Nataša ili Istinita priča o tome zašto je praktično imati loše pamćenje kad si nomad...

Pronađoh na Facebooku djevojku distinktivna imena. Nataša se zove, a prezime je manje važno.

Sjećam je se iz doba kad smo bile klinke – ja predškolske, a ona taman školske dobi. Bila je nevjerojatno lijepa i još nevjerojatnije odrasla. Njene su oči isijavale vragolastost i dobrotu istovremeno, znala je u pravom trenutku pustiti suzu i šeretski se nasmijati.

Imala je sestru i mamu, bila je iz Vukovara. Igrale smo se škole i ona je uvijek bila profesorica, barem u situacijama kad smo se igrale samo ona, njena sestra i ja. Logično, jer jedina je od nas išla u školu.

I baš nešto malo nakon što je započela prvi razred, odselile su u Zagreb.

Vidjele smo se nakon toga samo jednom, kad su opet posjetilo hotelsko naselje, nakon vremena koje se činilo metuzalemski dugo (a zapravo je vjerojatno prošlo tek nekoliko mjeseci). Grlile smo se na hodniku hotela i plakale. Općenito smo tih godina nešto jako puno plakale. Razmijenile smo adrese i nastavile s dopisivanjem. Živjele su u Dubravi, koju sam zamišljala kao predivnu crnogoričnu šumu prepunu sova i lastavica, prepunu djece na slabo prometnim ulicama, sa sporadičnim Crnim Čovjecima i inim negativcima što vrebaju ispod mostova na gradsku djecu iz domaćih dječjih romana. Nataša to ni ne zna, ali u mojoj su glavi njezin zagrebački život pisali raznorazni Kušani i Ivane Brlić Mažuranić, oslikavali ga brojni Ninoslavi Kuncovi i pjevali Klinci s Ribnjaka. Zagreb je bila mala pitom grudica, tek jedna od točaka na kraju rečenica što su ispunjale stotine tisuća stranica Biblioteke vjeverica. Takav je meni bio Zagreb, ali ne onaj Zagreb u kojem žive moji siblizni, nego onaj Zagreb u kojem žive djeca. U kojem žive Nataša i njezina mlađa sestra.

Nataša i njezina mlađa sestra jednog su dana zaboravile odgovoriti na moje pismo i nikada se na to više nisu podsjetile. Slale su mi pisma u kuvertama sa šarenim životinjama, ispisane na stranice koje su mirisale na knjižare i starije gospođe – miris kakvom je kasnije najbliže došao Diorov Hypnotic Poison. Ja sam živjela u Solarisu i nije bilo knjižara u kojima se moglo kupiti prekrasne i mirisne setove pisama pa sam drvenim bojicama crtala po rubu listova iz bilježnice. Nikad nisam bila zadovoljna nacrtanim: uvijek je bilo nekako grbavo i nahero i improvizirano. I nije mirisalo ni po čemu, osim po školskom priboru i onome što je mama tog dana kuhala u prostoriji hotelske sobe koju smo odlučili proglasiti kuhinjom. Sve u svemu, nedostojno ikakve romantične dječje priče.

Kada je pismo jednog dana izostalo, zaključila sam da se sigurno radilo o grbavosti linija koje su tvorile moje oblake i zvijezde (jer se drugo ništa nisam usudila crtati).

Od tada – ni riječi ni slova.

Nekoliko sam ih puta pokušala naći na Facebooku, ali bezuspješno, sve do nedavno. Pronašla sam Natašu i hrabro joj poslala poruku, kako je i dobrotvorka Trude iz Norveške meni poslala poruku prije nekih pet godina. Trude i ja smo se dopisivale tijekom djetinjstva, slale si blokiće, žvakaće i nakit, a onda je i to prestalo. Kod nje sam znala da se radilo o nesrazmjeru u dostizanju puberteta – dok su mene još interesirale Barbike i bicikl, Trude su već počeli zanimati svakojaki Unari, Gunari, Olezi i Larsovi. Pronašla me, međutim, odraslu na Fejsu i donekle smo obnovile prijateljstvo, obje podjednako raznježene.

Nataša me se, pak, uopće ne sjeća.

Nataša doista potvrđuje da je živjela u Solarisu i da ima mlađu sestru i da je rodom iz Vukovara. I njezina profilna slika potvrđuje da je to Nataša – ima iste one dobrostivo vragolaste oči i put manekenke ruskoga tipa.

Ali me se ne sjeća.

I nije joj drago što me se ne sjeća pa brzo napominje da me se njena mama sjeća i da smo obitelj i ja zapamćeni po dobrom. Pita me, jako me puno pita o tome što smo radile, gdje smo se družile i čega smo se igrale, ali odgovaram šturo, pomalo posramljena činjenicom da mi se tako malo stvari u međuvremenu dogodilo pa pamtim neke nebitne dječje tričarije. Ali ni tog šturog se ona ne sjeća...

Zaključujemo zajedno kako nam je djetinjstvo prokleto ratom i neimaštinom, kako se naši vršnjaci iz sretnijih gradova bolje sjećaju svega jer imaju i fotografije i video kasete. Imaju igračke koje su im davni prijatelji nekad poklonili, imaju lokacije na koje se vraćaju pa im poput okidača pucaju u središta nekih davno zahrđalih meta.
Mi?
Mi nemamo rodne gradove u kontinuitetu.
Nemamo igračke od prvih prijatelja jer ih ni ti prijatelji nisu baš imali na darivanje – da ne kažem na bacanje. Nemamo fotografije jer su zatočene doma (i neke od njih dobit ćemo tek godinama kasnije, iskopane između dignuta parketa, temeljito dezinficirane od fekalija zalutalih po našim dnevnim boravcima) i nemamo video kasete jer što je to.

Naša su djetinjstva u seljenjima. Seljenjima i veseljenjima povratku doma. A ako smo iz Vukovara pa se nikad nismo vratili, onda ostaju samo seljenja i nema previše mjesta memoriranju svih koje smo na nužnim putovanjima upoznali.

Tužan je to život, ali je tako nekako...

„Da, tako je to nekako,“ kažem, ali u sebi mislim: Nataša, ja se sjećam svega. Sjećam se prvog dana kad sam vas ugledala i koje su vam boje bile (iste) hlače. Sjećam se i nevidljivih boja – boje tvojega glasa i boje grada u koji si poslije Solarisa otišla živjeti: sjećam se da Zagreb nikad nije bio zeleniji i bliže slikama iz Bibilioteke vjeverica. Sjećam se da ste kasnije dobili još jednu sestru, ali da ona nije u sebi imala ništa rusko jer je tata bio netko drugi. Sjećam se da smo plesale po sobi s tvojom mamom, koja tada nije ni u što vjerovala, i da nas je posjetom u Solaris par mjeseci kasnije pozdravila s „Hvaljen Isus i Marija!“ Sjećam se kako si skoro pretukla dečka na hodniku hotela jer me ismijavao kad mi je ispao prvi zub i kako si prijetila ljudima koji su me plašili da ću opet slomiti ruku. Sjećam se kako smo plakale kad ste odlazile i kako smo još više plakale kad ste se jednokratno vratile. Sjećam se kako ste netragom nestale iz pisama i kako je Biblioteka vjeverica

odjednom postala Algoritam – mračan, depresivan i sur, poput orla i svega ostaloga što je suro, ako je uopće još išta osim orla suro, i ma što to "suro" značilo.

A ti se ne sjećaš ničega.

Više neću tražiti internetom ljude izgubljene u djetinjstvu jer mi je ego prekrhak, a sjećanje previše važno. I ako ga promijenim ili pokvarim, neće ga nadomjestiti nikakva kaseta, igračka ili fotografija. Zaboravit ću, radije,  da postoje sve one Tijane, Tine, Ivane, Aleksandre, Zrinke, svi oni ljudi iz skradinskoga kraja, iz Novoga Sada i iz Bihaća.

Neka ostanu u Biblioteci vjeverici (makar nikad ne živjeli u Zagrebu i zagrebačkim romanima!) i tamo se međusobno druže, skupa sa mnom, zapisanom među istim recima. Jer ni likove iz romana ne pokušavam pronaći, samo ih se rado sjetim.

A zaboljelo bi me – zbilja bi me zaboljelo – da me se Koko i Zlatko ne sjećaju, čak i da mi Melita laže kako me u potpunosti zaboravila. Ponekad je bolje živjeti u neznanju.

Uostalom, nije ni moje pamćenje onoliko besprijekorno koliko sam mislila da jest – tek sam pišući ovo shvatila da mi Hypnotic Poison nikad nije odgovarao samo zato što me podsjećao na pisma koja su prestajala stizati (jesi li razočaran, pokojni Christiane?).

Kad ode tekst na koji – bacam oči

Postoje neka područja ljudske aktivnosti u koja se nitko ne usudi miješati. Bez obzira na prirodu djelovanja, u običnom ih govoru, metaforički dovitljivo, nazivamo "astrofizikom", "višom matematikom", "rocket scienceom", "znanstvenom fantastikom", "cepanjem atoma",  "neurokirurgijom", "nuklearnom fizikom"... ali ih nikad, ali baš nikad, ne nazivamo "lekturom". Pa ni u šali.

Zašto je tome tako? Svima je jasno (pa čak i onoj reklami za Ožujsko ili Karlovačko – meni je to sve isto) da smo nacija koja se kuži u nogomet, politiku, proračun i – jezik. I to ne onaj teleći.

Kad biste kojim slučajem mogli doći (u posjed?!) platnih lista vodećih dnevnih i tjednih tiskovina, nemalo biste se iznenadili ugledavši, negdje na začelju (pored kuhača kave, perača podova i klinaca zaduženih za refile tekućih sapuna u WC-ima), mjesto troška, "lektora", s ciglih 600 eurića mjesečnog dohotka. Pa opet, kad treba utvrditi odgovornost, upravo će taj vrijedni (naizgled neambiciozni) neimar podmetnuti leđa da na njima netko drugi ustanovi krivnju.

Nakon više od 10 godina provedenih u branši – odgovorno tvrdim: nema goreg posla od lektorskog. To je jedini posao u kojem se vide greške, propusti, ne i ono dobro što ste učinili. Dok od govna radite pitu, netko vama nadređen misli da "bacate oko", naziva vas "čitačem" koji nikome nije potreban jer - bacite oko na koji ulomak ranije - pravi se Hrvat kuži i u nogomet, i u BDP, pa kako ne bi u ije/je ili č i ć. Ionako je svejedno. Pa kad treba stegnuti remen, po onoj staroj (meni omiljenoj) o tuđem penisu i gloginjama, stegnut će ga prvo onome koji nikad nije "blizu oltara", ali je zato dežurno smetalo, ono koje stavlja malo slovo kad svaki prosječan Hrvat (spisatelj) misli da bi baš dobro leglo veliko, i gnjavi pošten narod vokativom (pored živog nominativa – ne, padeži se ne mažu na kruh) nakon što ga odvoji zarezom... Kad je Bog smišljao smetala, lektoru je dao osobit tretman. Moraš ga imati, dio je osobne higijene, ali mu pravu svrhu ne znaš. Ako je glavni urednik blistav osmijeh, a grafičar sjekutić gore lijevo, lektor mu dođe nešto kao zubni konac... Da se mahne njime pred nosom kome zatreba, ali da nam bude bitan kao, eto, zubni konac u dnevnoj rutini.

Frustrirane su to skupine ljudi, udubljene u ekrane, črčkaju nešto flomasterima i olovkama, prepoznat ćete ih po crvenim tragovima na prstima, kao pušača-kronera po žutim noktima. I uvijek, baš uvijek, lagat ćete im koliko vremena imaju, nadajući se da u vaš tekst neće intervenirati uopće. Pa da će, s vremenom, otpasti kao suhi list. Balast na stablu novinarske kreativnosti... Pa nek' onda "baca oči" negdje drugdje. Za džaba. Jer vi to zaslužujete! ;)   

„... i možeš lagat svoju mamu, ali nikad ne mene...“

Svaki put kad čujem izjavu, ili varijaciju na temu izjave „živo me zaboli za tuđe mišljenje“, jedan mali dio mene umre od smijeha, a onaj drugi, znatno veći, umre od tuge. Tuge što uopće postoje stvorovi koji pokušavaju lagati samima sebi i drugima.

„Kolega, to nije ni istina, a nekmoli da se lako dokaže,“ rekao je jednom neki profesor s PMF-a studentu koji je samouvjereno započeo rečenicu s „lako se dokaže“, a onda prosuo notornu laž i dezinformaciju. Meni se čini da bi sličan komentar komotno mogao popratiti i izjavu ovih lažova i prevaranata iz prethodnog paragrafa.

Mene je stalo do toga što drugi ljudi govore o meni. Stalo mi je i do toga što misle, ali ne do te mjere da bih ih pitala za mišljenje. Dapače, toliko mi je stalo do njihova mišljenja, da bih rađe da ga zadrže sami za sebe, nego da mene gnjave i kvare mi raspoloženje s njim. Ako pitam za savjet ili eksplicitno tražim iskrenost, naravno da istu i očekujem, ali kad dobijem iskreno mišljenje koje niti sam tražila, niti mi se sviđa, niti ima ikakve veze s onim koji mi ga je dao, osjećam se dosta gore nego kad mi netko uruči šamarčinu preko pola face. Barem mi se čini da se osjećam dosta gore nego prilikom dobivanja šamara jer sam se, vrlo otvoreno, šamara tijekom života nadobivala dosta manje negoli tuđih iskrenosti.

Jasno, ako sam prema nekom kreten i konstantno ga ugrožavam vlastitom neobazrivošću ili zlobom, očekujem da me iskreno pošalje u rodno mjesto i kaže mi svoje mišljenje. Ali ne vidim kako je točno neobazrivo npr. pušenje daleko od ikoga kome bi moglo smetati (osim meni samoj) ili na mjestu na kojem je dozvoljeno. Žali se vlasniku kafića, ne meni! Ne vidim kako je neobazrivo od mene da se nakaradno oblačim ako to mene veseli. Ne vidim kako je neobazrivo od mene da spominjem spolovila ili spolno općenje u svrhu figure govora, a ne u svrhu vrijeđanja nekog. Yet somehow, nerijtko dobijem komentare apropo svega navedenoga.

I dosta se često dogodi da reagiram na to ružno, a potom od iste osobe dobijem komentar: „Ali šta te boli briga za tuđe mišljenje?“

Ma je li?

Znači, upravo si mi udijelio komentar koji bi meni trebao značiti koliko i bruto društveni dohodak Nepala, ako ne i manje? A zašto si mi ga onda udijelio? Smatraš li sebe toliko nebitnom figurom? Bojiš li se da će ti usta srasti ako momentalno ne ispališ nešto u obliku rečenice, pa bila ona i toliko nebitna da na nju onaj tko je čuje smije isključivo zijevnuti?

Nekako sumnjam u bilo koje od navedenih rješenja – prije će biti da si šupak koji ide okolo i dijeli svoje iskreno mišljenje o stvarima koje ga se ne tiču, enebili polučio željeni efekt, a to je da se dotična osoba osjeća – LOŠE. I toliko si glup u kamuflaži svog nauma da si u stanju lagati kako se smatraš nebitnim ili lažirati strah od sraštavanja usta.

Nerijetko uslijedi i još koji briljantan komentar, poput:“Ali ti zapravo reagiraš zbog nekih svojih kompleksa.“

Ma hajde, Ajnštajne, kako li si samo to zaključio?

Kurčiš li se možda perceptivnošću po pitanju toga da ljudi imaju komplekse? Hoćeš još jednu revolucionarnu vijest? Ljudi imaju dva bubrega, u većini slučajeva! Kako bi bilo da i to učestalo ponavljaš? Možda dobiješ Nobela za najviše izgovorenih rečenica po principu „state the obvious“.

Je, brate, imam komplekse. Imaš ih i ti. Imaju ih svi. Razlika između tebe i mene je u tome što ja iza svojih stojim i ne pokušavam ih izliječiti gomilom futilnih poteza, kao što je prozivanje drugih ljudi zbog njihovih kompleksa u nadi da će tako njihovi postati tema razgovora umjesto mojih. Uostalom, ako stvarno misliš da bi komplekse toliko trebalo skrivati, koji kurac čačkaš po govnu? Ili ne misliš da je to strašno? Super onda – imam odličnu igru za tebe: hodaj cestom i traži ljude u kolicima, vikni im u facu „hahaaaa, ne možeš hodat, cripple, cripple, štipnem te za nipple, nja-nja-nja-njaaaa-njaaa...“ pa kad te pošalju u tri pizde materine, nevino ih pogledaj i reci: „Ali ti ne cijeniš iskrenost i očito imaš neke komplekse.“

Imam komplekse.

Stalo mi je do tuđeg mišljenja.

Iz ta dva razloga, volim primati komplimente, a uvrede i neugodnu iskrenost ne volim.

Jasno da nisam toliki nesigurni idiot da ću se do te mjere mijenjati i prilagođavati društvu i lišavati se stvari koje me vesele samo zato da ne bih koji put popila i verbalnu šamarčinu preko pola face, ali mi for sure as fuck ne pada na pamet prestati reagirati na spomenute šamarčine. Mislim da gutanje takvih reakcija vodi težim problemima sa želucem, opadanju kose, osteoporozi, raku i onom najgorem – pretvaranju u šupčinu koji darežljivo dijeli iskrenost normalnom svijetu, a da taj iskrenost uopće nije tražio.

Eto, toliko od mene.

A sad vas molim da lajkate jer ću inače prijeći cestu da umrem. Sama. Na kiši. I čitat Hemingwaya.

Pet stvari za koje mi se ponekad čini da ih vole svi, osim mene (imam osjećaj da sam nešto ovakvo već pisala?)

1.Youtube videa s netalentiranom djecom ili kućnim ljubimcima – da mi je kuna za svaki takav koji mi se pojavi na News Feedu! Što je najgore, tu i tamo pogledam neki od tih videa i stvarno se ne mogu odlučit koji su mi gori, ovi s djecom ili ovi s ljubimcima. Nemam ništa protiv videa u kojima su djeca jako impresivna i po nečem drugačija, ali kad mi blene u kameru i kaže tu i tamo „mmmmmmbaba, ba...da da da da da...“ uz obvezno obilato slinjenje i pogled iz malog mozga, moram priznat da mi se život zgadi. Općenito, male bebe i tinejdžeri su mi katastrofa – glupi su, smrde i nijednima ne možeš dokazat da ništa ne znaju. Srećom, tinejdžera nemam među prijateljima, a i ne divi se cijeli svijet njihovom vrištanju i smrđenju po tramvajima. Ima ta jedna stranica gdje majke beba istovremeno tvrde kako su užasno plemenite samim time što im se ne gadi mijenjat tuđe pelene, i pokazuju na sve načine da bi jedna drugoj oči povadile, a ja ne kužim točno zašto. Koji put se natječu koja je više fakulteta istovremeno završila i usput provela vrijeme sa svojom djecom, koji put koja bolje kuha,koji put koja je brže vratila dobru liniju nakon poroda. I ne daju ni slučajno jedna drugoj priznanje da je neka od njih dviju (ili više) bolja.Strava i užas! Toliko miroljubivi i plemeniti stvorovi da je to čudo Isusovo.

Ovi, pak, s ljubimcima se stvarno iskreno dive jedni drugima, ali meni su, brate mili, isto tako dosadni. Pas i mačka u većini videa ne rade ama baš ništa posebno, međutim, svi moramo glumit da su upravo odsvirali klavir, rekli „I love you“ i bili preslatki jer trče, kao da bi nešto drugo trebali raditi. I to ide na izravnu štetu videa u kojima se zapravo nešto zanimljivo i dogodi, a ljudi poput mene ih izignoriraju jer očekuju dosadu pa ostanu zakinuti za zbilja hvalevrijedno iskustvo.

I da nadodam – ne znam kako se deklinira „video“.

2.Umjetnost – točnije, potreba za lijepljenjem ili nelijepljenje te etikete. Čemu to služi može li mi itko objasniti? Zašto je bitno kad nešto čitaš, gledaš, slušaš ili stvaraš je li to visokovrijedno ili nije? Ako gledam film, hoću da on kod mene poluči zadovoljstvo odgledanim, ako slušam muziku, hoću da mi čini uhu da se osjeća dobro. Isto je i s knjigama. Ne poričem da su neke stvari originalnije od drugih, a ako su samim time i ugodne, većina će im se zadiviti više nego ugodnima i manje originalnima. Nije mi, međutim, nikako jasno zašto je određena slika bez imalo talenta i duše naslikana vrijedna milijune i milijune, a njen autor je dobio status vrhunskoga umjetnika. Bio je čak nedavno i onaj neki testić sa žvrljotinama djece i slikama modernih umjetnika gdje rješavatelj testa mora pogoditi što je čije djelo. Naravno da većina puši di stigne!

Čak i ako stavim na stranu to da osobno nimalo ne cijenim modernu, a ni većinu drugih umjetnosti, najviše od svega me boli spočitavanje kvalitete ljudima koji pišu turbo folk. Kad kažem turbo folk, mislim na ono što se sviđa širokim masama. Zašto je Tonči Huljić toliko podcijenjen? Pa čovjek svoj posao obavlja vrhunski već toliki niz godina, okreće pare i ne gubi publiku. Halo? Nije li to svojevrsna sposobnost zbog koje bi ga trebalo hvaliti? Očito nije jer kad se, s vremena na vrijeme pojavi kakva Remi, dobit će tone obožavatelja, mahom ljudi koji također nisu nikad bili uspješni koliko su očekivali da će biti. Umjetnika, takozvanih.

Usput, da je Vuka s Wall Streeta kojim slučajem napravio James Carmeron, bio bi popljuvan sa svih strana. Jer Cameron je turbo folk.

3.Sve što vole mladi – ne. Apsolutno ne. Bolje mi je puno toga što vole stari. Evo, npr., stvari koje dosta mladih voli, a mene nikad nisu naročito dirale, čak i kad sam bila ful mlada: Colonia, David Guetta, slike, brzina, botuni, tequilla, uggsice, samostojeće čarape (otkako su mi jednom pale oko gležnja prilikom čekanja na punom semaforu kod Učiteljske akademije pa sam tadašnjem objektu čežnje u sobu došla blatnjave noge), dočekati svitanje, spavati na tuđem kauču s još osamnaest jednako mrtvih pijanih ljudi i smrdit na usta ujutro u nedostatku četkice za zube i s maskarom do koljena, one night standovi, vjenčanja (još kad mi kažu „al' bit će ti mladih!“), solarij, grupna putovanja na duže od tri dana (još kad mi kažu „al' bit će ti mladih!“), vatromet, petarde (je, puklo je, pa šta? Di si bio devesprve?), urnebesne komedije, romantične komedije, ratni filmovi, preferiranje Cliffa Burtona u odnosu na sve druge basiste ikad, a sve zato što je mlad umro, Jim Morrison, Elemental, gumeni bomboni i muškarci s dugom kosom. Vjerojatno ima toga još, ali ovo je za prvu ruku sasvim dovoljno.

4.Vicevi – ne znam koji točno element viceva mi je najgori: to što su većinom neduhoviti, to što već u samom startu znam „ajme, sad ću se morat jako smijat, inače će pričatelju biti grozno neugodno“ ili to što se vrlo često ne uspijem niti na silu nasmijat pa onda jedno pet sekundi moram gledati onaj izraz face...kako da ga najbolje opišem? Ono kad osoba ispriča vic, ima zamrznuti osmijeh i ne umire sam od smijeha jer to nije cool, ali zato izgleda kao da je netko stisnuo hold taman sekundu prije nego što se prepolovio od vlastite duhovitosti, gleda te u oči i čeka da ispališ rafal hahahaova pa da on može mentalno posegnuti za činelama i lupiti „param-pam-pššššš!“, ali se to sve skupa ne dogodi. Grozno. Jezivo. Ne znam nijednu duhovitu osobu koja priča viceve, vjerojatno znam još manje neduhovitih osoba koje vic ispričaju dobro, a najmanje znam dobrih viceva. Ako i postoje, meni je većina promakla jer mi se u trenutku početka vica dogodi isto ono što mi se dogodi kad vidim video s bebama i ljubimcima – mozak mi se spontano isključi i sve mi promakne. Šteta. Baš šteta.

5.Balašević.

Berba 2013

Već sam trubio o tome kako se sva muzika koju sebi puštam tefteri na internetu pa mogu kasnije gledat šta sam i koliko slušao. Kad izvučem statistiku za 2103, od top pedeset albuma, deset ih je svježih i to četiri najslušanija u prvih pet. To je zovem dobra berba!

Pa krenimo s kauntdaunom:

10. Der Dritte Raum - Morgenland

Općepoznata stvar je da nemac radi najbolji tehno, a ovo je moj omiljeni njemački techno dvojac. Imaju hrpetinu odličnih albuma i tonu trance hitova. Svatko tko je nogom kročio na bar jedan rave patry u devedestima, čuo je neku njihovu stvar.

Zadnji album donosi nešto drugačiji zvuk, ima analognih instrumenata i dosta je iznenađujuć. Meni se ipak najviše sviđaju klasični momenti kao ovaj:

Der Dritte Raum - Morgenland

Koliko kužim po internetu, nisu baš nešto popularni na engleskom govornom području. Ne znam zašto, ljudi rasturaju.

9. Queens Of The Stone Age - Like Clockwork

Sa "Rated R" i "Songs for the Deaf" sam se drogirao prije desetak godina. Onda je otišao Nick Oliveri, a QOTSA su snimili "Lullabies to Paralyze" i "Era Vulgaris", dobre albume prepoznatljivog zvuka sa par odličnih stvari, ali falilo mi je ono nešto.

E tog "onog nečeg" ima koliko hoćeš na zadnjem albumu koji me izuo iz cipela kad sam ga čuo jer, iskreno, nisam vjerovao da Josh Homme može iz sebe izvući toliko moćne glazbe. Nick je opet tu, možda je u tome stvar, možda je Oliveri njegova muza.

QOTSA - I Sat By The Ocean (Live on Letterman)

8. Arcade Fire - Reflektor

Kako tek osmo mjesto ? I ja se pitam. Ajmo reć da su prekasno izdali album iako znam da nije istina; da me cijeli album primio kao što me primila naslovna numera, torpedirao bih ga na prvo mjesto bez obzira na oktobarski datum izlaska. Ima vremena, možda mi još sjedne, za "100th window" mi je trebalo šest godina.

Naslovna stvar je za ubit vola, čuje se i vojvoda negdje oko pete minute.

Arcade Fire - Reflektor

7. James Blake - Overgrown

Jebemu, ovaj se rodio 1988 i sa 22 snimio "Limit To Your Love". Neki su upali u kazanče s talentom kad su bili mali. Album prvijenac mu je bio malo slabiji od stelarnog starta, nekako mi je zvučao nezaokruženo. Zato je "Overgrown" zaokružena cjelina, prekrasan originalni komad čudne elektronike.

James Blake 'Retrograde'

Od ovog tipa očekujem čuda u godinama koje dolaze.

6. Tobogan - Live At Kramasonik

Evo nešto za šta nitko živ nije čuo. Ne bih ni ja da da mi nije Grge, kolege s posla. Super je kao pozadinska glazba, da vam svira onako lagano dok programirate, pušite travu ili nešto slično.

Ovo mi je najbolja stvar, totalno je cool kad se "zlato" od vještica probije negdje oko šeste, sedme minute.

Tobogan - Live At Kramasonik - Zlato Dub

5. Daft Punk - Random Access Memories

Šta reći o ovom monstrumu ? Čim je izašao, a i prije, svi su znali da se radi o nečem velikom. Pokupio je sve Grammyje, potpuno zasluženo. Ako možete preslušati samo jedan novi album godišnje, neka to bude ovaj.

Neću stavit "Get Lucky", moj post, moj favorit, Julian Casablacas i "Obična ljubavna pjesma":

Daft Punk - Instant Crush ft. Julian Casablancas

4. Everything, Everything - Arc

Ovo je izvukao Ljubo, još jedan kolega s posla. Par mjeseci sam slušao samo njih, Alt-J i Django, Django. Indie at it's best!

Everything Everything - Kemosabe

Everything, Everything imaju još jedan album, "Man Alive" iz 2010. On na Pitchforku ima ocjenu 3.8 što je komično niska ocjena, koja više govori o tom sajtu nego o ovom bendu kojeg bi morao poslušati svaki ljubitelj lijepe pjesme i dobrog zvuka.

3. Atoms For Peace - Amok

Thom Yorke je genije, sve šta snimi pretvori u zlato. Tako je i s ovim albumom. Thom Yorke ne radi loše stvari, nikad. Thom Yorke je Radiohead (sorry Jonny Greenwood). Kad mu se pridruže Flea i Nigel Godrich to zvuči ovako:

Atoms For Peace - Before Your Very Eyes

Izgleda da i uživo rasturaju, šteta šta ih nismo mogli gledat na Terraneu.

2. Pips, Chips & Videoclips - Walt

Dubravko se vratio u velikom stilu. Album nema slabog mjesta (Ankice, daj se malo potrudi), u Tvornici su Pipsi otvorili koncert tako da su najprije odsvirali sve stvari sa Walta. To se ne radi ako nemaš apsolutno povjerenje u novi materijal. Još je rano za reć, ali možda je ovo najbolji album pipsa ikad.

A evo i hita, odmilja nazvanog "Common People":

PipsChips&Videoclips - Bi li ili ne bi

1. Bad Copy - Krigle

Gledam svoju listu od pedeset najslušanijih albuma, eklektična je ono u pm, ima tu i elektronike i džeza, indieja, tvrdokornog rocka, svašta nešto, ali svi moji punti kad se zbroje, ono što sam najviše slušao glasa se ovako: "dođi malo vamo, da ti ga zabiberim, nemoj da se kliberiš, jer mi smo džastin biberi".

Sramota. Skoro mi je neugodno.

Ipak, brojke su neumoljive. Činjenica je da ja jaaako volim Bad Copy. I moja djeca ga vole. I prijatelje nagovaram da ih slušaju. Zašto ?

Zato šta je to najluđi i najduhovitiji bend ikad. Teško je izdvojiti koja je stvar s krigli najbolja. Najbolje je album preslušati u cjelini. 

bad copy - esi mi dobar

Toplo preporučam i prva dva albuma "Sve sami hedovi" i "Najgori do sada".

******************************************************************

Nema Bowiea ? Nema.

Crnohumorna pismica o Vlajini na lanjskom snigu

Zabasrljam tako i padnem ti na pamet

na putu prema doma s vrićicama spize

jer cesta je kliska kad vanka je kijamet,

a ne gledam di gazim jer u džepu tražim rizle.

Znam da je bila pamet to na šta sam legla

jer ova fleka na kaputu nije mi od blata,

a gledala sam CSI (forenzika me pegla)

pa znam kako se mozak na kapute vata.

Pa se, eto, pinim na usta i na uši -

 za kemijsko nemam više od tri kune,

a fleka od tvog mozga na kaputu mi se suši

dok cipele na snigu opet mi se bune.

I znam da opet past ću, na pod i ko zna na šta

jer nemam, vidi vraga, za bolje nego patike.

Barem znam da „past na pamet“ može značit svašta

i nema tu metafore, nema tu romantike...

Vanzemaljac (pustimo novogodišnje želje - evo vam predskazanje)

Kad bi neki vanzemaljac prošetao Trgom Bana Josipa Jelačića za vrijeme dočeka Nove Godine, jamačno bi ostao osupnut.
Ljudi se vesele. Nešto čekaju u ushitu, nešto slave, a zapravo se ama baš ništa ne događa.
Onda broje ko sumanuti od 10 prema dolje. Gotovo s orgazmičkim oduševljenjem počnu vrištat na nuli, a baš se ništa nije dogodilo. Onda počnu pucat neki vatrometi, tek tako da se nešto dogodi i da se opravda razlog željnog iščekivanja Nove Godine.

Prvi važan datum svake godine je 7. siječnja. To je dan kad trebate izvršiti svoju građansku dužnost izigravanja kozmopolita, čestitavanjem Božića svim svojim pravoslavnim Facebook prijateljima.
Ako i nemate takvih, u panici ćete gledati listu svojih prijatelja, brojeći im krvna zrnca, pa ćete sekularnog poznanika "čudnog imena" proglasiti v.d. Pravoslavcem, e nebili ispred drugih prijatelja čovjekoljubnih svjetonazora (makar se i takvi u slobodno vrijeme gnušali religije) ispali građanin svijeta.
Ako zaboravite na taj datum, ostaje vam prilika da grešku popravite na pravoslavni Uskrs, ali taj datum je problematičan jer, kao što to inače biva s uskrsima, nije fiksiran. Da stvar bude gora, nekad padne na isti datum kad i katolički i onda će vaš pokušaj unaprijed biti osuđen na propast.
Zato obavezno čestitajte pravoslavni Božić i pregrizite jezik kad vam dođe da tradicionalnu čestitku usporedite s legendom bugarskog nogometa.

E, kad završe dani izobilja i političke korektnosti, dolaze dani post-blagdanskih sniženja. To je ona pojava kad trgovci imaju namjeru izbit zadnju kunu iz džepa sredovječnog bračnog para koji se mjesec dana ranije naguzio ispred vas na blagajni supermarketa, divovskih kolica prenatrpanih pizdarijama u namjeri da nahrani obitelj koja im se nacrtala u dnevnom boravku na proputovanju iz Kurdistana u London. Trgovci redovito uspijevaju u svojoj nakani pa posaugaju sve rezultate nenamjenskog kredita koji je načet kupovanjem adventskog vijenca.

Sredovječni bračni par, u neimaštini koja nadolazi, podučava unuke narodnim običajima, slučajno vezanim za poklade. Unuci tada počinju obilazit zgrade, zamaskirani u odjeću kupljenu za vrijeme post-blagdanskih sniženja, u namjeri da izbiju kune od susjeda. Ako se susjed raznježi nad štovanjem tradicije, pa maškare odluči darivati jajima, bademima i drugim tradicionalnim stvarima, dječica će ga, više ili manje pristojno, uputiti da to izvoli dat svojoj materi.

Ondak ide korizma. I najveći sekularci ne odoljevaju pomami odricanja u rečeno doba. Što zbog žderanja minulih mjeseci, što zbog neuspjelog eksperimenta pod imenom "pokladno žicanje", odriču se koječega e nebili se opet dobrano nažderali za Uskrs. Ako im odricanje ne ide od ruke, još jedan nenamjenski kredit zagarantirat će bogatu trpezu za Uskrs. Nije ni za zamjerit, jer početak godine bio je jedno vrlo stresno razdoblje. Parafrazirajući Bibliju, nazvao bih to mjesecima mršavih krava.

Ako ste samac, u ovo doba godine osjećate stanovite fluktuacije u vlastitom organizmu. Nepopravljivi romantik u vama govori kako se budi priroda i kako se i vi s prirodom budite. Spominjete potočiće, travicu, brdašca, ptičice i ine pizdarijice, kako biste sakrili očigledno:
Napaljeni ste ko jarac, iz jednostavnog razloga što se broj jedinki interesantnog spola povećao na ulici, paralelno sa smanjenjem komada odjeće koje nose na toj istoj ulici.
Nepopravljivi romantik u vama, tada bjesomučno traži srodnu dušu, zapravo tražeći organizam s kojim će se prasnut, ali mu je to neugodno priznat.
Ukoliko taj romantik ostvari svoj naum, slijedi jedan lijepi period, koji će biti naprasito prekunut ljetnim godišnjim odmorom.

Načini naprasitog prekida su raznovrsni. Jedna varijanta je telefonski poziv vaše bolje polovice, dok je ona na moru. Objašnjava kako nije bilo kemije i ostale slične floskuleštine, a nekoliko sati nakon toga pijani grlite bocu Ožujskog u obližnjoj birtiji, dok vam šanker odbija pustiti "Krivo je more". Zatim se odlučite potući s neposlušnim šankerom, što rezultira niskom masnica po vašoj glavi, koja tada nalikuje na farbana jaja minulog Uskrsa. Iduće tjedne provodite na moru, plašeći svojim izgledom obitelj čeških turista, koja zatim u agoniji sjeda na gumeni čamac i, kad ih spizdi grom na potezu između Hvara i Visa, odlazi na vječna lovišta.

Druga, živopisnija varijanta, događa se ako ste vi na moru, a bolja polovica na kopnu. Tada vas ona obavještava da je ova pauza preduga za tako kratku vezu. Nakon što odbije uključiti kameru na svom mobitelu, zaključujete da je vaš portir razlog toga što se pauza čini predugom, pa u bijesu odlazite u Čavoglave na proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Sudbe li klete, tamo vas, u polupijanom stanju, zaskače kamerman lokalne televizije, vi laprdate nešto što je srcu milo i onda ona božićna čestitka iz 7. siječnja taman pokazuje svoju isplativost, jer vam međuetnička tolerancija dolazi na pozitivnu nulu.

Ako ste žena, ljeto je veoma stresno razdoblje. Ako volite more, morate na kupanje. Ako ne volite, svejedno morate na kupanje jer će vam se svi smijat ako samo posjetite kvarcaonicu. Onda na moru slušate zajedljive komentare drugih žena o tome kako vam "baš lijepo stoji kostim i da je uvijek bolje kad žena ima malo viška".

Ovo ljeto igrat ćemo na svjetskom nogometnom prvenstvu. Nakon tri utakmice, spominjat ćemo 1998. godinu i govoriti kako je Davor Šuker bio puno bolji centarfor nego predsjednik nogometnog saveza.

Rujan je po svemu sudeći vrlo delikatan mjesec, ali samo ako imate djecu. Tada čvrsto odlučujete da će vam sin prvjenac biti šegrt kod lokalnog postolara, ako cijene knjiga ne padnu na neku razumnu razinu. Sin dobija radnu obvezu subotom, da ide s tatom u Bauhaus. Dosadno mu je za poludit i onda dobija neku motivacijsku rečenicu, tipa "Ja sam od tvojih godina jedva čekao otić kod majstora Prdonje" ili "Zašto baš ja imam sina pedera?"

Blagan Svih Svetih je vaš omiljeni praznik jer na njega možete ispuniti sve tradicionalne obveze bez da završite "na financijskom štitu". Čak i ako je vlada odlučila pokrpati proračunske rupe zavlačenjem ruke u vaš novčanik, danas imate dovoljno novca da kupite jednu svijeću, a cvijeće ionako možete otuđit iz obližnjih vrtova. Ili sa grobova, ako ste hrabriji i ne marite za moralne ograde. Pustit ćete koju suzu za pokojnicima, čak i ako vam nisu pretjerano značili. Jer red je red.

I onda dolazi Božić! Prebit ćete kredite novim kreditima i slavit ko da nema sutra! Bit će hrane u izobilju, a i zateturat će se na ponoćki od alkohola koji loše pada na prazan, posni i nemrsni želudac. Zapizdit će se autom u drugi, isti takav, pa ćete okrivit vlastitu ženu. Ne iz zlobe, nego jer je ona trijezna, a Kasko ne pokriva kad se pijančina proveseli.

...

Ako je proteklih godinu dana vanzemaljac s Trga proveo gledajući živote ljudi, koji opet čekaju Novu Godinu, sada mu je na Trgu puno toga jasnije.
Ljudi su prošlu godinu usrali do balčaka i sada s nestrpljivošću čekaju novu, da dobiju još jednu šansu.
Potpuno mu je jasno zašto se s veseljem odbrojava od 10 do 0, a ako je malo skloniji cinizmu i usvajanju lokalnih pošalica, kad dođu do 8, spremno će uzviknuti:
NA KURCU VAS NOSAM!