od dvije godine nisam nijednog svog šefa poslala u rečeni trokurac, a ni u jednostruki kurac. No, problem kod bivanja djetetom bio je taj što, makoliko ja znala da sam u pravu i makoliko lijepo artikulirala to što želim reći, autoriteti su u većini slučajeva bili:

a) fizički puno jači od mene. Jednom sam pobrala šamarčinu (sa zakašnjenjem od par dana, ali sam skoro pa sigurna da je došla zato) jer sam jednoj profesorici, uz podsmijeh i kolutanje očima, pojasnila kako strofa i stih nisu sinonimi. Podsmjehivala sam se i kolutala očima zato što je i ona prethodno bila bahata prema meni, ali to nije bio dovoljno dobar razlog pa sam dobila šamar par dana poslije, iz, tobože, sasvim drugog razloga, nepostojećeg, nikom jasnog razloga. Nikom, osim meni, kojoj se još vrtilo u glavi od kolutanja očima par dana ranije i koju su facijalni mišići još uvijek boljeli od karikiranog smijanja. Odvratan sam stvor bila, stoji. Ali ja sam znala zašto, isto kako i danas znam zašto, samo što to ipak sve skupa izvedem malo inteligentnije, a i vjerojatnost da će netko prema tebi biti bahat i k tome fizički jači pa te time razjarit, dosta je manja.

b) u znatno čvršćim odnosima s njihovim autoritetima, nego li ja s njihovim autoritetima – drugim riječima, svaki će ravnatelj (u moje doba) prije stati na stranu učitelja kretena, nego li na stranu bahatog učenika koji je u pravu. Ma čak i ako nije bahat. Jedina jedinica koju sam dobila iz matematike imala je korijen u tome što sam znala matematiku bolje od učiteljice i nakon što sam joj argumentirano objasnila zašto iz ispita moram dobiti četiri, a ne tri, ona mi je spičila jedinicu, uz opasku „ma znaš šta, mala, nećeš ti mene učit moj posao“. Problem djeteta je u tome da ne može na to reagirati čupanjem kontrolnog dotičnoj iz ruke i marširanjem u ured ravnatelja, isključivo iz straha zbog ispiranja mozga rečenicom „škola je ODGOJNO obrazovna ustanova pa je lijepo ponašanje ipak na prvom mjestu“ , dočim kao odrasla osoba to možeš ipak malo lakše napraviti, pa ako šef ili koji god nadređeni i nema autoritet, uvijek ga možeš ocrnit preko nekog bloga, preko nekih medija ili kojim god drugim putevima do kojih ne znaš i ne možeš doći kad si pićukavac maleni. Recimo, problem sličan tome kad sam dobila jedan iz matematike (i došla kući ultimativno posramljena), na faksu sam bez problema riješila razgovorom s profesorom. Ne, nije kao pravi odrasli priznao da je u krivu, samo se predomislio nakon rečenice: „Mislim da se pročelnik odsjeka nikako neće oduševit činjenicom da ste me sad nepravedno srušili, a vi kako hoćete.“ Izišla sam s dvojkom.

c) u kontaktu s mojim roditeljima – koliko god moji roditelji često mislili da sam u pravu (a stvarno su to većinom mislili), toliko su ipak roditelji staroga kova i nikako im se ne da stajati na stranu svog djeteta kad je sukob s autoritetima u pitanju. To je išlo do te mjere da su im autoriteti, dobro poznajući moje roditelje, počesto lagali kako bi postigli svoj cilj. Recimo, profesor povijesti u osnovnoj me jako volio (usput, iako je u ovoj priči negativac, rado ga se sjetim kao vrhunskog profesora) i iz nekog razloga je mislio da sam baš talentirana za povijest (ne znam kako se biva talentiranim za povijest, ali eto, on je to stvarno mislio). Tri godine me gnjavio i tlačio i emocionalno ucjenjivao, samo zato što sam prvu godinu imala pet iz povijesti, pa kad mi je krajem osmog razreda dojadilo sažalijevat ga, odlučila sam imati čvrstu četvorku i posvetit se drugim stvarima koje su me zanimale. Npr. šminkanju. Ili čitanju Zelaznyja. Ili skidanju Metallice i Doris Dragović na klaviru. U svakom slučaju, uopće mi se više nije dalo učiti povijest. Shvativši kako me ulovila žešća kurcobolja i kako ne reagiram više na njegove teleće poglede i kataklizmički razočarane ispade, spomenuti profesor dočekao je mog starog na nekoj utakmici lokalnog kluba i bezočno mu lagao da upravo PADAM NA POPRAVNI iz povijesti i da je krucijalno odraditi ozbiljan razgovor sa mnom o mojim radnim navikama i odgovornosti koja je negdje netragom preko noći nestala. Stari je problijedio i šutke kimao glavom, po dolasku doma odradio preporučeni razgovor sa mnom i potpuno ignorirao moje urlanje o tome kako profesor laže i kako iz povijesti imam četiri i kako me on, moj vlastiti stari, upravo iznevjerio jer je baš on taj koji me naučio da se oko učenja godina napamet ne treba pretjerano uzbuđivati. Jedva sam čekala odrasti i maknuti se negdje gdje profesori neće imati pojma ni kako se ja zovem dok mi ne otvore indeks, a nekmoli kako se zovu, kako izgledaju i koje klubove vole moji roditelji, enebili ih onda mogli dočekati na utakmicama (a znamo kako su ljudi tamo emotivni i ranjivi i bez ozbiljnih razgovora) i lagati kako sam izrod vlastite loze i ultimativno razočaranje školskog osoblja, o kojem se uz cigare i ratluk po zbornicama prepričavaju šokantne horor priče i slažu intervencije za spas mladog čeljadeta koje je tako opako zastranilo.

Eto, to su samo neki od razloga zašto sam jedva čekala odrasti. Ima toga definitivno još, kao što je političko i ateističko „autanje“ bez straha od osude i tome slično. Naravno da me s vremena na vrijeme uhvati nostalgija za djetinjstvom (to se osobito događa prilikom plaćanja računa ili prilikom bilo kakvog kačenja s birokracijom), ali čim me lakomisleno ulovi od-kolijevke-pa-do-groba-... osjećaj, samo se prisjetim brojne stoke koju sam morala gledati svaki dan iz svoje zadnje školske klupe i skupa s ostatkom razreda patiti zato što sam, uz ljepotu i mladost, još i pametnija od većine te stoke (a doista sam se, pukom slučajnošću, zatekla u reprezentativnim razredima, zbog čega su nam samo rijetke face među profesorima odavale verbalno priznanje). I to me vrlo brzo prizove zdravom razumu pa guštam u vlastitoj odraslosti.

Totalno tripozna "simetrija" (Nećemo nikad na zelenu granu, to vam garantiram.)

Liberal sam. Ako moramo dijeliti ljude na konzervativne i liberalne, svakako spadam u liberale. Ako ih ne moramo dijeliti, svejedno spadam u liberale.

I uopće ne mislim da su konzervativci primitivni i nazadni. Nemam potrebe glumit da sam urban i to mi nije bitno. Volim pečenu janjetinu, nogomet, navijanje, balote i narodnu poeziju u desetercu. Znači, ne furam se na liberale nego sam stvarno takav.

I nemam nikakvih problema s tuđim političkim mišljenjem. Ti si konzervativan?
OK. Voliš tradicionalni obiteljski život, odlaziš nedjeljom na misu, družiš se s drugim klasičnim obiteljima, ne pada ti na pamet da smotaš joint, misliš da je pornografija otrov za tvoje moralno zdravlje.

Ako tebi odgovara, odgovara i meni ne pada mi na pamet da ti namećem svoje ideje koje su totalno suprotne od svih tvojih. Moj život - moji odabiri, tvoj život - tvoji odabiri.

Zašto razmišljam tako? Jer sam liberal i po definiciji liberalno-konzervativne podjele, mislim da svi imamo slobodu izbora.

Ali ako si konzervativac, onda ne misliš da mi svi imamo slobodu izbora. Ne misliš da ja mogu smotat joint, ne misliš da se mogu jebat s muškima, ne misliš da imam pravo gledat pornografiju kad me volja.

I tu nastaje problem, a posebno ako spadaš u "tolerantne konzervativce".

Jer tolerantni konzervativci misle da je sasvim normalno da s liberalima sjednu za stol i onda s međusobnim uvažavanjem raspravljaju o tome što liberalima treba dozvoliti, a što ne.

Krasno! Baš jedan simetričan odnos. Ja u takvim razgovorima mogu sudjelovat u vrh glave jednu minutu, nakon čega dobijam užasno snažan poriv da sugovornika bubnem šakom među rogove. Ako to ne napravim, a nikad ne napravim, to je isključivo iz straha od zakona. Bez obzira koliko sugovornik bio fizički spremniji od mene, u trenutku kad skužim da on očekuje da ravnopravno raspravljamo o mojim stvarima, potrefio bih ga letvom, pa da je još toliki.

Tu ne govorim o pitanjima koja se tiču i drugih osoba. Nije meni osobna sloboda najsvetija stvar na svijetu. Život u zajednici, bilo lokalnoj ili globalnoj, nužno traži ograničavanje privatne slobode.

Međutim, tražit da se nekom zabrani nešto što se tebe ne tiče, for a good measure, kod mene jedino izaziva izraziti prezir prema osobi koja je tako nešto izjavila.

Da ne bi bilo zabune, postoje ljudi koji žive svoj konzervativan život bez ikakve namjere da svoj životni stil nameću drugim ljudima. Takvi su izrazita manjina i o njima sad ne pišem.

Ovi drugi, konzervativna većina, imaju taj svoj obrazac ponašanja koji se iznenađujuće jednostavno može objasniti:

Nesretni su zbog svog konzervatizma, a nesreća je relativan pojam koji nastaje isključivo kroz usporedbu s ljudima koji te okružuju.
Da budem potpuno plastičan, po cijenu toga da ispadnem užasno vulgaran, navest ću jedan primjer:

Ti živiš konzervativnim životom, a libido ti je ko u bika. Ono, puko bi ko kokica da možeš okolo jebat i to puno. I to razno. Puno, razno i u velikim količinama. Ali, avaj, smatraš da je to grijeh i onda se tuširaš hladnom vodom. I, kurcu za volju, hladna voda ti djeluje ko afrodizijak. Ti sve luđi i luđi, turiraš u mjestu ko manijak.

A kroz prozor vidiš susjeda, koji se praši s kim stigne. Sumnjivih je moralnih normi, ali definitivno nije silovatelj. Ma čak i ne vara svoje partnerice, nego znaš da orgija po cijeli dan. One dolaze kod njega, sve redom u dopičnjacima, i izlaze sretne. Izlazi i on sretan, da bi se ubrzo doma vratio s nekim frajerom pa se i snjim praši. U njega isto libido ko u bika, ali mu je doskočio efikasnom metodom.

Za tvoj problem postoje dvije solucije. Jedna je da i ti kreneš stopama susjeda, ali onda će te tvoje društvo i obitelj potpuno odbacit, a možda te budu pržili i na vječnom ognju.
Druga solucija, puno jednostavnija, je da susjedu onemogućiš bludne radnje.
Prvo čekaš da ti susjed umre od kakve boleštine, ali nisi ti te sreće. Da dobije sidu, ti bi otvorio bocu domaće travarice, ali ovaj je neuništiv.

I onda ga kreneš prozivat javno da je ovakav i onakav, da ga tvoja djeca gledaju kako hoda svaki dan s drugom ženom, da ne znaš što djeci da odgovoriš kad te pitaju ko je onaj striček sa susjedom Zdeslavom. Da se ne radi o susjedu Zdeslavu nego o susjedi Zdeslavki, vikao bi za njom da je kurva. I tako dalje, i tako dalje...

Na kraju, u svoj svojoj frustraciji, počneš pizdit na dečke koji u parkiću puše travu. Jer njima je skroz dobro. Oni se smiju, nitko im ne smeta, niti oni nekom smetaju. Sretniji su i od tebe i od tvoga susjeda Hefnera skupa. I to te posebno raspizdi pa pozoveš policiju da privede one narkomane koji u dječjem parkiću duvaju poslije ponoći.

Najsmješnije od svega je što su pravila uopće postavljena tako da se od mene očekuje da hladne glave nekom objasnim zbog čega imam pravo smotat žižu. Da nije od konzervativaca, bio bih uvjeren da su prije takve ideje povukli crtu bijelog.

Hoću glavom u struju! (Zaokruži "NE", umjesto da stalno plačeš.)

Ima tome već više od deset godina, kako je Račanova vlada odlučila smanjit ovlasti predsjedniku države i učiniti rečenu poziciju najlagodnijim radnim mjestom u državi.

Zapravo je bolje bit predsjednik države nego engleska kraljica. Pet godina obnašaš neke formalnosti, režeš trake, slikaš se s malim čovjecima i glumiš da si jezičac na vagi demokracije
Onda ti istekne mandat i postaješ bivši predsjednik. Idealan trenutak da se posvetiš izradi ikebane i podučavanju unuka vještini oponašanja prđenja pomoću šake i pazuha, budući da te država doživotno financira izdašnom mirovinom.

Malo nakon što je sudbina htjela da naš prvi predsjednik ne uživa status bivšeg predsjednika, Račan i društvo su novom predsjedniku odlučili smanjiti ovlasti i time premijera vlade, rečenog Račana, učiniti najmoćnijim čovjekom u državi.

Time su oduzeli pravo narodu da direktno bira šefa države i zamijenili to pravo indirektnim biranjem.
Ništa čudno, ništa neobično, po mom mišljenju pohvalno, ali je jedna, možda već zaboravljena činjenica, vrlo interesantna:

Taj potez je proveden i podržan kao POVEĆAVANJE demokracije.

Zgodno.

Da se odmah izjasnim. Meni demokracija nije nešto u što se kunem. Držim se mišljenja Dana Simmonsa, koji je u jednoj od svojih knjiga hiperionske sage napisao da je ukupna inteligencija mase manja od najmanje inteligencije pojedinca koji pripada toj masi. Otišao bih toliko daleko da bih radije koristio sastavljanje vlade nasumičnim odabirom umjesto demokratskim izborima. Bubanj s kuglicama je neumoljiv. Ne možeš na njega utjecat demagogijom i predizbornim obećanjima.

Međutim, mijenjanje direktnog biranja šefa države indirektnim, samo glupim Hrvatima možeš prodat kao potez koji će društvo učiniti demokratičnijim.

Ima tome već više od dvadeset godina, imali smo jedan referendum na kojem smo složno odabarali opciju izlaska iz pokojne države. Nisam netko tko bi i suzu pustio za spomenutom pokojnicom, ali danas ipak sve češće čujem ljude koje puca nostalgija za vremenima prije tog referenduma. Valjda su u svojoj nostalgiji iskreni. Neki od tih nostalgičnih rođeni su nakon tog referenduma. Kako sam ipak bio svjedok tih vremena, premda puno više zainteresiran za Čipi Čips, Coca Colu, nogometno prvenstvo u Italiji i vještinu prđenja pazuhom negoli za politiku, odlučio sam da ću radije patiti od nostalgije za, ako ne Franjom Josipom, ono bar za prvojanuarskom diktaturom.


Ima tome već pet-šest godina, počeli smo gadno krizirat.
Demokracija je vrag. Poput nikotina, heroina, šećera ili kave, u nedostatku iste počneš krizirati. Nama se usladio osjećaj da svako malo dobijamo opciju odabira predsjednika, koju onda iskoristimo tako da uvijek biramo jednog te istog, da smo se zaželili barem referenduma, kao demokratskog metadona u nedostatku redovitog "šuta" na izborima za pravog pravcatog predsjednika.

I počeli su članci o sumraku demokracije, o tome kako je katastrofalno veliki broj potpisa potreban za raspisivanje referenduma, kako Slovenci imaju referendum dva-tri puta dnevno, a mi, jadni, nikada, i kako broj potpisa treba skinuti na četrdeset, po mjeri malog čovjeka i Alibabe.

Pisalo se tako o nedosanjalom snu, kad nas vlada pita za mišljenje prilikom žbukanja fasade na Markovu trgu, a premijerka ujutro raspiše referendum prije nego što si okači broš. Čitali smo kako su robovi u Rimskom Carstvu imali veća prava nego mi i kako je stvarno vrijeme da se dozvoli svima nama da biramo.
I to sve.
I to direktno.

Kako prije dođe ruglo nego prokletstvo, tako je došla maca na vratanca. Skupilo se potpise za referendum koji bi trebao ograničiti ljudska prava skupini ljudi, koji su u manjini. Logično. Zar nije prva stvar koja ti padne na pamet kod demokracije da bi se većina mogla, iz čiste obijesti, iživljavat na manjini?
Očigledno nije.

Jer, naravno, svi se družimo s ljudima koji imaju mišljenje približno našem. I krećemo se u takvim krugovima. Ako se slučajno suočimo s drugačijim mišljenjem, pokrijemo uši dlanovima i počnemo se derat: "LALALALALALA!!!" tako da ne čujemo što druga strana govori. Stvaramo si dojam da smo u većini.

I kunemo se u demokraciju. Redovito. Sve dok netko drugi ne odluči iskoristiti tu demokraciju protiv nas samih i počne skupljat potpise za referendum.

Onda nam se referendumsko pitanje učini protuustavnim. Ali, eto, ustavni sud odluči da to pitanje nije protuustavno.

Onda mi kažemo: "Nema veze! Spasit će nas sabor od nas samih!"
Ali sabor odluči da neće.
I bez pardona, isti oni koji se busaju u prsa sa demokracijom, počnu naricat nad hudom sudbinom koja nas vraća u srednji vijek.

Već sam se na ovom blogu izjasnio što mislim o tom referendumskom pitanju. Mislim da je nakaradno i diskriminirajuće. I nepotrebno i sramotno i sve ostalo što ide uz te pridjeve.

Ali jesmo li tražili trodiobu vlasti i neovisnost sudstva?
Jesmo.

Je li ustavni sud ocijenio da je referendumsko pitanje protuustavno?
Nije.

Jesmo li se grebali zubima i noktima da nam daju pravo da odlučujemo na referendumu o bitnim, i manje bitnim, stvarima?
Jesmo.

E pa tražili smo i dobili smo. I stvarno je nakaradno tražiti od sabora da, nakon provedbe referenduma, odbaci rezultate.

S obzirom da sam optimist, ipak vidim jednu svijetlu stranu ovog događaja:

Više neće bit članaka o tome kako se mora smanjiti broj potrebnih potpisa za provedbu referenduma.

Uostalom, čini mi se da smo u većini.

Teška egzotika

Priznajem – volim srpski! Ne mogu reći da ga volim više od hrvatskog jer je to kao da kažem da više volim pomajku koju nikad nisam imala od vlastite majke, samo zato što mi se pomajka čini zanimljivijom, ovako kad joj se nepostojećoj divim izdaleka. Tako da, ne bih da se lažemo i ne volim ga više od hrvatskog. Ali mi je nekako ljepši. Zvuči mi ozbiljnije i istovremeno grublje, kao da je pun grešaka, onih nekih divnih, sitnih grešaka, taman da ne bude savršen, a Bog zna koliko nikad nisam voljela ljepotane. Barem ne po defaultu!

„Njihov je najveći problem uvik i bio taj šta su lipo pričali“, ljutito je ustvrdila moja tetka jednom kad sam se drznula pred širom obitelju reći da mi Srbi baš lipo pričaju. To je, barem dosad, bio zadnji put da sam išta takvoga izgovorila pred njima. Stari bi me nedvojbeno shvatio, tj., stari me nedvojbeno shvaća, svu moju ljubav prema Srbima jer je i sam osjeća.

Ponekad, ne prečesto, ali ponekad poželim da sam odrasla u Beogradu i da mogu sočno psovati nešto tipa „majki mu ga nabijem“ ili s ramenom spremnim za naguravanje pitati nekog provokatora „šta pričaš ti, bre“, ali brzo me prođe jer se sjetim – da sam se i rodila s one strane Dunava, svjedno bih se rodila kao žensko. A žene koje govore „majki mu ga nabijem“ nikako nisu senzualne. Ok, valja priznati – ni sama nisam senzualna, ali lijepo je što barem Srbima jesam.

Jednom sam se družila  s jednim Srbinom. Posvuda, ali uglavnom u Knez Mihajlovoj. Lila je kiša, ja sam sutradan napuštala Beograd i nismo još nikakve brojeve bili izmijenili. Skrivali smo se pod nekom zelenom Heineken tendom i izigravali dvije poštanske marke koje su se sasvim slučajno okrenule jedna prema drugoj. On je nekoliko sati ranije pričao o tome kako sam lepa i kako mu se sviđaju moje bore-smijalice. Moje BORE smijalice, u dvadeset i četvrtoj. Da mi je to rekao neki Hrvat, pobjesnila bih poput gliste (ako gliste uopće mogu bjesniti), ali ovako, ponijela me samonametnuta teza da Srbi bare tako da ti ukazuju na tvoje sopstvene nesavršenosti, taman se radilo i o borama u dvadeset i četvrtoj. A možda je bila i treća...ne znam koje je to točno godine bilo. Srbin i ja izmijenili smo kasnije u životu još nekoliko romantičnih poruka, prepunih emocija koje zapravo nijedno od nas nije osjećalo, ali smo se voljeli igrati šarmera tako što je on forsirao ekavicu, a ja ikavicu, tako što je on bio Beograđanin, a ja Dalmatinka iz Zagreba i tako što smo se, kao pravi urbani intelektualci, šegački nazivali „malom ustašom“ i „prelepim četnikom“. Sviđala mi se ta politički obojena, nikad koitusom okrunjena predigra. A i njemu se sviđala.

Nakon života u New Yorku, opet sa sasvim drugim Srbinom, vrlo netipičnim Srbinom, koji mi je bio neka vrsta šefa, samo zato što sam živjela u njegovoj kući i čuvala mu djecu. Srpski je postao manje egzotičan – u moru engleskoga, a kad živiš u Astoriji, više uopće ne postavljaš pitanje kad na ulici čuješ neki od idioma bivše Juge i stvarno ti, vrlo iskreno, postane svejdno iz koje od naših rupa je tamo netko dopuzao. Svi smo isti, ali ne furamo bratstvo i jedinstvno, samo se ili ne želimo previše miješati jedni s drugima jer ionako smo otamo otišli ili smo, pak, bliski s onih par svojih Hrvata/Srba/Ostalih s kojima živimo. I ima nešto lijepo u tome da ti odjednom i vlastita nacija i one „neprijateljske“ postanu toliko bliske da ih legitimno smiješ i izbjegavati  i obožavati bez osude, ali ima i nešto ružno u tome, što je sasvim moje i sasvim osobno i sasvim razbija čaroliju, a to je da mi srpski više nije egzotičan. Postao mi je samo još jedan od onih jezika koje govore ljudi u Astoriji i moj šef, tj. otac djevojčica koje čuvam. Postao mi je jezik koje ta djeca uporno odbijaju govoriti i kojima nikako nije jasno zašto ja taj jezik kojiput zovem drugačijim imenom. Postao mi je jezik koji, u očima većine, čak i ja govorim i samim time tako običan. Otprilike onako kako su mi i plavuše postale dodirljive kad sam i sama postala jednom...

Ljudi ne vole kad Srbe nazivam Srbićima, a meni nije pretjerano jasno zašto. Ustvari, jasno mi je – ne znaju da, kad kažem Srbići, većinom mislim na EKV i priču u kojoj je mojoj sestri upala njena davno upoznata prijateljica s faksa, samo zato što je primijetila da na koricama indeksa nosi sliku spomenutog benda te ga je, tom prilikom, nazvala Srbićima. U mojoj glavi tako je to nekako ostalo: kad čujem Srbići, ja istovremeno vidim EKV, svoju sestru i njenu frendicu, negdje, na nekim stubama ispred Filozofskog u Zagrebu, a u zadnje vrijeme odmah iznad njih u oblačiću vidim i stripiziranog boga, kako odjekujućim, dubokom glasom popuje: „Pa brate mili, ne možeš Srbe nazivat Srbićima – to je totalno uvredljivo za oba naroda!“ Možda i je. Ali ti Srbići na koje ja mislim jednom su održali minut šutnje za Dubrovnik i odsvirali koncert za onih desetak ljudi koji su ostali u dvorani.

Tretnutno razmišljam o „Dnevniku srpske domaćice“ Mirjane Bobić Mojsilović pa otud cijela ova priča. Ako se uopće pričom može nazvati nepovezano naklapanje o tome kako volim jedan dijalekt svoga jezika i kako sam ga dugo smatrala egzotičnim, samo zato što su, eto, tamo nekad davno rekli da su neke rijeke lingvistički presudnije od drugih pa ona košava koja puše u Vukovaru nužno dolazi iz smjera gdje počinje teška egzotika. Istosti.

SPOMENAR TAJNIH OKUSA

U neko doba prije Coolinarike, kad je opcija utipkavanja sastojaka u tražilicu recepata bila znanstvena fantastika, a kuhanje nije bio fancy hobi nego disciplina u kojoj su se domaćice trajno natjecale, vrhunske recepture razmjenjivale su se nakon degustacije, izrezivao se iz novina postupak pripreme pa lijepio selotejpom u bilježnicu za to predviđenu, u koju su se, fino i čitko, recepti prepisivali da bi ih se kasnije, fino i friško, „ukrasilo“ brašnom s prstiju, tragovima šećera i žumanca ili smrvljenim klinčićem između stranica.

Štošta se dade iščitati iz takvih kuharica: i koliko se kuhalo i je li se riskiralo kad se sastavljao svečani jelovnik ili je domaćica pribjegavala prokušanim jelima za koje joj recept i nije bio potreban, ali ipak je, sigurnosti radi, otvarala bilježnicu s uputama i, da se ne zatvori dok miješa glazuru, stranice podvlačila pod kutiju s gustinom.

Naišla sam tako prije par dana na bilježnicu tvrdih korica, s plavim prugama i ucrtanim sitnim ružicama... Lijepa bilježnica, kao za lektiru, vrijedna čitanja. Pa kao da zavirujem u tuđi dnevnik, otvorim prvu stranicu na kojoj me dočeka rukopis koji sam vidjela nekoliko puta (najčešće u natuknicama za kupnju), pa mi je dobro poznat, iako ga ne bih znala imitirati... „Šnicle junetina“ već u uvodu. U nastavku „Ruža štangle“ – što mi privuče pažnju, pa čitam: očito se doda štaub, prezla, postupak ne piše, samo sastojci... Ruža mjeri na deke, kod Finkinih štanglica „šolje su šečera“. Jedan je recept prekrižen, drugi istaknut: iščitavam koji se domaćici više svidio, pa ga je prepisala dvaput.  Redaju se tako jela, ona vrijedna zapisivanja, ponavljaju iste jezične pogreške („šečer“, „cjelo jaje“, „namazati sa žumanjkom“...), bez kojih recepture ne bi bile autentične kakve jesu. I imena: Ruža, Finka, Maca – sestre, toliko znam.

Nisam baš zalazila po tuđim kuhinjama, po špajzama još manje, ali – ne iznenađuje me popunjenost bilježnice jedva 10 posto. Vidjela sam taj slučaj i u vlastitom rokovniku s natpisom Jadrankamen na naslovnici i u maminim bilježnicama tvrdih korica kojih je bilo nekoliko. Inicijalna ideja uvijek je uredno prepisati recept, a u praksi – umeću se u priručne kuharice listovi papira A4, koje je ispisivao netko drugi (pa razmijenio, kao sličice). Kad piše profesorica, greške su ispravljene, pa se doda „brašna koliko zahtijeva“ i umuti šećer sa „ć“. Neki umetnuti listovi su manji, istrgnuti iz drugih bilježnica, eno ih, prave društvo presavijenim memorandumima (u bilježnici s ružicama jedan je memorandum naslovljen Vitkost Trade, Export Import, Sarajevo: taj je poslužio Zemknedlama iz 1998. u koje, koliko vidim, ide kruh, mlijeko, jaje, luk... Aha, prava vitkost!), čak i jedan recept skinut s interneta (onaj za Tutti-frutti tortu, dašak novog doba), listovi bloka Generalturista (Biskupski kolač), Hypo Alpe-Adria-Bank (Prhka orašnjaća), Obiteljski radio (Čokoladni kolać) i masni papir s utipkanim receptom za kiseljenje krastavaca. Poseban je raritet požutjeli komad stranice (kut istrgnut rukom) sarajevskog Oslobođenja od „26. februara 1983.“, s ćiriličkim naslovom „Priča otkupljena na konkursu...“ - ne vidim kojem. Na poleđini kaže: „Olimpijske inspiracije: Dizajner nudi svoje pahuljice“ ... Kome nudi i koji konkurs te 1983., autoru kulinarskog recepta, zapisanog u žurbi, nije bilo bitno koliko da unutra idu „2 žumanca, 25 dkg šečera u prahu umutit i dodat 250 gr lješnjaka (prekriženo, zapravo badema) i sok od limuna cijelog“ (to je na prvoj stranici, kod konkursa). Dizajner s poleđine već je dobio opis postupka: „...jedna vanilija, sve dobro umutit i napraviti kuglice. Pritisnit prst i stavit jednu višnju u svaku...“ Ostalo bi se možda dalo rekonstruirati kad bih barem vidjela kako (kolač?) izgleda na kraju. Ja ću ga zvati „Olimpijskom inspiracijom“, umutila ga ikad (i prstom pritisnula) ili mi ostao samo kao (tuđa) uspomena.

Znam, voajer sam...zavirujem, gledam tuđe packave otiske od kreme, odmotavam ceduljice s uputama za Šape Ružine, Masne kifle tetke Mace, Jadrankin mramorni kolač... Čak me pomalo i stid. A znam da ih nikad neću napraviti jer suhoparan popis sastojaka ne čini gastronomski užitak. Važno je biti ondje, kušati original, tek tada recept postaje pravovaljan, nostrificiran... Ovako, receptura ostaje tajna. Mogu prepoznavati rukopis koliko želim, mogu Ruškine ili Finkine štanglice stoput prepisati u rokovnik s Jadrankamenom na naslovnici... uzalud mi trud (kušači) u vlastitoj kuhinji. Kad neki ljudi odu, njihova bilježnica ostaje mrtvo slovo na papiru, nekome podsjetnik na neke domaće mirise, meni tek rezultat prekapanja po tuđim policama. Bolje mi je da se držim onih baklava koje smo vlasnica plave bilježnice s ružama i ja napravile zajedno. Ako joj ja nisam samo asistirala i ako sam recept (ipak) negdje zabilježila. Za svaki slučaj.

Solo "mizantrop"! (Svatko gleda iz svoga kuta.)

Živim sam. Sam samcat. Sam samcato samcat.

Užasna je ta samoća. Kad dođem doma, otvorim vrata i nitko me ne dočeka. Nitko, tko mi se raduje ili ne. Ili ujutro kad se probudim pa nikog nema...

Je kurac!
Kao prvo, samoća mi ne predstavlja nikakav problem. Da sam smišljao rječnik, riječi "samoća" i "usamljenost" nikad ne bi tamo našle svoje mjesto.
Osim toga, s izrazitom radošću otključavam vrata stana svaki put kad u stan ulazim, znajući da se tu nitko nije ugnijezdio u međuvremenu.
O osjećaju buđenja kad nema nikog u stanu, da i ne govorim.

Zvučim kao mizantrop? Možda, ali nisam. Volim ljude, volim generičke ljude, nepoznate ljude, poznate ljude i zbilja mi je drago kad su ljudi sretni.

Dakle, nisam mizantrop nego filantrop. Međutim, uza svo čovjekoljublje, ljudi mi se - gade.

Da, dobro ste pročitali. Ljudi mi se gade. Da sam smišljao rječnik, riječ "gade" bi bila sasvim dobra da opiše taj moj osjećaj prema ljudima.
Kako volim samoću, tako mi je jeziva ideja da u masovnim prometalima gotovo uvijek sjedala stavljaju u paru ili trojkama. Isto tako mi se gade polupuni ili puni tramvaji. To nije zbog toga što mi ljudi smrde. Zapravo i nemam neko istančano čulo mirisa. Muško sam, jebemu. Ljudi mi se gade kao takvi, a ne kao netko ko smrdi, pljuje, prdi, sere ili piša.

Onda, nisam baš gostoljubiv. Ovo "baš" sam iskoristio više kao eufemizam. Zapravo je nepobitna činjenica da stan u kojem živim doživljavam kao vlastitu utvrdu, oazu, mitraljesko gnijezdo ili sigurnu kuću. Mjesto na koje mogu otić kad želim bit sam. Ako se netko u mom stanu nalazi, odlazak je gotovo nemoguć. Pogotovu u gradu u kojem ne postoje baš mjesta na osami. Takva mjesta volim nazivati "samodromi", po uzoru na opjevane "jebodrome".

Otkad živim sam, ne mogu reć da sam sretan. Zapravo, postoje dani kad sam sretan i oni kad nisam. Kao i drugim ljudima, uostalom. Međutim, kad sam sretan, potpuno sam siguran da bi osoba s kojom živim, da takva postoji, mogla samo to pokvariti. Kad nisam sretan, ne vidim na koji način bi mi godila činjenica da mi se netko mota oko mene, postavlja mi dosadna pitanja ili "prolazi ispred televizije" (pod navodnike, s obzirom da rečenu spravu ne gledam).

Dakle, sve u svemu, uživam u tome da sam solo.

Ali otkad sam solo, možda i troznamenkast broj puta mi je netko, kao odgovor na moju namjeru da želim zauvijek biti solo, ponudio "utjehu" kako ću se sigurno jednog dana zaljubit. Neki su čak išli toliko daleko da su mi zaželjeli da se ponovo oženim. Da ne govorim o onima koji su mi rekli da će me takvo zlo snaći kad se budem najmanje nadao.

Pasivan, kakav jesam, na takve prognoze i želje, odgovarao sam pravdanjem da zbilja želim biti solo i da mi je sasvim prihvatljiva činjenica da do kraja života ostanem sam. Nekad sam, kao odgovor na atak na moju intimu, morao objašnjavati da nisam baš toliko jebežljiv koliko "napadač" to misli.

Rezultat je uvijek bio isti. Osoba bi samo ponovila da ću sigurno jednom bit u vezi.

E, pa jebi se!

Sad ćemo ovako:

Kad me netko, tko je u vezi, počne bodrit takvim izjavama, to ću zapamtit pa ću kasnije, iznebuha reći: "Ja sam siguran da ćeš ti prekinuti!"
Ili, ako mi netko zaželi ženidbu, a to uvijek dolazi od oženjenih ljudi, uzvratit ću sa protuželjom: "Ja ti želim da se razvedeš!"

Jer, pazi, ako oni meni prognoziraju i žele za mene nepovoljne stvari, samo jer ih oni doživljavaju kao povoljne, što ne bi i ja njima uzvratio?

Reć ću fino:
"Cura će te ostaviti kad se najmanje budeš nadao!"

Pa da vidiš šoka na mizantropiju!