Je li itko ikad uopće vidio zrikavce?

(22. kolovoza 2011. – pronašla na iPhoneu)

Noćas sam nešto imala na umu, dok sam pokušavala zaspati i razmišljala o tome kako je u Zagrebu prevruće. Definitivno prevruće za ovo doba godine. Obično kad tek dođem, ulice već odišu na jesen i Depeche Mode sam se nametne slušalicama, a sad sve zuji od vrućine i fale samo zrikavci da je kvare onako kako samo oni znaju.

Zrikavci, vragolani jedni! Sramite se!
Još jučer bili ste ovdje i činilo se kao da nikad nećete nestati, prkosili ste i prolaznosti samoj, pokazivali joj golu guzicu i srednji prst u znak protesta, a ja sam se zajedno s vama smijala floskuli da sve sto je lijepo kratko traje...
Moja misao iz noćašnjeg kreveta slična je vama i dok u tramvaju brzinski ispijam probiotik (jer treba živjeti brzo i misliti na zdravlje), ona se gužva negdje zajedno s porukama sms-a i krade tuđi sadržaj ne bi li me utješila...tužno je kad ti vlastita misao pokaže isti onaj srednjak i obnaženo dupe koje je noćas pokazivala zaboravu...

Tata mi je spremio punu vreću krušaka i četiri litre alkohola. Da se nađe! Da ima za raju, a kruške bi ionako sagnjile. Dvoje je ljudi premalo čak i za sićušan voćnjak, a djeca u nekom trenutku odrastu i ne postavljaju više pitanja o tome je li njihov frižider roditeljska kurva pa da svašta u njega trpaju...osim toga, i Šara je davna, skoro ko i zrikavci, pa sad imam frižider u koji nešto pošteno i stane. Alkohol ne treba, on će platit glavom prije nego što i skuži u kojoj se županiji nalazi.

I tako je ruksak pun krušaka i alkohola putem do Zagreba zveckao melodijom staklenih boca. Kruške su mudro šutjele jer još nije jesen i, barem formalno, još uvijek je sve u ritmu salse. Pukne li mi ručka ruksaka, nasmijat ću se sudbini i povikati važno "yo tengo grande cojones!", kako god se pisalo... Nažalost, kako unaprijed znati da će salsa do metropole umrijeti i sve će biti nekako fado? A ja mrzim fado.

"Ali ljubiš se ko da volis fado..." rekao je jednom i nestao u crvenoj kapuljači i snijegu...a prije toga istaknuo je kako voli Márqueza i kako ne zna ništa o portugalskoj književnosti.

Večeras ću leći ranije.
Prije toga ću pojesti krušku s okusom Siverića i vjerojatno malo plakati, čisto jer...mora se!

I slušat Massive.

Da, Massive je kompromis, negdje na pola puta između komatoznih zrikavaca i nedonoščadi prolaznosti.