Crnohumorna pismica o Vlajini na lanjskom snigu

Zabasrljam tako i padnem ti na pamet

na putu prema doma s vrićicama spize

jer cesta je kliska kad vanka je kijamet,

a ne gledam di gazim jer u džepu tražim rizle.

Znam da je bila pamet to na šta sam legla

jer ova fleka na kaputu nije mi od blata,

a gledala sam CSI (forenzika me pegla)

pa znam kako se mozak na kapute vata.

Pa se, eto, pinim na usta i na uši -

 za kemijsko nemam više od tri kune,

a fleka od tvog mozga na kaputu mi se suši

dok cipele na snigu opet mi se bune.

I znam da opet past ću, na pod i ko zna na šta

jer nemam, vidi vraga, za bolje nego patike.

Barem znam da „past na pamet“ može značit svašta

i nema tu metafore, nema tu romantike...

Vanzemaljac (pustimo novogodišnje želje - evo vam predskazanje)

Kad bi neki vanzemaljac prošetao Trgom Bana Josipa Jelačića za vrijeme dočeka Nove Godine, jamačno bi ostao osupnut.
Ljudi se vesele. Nešto čekaju u ushitu, nešto slave, a zapravo se ama baš ništa ne događa.
Onda broje ko sumanuti od 10 prema dolje. Gotovo s orgazmičkim oduševljenjem počnu vrištat na nuli, a baš se ništa nije dogodilo. Onda počnu pucat neki vatrometi, tek tako da se nešto dogodi i da se opravda razlog željnog iščekivanja Nove Godine.

Prvi važan datum svake godine je 7. siječnja. To je dan kad trebate izvršiti svoju građansku dužnost izigravanja kozmopolita, čestitavanjem Božića svim svojim pravoslavnim Facebook prijateljima.
Ako i nemate takvih, u panici ćete gledati listu svojih prijatelja, brojeći im krvna zrnca, pa ćete sekularnog poznanika "čudnog imena" proglasiti v.d. Pravoslavcem, e nebili ispred drugih prijatelja čovjekoljubnih svjetonazora (makar se i takvi u slobodno vrijeme gnušali religije) ispali građanin svijeta.
Ako zaboravite na taj datum, ostaje vam prilika da grešku popravite na pravoslavni Uskrs, ali taj datum je problematičan jer, kao što to inače biva s uskrsima, nije fiksiran. Da stvar bude gora, nekad padne na isti datum kad i katolički i onda će vaš pokušaj unaprijed biti osuđen na propast.
Zato obavezno čestitajte pravoslavni Božić i pregrizite jezik kad vam dođe da tradicionalnu čestitku usporedite s legendom bugarskog nogometa.

E, kad završe dani izobilja i političke korektnosti, dolaze dani post-blagdanskih sniženja. To je ona pojava kad trgovci imaju namjeru izbit zadnju kunu iz džepa sredovječnog bračnog para koji se mjesec dana ranije naguzio ispred vas na blagajni supermarketa, divovskih kolica prenatrpanih pizdarijama u namjeri da nahrani obitelj koja im se nacrtala u dnevnom boravku na proputovanju iz Kurdistana u London. Trgovci redovito uspijevaju u svojoj nakani pa posaugaju sve rezultate nenamjenskog kredita koji je načet kupovanjem adventskog vijenca.

Sredovječni bračni par, u neimaštini koja nadolazi, podučava unuke narodnim običajima, slučajno vezanim za poklade. Unuci tada počinju obilazit zgrade, zamaskirani u odjeću kupljenu za vrijeme post-blagdanskih sniženja, u namjeri da izbiju kune od susjeda. Ako se susjed raznježi nad štovanjem tradicije, pa maškare odluči darivati jajima, bademima i drugim tradicionalnim stvarima, dječica će ga, više ili manje pristojno, uputiti da to izvoli dat svojoj materi.

Ondak ide korizma. I najveći sekularci ne odoljevaju pomami odricanja u rečeno doba. Što zbog žderanja minulih mjeseci, što zbog neuspjelog eksperimenta pod imenom "pokladno žicanje", odriču se koječega e nebili se opet dobrano nažderali za Uskrs. Ako im odricanje ne ide od ruke, još jedan nenamjenski kredit zagarantirat će bogatu trpezu za Uskrs. Nije ni za zamjerit, jer početak godine bio je jedno vrlo stresno razdoblje. Parafrazirajući Bibliju, nazvao bih to mjesecima mršavih krava.

Ako ste samac, u ovo doba godine osjećate stanovite fluktuacije u vlastitom organizmu. Nepopravljivi romantik u vama govori kako se budi priroda i kako se i vi s prirodom budite. Spominjete potočiće, travicu, brdašca, ptičice i ine pizdarijice, kako biste sakrili očigledno:
Napaljeni ste ko jarac, iz jednostavnog razloga što se broj jedinki interesantnog spola povećao na ulici, paralelno sa smanjenjem komada odjeće koje nose na toj istoj ulici.
Nepopravljivi romantik u vama, tada bjesomučno traži srodnu dušu, zapravo tražeći organizam s kojim će se prasnut, ali mu je to neugodno priznat.
Ukoliko taj romantik ostvari svoj naum, slijedi jedan lijepi period, koji će biti naprasito prekunut ljetnim godišnjim odmorom.

Načini naprasitog prekida su raznovrsni. Jedna varijanta je telefonski poziv vaše bolje polovice, dok je ona na moru. Objašnjava kako nije bilo kemije i ostale slične floskuleštine, a nekoliko sati nakon toga pijani grlite bocu Ožujskog u obližnjoj birtiji, dok vam šanker odbija pustiti "Krivo je more". Zatim se odlučite potući s neposlušnim šankerom, što rezultira niskom masnica po vašoj glavi, koja tada nalikuje na farbana jaja minulog Uskrsa. Iduće tjedne provodite na moru, plašeći svojim izgledom obitelj čeških turista, koja zatim u agoniji sjeda na gumeni čamac i, kad ih spizdi grom na potezu između Hvara i Visa, odlazi na vječna lovišta.

Druga, živopisnija varijanta, događa se ako ste vi na moru, a bolja polovica na kopnu. Tada vas ona obavještava da je ova pauza preduga za tako kratku vezu. Nakon što odbije uključiti kameru na svom mobitelu, zaključujete da je vaš portir razlog toga što se pauza čini predugom, pa u bijesu odlazite u Čavoglave na proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Sudbe li klete, tamo vas, u polupijanom stanju, zaskače kamerman lokalne televizije, vi laprdate nešto što je srcu milo i onda ona božićna čestitka iz 7. siječnja taman pokazuje svoju isplativost, jer vam međuetnička tolerancija dolazi na pozitivnu nulu.

Ako ste žena, ljeto je veoma stresno razdoblje. Ako volite more, morate na kupanje. Ako ne volite, svejedno morate na kupanje jer će vam se svi smijat ako samo posjetite kvarcaonicu. Onda na moru slušate zajedljive komentare drugih žena o tome kako vam "baš lijepo stoji kostim i da je uvijek bolje kad žena ima malo viška".

Ovo ljeto igrat ćemo na svjetskom nogometnom prvenstvu. Nakon tri utakmice, spominjat ćemo 1998. godinu i govoriti kako je Davor Šuker bio puno bolji centarfor nego predsjednik nogometnog saveza.

Rujan je po svemu sudeći vrlo delikatan mjesec, ali samo ako imate djecu. Tada čvrsto odlučujete da će vam sin prvjenac biti šegrt kod lokalnog postolara, ako cijene knjiga ne padnu na neku razumnu razinu. Sin dobija radnu obvezu subotom, da ide s tatom u Bauhaus. Dosadno mu je za poludit i onda dobija neku motivacijsku rečenicu, tipa "Ja sam od tvojih godina jedva čekao otić kod majstora Prdonje" ili "Zašto baš ja imam sina pedera?"

Blagan Svih Svetih je vaš omiljeni praznik jer na njega možete ispuniti sve tradicionalne obveze bez da završite "na financijskom štitu". Čak i ako je vlada odlučila pokrpati proračunske rupe zavlačenjem ruke u vaš novčanik, danas imate dovoljno novca da kupite jednu svijeću, a cvijeće ionako možete otuđit iz obližnjih vrtova. Ili sa grobova, ako ste hrabriji i ne marite za moralne ograde. Pustit ćete koju suzu za pokojnicima, čak i ako vam nisu pretjerano značili. Jer red je red.

I onda dolazi Božić! Prebit ćete kredite novim kreditima i slavit ko da nema sutra! Bit će hrane u izobilju, a i zateturat će se na ponoćki od alkohola koji loše pada na prazan, posni i nemrsni želudac. Zapizdit će se autom u drugi, isti takav, pa ćete okrivit vlastitu ženu. Ne iz zlobe, nego jer je ona trijezna, a Kasko ne pokriva kad se pijančina proveseli.

...

Ako je proteklih godinu dana vanzemaljac s Trga proveo gledajući živote ljudi, koji opet čekaju Novu Godinu, sada mu je na Trgu puno toga jasnije.
Ljudi su prošlu godinu usrali do balčaka i sada s nestrpljivošću čekaju novu, da dobiju još jednu šansu.
Potpuno mu je jasno zašto se s veseljem odbrojava od 10 do 0, a ako je malo skloniji cinizmu i usvajanju lokalnih pošalica, kad dođu do 8, spremno će uzviknuti:
NA KURCU VAS NOSAM!

Recimo - patlidžan...! Ili neko drugo povrće.

Referendum se još nije ni održao, a tema se mjesecima prije, po nekim mišljenjima, već uspjela ofucati. Ovi koji su „protiv“ svojom lajavošću već su se popeli na vrh glave ovima koji su „za“, a ovi koji su, pak, „za“ uspjeli su jako isprovocirati ove „protiv“ uopće idejom o referendumu. Kako to i inače biva kad je narod polariziran, na kraju rijetko tko više uopće zna protiv  čega je ili za što je, već je protiv susjeda koji mu ide na živce jer mu žena ima bolje sise, a ovaj drugi je za to da se ovom prvom probuše gume nakon tekme sa Šibenikom jer ima Ši registraciju i koji onda uopće kua radi u Splitu i tome slično. Uglavnom, rijetki su se tijekom ovih zadnjih par mjeseci držali samo i isključivo rasprave te su posezali za niskim udarcima i počesto neistinama, tipa „svi su pederi pedofili“ ili s druge strane „svi su popovi pedofili“ i ostalim neargumentiranim i krajnje uvredljivim floskulama.

Pokušat ću objektivno sagledati obje strane.

Dakle, ljudi koji će izići na referendum i zaokružiti „za“, a stvarno nemaju ništa protiv homoseksualaca (jer prema individualnim izjavama, bez ikakvog pokušaja čitanja tuđih misli i čitanja između redaka čini se da takvih doista ima) kažu sljedeće: brak je brak – zajednica muškarca i žene i to je tako otkad god institucija brka postoji. Mijenjanje nekih osnovnih definicija pojedinih riječi koje u civilizaciji postoje predugo i praktički oduvijek ruši temelje društva i otvara vrata mnogim drugim mijenjanjima definicija istovjetnih riječi što naposlijetku vodi u kaos. Dozvolimo li da se brakom naziva zajednica homoseksualnih osoba, danas-sutra brakom će se nazivati i zajednice više od dvoje ljudi, što je pravno puno teže izregulirati negoli zajednicu tek dvoje ljudi. Pritom će mnogi maliciozni ljudi (ne nužno homoseksualci) možda donijeti i neki zakon po kojem maloljetne osobe od primjerice 13 godina nisu više djeca (jer se katkad stvarno ne ponašaju kao djeca) i odjednom će postati normalno općiti s takvim osobama, a to je ili legalizacija pedofilije ili korak do legalizacije pedofilije. Tome moramo stati na kraj u korijenu! Zato ću izići na referendum i zaokružiti „za“, ali naglašavam da nemam ništa protiv toga da se homoseksualcima odobri stvaranje neke druge zajednice, s istim pravima kao što je i brak. SAMO NEKA SE ONA NEKAKO DRUGAČIJE ZOVE.

Ljudi koji, pak, izlaze na referendum s namjerom da zaokruže „protiv“ tvrde sljedeće: definicije se s vremenom mogu mijenjati. Pravo glasa nekad je bilo pravo koje su imali samo muškarci i to je u takvim razdobljima povijesti bilo jedino poznato. I to je također bila svojevrsna definicija pojma „pravo glasa“ koja je u društvu postojala praktički oduvijek i čijim se mijenjanjem potencijalno otvaralo vrata mijenjanju kojekakvih drugih definicija. Moglo se dogoditi da pravo glasa dobiju i maloljetne osobe, što u slučaju sedamnaestogodišnjaka i nije neka velika promjena, ali pitanje je gdje povući granicu i što kad na parlamentarne izbore odluči izići i osoba od trinaest godina, čiji svjetonazor još uvijek stvarno nije dovoljno izgrađen i koja će se do punoljetnosti još triput promijeniti? To se, međutim, davanjem prava glasa ženama nije dogodilo – sve je ostalo isto, osim što su i žene postale građani s pravom glasa. Nije se išlo korak dalje i dogodila se isključivo jedna pozitivna promjena, a da se pritom nikom nikakva prava nisu oduzela, tek su se jednoj skupini ljudi (ženama) određena prava dodala. Ništa se, dakle, nije promijenilo nagore širenjem značenja pojma „pravo glasa“. Isto tako, širenjem značenja pojma „brak“ neće se nikom ništa oduzeti, neće se nikakva kontroverzna vrata otvoriti, samo će se homoseksualcima dodati određena prava koja heteroseksualci ionako već imaju i nitko im ga ne namjerava oduzeti. Zato ću izići na referendum i zaokružiti „protiv“.

To su neka moja dva objektivna sagledavanja obiju strana i stvarno vjerujem da u obje skupine ljudi („za“ i „protiv“) postoje neki dobri ljudi, koji na stvari gledaju ovako kako sam opisala, kao i, naravno, neki loši ljudi koji će izići na referendum zbog „ubij pedera“ i „najebem se matere Crkvi“, iako ni jedno ni drugo zapravo nisu tema emisije. Takvih je uvijek bilo i uvijek će ih biti.

No, premda nisam ni gay ni maliciozna osoba koja bi se najebala majke desničarima i Crkvi, a uobičajeno ni neki veliki aktivist, osjećam da reklamiranje izlaska i zaokruživanja „protiv“ nije nikakav demokratski totalitarizam ili teror nad većinom, širenje mržnje, nametanje vlastitog mišljenja ili guranje nosa tamo gdje mu nije mjesto, već moje građansko pravo na izražavanje, a osobno ga doživljavam i kao dužnost jer mi neke stvari temeljito ne štimaju u ideji da se zaokruži „za“, koliko god ta ideja u sebi nemala mržnje i želje za zakidanjem ičijih prava. To može biti u najmanju ruku naporno, dosadno i iritantno, ali nekako me taj dio puno manje brine i radije bih bila naporna, dosadna i iritantna osoba koja misli da je izvršila svoju dužnost, negoli tiha i povučena sa stavom „ionako ništa ne mogu promijeniti“. Možda sam mlada i naivna, ali stvarno sve radim po svojoj savjesti.

A moja savjest mi kaže sljedeće: da sam gay, mislim da bi me bolila neka stvar kako se moja zajednica s mojim partnerom zove. Ne razumijem zašto je toliko bitno da se zove brak, ali možda to ne razumijem samo zato što nisam gay pa mi se teško u to uživjeti. S tim u vezi, ne mogu ni govoriti da je nebitno kako se ta zajednica zove jer ne znam je li bitno ili nebitno. Pokušat ću biti đavlov advokat i reći – nebitno je. Zajednica se može zvati evo npr. patlidžan! Šta fali? Lijepo ime, još ljepše povrće, a i nekako je zanimljive boje koja se itekako nalazi u dugi pa u čemu je problem? Istina, nema problema, uz uvjet da patlidžanom dobijem sva prava koja se dobivaju i brakom. Malo mi je čudno da se oko sinonima potežu tolike polemike – ne znam zašto ljudi koji uzgajaju svinje ne dižu buku oko toga da bi  u Ustav trebala ući definicija po kojoj je svinja ono od čega nastaje pršut pored živa praseta. Možda zato što su svinja i prase sinonimi, ali eto, svinji je baš napeto i bitno da ju se ne poistovjećuje s prasetom pa dobro, nek joj bude. Bitno da na kraju od oboje može nastati pršut. Problem je, međutim, u tome što prasetu nitko neće uskratiti transformaciju u pršut jer prase već ima pravo transformacije u pršut. Za razliku od praseta, gay zajednice nemaju prava kakva imaju osobe u braku i puno je lakši put dodjeljivanja tih prava gay osobama taj da im se kaže „ok, može brak“ nego „ne može brak, evo ti patlidžan pa ćemo ga izdefinirati kao brak“. A i malo je stvarno bezrazložno kompliciranje.

Ali dobro, čak i da se to potonje uspije izvesti, mislim da bi većina gay osoba pristala na to i da bi im bilo puno važnije dobiti TA PRAVA nego TU RIJEČ. Vjerojatno se neki inate, što razumijem, jer se na inat prirodno reagira inatom, ali na koncu bi vrlo vjerojatno i taj inat prestao i svi bi ipak radije pristali na patlidžan nego na nedostatak ikakvih prava monogamnih zajednica (odnosno prava koja ti pripadnu – brakom).

No, bilo bi lijepo da svi pogledamo istini u oči i priznamo si: velika većina Hrvata ne voli pedere i lezbače.  Veliku većinu Hrvata boli uvo za definicijom braka i time koliko ona dugo postoji u civilizaciji i tko se tom definicijom oduvijek obuhvaćao. Velika većina Hrvata ne razmišlja o posljedicama zaokruživanja „za“ i čuvanja tradicionalne definicije riječi „brak“. Velika većina Hrvata hoće da im se ta nakazna svjetina makne s očiju. I to nisam umislila, to znam. Prije par godina prilikom organizacije prvog Gay Pridea u Splitu pojavila se neka gnjusna, odvratna i zla stranica na kojoj su protivnici Gay Pridea imali pravo uploadati sliku osoba viđenih na gay prideu. Čemu je to točno služilo, ne znam, ali mogu pretpostaviti, posebice s obzirom na to da poznajem čovjeka koji se pojavio na toj stranici i koji je kasnije pobrao gadne batine. Nekako mislim da stranica nije imala naročito plemenitu svrhu, a ipak je određeno vrijeme postojala. To je bilo prije samo par godina, a spomenutu stranicu nije obožavalo i podržalo samo par ljudi – bilo ih je puno više. I sada, par godina poslije, veliki broj ljudi iskreno, čistog srca i iskrena vjerovanja u tradicionalnu definiciju riječi „brak“ sklono je čvrstoj vjeri u to da homoseksualci ipak mogu ostvariti nekakvu drugu zajednicu istovjetnu braku, ali koja se zove npr. patlidžan, jer šta fali patlidžanu. Ljudi dragi, vjerujete li vi stvarno u to da velika većina pripadnika nacije koja je prije par godina uspjela oformiti stranicu za žigosanje osoba koje su se pojavile na Gay Prideu (čak ne homoseksualaca, nego svih koji su BILI tamo) zbilja ima ikakvu namjeru raditi na tome da se oformi nekakav patlidžan? Jer ja ne vjerujem. Ja nekako mislim da u trenutku kad ljudi čista srca zaokruže „za“,  jer vjeruju u tredicionalnu definiciju riječi „brak“ i kad dobiju u Ustav tu svoju definiciju, nakon toga više neće pretjerano razmišljati o patlidžanu. Otići će slaviti sretni jer su zadržali svoju definiciju - neće im prva pomisao biti „ok, sad smo to riješili, ali daj ajmo sad poradit na tome i da se nekakva zajednica da homoseksualcima“. Sigurna sam da neće jer da su im ljudska prava važnija od rječničkih definicija (tu se radi samo o tome – ni o kakvim rušenjima temelja društva), ne bi ni ovih dana na prvo mjesto stavljali rječničku definiciju.

Dragi ljudi čista srca i veliki ljubitelji definicija, zaokružite „za“ ako vam vaša savjest tako nalaže. Znajte samo da time stajete uz svu onu odurnu svjetinu koja bi stvarno ubila pedera. Uz svu onu odurnu svjetinu koja ih je prije par godina žigosala. Uz onu groznu svjetinu koju boli neka stvar hoće li se homoseksualcima dati neka zajednica istovjetna braku, kako god se ona zvala, ili još gore – koju ne boli ona stvar, već bi jako rado da im se takva zajednica ne da nikad. Pa kad izglasate „za“, otiđite slaviti. Zapijte obilato to što ste očuvali rječničku definiciju i molite se, jako se molite Bogu, svim svojim čistim srcem, da vam dijete ne bude gay jer moglo bi jednog dana poželjeti imati bar patlidžan kad već nema brak. Recite mu tad da su mama i tata pripomogli u odluci da to nikad ne dobije i pokušajte mu argumentirano objasniti kako ste samo čuvali rječničku definiciju, ne znajući koliko ćete time stati uz odurnu svjetinu koja mrzi vaše dijete. Nekako se bojim da bi vas moglo jako zaboljeti što mladunče u tom trenu nema razumijevanja za rječničke definicije i vašu ljubav prema njima, toliko snažnu da je nadjačala čak i ljubav prema čovjeku.

Marija (struct Marija;)

Marija je najčešće hrvatsko ime. Dobro, tu sam izjavu uzeo zdravo za gotovo, ali sam siguran da spada u jedno od najčešćih imena.
Tezu koju nisam uzeo zdravo za gotovo, posebno zbog toga što sam se uvjerio u njezinu neistinost, je da su studentice FER-a, u narodu poznatije kao "ferovke" ili "ferulje", nezgodne (u smislu fizičkog izgleda, a ne karakterno ili "za nosit").

Ta druga teza je često spočitavana studentima FER-a, u narodu poznatijima kao "ferovci", kad bi ih se optuživalo da kruže oko fakulteta tipa FFZG, u narodu poznatijem kao "filozofski", kao mačak oko vruće kaše (izraz poznatiji kao "prijebalo im se", ali ne želim bit prost).

Elem, više puta sam nazočio dijalogu između generičke osobe X, i ferovca F, koji je tekao otprilike ovako:

X: -Na FER-u nemate nijednu zgodnu curu.
F: -Kako ne, evo, naprimjer, Marija...

U ovom dijalogu druga rečenica navedena je doslovno. Naime, u svakom slučaju, branitelj zgodnosti ferovskih pripadnica ljepšeg spola (termin, a ne nužno objektivni pridjev) navodio bi stanovitu Mariju.

Dalo bi se zaključit da je na FER-u bila jedna jedina zgodna cura, ta famozna Marija, koju bi svaki ferovac u svojoj sitničavosti naveo kao krunski dokaz da tamo postoje zgodne cure.

I, s obzirom da je za postojanje zgodnih cura dovoljno postojanje jedne jedine, uspio je u svojoj nakani.

Tu i tamo bi osoba X uzvratila pogrešnom interpretacijom principa iz rimskog prava, da iznimka potvrđuje pravilo, a ja bih, u obrambenoj alergijskoj reakciji na tu interpretaciju, pretvorio razgovor između dvoje ljudi u bijeli šum i potpuno se isključio. Da je, kojim slučajem, osoba X bila više sklona zdravoseljačkim, a ne preseratorskim izjavama, rekla bi da "i ćorava kokoš nabode zrno" i bila bi mi kudikamo simpatičnija.

Iako ni "iznimka potvrđuje pravilo", ni "i ćorava kokoš nabode zrno" nemaju baš nikakve vrijednosti kao argumenti, ova o kokoši jasno daje do znanja sugovorniku da nemate nikakve namjere priznati da je u pravu, bez obzira koliko se on trudio. To je fer i pošteno, jer time priznajete svoju tvrdoglavost i pošteđujete sugovornika bespotrebnog gubljenja vremena.

S druge strane, ovom prvom izrekom samo obmanjujete sugovornika, vrijeđate njegovu inteligenciju izjavljujući nešto što zvuči pametno, a do boli je glupo, i u nedostatku argumenata prelazite na strategiju iznurivanja, tj. opsade i dodijavanja. Da stvarate pravu pravcatu opsadu, sugovornik bi vas mogao re-obmanuti topovskim ispaljivanjem mužjaka kokoši iz druge izreke, kao što su svojevremeno napravili u opsadi Đurđevca. S obzirom da se radi samo o verbalnoj opsadi, sugovornik je nemoćan, budući da ste vlastitu inteligenciju prikazali tako bolno niskom da je ikakav protuargument pretežak da biste ga shvatili. Naravno, dovoljno ste inteligentni, ali vam odgovara da se pravite glupi.

A to je poprilično iritantno i u najmanju ruku uvredljivo.
Postoje i drugi načini da se sugovornik pravi blesav, bez da koristi ovu otrcanu foru.
Recimo, ako izrečete lako provjerljivu tvrdnju da homoseksualni brak ničim ne ugrožava ni jedan jedini heteroseksualni brak, zasigurno će se naći neki mudrac koji će pokušati osporiti tu vašu izjavu. To će raditi na tako bezobrazne načine, da postoje dva moguća ishoda tog vašeg dijaloga:

1. Odustat ćete jer se s budalom ne isplati raspravljat.
2. Iznervirat će vas pa ćete posegnuti za nekom uvredom.

U zadnje vrijeme redovito pribjegavam drugoj strategiji, budući da je kraća, ugodnija, a ionako se radi o dijalogu s prikrivenim homofobom kojeg sigurno neću nagnati na promjenu mišljenja.

Mogu reć da sam od ove gungule s referendumom proširio svoje svjetonazore i to radikalno. Prije su me otvorene homofobne izjave zgrožavale, a sad ih, na neki bizaran način, cijenim.

Nije lako bit homofob, otvoreno reć da ti se pederi gade i da ih mrziš. Ispadaš seljačina, primitivac, glupan, zadrti magarac, đubre, siledžija, netolerantni kreten, maloumni konj, napaljeni nejebičar, prištavi drkadžija, a možda ti kažu i da si latentni homoseksualac, a to te najviše boli.

Zbog toga za otvorenu homofobiju treba hrabrosti. Toliko hrabrosti koliko nema ni Thompson, budući da se i sam ogradio od homofobije.

Uvijek je lakše zauzeti neodređenu retoriku po pitanju teme koja bi ti mogla donijeti negativnu popularnost. Toga je jako dobro bio svjestan kardinal Bozanić kad je svojedobno pisao o "Grijesima struktura". (Ako ste programer, možebitno će vam past na pamet #pragma pack.)
To je bila jedna vrlo "hrabra" kritika očiglednog lopovluka u državi, čije pravo značenje ne može biti jasno ni nakon opetovanog iščitavanja.

Prije par dana, Bozanić je dao naputak svećenicima da narede svojim vjernicima da izađu na referendum i glasuju "ZA". To je napravio puno izravnije negoli s grešnim strukturama. Malo čak daje vjere u ljudski napredak, pa makar u krivom smjeru.

Svejedno, kad se crkvi u Hrvatskoj spočita jednostrano politiziranje i bezrezervno stajanje na stranu jedne te iste političke opcije, uvijek se nailazi na isti dijalog:

-Crkva stalno priteže na jednu te istu političku stranu i ne bi ih kritizirala ni da su najveći mogući lopovi.
-Kako ne? Evo, naprimjer, grijesi struktura...

Nisam shvatio "Grijehe struktura" isto kao što nisam ni upoznao famoznu Mariju.
Ali sam upoznao neke mnoge druge ferovke, za koje mogu sa sigurnošću tvrdit da su objektivno zgodne.

S druge strane, nikad nisam naišao na neki događaj koji bi me razuvjerio od stava prema crkvi u Hrvata.

P.S. I u doba komunističkog mraka, crkvena zvona su zvonila bez straha da će ih netko gađat kamenjem. Katolici su imali pravo na brak.

Čudovište od 2000 pari silikonskih sisa

Zapravo mi je poprilično jasno da gomila ljudi ne želi zadirati u tuđi intimni život, kao što mi je jasno i da ne moraju svi biti ljubitelji lateksa, utegnutih dupeta i držanja za ruke u javnosti... Jednako kao što se gomili ljudi sve to može i sviđati. Različiti smo, imamo različite hobije i različiti nam je moralni sustav jednako jedini prihvatljiv. Ali nikako mi nije jasno zašto moramo platiti 40 milijuna kuna da bi se Željka Markić barem jednom osjetila seksi. To je vrijednost ugradnje 2000 pari silikonskih sisa. Čudovišno!

"Childhood sucks" ili "Zašto sam jedva čekala odrasti"

1.i osnovno – rodila sam se drevna. Dobro, možda ne baš drevna, ali svakako sam rođena s mozgom penzionera. Ne s voljom penzionera, ne sa (ne)sposobnostima penzionera, nego s nekom vrstom penzionerskog pogleda na svijet. Drugim riječima, bila sam potpuno skurcano dijete. Ne znam je li tome doprinio rat ili činjenica da sam se rodila debela (4 i po kila, najveća beba u šibenskom rodilištu taj mjesec, molim da se primi na znanje) ili činjenica da me mama umalo pobacila jer je u visokom stupnju trudnoće gledala Carrie pa je na zadnju scenu doživjela neku vrstu teškog šoka...sve u svemu, nemam pojma zašto, ali bila sam poprilično zabrinuta za svijet i egzistenciju sebe i ljudi oko sebe. Najgore od svega mi je bilo kad bih navečer išla spavati i nikako se nisam mogla oteti razmišljanju o tome kako bi bilo da mama umre. Zvuči grozno i pokušavala sam se nagnati na to da razmišljam o nečem drugom, ali nije mi polazilo za rukom pa bih zagnjurila glavu u jastuk i isplakala onoliko suza koliko bi stalo u jastuk. Zamišljala sam kako na sprovodu svi plaču, a najgluplje od svega je bilo što sam i mamu zamišljala kako plače na vlastitom sprovodu. To bi me, nekako, uvjerilo da mislim o pizdarijama pa bih brže bolje počela smišljat koliko ću feta kruha i marmelade pojest za doručak i ima li Čokolina. U većini ga slučajeva nije bilo (vidi raniju opasku o ratu) pa sam se vraćala na skurcanost i bivanje depresivnim djetetom. Nadalje – imala sam rak dosta puta. Leukemiju ponajčešće, ne znam zašto. Mislim da sam negdje pročitala kako se tu radi o raspadanju krvi i to mi je bilo toliko gnjusno da sam jednostavno morala zamišljati kako je i onda potiho umirati, bez da itko živ oko mene zna za to. S vremenom sam načula da imanje raka ne boli (ne znam kako je tu misao itko normalan patentirao, ali tako sam načula) pa sam bila još uvjerenija u to kako umirem od svih rakova jer me ništa nije bolilo, dakle – odnio je vrag šalu, a onda sam u nekom periodu zabrijala da imam i sidu, sve dok nisam čula da se ona ipak malo teže dobiva. Štošta me brinulo, smatrala sam, npr., da novac kvari ljude, a do toga sam došla, doduše dječojm, logikom prilikom prvog svjesnog posjeta Zagrebu i „napadanja“ od strane prosjaka sa svih strana. Zaključila sam kako mora da su u Zagrebu svi bogati pa su onda i društvene razlike enormno velike i danima sam bila tužna, do te mjere da sam u McDonald'su odbila balon koji mi je konobar dobronamjerno ponudio. Mene balon nije naročito veselio i svi su zaključili kako glumatam da sam odrasla pa neću balon, a zapravo se samo radilo o tome da sam bila tužna i žalosna zbog one neke Romkinje koja je vani žicala za mlijeko. Sve u svemu – jedan toliko nerazigran, preventivno svijetom razočaran mozak, da je teško mogao opstati u tijelu djeteta te sam jedva čekala odrasti kako bih mogla nekako i sama doprinijeti boljitku društva. Žao mi je što je s odrastanjem pomalo umro i taj neki bezuvjetni altruizam, ne u potpunosti, ali dovoljno da boljitku ne doprinosim koliko sam nekad naivno i dječji mislila da hoću.

2.pijenje kave – mama me navukla na kavu kad sam imala devet godina i tako je dolazak bilo kojeg gosta kavopije u naše kućanstvo bio popraćen zgražanjem. Zanimale su me priče o novčanim problemima, o tome tko je trudan, tko se ubio i ko se razvodi pa sam redovito prisustvovala odraslim druženjima. Počesto bih dala i komentar na tuđeg muža i kao je stvarno šovinjara, a nerijetko se događalo i da dam svoje mišljenje o Miloševiću. Takve su stvari bile ili odobravane ili popraćene hihotanjem starmaloj, ali pijenje je kave redovito bilo popraćeno zgražanjem. Još ako bi mama ulila samo malo kave, to je nekako i prolazilo, ali koji put bi zaboravila da nismo same pa bi nagnula ko da nema sutra i u moju šalicu. Tada bi redovito slijedio komentar: „Ma daj, Albina, kapnide joj bar zericu mlika, šta je ovo?!“ i ja ne znam kome bi bilo neugodnije, mami ili meni. Mami vjerojatno, ali nije ni meni bilo svejedno. Onda bi ona kapnula zericu mlijeka, a ja tu kavu više ne bih skoro ni pogledala jer sam se osjećala povrijeđeno što me se tretira kao dijete, dočim imam već dovoljno godina da, očito, sudjelujem u raspravama tipa treba li legalizirati abortus i je li on ista stvar što i eutanazija, ali se zato smatra nevjerojatno kontroverznom činjenica da sam ovisna o kofeinu. S odrastanjem me i dalje pratilo zgražanje apropo toga koliko kava pijem dnevno, ali poznajem barem nekoliko ljudi koji ih piju u jednakoj mjeri. Nitko, međutim, nije počeo s pijenjem kave bitno ranije nego što je počeo s ovulacijom ili bacanjem pogleda u dekoltee suučenica. Danas taj podatak rado spomenem i nije mi neugodno promatrati zgranute poglede oko sebe. Volim misliti – ma „volim“... MISLIM da je moja mama u svojoj ćaknutosti bila dobronamjerna navukavši me na meračenje uz kavu i da mi je to priuštilo nemjerljivo puno više kvalitetnih trenutaka provedenih uz nju nego što su ih imali neki drugi odrasli dok su bili djeca, a koji na koncu nisu ništa manje ovisni o kavi nego ja.  Ako ništa drugo, zahvaljujući kavi dosta sam brzo shvatila da djecu ne donose rode i brokule te da od crnog napitka nikad nikome nije narastao rep.

3.protivljenje autoritetima – nije mi to ni danas strano i nije da se ponosim spomenutom sklonošću jer je izrazito nepraktična. Stvar je u tome da se ne volim protiviti autoritetima samo zato što su autoriteti, nego me uopće njihov položaj ne sprečava u tome da ih pošaljem u trokurac ako su, uz bivanje autoritetima, šupci. To je glupo i to je pokazatelj moje osobne neinteligencije, ali to je tako i ja tu ne mogu puno. Ne kažem da ne mogu ništa – radim puno po tom pitanju i, recimo, već više od dvije godine nisam nijednog svog šefa poslala u rečeni trokurac, a ni u jednostruki kurac. No, problem kod bivanja djetetom bio je taj što, makoliko ja znala da sam u pravu i makoliko lijepo artikulirala to što želim reći, autoriteti su u većini slučajeva bili:

a) fizički puno jači od mene. Jednom sam pobrala šamarčinu (sa zakašnjenjem od par dana, ali sam skoro pa sigurna da je došla zato) jer sam jednoj profesorici, uz podsmijeh i kolutanje očima, pojasnila kako strofa i stih nisu sinonimi. Podsmjehivala sam se i kolutala očima zato što je i ona prethodno bila bahata prema meni, ali to nije bio dovoljno dobar razlog pa sam dobila šamar par dana poslije, iz, tobože, sasvim drugog razloga, nepostojećeg, nikom jasnog razloga. Nikom, osim meni, kojoj se još vrtilo u glavi od kolutanja očima par dana ranije i koju su facijalni mišići još uvijek boljeli od karikiranog smijanja. Odvratan sam stvor bila, stoji. Ali ja sam znala zašto, isto kako i danas znam zašto, samo što to ipak sve skupa izvedem malo inteligentnije, a i vjerojatnost da će netko prema tebi biti bahat i k tome fizički jači pa te time razjarit, dosta je manja.

b) u znatno čvršćim odnosima s njihovim autoritetima, nego li ja s njihovim autoritetima – drugim riječima, svaki će ravnatelj (u moje doba) prije stati na stranu učitelja kretena, nego li na stranu bahatog učenika koji je u pravu. Ma čak i ako nije bahat. Jedina jedinica koju sam dobila iz matematike imala je korijen u tome što sam znala matematiku bolje od učiteljice i nakon što sam joj argumentirano objasnila zašto iz ispita moram dobiti četiri, a ne tri, ona mi je spičila jedinicu, uz opasku „ma znaš šta, mala, nećeš ti mene učit moj posao“. Problem djeteta je u tome da ne može na to reagirati čupanjem kontrolnog dotičnoj iz ruke i marširanjem u ured ravnatelja, isključivo iz straha zbog ispiranja mozga rečenicom „škola je ODGOJNO obrazovna ustanova pa je lijepo ponašanje ipak na prvom mjestu“ , dočim kao odrasla osoba to možeš ipak malo lakše napraviti, pa ako šef ili koji god nadređeni i nema autoritet, uvijek ga možeš ocrnit preko nekog bloga, preko nekih medija ili kojim god drugim putevima do kojih ne znaš i ne možeš doći kad si pićukavac maleni. Recimo, problem sličan tome kad sam dobila jedan iz matematike (i došla kući ultimativno posramljena), na faksu sam bez problema riješila razgovorom s profesorom. Ne, nije kao pravi odrasli priznao da je u krivu, samo se predomislio nakon rečenice: „Mislim da se pročelnik odsjeka nikako neće oduševit činjenicom da ste me sad nepravedno srušili, a vi kako hoćete.“ Izišla sam s dvojkom.

c) u kontaktu s mojim roditeljima – koliko god moji roditelji često mislili da sam u pravu (a stvarno su to većinom mislili), toliko su ipak roditelji staroga kova i nikako im se ne da stajati na stranu svog djeteta kad je sukob s autoritetima u pitanju. To je išlo do te mjere da su im autoriteti, dobro poznajući moje roditelje, počesto lagali kako bi postigli svoj cilj. Recimo, profesor povijesti u osnovnoj me jako volio (usput, iako je u ovoj priči negativac, rado ga se sjetim kao vrhunskog profesora) i iz nekog razloga je mislio da sam baš talentirana za povijest (ne znam kako se biva talentiranim za povijest, ali eto, on je to stvarno mislio). Tri godine me gnjavio i tlačio i emocionalno ucjenjivao, samo zato što sam prvu godinu imala pet iz povijesti, pa kad mi je krajem osmog razreda dojadilo sažalijevat ga, odlučila sam imati čvrstu četvorku i posvetit se drugim stvarima koje su me zanimale. Npr. šminkanju. Ili čitanju Zelaznyja. Ili skidanju Metallice i Doris Dragović na klaviru. U svakom slučaju, uopće mi se više nije dalo učiti povijest. Shvativši kako me ulovila žešća kurcobolja i kako ne reagiram više na njegove teleće poglede i kataklizmički razočarane ispade, spomenuti profesor dočekao je mog starog na nekoj utakmici lokalnog kluba i bezočno mu lagao da upravo PADAM NA POPRAVNI iz povijesti i da je krucijalno odraditi ozbiljan razgovor sa mnom o mojim radnim navikama i odgovornosti koja je negdje netragom preko noći nestala. Stari je problijedio i šutke kimao glavom, po dolasku doma odradio preporučeni razgovor sa mnom i potpuno ignorirao moje urlanje o tome kako profesor laže i kako iz povijesti imam četiri i kako me on, moj vlastiti stari, upravo iznevjerio jer je baš on taj koji me naučio da se oko učenja godina napamet ne treba pretjerano uzbuđivati. Jedva sam čekala odrasti i maknuti se negdje gdje profesori neće imati pojma ni kako se ja zovem dok mi ne otvore indeks, a nekmoli kako se zovu, kako izgledaju i koje klubove vole moji roditelji, enebili ih onda mogli dočekati na utakmicama (a znamo kako su ljudi tamo emotivni i ranjivi i bez ozbiljnih razgovora) i lagati kako sam izrod vlastite loze i ultimativno razočaranje školskog osoblja, o kojem se uz cigare i ratluk po zbornicama prepričavaju šokantne horor priče i slažu intervencije za spas mladog čeljadeta koje je tako opako zastranilo.

Eto, to su samo neki od razloga zašto sam jedva čekala odrasti. Ima toga definitivno još, kao što je političko i ateističko „autanje“ bez straha od osude i tome slično. Naravno da me s vremena na vrijeme uhvati nostalgija za djetinjstvom (to se osobito događa prilikom plaćanja računa ili prilikom bilo kakvog kačenja s birokracijom), ali čim me lakomisleno ulovi od-kolijevke-pa-do-groba-... osjećaj, samo se prisjetim brojne stoke koju sam morala gledati svaki dan iz svoje zadnje školske klupe i skupa s ostatkom razreda patiti zato što sam, uz ljepotu i mladost, još i pametnija od većine te stoke (a doista sam se, pukom slučajnošću, zatekla u reprezentativnim razredima, zbog čega su nam samo rijetke face među profesorima odavale verbalno priznanje). I to me vrlo brzo prizove zdravom razumu pa guštam u vlastitoj odraslosti.

Totalno tripozna "simetrija" (Nećemo nikad na zelenu granu, to vam garantiram.)

Liberal sam. Ako moramo dijeliti ljude na konzervativne i liberalne, svakako spadam u liberale. Ako ih ne moramo dijeliti, svejedno spadam u liberale.

I uopće ne mislim da su konzervativci primitivni i nazadni. Nemam potrebe glumit da sam urban i to mi nije bitno. Volim pečenu janjetinu, nogomet, navijanje, balote i narodnu poeziju u desetercu. Znači, ne furam se na liberale nego sam stvarno takav.

I nemam nikakvih problema s tuđim političkim mišljenjem. Ti si konzervativan?
OK. Voliš tradicionalni obiteljski život, odlaziš nedjeljom na misu, družiš se s drugim klasičnim obiteljima, ne pada ti na pamet da smotaš joint, misliš da je pornografija otrov za tvoje moralno zdravlje.

Ako tebi odgovara, odgovara i meni ne pada mi na pamet da ti namećem svoje ideje koje su totalno suprotne od svih tvojih. Moj život - moji odabiri, tvoj život - tvoji odabiri.

Zašto razmišljam tako? Jer sam liberal i po definiciji liberalno-konzervativne podjele, mislim da svi imamo slobodu izbora.

Ali ako si konzervativac, onda ne misliš da mi svi imamo slobodu izbora. Ne misliš da ja mogu smotat joint, ne misliš da se mogu jebat s muškima, ne misliš da imam pravo gledat pornografiju kad me volja.

I tu nastaje problem, a posebno ako spadaš u "tolerantne konzervativce".

Jer tolerantni konzervativci misle da je sasvim normalno da s liberalima sjednu za stol i onda s međusobnim uvažavanjem raspravljaju o tome što liberalima treba dozvoliti, a što ne.

Krasno! Baš jedan simetričan odnos. Ja u takvim razgovorima mogu sudjelovat u vrh glave jednu minutu, nakon čega dobijam užasno snažan poriv da sugovornika bubnem šakom među rogove. Ako to ne napravim, a nikad ne napravim, to je isključivo iz straha od zakona. Bez obzira koliko sugovornik bio fizički spremniji od mene, u trenutku kad skužim da on očekuje da ravnopravno raspravljamo o mojim stvarima, potrefio bih ga letvom, pa da je još toliki.

Tu ne govorim o pitanjima koja se tiču i drugih osoba. Nije meni osobna sloboda najsvetija stvar na svijetu. Život u zajednici, bilo lokalnoj ili globalnoj, nužno traži ograničavanje privatne slobode.

Međutim, tražit da se nekom zabrani nešto što se tebe ne tiče, for a good measure, kod mene jedino izaziva izraziti prezir prema osobi koja je tako nešto izjavila.

Da ne bi bilo zabune, postoje ljudi koji žive svoj konzervativan život bez ikakve namjere da svoj životni stil nameću drugim ljudima. Takvi su izrazita manjina i o njima sad ne pišem.

Ovi drugi, konzervativna većina, imaju taj svoj obrazac ponašanja koji se iznenađujuće jednostavno može objasniti:

Nesretni su zbog svog konzervatizma, a nesreća je relativan pojam koji nastaje isključivo kroz usporedbu s ljudima koji te okružuju.
Da budem potpuno plastičan, po cijenu toga da ispadnem užasno vulgaran, navest ću jedan primjer:

Ti živiš konzervativnim životom, a libido ti je ko u bika. Ono, puko bi ko kokica da možeš okolo jebat i to puno. I to razno. Puno, razno i u velikim količinama. Ali, avaj, smatraš da je to grijeh i onda se tuširaš hladnom vodom. I, kurcu za volju, hladna voda ti djeluje ko afrodizijak. Ti sve luđi i luđi, turiraš u mjestu ko manijak.

A kroz prozor vidiš susjeda, koji se praši s kim stigne. Sumnjivih je moralnih normi, ali definitivno nije silovatelj. Ma čak i ne vara svoje partnerice, nego znaš da orgija po cijeli dan. One dolaze kod njega, sve redom u dopičnjacima, i izlaze sretne. Izlazi i on sretan, da bi se ubrzo doma vratio s nekim frajerom pa se i snjim praši. U njega isto libido ko u bika, ali mu je doskočio efikasnom metodom.

Za tvoj problem postoje dvije solucije. Jedna je da i ti kreneš stopama susjeda, ali onda će te tvoje društvo i obitelj potpuno odbacit, a možda te budu pržili i na vječnom ognju.
Druga solucija, puno jednostavnija, je da susjedu onemogućiš bludne radnje.
Prvo čekaš da ti susjed umre od kakve boleštine, ali nisi ti te sreće. Da dobije sidu, ti bi otvorio bocu domaće travarice, ali ovaj je neuništiv.

I onda ga kreneš prozivat javno da je ovakav i onakav, da ga tvoja djeca gledaju kako hoda svaki dan s drugom ženom, da ne znaš što djeci da odgovoriš kad te pitaju ko je onaj striček sa susjedom Zdeslavom. Da se ne radi o susjedu Zdeslavu nego o susjedi Zdeslavki, vikao bi za njom da je kurva. I tako dalje, i tako dalje...

Na kraju, u svoj svojoj frustraciji, počneš pizdit na dečke koji u parkiću puše travu. Jer njima je skroz dobro. Oni se smiju, nitko im ne smeta, niti oni nekom smetaju. Sretniji su i od tebe i od tvoga susjeda Hefnera skupa. I to te posebno raspizdi pa pozoveš policiju da privede one narkomane koji u dječjem parkiću duvaju poslije ponoći.

Najsmješnije od svega je što su pravila uopće postavljena tako da se od mene očekuje da hladne glave nekom objasnim zbog čega imam pravo smotat žižu. Da nije od konzervativaca, bio bih uvjeren da su prije takve ideje povukli crtu bijelog.