Jedan od tipova ljudi koje jako cijenim je onaj tip osobe, koja ti se obrati samo kad joj nešto treba.
Potpuno iskreno i nisam sarkastičan. Zbog čega bi netko, kome sam glup i dosadan, a simpatije su uzajamne, trošio moje i svoje dragocjeno vrijeme kako bi održao našu komunikaciju na prijateljskoj razini? Ovako me, fino, ne zajebava, a kad mu štogod zatreba, javi mi se i svi sretni i zadovoljni. Nema nikakvog problema.
Pa ipak, takav tip ljudi mi zna tako dignuti živce, da bi ih najradije poslao u rodno mjesto, i sve zbog toga što žele ispasti pristojni.
Promotrimo sljedeći hipotetski telefonski dijalog:
-Ej Jakiša, Pero je!
(Nešto ti treba, inače me ne bi nazvao.)
-Ej Pero!
-Kako si?
(Šta te boli kurac kako sam? Da te je bilo briga kako sam, valjda bi se čuli jednom u zadnje dvije godine.)
-Dobro sam.
-Kako posao?
(Ovu rečenicu ću ti oprostit jedino ako želiš sinovca uguzit u moju firmu. Inače se radi o izrazito bezobraznom traćenju mog vremena.)
-A evo, gura se.
-E, znaš zašto te zovem...
-Zato šta ti nešto triba.
(Dramska neugoda, nakon koje eventualno slijedi glumnjenje uvrijeđenosti, jako rijetko spuštanje slušalice, a gotovo uvijek prelazak na konkretnu materiju.)
-Trebao bi mi pogledat ****** **** **** ***.
-Nema problema.
-Stvarno nema problema?
-Nije apsolutno nikakav problem.
-Jer zvučao si ko da te gnjavim.
(Pa da, gnjavio si me. Gnjaviš me i sada, ali to konkretno pitanje nije gnjavljenje i da si ga postavio nakon "Pero je!" učinio bi mi ovaj razgovor kudikamo ugodnijim.)
-Ma ne gnjaviš. E, aj imam posla pa se čujemo. Živio!
-Aj čujemo se!
Meni nikako nije jasno zbog čega ljudi misle da uslugu trebaju platiti. I zbog čega misle da je mogu platit time da me počaste svojim "interesiranjem" za moj život.
Ali moram priznat da ljudi u zadnje vrijeme imaju puno direktniji pristup i iz tog razloga sam im zahvalan. Oni postave pitanje, ja ocijenim može li to ili ne može. Odgovorim na postavljeno pitanje i to je to. Ako odlučim pomoći, znači da mi to nije problem, a vjerojatno mi je i drago, i ne očekujem nikakvu zahvalnost od druge strane. Ako ne odlučim pomoći, intuitivno je jasno da zahvalnost nema ni smisla.
*
Šta se tiče onog nedosuđenog penala na Poljudu, fascinira lakoća kojom Dinamovi navijači nalaze opravdanje u svakoj sudačkoj krađi u njihovu korist. Bez obzira koliko krađa bila očita, velika i namjerna. Znači, Šime Vrsaljko, kao odgovor na udarac prema golu, intervenira u maniri najboljeg golmana, što ne bi bio problem da je golman, ali nije. Sudac iza gol-aut linije mora to vidjeti, jer ako ne vidi onda je slijepac. Namjera Šime Vrsaljka je očigledna, ruka nije u prirodnom položaju (osim ako je golman, a nije), ali jedanaesterac nije dosuđen.
I iz nekog neracionalnog razloga se veliki dio Dinamovih navijača osjetio prozvanim braniti tu sramotu. Mislim da bi pošten nogomet trebao nadilaziti navijačku pripadnost jer je ovo gadljivo i ne znam kome se to dade gledat.
Ovo samo pišem kao poziv da me, ako ikad budem pravdao takvu krađu u korist Hajduka, otrujete. A ako se bojite posljedica, samo mi napomenute da sam to obećao, pa ću se sam otrovat. I bit ću vam zahvalan.
Prvi put u životu mi je žao što nisam Dinamov navijač, samo da mogu dokazati da moj stav prema krađi nije vezan uz navijačku pripadnost.
*
Ma već dugo vremena želim ovo ukomponirat u neki tekst, ali mi se ne da pisati političke osvrte, pa ću ovako bez ikakvog smisla to nabacit ovdje.
Bilo je to 2004. godine i baš se vodila bitka između ruralne publike, sklone Thompsonu, i urbanih ljudi, širokih svjetonazora, sklonih Hladnom Pivu, koje je taman išlo "prodat čak i muda da sviraju zato svuda". Kako sam, unatoč odrastanju u ruralnom okruženju, bio skloniji Hladnom Pivu, a posebno zbog koncerata koje su radili dok još nisu "pjevali nešto ljubavno jer klikne svršavaju na to", tako sam bio na njihovom koncertu u maloj dvorani Doma Sportova.
I ništa, imali su puno gostiju, između ostalih i neki makedonski limeni sastav, koji im je trebao pomoći u izvedbi pjesme "Bačkizagre stuhpa šeja", tako je pjesmu započeo Mile, nekom rečenicom, koja je završila uzvikom "Zato!".
"Spremni!", odgovori dobar dio spremne mlade urbane publike širokih i kozmopolitskih svjetonazora.
Mediji se nikad nisu osvrnuli na ovaj nemili incident, ali zato postoji video zapis, a evo link na ključne trenutke:
Znači nećemo se lagat.
Nema komentara:
Objavi komentar