Fredo

Fredo je bio mješanac nekog seoskog mješanca i nekog drugog seoskog mješanca koji su se razlikovali po svemu, od spola do podrijetla svojih predaka, koji su također vjerojatno bili seoski mješanci. Jedino zajedničko Fredi i njegovim starcima bilo je to što su seoski mješanci. Fredo je dobio ime od svojeg vlasnika koji je tada bio još dijete i koji je jako želio psa, makar i džukelu. Zapravo, poznajući vlasnika, vjerojatno je još više želio džukelu nego čistokrvno hoh štene s pedigreom, čipom iza uha i rodoslovnim stablom bolje istraženim od Rimskog carstva. Vlasnik je, još kao dijete, volio sve što je nesavršeno i takav će ostati do kraja svog života, čak će i mene u nekom trenutku naučiti da je perfekcionizam bezveze i da su mane najbolje.

O Fredi još uvijek priča kao o kranje nezainteresiranom i lagano glupavom psu. Kad bi stao kojih desetak metara od njega i poluraširenih nogo počeo uz osmijeh dovikivati štenetu: „Odi, odi, odi, odi, odi, odi, Fredo, odi, odi!“, Fredo bi se zaletio i uspio mu proletjeti kroz neznatan prolaz između nogu i zabiti se u što god da se već nalazilo iza vlasnika. Toliko je glup i smotan bio.

Ne samo to, nego je i vlasnikova mama jednom zaboravila navečer Fredu pustiti iz kuće, te ga je ostavila zatvorenog u kuhinji, sasvim slučajno, na što je Fredo reagirao tako da je pojeo sve, od igle do lokomotive, što se u kuhinji nalazilo, a onda se izrigao i zaspao ispod stola. Ujutro je mama sva bijesna čistila kuhinju i trpila tatino negodovanje oko toga kako ne zna je li mu gluplja žena ili sinovljev ljubimac i to je bio zadnji put da je Fredo prenoćio u kuhinji.

Vlasnik je s vremenom poodrastao i nije se više puno bavio Fredom i puno su ga više zanimale seoske curice od seoskih pasa, ali ga je pseto i dalje voljelo više nego ikoga. Ujutro, godinama, dok bi vlasnik odlazio u školu, Fredo bi ga pratio na bus. Probudio bi se i nezainteresirano ga pogledao, a onda, par koraka ispred njega počeo poluhitro hoduckati prema busnoj stanici, sve dok ne bi došo do odredišta i vozila punog djece. Tako bi ispratio vlasnika, bez pozdrava, bez kontakta, samo bi ga gledao dok ulazi u bus i pričekao dok ode. Onda bi se vratio doma i čekao predvečerje dok se vlasnik vrati iz škole. Opet bi ga dočekao i na isti način dopratio doma.

Ne samo to, nego je naučio pratiti i raspored kojim se vlasnik vraćao u selo iz Zagreba, kad je već bio na faksu. Vjerojatno se par puta zajebo, ali to vlasnik nije mogao znati jer ga je viđao samo kad bi zbilja došao i do dana današnjega zapravo će ostati nerazjašnjeno je li Fredo možda svaki dan čekao na vlakotračnoj postaji, ili je u nekom trenutku shvatio da se to radi samo vikendima.

Jednoga dana, vlasnik je došao iz Zagreba i Fredo ga nije dočekao na stanici. I premda je znao što se dogodilo, ulaskom u kuću postavio je kobno pitanje i dočekao ga je još kobniji odgovor.

Vlasnik je kasnije imao čistokrvnog haskija koji se zvao Toni i koji također nije bio sušta inteligencija, sudeći po riganju, zabijanju u bandere i općenito poštivanju pravila dresure, ali je, isto tako, jednom otrčao pod auto, što Fredo nikad ne bi napravio. Fredo je umro, više-manje, od starosti, a Toni od gluposti. Također, Toni nikad nije vlasnika nigdje dočekivao i po tome je vlasnik jednog dana ustvrdio da Fredo možda nije bio toliko glupa džukela koliko je mislio dok je bio živ.

I dan danas, želi psa, ali se ne usuđuje nabaviti novoga jer kao prvo, hoće li ga igdje dočekivati, a kao drugo, koja je korist od vjernog psa i sreće što te dočekuje kad jednom moraš doživjeti i izlazak iz vlaka bez prizora džukele koja ti se nimalo ne raduje i ne pokazujue interes, ali te svejedno vjerno čekala.