Šta sve ja nikad u životu nisam imala...

INTRO:

A ima tih nekih stvari koje me uveseljavaju, a da pritom ni sama ne znam točno zašto. Ako izuzmemo činjenicu da mi još uvijek, u dobi od dvadeset i šest godina ništa na svijetu nije toliko smiješno koliko kad netko neočekivano posrne ili padne, ima toga još. Npr., nikad u životu prilikom susreta s imenom benda Blur nisam spomenuto ime izgovorila kako spada, nego svaki put dreknem nešto tipa „BlƏƏƏƏƏƏƏ!!!“ i pritom vjerojatno zvučim kao da ću se upravo izrigat. Ne znam, ne sprdam se ni s Britancima, ni s Blurom – dapače, i jedni i drugi su mi nevjerojatno simpatični i imam neku čudnovatu soft spot za njih, ali jednostavno ne mogu izgovoriti ime spomenutog benda normalno. I uvijek se sama sebi smijem, naravno, svojoj duhovitosti, nakon air-riganja u ovom smislu. Zrelost mi je, i inače, srednje ime. BZT.

No, prijeđimo na ono bitno!

BITNO:

Dakle, ja nikad u životu nisam imala nekoliko stvari.

Recimo, svi oko mene dobivali su one snježne kugle, one jako trashy kičaste superkul staklene stvarčice punjene vodom, koje kad protreseš postanu svjetlucave ili snježne. I u sredini stoji neki đava, tipa...đava. Ili Djed Mraz. Ili Harry Potter. Ili nešto slično, vrlo često neka nekrštena duša. Po kojoj onda pada snijeg. Ili šljokice. E, pa to su svi klinci oko mene imali, osim mene. Pa sam si ih jednom zgodom nakupovala brdo, a onda sam morala odseliti i nisam znala kud s njima i sve sam ih poslagala po skrivenom vrhu ormara koji vjerojatno (nadam se) nikad više vidjet neću i Boga pitaj tko se sad igra s tim kuglama. Zadnjih par mjeseci, otkako ne živimu Trnskom. Da, kupila sam si gomilu snježnih kugli u dobi od dvadeset i pet godina :doublefacepalm:

Nikad nisam imala ni roditelje mlađe od 44 godine, što me podosta frustriralo kad sam bila u osnovnoj školi i svi su, više manje, imali roditelje mlađe od 44 godine. Ili barem mlađe od 50. Ili su barem lagali da je tako. Ja nisam. Ja sam uvijek govorila istinu i umirala od  srama pritom. Pribojavala sam se, već tada, unaprijed, razdoblja srednje škole jer sam načula da se tad osobito sramiš roditelja, a kako li se tek onda ne bih sramila ja, koja umjesto roditelja, imam, pobogu, freak show... No, dogodilo se upravo suprotno jer, naime, roditelji mojih vršnjaka nekako su starili sve brže i brže dok su moji starci bili dva Doriana Graya i izgledali su sve mlađe i mlađe. A pritom su svi moji vršnjaci znali koliko imaju godina jer su se tome iščuđavali otkako znaju za sebe, samo što su se sad iščuđavali s divljenjem. I meni je to počelo bit totalno kul  i baš sam si bila sva kul razmišljajući o tome kako ću i ja sa 60 izgledati kao da imam 45 (usput budi rečeno – dala sam si truda i pokušala doma pronaći dva portreta koji trunu, ali bezuspješno. Mora bit da su mi starci jednostavno balsamovani!).

Nisam nikad imala ni mlađe siblinge i općenito, osim troje prvih rođaka, koji i nisu baš TOLIKO mlađi od mene, sve do svojih nećaka nisam imala pretjerano puno kontakta s izrazito niskim mladim osobama, popularno nazvanima djeca. Kako sam završila kroatistiku profesorskog smjera, to je u nekom trenutku podrazumijevalo i odlazak na nastavnu praksu u osnovnu školu i nikada neću zaboraviti trenutak kad smo došli tamo prvi put. Obnevidjela sam od čuđenja – nekako sam zapamtila da su osnovci...viši. Pa sam naglas prokomentirala: „JeBATE, šta su niski!“ Na opće oduševljenje svih prisutnih. Isto tako, bio je tamo u klupi neki mali, koji mi se svidio, čak sam se malo i zaljubila u njega (tj., osjećala sam da bih sigurno bila smrtno zaljubljena u njega da smo skupa u razredu), Ferdo se zvao, loše je učio, nije bio pretjerano pametan, ali je bio problematičan i lep. Meni dosta. I sjedio je u klupi s nekim drugim, sličnim klincem, a jednom su pod satom toliko razgovarali da ih je profa odvojila. Katja i ja smo, za to vrijeme, sjedile u zadnjoj klupi, a između naše klupe i Ferdine bila je jedna prazna pa je on morao sjesti u nju. Vidno uznemiren. Onda sam ja opet pokazala svoje totalno neznanje o djeci, prokomentiravši: „Ali ne znam šta je on sad toliko uznemiren – pa ionako svi najviše vole sjedit sami.“ Katja je na to složila iskreno najzačuđeniju facu, blagog užasavanja i gađenja i odgovorila mi: „Ne, Tomiću, najviše voliš sjedit s najboljim prijateljem ili prijateljicom. Šta s tobom nije u redu?!“ I tad sam prvi put shvatila da još jednu stvar nikad nisam imala, a to je – nikad nisam imala želju sjedit s nekim. Mislim, da, na kraju bih završila s najdražom osobom, ali samo zato što MORAŠ baš s nekim. I onda bih bila neviđeno sretna kad bi ta osoba iz nekog razloga izbivala iz škole pa bih ja mogla sjedit sama (Vale, oprosti). Eto.

Nikad nisam imala ni stalan posao u Hrvatskoj pa sam, nakon diplome, radila kojekakve budalaštine, tipa čistila fitness centar, a jedan dan sam izdržala čak i kao...e jebite me, ne znam sad kako se to zove, ali kao ona teta koja preko telefona pokušava prodati trice i kučine. E, e, ona koja zove i pita vas želite li npr. usisavač koji sam ide po stanu i pritom svira Marseljezu, ali to nije sve, uz njega možete dobiti i toplu deku koja eliminira mris prdca. Ili tako nešto. Uglavnom, ja sam pokušavala prodati neki uređaj za...detektiranje nečega.  U organizmu. Možda za detekriranje organizma samog. A radi po principu infracrvenih zraka. I super ti onda bude, valjda. Izdržala sam ravno dan prije davanja otkaza.

E, sad, to nemanje posla je išlo do te granice da sam zaboravila kako nikad nisam imala previše kontakta s djecom, sve do svojih nećaka pa sam počela vjerovat kako bih zbilja mogla raditi s djecom. Pogotovo s djecom uzrasta svojih nećaka. I to je bila dobra procjena jer, evo, mogu. Ali kakva li danka neiskustvu! Nisu sva djeca poput mojih nećaka. Recimo, moj nećak u dobi od 5 godina ima svoju teoriju o razmaku između brojeva na brojevnom pravcu, dočim njegova vršnjakinja koju trenutno tetošim ne kuži ni koncept brojenja stvari. Pa ako, recimo, broji koliko je smokija uzela (dakle, u interesu joj je da ih je što više, po čemu znam da ne vara), ona će, stigne li izbrojiti do šest dok ih je uzela tek dva – izbrojiti do šest. I sad, jebite me opet, ali ja ne znam kako se radi s takvom djecom.

Da ne govorim kako sam otkrila i vlastitu nezrelost u cijeloj priči i što me sve u stanju uvrijediti. Recimo, dječja kompetitivnost. Ne puštam im u igri nikad, a danas smo nešto mjerili tlak (ne znam zašto) i ja sam imala malo niži pa su njih dvije bile cijele sretne što su pobijedile. A mene je, dragi čitatelji, to naljutilo. Ja sam Barbara i kranje sam zrela. BZT.

OUTRO

Nikad nisam imala pojma o čemu ću pisati u ovom postu pa sam, evidentno, udrobila svega! Svega, brate!