PROMOCIJA

Nije problematičan uzorak riblje kosti na kaputu, niti prugice na izblijedjelom smeđem štofu njegovih hlača, ni kosa što ju je svezao u rep, makar je malo vlasi ostalo na tjemenu, pa je sad zalizao duge pramenove preko neobraslih predjela... Ni gumica za kosu nije sporna: skinuo ju je s one tegle ajvara koju mu je dala susjeda početkom studenoga "da mu se nađe sad kad je stislo", rekla je, a on joj se zahvalio i odgovorio: "Čuvat ću je do Božića pa uz puricu". I nasmijao se pritom makar je znao da će, čim zamakne iza zida, otići u Mlinar, Dubravicu ili Pan pek u kojem za 50% cijene daju kruh pola sata prije zatvaranja, pa kupiti pola polubijelog (nekad mu dadu i cijeli jer znaju da pola ne mogu prodati u tih 15 minuta koliko im je ostalo) i namazati žlicu po žlicu ajvara dok sve ne potroši...  Pozlilo mu je tu večer od crvenih paprika, papra u zrnu i količine koju je večerao, ali ipak – ne pamti da se tako najeo od lani. Ali ni to nije problematično: kad bismo analizirali kako se ljudi hrane, pa prebrajali tko je s čim kad pretjerao, svi bismo zajedno nalikovali na luđake koji isključivo mašću, šećerom i mesinom mjere vlastitu i tuđu sreću, natječući se tko će sumanutije natrpati hladnjak pet dana prije Božića, kao da sutra ne postoji.

Problematična je ova promocija na koju je stigao prije svih. Već oko pola pet, makar su ga gledali poprijeko pa obigravali (trudili su se diskretno) oko polica za knjige koju je glumio da razgledava. A dobro je vidio da ga promatraju. Redoviti je posjetitelj promocija. Nije bitno što se predstavlja: knjiga, časopis, novi album, nešto treće, samo ako ga puste. A u pravilu ga puštaju intelektualci koje pali vlastita tolerancija prema siromašnima, pa ako ga nisu istjerali, vjeruju da su bolji od mnogih, osobito od onih koji otvaraju nove butike skupocjene odjeće u elitnim dijelovima grada, na čijim se promocijama ne nose kaputi s ribljom kosti niti prugice u štofu hlača uz čiji se rub skorila mješavina soli i bljuzgavog snijega s pločnika.

Na otvaranju novih trgovina prostori su blještavi, svježi, svjetlo je jako kakvo i pogoduje kameri, a polugole djevojke koje su pola poslijepodneva provele kod frizera da bi zablistale večeras, sigurno se neće libiti namreškati nos ako se pojavi on... Tako smrdljiv. A njihovi nosovi – svi su isti, prekopirani iz zajedničke Burde po kojoj se kroji estetika. Pa on ni ne ulazi. Namrgode se nabildani Sokoli već na ulazu kad ga vide, uhvate ga, nimalo nježno za nadlakticu, pa promrmljaju: "Stari, briši, nije ti ovdje mjesto!" A on ode. Jer nije goljo koji cijeli život zgubidani. I on je okusio i novi sako i skupe okvire naočala, i dobar auto, i dobru kapljicu na blagdanskom stolu. A sad je od dobre kapljice ostao samo milodar.

I dok sponzoruše i njihovi mecene poprijeko pogledavaju na stol s kanapeima, jer sramota je prvi prići, ali kad krene – planut će u trenu..., on radije bira društvo intelektualaca u kojima se prezir ne iskazuje otvoreno, nego ispod glasa. Rijetki komentiraju, ali svi primijete... Kako je, dok troje pametnih govori o knjizi, on ustao četiri puta (ne budi mu teško) pa uz "izvinite, oprostite" otišao ravno do švedskog stola na kojem ga čekaju plastične čaše s vinom. Graševinom. Donese je sa sobom, provlači se do svog mjesta, obmanjuje druge, ali i sebe, da je ovdje zbog knjige, da dobro razumije što je pjesnik htio reći i želi pokazati: "Ja sam jedan od vas", ali glava mu procesira samo jedno pitanje: koliko na stolu još ima čaša? Pa dok ispija drugu ili treću, već mu nedostaju sve one koje je ostavio i koje ostala publika zanemaruje kao i sponzoruše kanapee. A on dobro zna, nije prvi put da je na promociji, kad moderator kaže "hvala", nestat će i zadnja čašica, čak i ona dopola popijena koju je greškom uzela fina gospođa s manirima, pa je s gađenjem ostavila na rubu stola... Možda baš za njega.

"Hahaha", nasmije se ispod glasa osoba do njega. On je pogleda iskosa. Poznato lice, viđao ju je već ondje i ovdje, misli čak i na televiziji, ima tome 10-15 godina. On podigne obrvu, ona gleda preda se. Smješka se. Nije siguran je li cerek upućen njemu ili su trojica pametnih izvalili foru koju ostatak nije shvatio, ali ova žena jest. Pokuša se koncentrirati.

"Uvijek je to emanacija propuštenog?" upita moderator.

"Da, fokalizacija zapravo", odgovara autor.

"Mislite?" ubaci se treći, očito željan debatiranja o knjizi.

"Dapače", nasmije se autor superiorno.

Nagne, ali ništa. Je li moguće da je već sve popio? Netko je čašama smanjio gabarite, uvjeren je. Okrene se prema stolu sa strane; ako je u svakoj 2 deci, a može se kladiti da nije ni toliko, na stolu nema više od tri litre graševine.

"Nisu se baš pretrgli..." obrati mu se kolegica.

"Molim?"

"O vinu govorim", nasmije se ona, ali i dalje gleda preda se. "Popila sam šest čaša, a ko nova sam."

"Hm..."

"Voda", promrmlja ona.

"A kaj bi vi?"

"Vinčeko", nasmije se ona. Ovaj put se okrene njemu... Zapahne ga ustajali miris. Crveni ruž nije popravio dojam, kao ni broš koji je zakačila za svileni šal. "Bute dobri", rekla mu je. "Kad bute išli po još, donesite i meni čašicu." Ponovno se nasmije, pa doda: "Ipak ste džentlmen", prijateljski ga potapše po koljenu. On samo kimne glavom.

Kad je šesti put ustao po čašu, nije se vratio na mjesto. Ovdje ga već svi poznaju. Još koji tjedan i nova će godina, period velike suše, malo je vremena ostalo. Promuvat će se još malo po gradu, na sve se strane nazdravlja.

A on rado viče: "U zdravlje!" I pritom zbilja to i misli.