Apsolutno pozitivna atmosfera (jedne obične subote popodne)

Zagreb

Živim tu već skoro 13 godina i to je ujedno i mjesto u kojem najdulje živim. Pa ipak, teško da mogu nazvat Zagreb svojim gradom.
Ne postoje tipični Zagrepčani. Velika većina ljudi doselila je osobno, ili su tu tek prva rođena generacija, i sa sobom nose običaje, životni stil i gene nekih drugih dijelova Lijepe Naše, i susjedne nam Bosne i Hercegovine. Zbog toga sve predrasude prema Zagrepčanima, koje imaju neki od ostalih žitelja moje domovine, vrlo brzo padaju u vodu nakon što ovdje živiš par tjedana. Ovo je grad koji prilično revno prihvaća različitosti, u kojem postoje brojni sadržaji i u kojem je vrlo lako naći društvo koje ti odgovara, bez obzira na to koliko si drugačiji, čudan, specifičan ili "pomaknut".
Zapravo mislim da najviše mi, koji smo doselili, možemo osjetiti te prednosti grada Zagreba.

Međutim, kao što je uglavnom slučaj u životu, Zagreb nije idealan. Uvijek mi padaju na pamet dvije zamjerke. Prva je loše riješen i gust promet, što je objektivna činjenica, ali nešto za što smo, u prvom redu, "zaslužni" mi, došljaci. Drugi problem je klima koja nikad nije umjerena, ali to je samo moje subjektivno mišljenje.

Ali te dvije zamjerke nisu razlog zbog kojeg Zagreb nisam doživljavao kao svoj grad.

Ja sam soler. Poprilično se dobro podnosim sam sa sobom i, bez obzira na to koliko bio sam, nisam usamljen. Imam izgrađeno mišljenje, koje mijenjam pod različitim utjecajima, ali ne volim se svrstavati u ladice, ne volim se solidarizirati s drugim ljudima, ne volim da se drugi sa mnom solidariziraju i općenito ne volim pripadati grupacijama.

Svejedno, mislim da Zagrebu fali lokal-patriotizma. Mislim da moj osjećaj nepripadanja ovom gradu nije jedinstven i da drugi građani imaju sličan problem. Došljaci imaju miljun prigovora na Zagreb i potpuno je validno pitanje zbog čega se ne vrate u svoje rodno mjesto, ako su ovdje toliko nesretni. S druge strane, rođeni Zagrepčani samo kukaju kako je prije bilo bolje i njihova ljubav prema ovom gradu se uglavnom očituje kroz kritike prema došljacima. Ne generaliziram, nego samo konstatiram ono što je kod većine ljudi istina.

Pozitivni lokal-patriotizam je važan jer u kriznim i teškim situacijama daje ljudima osjećaj pripadnosti i zajedništva i uz taj osjećaj ljudi su spremniji pomoći sugrađaninu u nevolji. Pozitivni lokal-patriotizam gradi se na različite načine. Jedan primjer su sportski događaji, koji su u Zagrebu, uz rijetke izuzetke, uglavnom ignorirani. Drugi primjer su proslave datuma važnih za mjesto, kao što je slučaj u nekim manjim mjestima na dan sveca zaštitnika, a takve stvari u velikoj mjeri izostaju u Zagrebu. Treći primjer bi bili nekakvi tradicionalni kulturni događaji, kao što je u Varaždinu Špancir-fest, kad cijeli grad živi za te dane...

I kažem, meni, iako sam popriličan samoživi mrgud, svejedno fale takve stvari da bih baš osjetio pripadnost ovom gradu.

Ponos

Nikad nisam bio u "Povorci ponosa". U prvom redu zbog svoje nesklonosti da ulazim u nekakve grupacije koje bučno i agresivno ističu vlastito mišljenje po pitanju svega, bez da pitaju pripadnike tih grupacija slažu li se s tim službenim mišljenjem. Možda sam preciničan, ali uvijek mi padne na pamet citat Dana Simmonsa da je kvocjent inteligencije mase manji od najmanjeg kvocjenta inteligencije pojedinca u toj masi. A kao drugo, nisam komunist, a stalno sam imao dojam da hrpa ljudi isfurava simpatije prema bivšem sistemu, sudjelujući u takvoj povorci, iako je bivši sistem bio izrazito homofoban.

Međutim, uvijek sam deklarativno podržavao povorku, a i aktivno podržavao prava LGBT-osoba, pa sam ove godine odlučio sudjelovati. Na to me motivirala inicijativa da se ustavom homoseksualne osobe predstave kao građani drugog reda i kao netko čija bi, eventualna, bračna zajednica bila direktno u suprotnosti sa temeljem na kojem je izgrađena ova država, jedina koju imamo i jedina koju imaju njeni homoseksualni građani.

I tako, u subotu sam se pojavio s frendicom na Trgu Žrtava Fašizma. Išao sam zbog toga što sam imao moralnu obvezu, budući da sam bio poprilično glasan u vezi aktualne teme, iako mi se nije pretjerano išlo. Osjećao sam da moram i odlučio sam subotu popodne odvojiti u te svrhe.

Zagreb Pride

Došli smo u 2 i saznali da povorka kreće tek u 3. Otišli smo u kafić i popili kavu. Kafić je bio poprilično ispunjen, vjerojatno drugim sudionicima povorke i konobar je djelovao sretno jer mu se u to doba dana, po vrućini, vjerojatno ne bi pojavilo puno ljudi.

Prvi interesantan događaj, koji mi je zapeo za oko, bila je svatovska kolona koja je prošla pokraj "Džamije", mladenci koji oduševljeno mašu prema okupljenim sudionicima povorke i povorka koja ih pozdravlja mahanjem, aplauzom i tradicionalnim zviždaljkama. Vrlo lijepa obostrana gesta i pokazatelj kako tradicionalno vjenčanje savršeno dobro koegzistira s ljudima koji misle da je i alternativna varijanta braka moguća.

Malo po malo, povorka je krenula. Tek kad smo ušli u Jurišićevu, i kad smo vidjeli koliko je daleko odmakao početak povorke, a na Trgu Žrtava Fašizma još ima hrpa ljudi, shvatili smo da se radi o nečemu što se još uvijek nije dogodilo na "ovim prostorima" (politički korektan izraz za SFRJ, paralelno u uporabi s izrazom "Adria", kojeg koristi MTV).

Ispunili smo više od cijele Jurišićeve. Nismo se ni po čemu razlikovali od bilo koje druge skupine ljudi, okupljene iz ma kojeg razloga, osim po apsolutno pozitivnoj atmosferi i ponešto šarenijim bojama. Ljudi su izlazili na prozore. Neki su odmah mahali, na što su dobili aplauze i mahanje zauzvrat, neki su bili rezervirani s pozdravima, ali su kao odgovor na mahanje i osmijehe tisuća ljudi, koji su im slomili unutarnji otpor, morali uzvratiti mahanjem. Ljudi su prolazili cestom u suprotnom smjeru i pozdravljali povorku. Stariji ljudi, ljudi u ozbiljnim godinama, ljudi s djecom, parovi, samci - svi. Mašemo i aplaudiramo svim gledateljima, bili na prozorima ili sa strane, nekad čujemo druge da aplaudiraju pa se pridružimo iako još nismo opazili kome je aplauz upućen.

Došli smo do Trga, za koji sam čuo da je prije bio "uporište suprotne frakcije". Bio je okićen zastavama duginih boja, hrvatskom zastavom, zastavom grada Zagreba i zastavom EU.
Za razliku od dosadašnjih godina, tamo je povorka isto dočekana s oduševljenjem, s izuzetkom jedne žene u ozbiljnim godinama, koja je pljuvanjem prema povorci izazvala nelagodu i smirivanje od strane mlađe žene u njezinoj blizini. Jedina abominacija tog dana, unatoč tolikoj grupi "nastranih pedera".

U Ilici se dogodilo nešto što me stvarno dirnulo. Baka od kojih 80 godina, jedva se kreće, stoji uz cestu i aplaudira. Mi je gromoglasno pozdravljamo i frajer do mene joj se i nakloni. Vidi se da je sretna zbog toga i da se smiješi.

Dva specijalca, pokraj dućana s obućom, koriste priliku da obave šoping. Očigledno je da neće biti nikakvih incidenata jer nema ni govora o nikakvim sukobima ili negativnoj atmosferi. Imam dojam da bi se lakše očekivao incident prilikom vrtićke šetnje i prolaska pokraj igrališta konkurentskog vrtića.

Korak po korak, dolazimo do Zrinjevca. Pitam frajera pokraj mene koliko ima ljudi, budući da mi je ovo prvi put, a ionako nisam precizan s procjenama. Odgovara mi da je ovo sigurno rekord, ali mu se čini da nas ima pet tisuća, budući da je prošle godine bilo četiri. Kaže da ne vjeruje da nas ima šest.
I onda nas, sa službenog mikrofona dočeka obavijest: "Ima nas petnaest tisuća!" i to izazove apsolutnu euforiju, kakvu sam samo doživio na nogometnim utakmicama.

Kasnije smo slušali neki bend koji je svirao i sjedili na zrinjevačkoj travi, prošetali se do Trga po piće, na kraju otišli do Importanne centra i nije mi ni u jednom jedinom trenutku palo na pamet da bi nas netko mogao napasti ili krivo pogledati.

Bio sam od početka do kraja apsolutno pozitivno raspoložen. Atmosfera je bila toliko pozitivna, euforična i složna, da su me dojmovi držali do kraja vikenda. Išao sam na Zagreb Pride da podržim druge ljude, ali nisam ni sanjao da ću i sam dobiti nešto toliko vrijedno, pozitivno i korisno.
Znao sam da iskazujem zajedništvo s ljudima koji čine ovaj grad, znao sam da je ovaj grad poseban po tome što prihvaća različitosti i zbilja sam bio ponosan na Zagreb.

Na moj grad.

Demistifikacija: zašto stalno nešto serem po fejsu (svakidašnja jadikovka)

Evo, da se i o tome očitujem.

To da sam prilično aktivna na fejsu mislim da ne moram pretjerano objašnjavat jer:

a)      Svi moji prijatelji koji čitaju ovaj blog to znaju,

b)      Svi ljudi koji čitaju ovaj blog, a nisu mi prijatelji, vjerojatno su svejedno na fejsu (jer je tako većina njih doznala za blog) i onda su na lajkanoj stranici mogli vidjeti moju aktivnost,

c)       Ako slučajno postoje oni ljudi koji niti su mi prijatelji, niti su za blog saznali preko fejsa, vjerojatno su prijatelji prijatelja nekoga tko je saznao za blog preko fejsa ili su, pak, prijatelji nekog od mojih siblinga pa...no, you got the point.

Mislim da mogu zaključiti – da, kako je poznato, doista sam aktivna na fejsu.

E, sad, na pisanje ovoga ponukala me jedna rečenica koju još od 2007. relativno često slušam, a ta je, više-manje, uvijek nekako ovakva: „Svaki put kad se ulogiram na fejs (a naravno, dotična persona tamo ode svakih mjesec do mjesec i pol dana i nimalo češće), u news feedu mi iskoči tvojih sedam statusa!“ I vjerujem da mi ljudi ne lažu nego da im doista u news feedu naveliko iskaču moji statusi. Isto tako, da ne bih sad iznosila samo tu rečenicu, iznijet ću i onu drugu, koju također dosta često slušam, a ta je: „E, super su mi tvoji statusi na fejsu!“

Nego, da ja vama nešto priznam: ni u jednom ni u drugom slučaju kad čujem dotičnu rečenicu, ja se ne osjećam dobro, a sad ću objasniti i zašto. Koliko god ova druga rečenica bila lijepo intonirana, a prva u najmanju ruku neutralno, toliko mi bude žao jer znam da ljudi imaju tendenciju pripisati osobi koja „visi na fejsu“ karakteristiku „nemanja života“, „bivanja iritantnim aktivistom“ itd. i sl., a moje počesto mijenjanje statusa mene samu svrstava u kategoriju ljudi koji vise na fejsu. Tu se, naravno, postavlja neizbježno piranje – a šta tebe boli šta drugi misle? Ne znam kako da to objasnim...ono, boli me. Stalo mi je. Ne volim glumit da mi nije stalo kad mi je. Stvarno nemam riječi kojima bih to objasnila.

Prava je istina sljedeća: visim na fejsu. Ulogiram se sigurno 30 puta dnevno i onda ostanem po minutu do pet, kako kada. Rijetko kada se dogodi da u komadu visim na fejsu duže od deset minuta, a duže od dvadeset mislim da nisam nikad, osim kad je u pitanju chat s nekim tko mi je napet (božemiprosti, ne radim to više, puj puj puj, ali bilo je i takvih vremena). Ali sveukupno – ulogiram se puno puta dnevno, tako da mi poruke i notifikacije stvarno rijetko stoje neotvorene. Nemam li život i jesam li iritantan aktivist – neka procijeni netko drugi (ja bih rekla da nemam ako je imanje života bjesomučno tulumarenje te da sam iritantni aktivist ako je iritantni aktivizam iskazivanje mišljenja o aktualnim temama).

Međutim, moram priznati jednu nadasve taštu svoju odliku koja će možda mnogima zvučati užasno prepotentno i bahato, ali nije da me bije glas skromne i samozatajne osobe pa ukurac. So here it goes: kad se logiram na fejs (s kompa, ne s mobitela), stranica koju najčešće otvorim je moj vlastiti profil, eventualno se zadržim u news feedu. To koliko ja vremena provodim na vlastitom profilu iznova čitajući vlastite statuse, komentare ljudi na njih i prebrajanje lajkova – to je, dragi moji, nešto stravično. Da iole toliko vremena provodim pregledajući tuđe profile, mislim da bi me se zbilja moglo nazvati u najgorem slučaju bolesnim stalkerom, a u najboljem velikim altruistom. Ali nisam ni jedno ni drugo – ja sam prljavi, narcisoidni egocentrik.

Neugodno mi bude kad me ljudi pitaju jesam li nešto vidjela na nekom ne-mom profilu, a ja otpovrnem zbunjenim pogledom i pojasnim prljavom laži da „nisam taj dan uopće bila puno na fejsu“. Onda se brzo odem ulogirati i provjeriti spomenutu stvarčicu te mi zbilja bude drago što sam opomenuta.

Nego, dosta o meni, evo barem ovdje bih mogla ustupiti malo mjesta i drugima, analizom od strane mene. Pa evo mojeg viđenja facebook-osobnosti.

Obično se po onome što ljudi rade na fejsu da zaključiti kakvi su u stvarnom životu, odnosno, što ih veseli. Evo, stavit ću sebe na prvo mjesto pa smo i to riješili – dakle, ja stvarno volim pisati pa otud moja velika potreba da stalno mijenjam statuse. Kratke forme mi pašu pa mi dnevno padne na pamet dosta statusa, dočim mi ne padne na pamet dosta blog postova, a roman mi dosad nijedan još nije pao na pamet. Isto tako, valja napomenuti da svoje osobne stvari iznimno rijetko podijelim putem ove društvene mreže. To što ljudima mojih 5% života izgleda kao njihovih 80% ne govori previše o meni. Osim pisanja, draže mi je možda jedino sviranje klavira, ali to nije baš user friendly kad je fejs u pitanju. Ako nešto šeram, onda je to glazbeni link jer volim slušati muziku, a iznimno rijetko šeram članak na kojem se nešto da pročitati jer jako malo čitam.

Ljudi koji šeraju članke su oni ljudi koji puno čitaju.

Ljudi koji šeraju članke s aktivističkim temama su ljudi koje zanima aktivizam.

Ljudi koji šeraju članke sa sportskim temama su ljudi koje zanima sport.

Ljudi koji šeraju članke s golim dupetima i sisama su, ne bi živ čovjek vjerovao, ljudi koje zanimaju gola dupeta i sise.

Ljudi koji šeraju fotke svojih ljubimaca ili djece su oni koji ponad svega najviše vole svoje ljubimce i djecu.

Ljudi koji šeraju puno fotki su oni koji vole fotkati.

Ljudi koji šeraju muzičke linkove vole muziku.

Ljudi koji ne šreaju nikad ništa, ali zato samo lajkaju okolo su prijateljski nastrojeni, ali ih je strah da ne bi bili naporni.

Ljudi koji ne lajkaju, ali zato komentiraju su mizantropi i ne vole davati komplimente.

Ljudi koji nikad ništa ne šeraju, ne lajkaju i ne komentiraju, ali zato znaju sve o tuđim aktivnostima su oni koji u stvarnom životu ničim drugim nisu toliko ispunjeni koliko tračanjem.

Ljudi kojima fejs služi za barenje te putem istoga samo chataju bi baš mogli malo i aktivirati taj svoj profil, enebil' se mala napal'la.

Ljudi koji se zbilja rijetko logiraju na fejs najradije uopće ne bi ni bili na fejsu, ali čim im to padne na pamet, tuga ih ulovi da će nešto propustiti. Oni s fejsom imaju odnos kao ja sa izlascima – čim iziđem vani, hoću doma i bude mi naporno, ali nemanje opcije izlaska me pretvara u nespašenu tinejdžericu koja bi, evo, upravo vlastita oca prodala za šank, ogromne količine dima i onog tamo pijanog majmuna koji kljuca u kutu, a sutra osvanjuje na nekim profilima fejsa s nacrtanim brkovima i pogledom koji miriši na očajavanje.

I naposlijetku – ljudi koji sutra osvanjuju na nekim profilima fejsa s nacrtanim brkovima i pogledom koji miriši na očajavanje imaju užasno glupe prijatelje koji jako vole fotkati (i to vjerojatno loše).

Aj, živ'li!

Romano Bolković

Prije mjesec dana pročitao sam na fejsu dosta dobar osvrt Romana Bolkovića na Subversive Film Festival. Podijelio sam post, pohvalio autora i već sutradan stiže meni friend request od Romana glavom i bradom. Rekoh sebi "što da ne?" i postadosmo on i ja drugari.

Počeli su mi tako na news feed stizati njegovi podugački statusi, neki dobri, neki malo manje dobri, neki bezveze, ali bože moj, njegov zid, piše frajer o onom što ga zanima, barem je pismen, tko sam ja da mu sudim. I tako sve do danas kad sam naletio na upljuvak kojeg ću ovdje prenijeti u svoj svojoj divoti.

Brace yourselves:

******************************************************************************

Nisam stigao vidjeti Mimu Simić kod Ace - kasno sam ustao, žurio na ručak i samo sam uzgred pogledao par minuta emisije tijekom kojih Mima govori o svojim filmofilmskim preferencama - ali kako mi je Mima bliska, budući da imamo barem dva zajednička afiniteta, film i pičku, a i sam sam, doduše znatno duže od nje, pisao filmsku kritiku, pa i studirao režiju na ADU, htio bih nešto zapisati o te dvije, tri jezovite minute ranog nedjeljnog popodneva.

Naime, Mima Simić je na pitanje o vlastitim filmski afinitetima odgovorila u maniri koja je postala normom ove emisije: tu se u odgovorima što se oslanjaju na opća mjesta opće kulture pokušava nalijegati na najniže strasti najšire publike, s nakanom da najpovršniju erudiciju – svojstvenu odgovorima političara na pitanje o zadnjoj pročitanoj knjizi – gosti emisije predstave kao nedokučivu učenost.

Odgovor Mime Simić na inače nevjerojatno banalna pitanja: Zašto film?, Kakav je vaš filmski afinitet?, bio je sljedeći: Mima je nedavno gledala BERGMANA, „Prizore iz bračnog života“, i sad, kaže ona, možemo mi misliti da je ona intelektualni snob, ali ipak je cimnula Dejana Šošu da to taj film pusti na trećem programu, budući da je to tako uspješna studija braka da je svojevremeno u Švedskoj izazvala pošast razvoda. (Ovo o uređivanju HRT-ovog programa ignoriram; pravit ću se da nisam čuo.) Osim BERGMANA, kaže Mima, voli LYNCHA, pa je tako ponovno nedavno gledala „Twin Peaks“, želeći „svojoj djevojci, koja je nešto mlađa, a sad je MORAM uvesti u te filmove…“.

Tu sam prestao biti zainteresiran za ovo bezvezno prenemaganje – Bergman za naraštaj roditelja, Lynch za vlastitu generaciju, nemreš fulat – i pomislio: Dobro, kad bi sad umjesto Mime Simić u studiju neki hetero-gost objašnjavao kako svoju mlađu djevojku MORA uvesti u filmski opus svoje generacije, cijela bi slobodnomisleća Hrvatske ustala na zadnje noge njišteći o Pigmalionskom kompleksu, spolnoj neravnopravnosti, odnosima dominacije, patrijahalnoj brahijalnosti etc.etc., ali kad lezbijke demonstiraju SVE TO ISTO, svi su u takvom afanu od oduševljenja što se tako mlada spisateljica i filmska kritičarka koja voli Bergmana i Lyncha outala, da nitko ne vidi kako je riječ o zatucanoj, zadrigloj muškarači koja nosi čvršći remen na hlačama no što je oprtač starijeg vodnika pančevačkog garnizona bivše JNA.

Ona MORA svojoj mlađoj djevojci pokazati Twin Peakse! Nevjerojatno! Zašto to uvijek mora tako biti da su pederi promiskuitetni a lezbijke oponašaju mamu i tatu u najcrnjoj balkanskoj stereotipiji: Danice, ima ovde tko da misli!? Kako to da lezbijke tako nepogrešivo izbjegavaju ravnopravne partnerice, tražeći uvijek iznova inferiorne osobe koje one onda u aktu prosvjetiteljske žrtve tek MORAJU inicirati u svijet ravnopravnih (budimo pošteni: nadređenih), a zapravo u svijet odnosa kakvi ne postoje ni u supijanim zagorskim kletima, jer već i tamo stara zaštiha pijanu budalu motikom, dočim se u ovim navlastito liberalnim, tak joj-pal-bum-na-dupe-kak-si-progresivna okolnostima, uvijek netko nekog mora maltretirati: ta, nu, Mima je do te mjere intelektualno superiorna svojoj nešto mlađoj djevojci, da je mora obavijestiti čak i o postojanju „Twin Peaksa“!

Zašto ona to MORA? Ona to, naravno, ne mora, i na tome i počiva sav taj licemjeran odnos, jer umjesto da si Mima Simić pronađe ravnopravnu partnericu - što uopće nije teško, budući da ne znam nikoga na ovom okruglom svijetu osim njene djevojke tko ne zna za „Twin Peaks“ - Mima Bergman-Simić načelno mora imati neravnopravnu: neobrazovanu i elementarno neinformiranu partnericu, jer, budimo realni: A zakaj bi netko inače Mimi Simić bio Danica?

To je krucijalno pitanje: Zašto bi inače bilo tko Mimi bio mama, kad ona tako silno želi biti tata?

To je ono što me, mada imamo, velim, dva ista afiniteta, oba na slovo L, kod Mime i svih Mima ovoga svijeta smeta: čemu sav taj trud ako je na kraju dana jedino što ste željele odnos muškarca i žene, i to u najgoroj, arhaičnoj, patrijahalnoloj, diskriminatorskoj perverziji?

******************************************************************************

Ako ste uspjeli izdržat čitanje ove izdrkotine, zabavite se i sa nastavkom na zadanu temu.

Ljudi lajkaju post, hvale Romana, bacaju duhovite opaske, ali nitko da ga popljuje. Reko, ja ću, ali fino i kulturno:

*****************************************************************

Me: Čekaj, Mima Simić je rekla da svoju curu mora uvesti u opus Davida Lyncha, a Romano je iz toga izveo činjenicu da je Mimina cura nepismena seljančura (nije gledala Twin Peaks !? Užas !), a Mima je domina, zadrigla muškarača, itd itd...

Romano, ti sigurno možeš na račun ove tri minute izraditi i psihoprofil Mimine babe, toliko si jebeno perceptivan, to je čudo jedno!

*****************************************************************

Moram malo da se hvalim, u sljedećih dvadesetak minuta skupio sam 15 lajkova od potpuno nepoznatih ljudi, baš mi je bilo milo, sve sam čekao kako će mi naš verbalni genijalac odgovoriti kad ono - izbriše mi Romano post, sakrije svoj profil od mene, game over. Ofendio se čovik.

Pazi koji je to tašti, umišljeni puran! Na Mimu Simić ide đonom, a nije u stanju podnijeti drugarsku kritiku.

za ljubitelje filma i pičke

Otočje koje je proširilo moje vidike (tekst nastao na Facebooku prošle godine, ali ga imam potrebu objavit i na blogu)

Filipini su 45. najveća ekonomija na svijetu s ukupnim BDP-om od približno 200 miljardi američkih dolara. U tom BDP-u značajan udio imaju poluvodičke i elektroničke komponente. Problem je u tome što kad se tih 200 miljardi dolara podijeli sa 100 milijuna stanovnika, dolazimo do brojke od 2000 dolara BDP-a per capita...

Nakon dva dana, provedena uglavnom u jednoj velikoj tvornici računalne opreme, vozim se od hotela Acacia, sjeverno od Manile, a prema Manili. Vozaču ne znam ime. Neću saznati do kraja ove priče. Razlog je vrlo jednostavan: Nikad ne pitam ljude za njihovo ime, ako oni ne pitaju prije za moje jer imam nezgodnu osobinu da vrlo lako zaboravljam imena, a ne želim se interesirati za informaciju iz puke pristojnosti. Zvuči mi neiskreno.

Autocesta kojom se vozimo ima šest traka. Po tri u svakom smjeru. Automobili su srednje klase i bolji, i zbilja se voze u tri kolone. Kad odemo na petlju, vidi se panorama Manile. Velike zgrade u daljini koje pokazuju dostignuća usklađenog mehanizma moderne civilizacije i male potleušice u blizini, koje pokazuju snalažljivost važnih kotačića tog istog mehanizma. Snalažljivost kad se radi o vlastitom preživljavanju. Te potleušice izgledaju kao kartonske kutije koje je netko naslagao. Ponekad i jednu iznad druge. Nekad je teško dokučiti gdje im se nalaze vrata, a gdje prozori i imaju li ih uopće. Lako je, međutim, zapaziti na kojem se mjestu krov urušio, jer na tom mjestu stoji limena ploča, tako "pogodna" za život u tropskom pojasu. Možda je to razlog iz kojeg stanovnici tog predgrađa uglavnom stoje ispred potleušica, a ne u njima. Tik ispred tih nastambi često prolazi skromna cesta. Jako je uska i njome voze uglavnom džipovi, koji služe umjesto gradskog prijevoza i u kojima se voze putnici, zbijeni poput sardina u konzervi. Na tim džipovima je sprejem ispisana ruta kojom voze. To je najjeftiniji prijevoz, koji priušte oni najsiromašniji u krajnjoj nuždi. Ako je jako važno brzo stići na odredište, priuštit će si skuplje vozilo: Tricikl - Motocikl s prikolicom na kojem se vozi, ni više ni manje nego 6 putnika, uz vozača.

Kako se približavamo Manili, promet postaje sve gušći te se ona vozila spontano prebacuju u režim vožnje u 4-5 kolona. Pitam vozača kako to da je promet tako gust subotom. On mi odgovara da je to zbog toga što kamioni subotom smiju voziti kroz središte grada. Na kraju svake rečenice dodaje englesku titulu "sir". Rado bih ga zamolio da to ne radi, ali mi je neugodno jer se bojim da ću popovanjem samo produbiti njegov osjećaj manje vrijednosti, koji je evidentan kod njega, kao i kod mnogih drugih Filipinaca, kad razgovaraju sa nekim od pripadnika europske civilizacije.

Plan je da me odveze do Manile pa me onda odveze na aerodrom, jer taj dan putujem. Htio bih pogledati Manilu jer više neću imati prilike, a dobio sam sugestiju da bi mi bilo jako glupo sam hodati po gradu jer postoji nezanemariva šansa da će me netko napasti. Zbog toga sam s njim dan prije dogovorio da me vozi i malo mi pokaže po gradu (nisam neki turist, pa tek tako želim malo pogledati) i on je odgovorio da će to napraviti za cijenu, otprilike od 300 kuna. Treba naglasiti da automobil nije njegov, nego je on zaposlenik hotela u kojem sam odsjeo. Ti novci ne idu njemu nego hotelu. On radi za plaću.

U gradu parkiramo ispred katedrale. Tamo se odmah oko mene sjate "turistički vodiči". To su starčići napaćenog izboranog lica, prilično niski, kao i svi Filipinci, i mršavi, kao većina njih. Pokazuju mi prljave, izgužvane papire sa kartom centra grada na kojem su ucrtane lokacije glavnih znamenitosti i nude mi da me povedu po toj ruti. Odgovaram im da ću sa vozačem samo nabrzinu prošetati i zahvaljujem im se. Čim pogledam prema suncu, jer mi je zanimljivo kako je u pravom zenitu, odmah se pojavi netko tko mi želi prodati šešir, a neka gospođa prodaje krunice za malu cijenu. Sažalim se i kupim ih. Nakon toga me vozač upita jesam li Katolik. Koristim dualizam engleske zamjenice "you" da bi mu politički odgovorio kako su u Hrvatskoj Katolici. Nemam srca, ili nemam muda, odgovoriti drugačije. Nemam ni želudac, i mislim da nije ni vrijeme, za mlatimudanske teološke rasprave koje svakodnevno vodim u lagodnoj dokolici. Filipinci su, inače, gotovo isključivo Katolici. Cijelo vrijeme se trudim komentirati razno-razne stvari, i govoriti koje mi se stvari sviđaju na Filipinima, ne bih li razbio osjećaj nelagode koji osjećam s njegove strane.

Nakon razgledavanja neke utvrde, koja izgleda zanimljivo, ali mi stvarno više nije bitna, predlažem vozaču da odemo nešto pojesti jer je podne. On se skanjiva, ali mu kažem da mu želim platiti ručak, jer svoje vrijeme troši na mene. On me pita u koji ćemo restoran i ja mu odgovaram da ne znam za restorane i da on odabere. Predlaže Jollibee, najpopularniji Filipinski restoran brze hrane u kojem se uglavnom jede piletina. Kažem da nemam ništa protiv, ali ga upitam zna li za koji bolji restoran jer mi izgleda nepristojno da mu kupim samo sendvič. On mi odgovori da ne zna za druge restorane pa idemo u Jollibee, ali je on zabrinut je li mi to odgovara. Uvjeravam ga da mi je to sasvim uredu i da je to zapravo jako dobar odabir. Kad ga pitam što će jesti, odabire najskromnije jelo, koje nije dovoljno da se nahrani hrvatski predškolac. Kupujem nešto na bazi tog jela, ali bitno više, jednako i sebi i njemu. Sve je to i dalje jako jeftino i znam da je odabrao ono prvo jer je skroman. Dok jedemo, gleda u svoj tanjur i izbjegava pogled prema meni. Kad vidim da nema nikakvih problema sa "ogromnom" količinom obroka, odlučujem da ću mu ostavit sve filipinske novce kad me ostavi na aerodromu, izuzev nužnih 550 pesosa, koje plaća svatko tko želi napustiti državu.

Nakon ručka, odlazimo prema aerodromu, ali prethodno, prema dogovoru, svraćamo prema trgovačkom centru "Mall of Asia", koji je navodno najveći trgovački centar u Aziji. Zbilja i izgleda tako. Ne želim šopingirati nego me samo zanima kako to izgleda. Izgleda, naravno, impresivno, sa hrpom sadržaja i klizalištem s pravim ledom, veličine standardnog hokejaškog igrališta. Gotovo svi posjetitelji su Japanci, Kinezi, bijelci i neki malobrojni imućni Filipinci. Vozač mi kaže da je tu prvi put. To me ne čudi. Na ulazu su zaštitari s pištoljima koji sve pregledavaju jer ovo definitivno nije mjesto na kojem je niži stalež dobrodošao. Ako uzmemo u obzir priču o opasnosti hodanja po centru grada, ne mogu reći da je odluka vlasnika šoping centra potpuno iznenađujuća. Prilikom razgledavanja vozač izgleda jednako impresioniran kao i ja, ako ne i više. Pričamo o tome čime se tko bavi i on mi kaže kako je prije radio kao dostavljač, i kako ima ženu i tri kćeri. Svaku rečenicu završava s jebenim "sir".

Dok se vozimo prema aerodromu, primjećujem kako se tu voze uglavnom japanski automobili pa počinjemo priču o automobilima. Pita me što vozim, pa kad mu odgovorim, osjećam potrebu da ga barem iz pristojnosti upitam vozi li on i privatni automobil, iako znam odgovor. Mislim da bi izostanak pitanja zvučao arogantno. On se nasmije na moje pitanje i odgovori mi da on vozi samo motocikl. Time mi ipak daje nadu da nije kao radnici u elektroničkim tvornicama, kojima su ručkovi od 1-2 dolara preskupi. To je informacija koju sam, bez pitanja, saznao dan prije.

Pitam ga što znači natpis na dnu filipinskih registracijskih tablica "Matatag Na Republika". Odgovara mi: "Strong republic, sir. Strong republic for corruption."

Da ga oraspoložim, kažem mu da je naš bivši premijer sad na optuženičkoj klupi, a on mi odgovara listom bivših filipinskih predsjednika koji su u zatvoru. Kaže da je sve bilo dobro do 1980.

Kad dođemo na aerodrom, on mi daje prtljagu i ja mu dajem napojnicu, u vrijednosti od tristotinjak kuna jer toliko imam u pesosima. Time nadoknađujem eventualnu nelagodu koju je pretrpio tog dana, iako stvarno nisam želio da mu bude neugodno, niti sam to očekivao. Time ujedno i pokušavam oprati svoju nečistu savjest, što prilikom kupnje nove računalne komponente ni ne pomislim na ljude koji su je sastavljali za plaću nedostojnu čovjeka, iako je to dobro poznata činjenica. Ti ljudi, nakon ovog putovanja, za mene nisu više samo puki podatak nego velika kolektivna sramota moderne civilizacije, koju ću osjećati kad god kupim novu hardversku komponentu.

Na letu prema Hrvatskoj, nekoliko puta ću razmišljati o čovjeku kojeg sam upoznao tog dana, svaki put će mi se vratiti taj isti osjećaj tuge, i prije prvog odlaska na spavanje napisat ću ovaj tekst. Sebično, da mi bude lakše.

Licemjer (i ja o aktualnoj temi)

Sada ću u desetercu ovom
Sve na tradicionalan način
Iznit stav o aktualnoj temi

Poslužit se sa pisanim slovom
I sa rimom koja daje začin
Ko Vegeta onom šta se spremi


Malo mi je neugodno pisat
O onom šta ne tiče se mene
I o onom o čem nisam stručan

Ali više ne daju mi disat
Tvrdoglavi muškarci i žene
Kojim govor mržnje nije mučan


Meni nije jasno koga briga
Ako neko drugi stvari čini
Za koje ja nemam interesa

Zar je važno kad se kome diga?
Zar je bitno ko za kime slini?
Šta te briga, jadna li ti kesa!


Kada netko nekog drugog voli
I oće se s njime pravno vezat
Pa da skupa cili život dile

Ko si ti pa da te kurac boli?
Zašto ideš raspravu potezat?
Šta im braniš, matere ti mile!?


Priznaj da ti pederi se gade
Da ih najradije želiš ubit
Ali da se bojiš policije

Da ti stalno zbog onog šta rade
Izgledaju ko da će te ljubit
Tako nešto privlačno ti nije.


Kažeš da je protivno kulturi
Od našega hrvatskog naroda
Da dva muška u istom su braku

A kako je nekoj mladoj curi
Kad sama kod bauštele oda
A bekrija čeka je u mraku?


Nemoj sebi komplimente davat
Nije njima do tvojega čmara
Tako privlačnoga stasa nisi

Nećemo se više zavaravat
Da si zgodan, ti bi sada kara
S time šta ti u gaćama visi


Tad ti ne bi tolko bilo stalo
Da drugima uskraćuješ pravo
Koje tebe neće ni doticat

A sad misliš: "Daj i meni malo!"
Homofobna usijana glavo
Dok na lezbe počneš kitu micat...

Hereza ili - još malo pa nestalo

1. Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene.

- Zlatne teladi nikad nije bilo više nego danas. Klanjaju se njima novi, jučer kršteni vjernici, friški prvopričesnici, mladi krizmanici, zaljubljeni i oni manje zaljubljeni blagoslovljeni sakramentom braka i plavih (ili bijelih) prigodnih omotnica... Sto, dvjesto, petsto eura u svakoj. Umjesto konzumacije pred Bogom legalne ljubavi konzumiramo bogate trpeze, prebrajamo utržak, planiramo novi automobil. Nemaj drugih bogova uz mene – jok, ti ćeš!

2. Ne izusti imena Gospodina Boga svoja uzalud.

 - Izušćujemo ga svakodnevno, vodimo križarske ratove u ime Njega, proklinjemo, osuđujemo, opravdavamo kao da smo On sam glavom i bijelom bradom, bez pravih argumenata i zdrave pameti. Ne psujemo, ne beštimamo, to stoji, ali se smatramo Njegovom produženom rukom, ovako odabrani...prepotentnom religijom koja podcjenjuje. Izustila sam to. I neka sam.

3. Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji.

- Svetkujemo ga, podizanjem štandova za borbu protiv nekoga, nečega, izmišljenog neprijatelja u svojem bližnjem, pisanjem prosvjednih nota, prijetnjama bojkotom šopinga ako nam ne dozvole da djelujemo, odlaskom nedjeljom u Superkonzume po novi letak upućen "protiv"; zagriženo usmjeravamo svoju svetost na procjenjivanje stvari, pojava, inicijativa za koje su neki drugi kompetentni, ali mi ne damo "prida se", jer tako nas je učio Gospodin. Da nedjeljno jutro provedemo na misi, slušajući prodike o seksualnom odgoju, devijantnom guranju u krive rupe, nakon čega odlazimo kući još ljući, revoltiraniji nečim što nas se ne tiče, ali rado bismo bili "svakom loncu poklopac". To se u našim krajevima oduvijek nosi, poput modnog detalja ili šeširića. U ime Njega koji nije "ni luk jeo, ni luk mirisao".

4. Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.

- Tu smo jaki, rado tendimo roditelje. U zamjenu za to dobijemo komad zemlje, kuće s okućnicom ili vikendicu kad otegnu papke. Dobro će nam biti na zemlji. Lukrativno. S vlastitom braćom i sestrom nećemo progovoriti ni riječi osjetimo li se zakinuti za nasljedstvo. Ali njih ionako ne moramo poštivati. "Di piše da moramo?"

5. Ne ubij.

- Osim kad nam je zgodno. A onda možemo "kolcem, lancem, bokserom u glavu" ili barem verbalno. Ako je slabiji, udarimo cipelom. To se ionako ne računa. Motiv je opravdan, makjavelizam jedina religija koju poznajemo. Praktično.

6. Ne sagriješi bludno.

- Na ovo se fokusiramo počesto; ova nam je Božja zapovijed najvažnija. Zato smo se zalijepili za tuđe ključanice, zavirujemo pod tuđe poplune, uzimamo metar u ruke da provjerimo koliko je "ona rupa" daleko od "ove rupe u koju se gura". Svoj poplun nismo ni podigli, on je u četiri zaštićena zida. Iskorjenjivanje tuđe bludnosti naše je legitimno pravo. Remember, mi smo Odabrani.

7. Ne ukradi.

- A što ne bi ako nam se pruži prilika?! Zgrabi, zaposli prijatelja, rođaka, podmaži doktora, profesora, iskoristi metež, rat, to je prilika... Uzmi golfa najnoviji model, mercedes, sagradi šoping centar, nagazi na porez, raširi ruke s oltara, ogrni se svilom i kadifom, sagradi katedralu na oprostima, suosjećaj deklarativno... I nikad se ničega ne odreci. Neka ti željezni križ bude najveća pljuska u obraz licemjerja.

8. Ne raci lažna svjedočanstva.

- Ili ne priznaj da ih svakodnevno govoriš. Boli nas briga, svi tako...

9. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga.

- Ali ga kresni čak i ako ga nisi poželio. Sakrijmo sramnu statistiku iza krinke svetosti braka koji ne raskidamo - nikada! Ni pod cijenu tihe mise za nedjeljnim ručkom. Ali normalno je da švrljamo sa strane "jer to rade svi", nismo ludi da "svaki dan jedemo isto jelo". Ali, ni da priznamo... Jer to se jednostavno ne radi.

10. Ne poželi nikakve tuđe stvari.

- Umjesto toga bolje nam je da trujemo sami sebe i okolinu neprestanim analizama tuđih džepova, virkanjem s prozora kakav auto susjed ima, kako izgleda njegova zbigecana plavuša... Dobro usporedimo poklone koje dobijemo na sveti dan primanja novog sakramenta, pa se bacimo na pod i lupajmo nogama sumanuto dok i nama ne kupe novi mobitel, iPod, markirane tenisice, najskuplju torbu u razredu ili nas ne maskiraju, prigodno, u najseksi krizmanicu ovogodišnjeg natječaja. U suprotnome imamo svako, ustavom zajamčeno, pravo crknuti od ljubomore. Između ispovijedi i hostije.

Uslast!

Zamislimo svemir u kojem je potpuno prihvatljivo pisati ovakve manifeste... :)

Moram se izjasniti po pitanju recentnih događaja u našoj državi, a koji se tiču „prava“ ljevaka.

Dešnjakinja sam, ali sam se oduvijek bez ikakve diskriminacije družila s ljevacima. I oni su samo ljudi. Bilo kakvo javno prozivanje ljevaka ili nazivanje kojekakvim pogrdnim imenima oduvijek me vrijeđalo, skoro pa na osobnoj razini, samo zato što znam sljedeće: nitko nije odabrao biti ljevak, niti ljevaci svojim odlukama da se koriste lijevom rukom ikoga vrijeđaju.

Ali ljudi moji, što je previše previše je!

Kada ćete shvatiti da ovim referendumom nitko nikom ne želi zabraniti da ljevak koristi lijevu ruku i da voli koristiti lijevu ruku? Kada ćete shvatiti da se nitko nikom ne uvaljuje u osobni prostor i nadgleda koju tko ruku koristi u svoje slobodno, privatno vrijeme?

Dragi ljevaci i svi vi koji ih podupirete – ljevorukost nije bolest, ali tako mali postotak ljevaka dokazuje da NIJE PRIRODNA. Ne radi se o genetskoj sklonosti, nego o odabiru! Kao da meni nikad nije palo na pamet da bih mogla koristiti lijevu ruku! Pa sasvim je normalno da nam u nekoj formativnoj dobi svašta pada na pamet, ali svi s vremenom shvatimo da od nekih aktivnosti nema nikakve koristi! Da, nema nužno ni štete, ali sjetimo se vremena kad se pisalo naliv perom – pa redom su svi ljevaci imali umrljane ruke! Piše se S LIJEVA NA DESNO i potpuno je NEPRIRODNO to činiti lijevom rukom, ne razumijem što u tome točno nije jasno i što je u tome uvredljivo?? Jasno, postoje neke kulture u kojima se piše u drugom smjeru, ali te kulture su MANJINA. A ako je ljevorukima već u interesu ispoljavati svoje navike, neka odu živjeti u takve kulture!

Čak se mogu i uživjeti u to da je stav koji sam upravo iznijela pretjerano rigidan te bih od njega i odustala – u krajnjoj liniji, nitko više ne piše nalivperom. Ali odakle, molim vas, odakle sada ova izopačena ideja da se aktivnost korištenja olovke od strane ljevorukih osoba naziva PISANJEM, kad je sasvim jasno što je pisanje?? Pisanje je aktivnost koja se provodi desnom rukom! Ne vidim što je uvredljivo u tome da se traži referendum za uvođenje takve definicije u Ustav! Hoće li se time možda narušiti prava ljevaka? Hoće li im netko time možda oduzeti pravo da koriste olovku lijevom rukom? Neka se samo to nekako drugačije zove! Neka se zove npr. škrabanje ili, ako je to već uvredljivo, neka se smisli neki novi naziv! Ali vrijeđati dešnjake i njihov PRIRODNO NAMETNUT rukopis, uredan rukopis, time što se aktivnost korištenja olovke od strane ljevaka naziva PISANJEM je jednostavno pogrešno!

Što se tiče ideje o upisu ljevaka na Učiteljsku akademiju: zar nema dovoljno dešnjaka koji to žele? Nije li sasvim jasno da će dijete, koje ništa ne može racionalno odlučiti, promatrajući učitelja koji piše lijevom rukom i samo pokušati isto? Nije li potpuno jasno da djeca uče imitirajući? Želimo li zbilja odgajati cijelu naciju, ili kompletnu svjetsku populaciju ljudi koji pišu lijevom rukom? Pa čak ako od toga u nekom trenutku i odustanu – nije li okrutno NAMETATI nedužnoj, maloj čeljadi da to moraju gledati iz dana u dan, misleći da je to jedini normalan način?

Zaista ne shvaćam dokle to ide! Što je sljedeće? Da se odobrava pisanje nogom ili, pak, genitalijama, po mogućnosti u javnosti? Pa sigurna sam da postoji cijeli niz ljudi kojima je i to neka vrsta fetiša i ne vide u njoj ništa uvredljivo, a ne da nam se svima gledati kojekakve egzibicije! Davno smo prerasli „nogu za vrat“, a do pokazivanja falusa koji drži olovku nikad nije ni došlo, no čini se da naša javnost uporno teži za tim.

Ponavljam – ne želim uskratiti ljevacima mogućnost da koriste olovku lijevom rukom. Ali vrlo je jasno što je PISANJE.