BOOKS
Neka je u subwayu 14 ljudi, neka smo dvoje od tih 14 moja
sestra i ja, od preostale duzine (iliti tuceta) sigurno ih 10 čita knjigu. Ne“čita“.
Nego „čita knjigu“.
Uvriježeno mišljenje o Amerikancima je da su površni i da im
je obrazovanje nikakvo, i to u usporedbi s našim koje bi se moglo podvesti pod
egidu „o svemu znam pomalo, ni o čemu po puno“. Druga je u našem društvu
ukorijenjena predrasuda da dubokoumnost dolazi baš od čitanja, i to ne čitanja
uputa za kuhanje pudinga u kućnoj radinosti, magazina u kojima Ava Karabatić
opet ističe koliko je duboka (kao osoba), a raja joj se svisoka smije jer –
vidi se da se knjiga nije načitala... nego od upijanja lektirnih naslova - što
teže, to bolje (možda će ti jednom biti od koristi; na nekoj kavi u rupi Filozofskog
fakulteta, recimo, gdje se rado razmjenjuju pametna mišljenja). Pa opet, kad to
mladi Hrvati čitaju knjige ako su društven narod, vole Facebook, a nisu im
mrske ni turske sapunice? Čitaju li ih tajno, kradom, noću? Jer tu aktivnost
rijetko upražnjavaju po klupama (kao da je riječ o kakvoj pornografiji), još
rjeđe u tramvajima, redu za poštu, u banci ili samoposluzi. Pa čak i kad se slučajno nađu u korelaciji s
nepoznatim ljudima, više ih zanimaju tuđi životi, kako je tko upario tenisice s
kožnom jaknom, je li ona torba overdizajnirana i čija je boja kose smiješna.
Sinoć u vožnji, negdje od njujorškog Črnomerca do, recimo,
Glavnog kolodvora, zanimljiva se ekipica tinejdžera smjestila po vagonu
podzemne željeznice. Njih dvije u dobi od 15-ak vrlo su opasne trebe. Jednoj je
kosa ružičasta, s bijelim tankim pramenovima, nosi uske tajice, veliki ruksak i
poderane starke, a oko zapešća joj zveckaju narukvice sa zakovicama i ona jedna
gumena na kojoj piše „FUCK ME I'M...“ Ne znam kako je sebe okarakterizirala jer
ne vidim ostatak natpisa, ruka joj mirno stoji u krilu, ne miče se. Cura čita.
Knjigu. Koliko vidim, nije počela jučer, još koja stranica i - gotovo.
Prijateljica nosi kikice, duge, razbarušene, također je
opaka, ima gomilu prstenja, oko srednjaka je onaj „tri u jedan“ - metalni
bokser u estetske svrhe. Estetika ružnog, rekli bi modno osviješteni studenti
povijesti umjetnosti i - pogriješili bi. I ona čita, i njoj je ostalo još
nekoliko stranica do kraja. Knjige. Obraća se prijateljici, skida slušalice s
ušiju... Iznutra trešti pseudohard. Onaj za djecu i početnike. Obje tresu
glavom. Opasno. Okrenem se sestri i prokomentiram. Blaženi hrvatski, možeš
tračati u lice.
„Misliš da im je to lektira?“ pitam.
„Sumnjam“, kaže Barbara. I ona ima knjigu u torbi,
prilagodila se. Ja nemam. Ja sam Balkanka. Mi svoje znanje nosimo u glavi i
koristimo ga za analizu tuđih stvari...
Metalka podiže knjigu, popravlja slušalice tom rukom (ili se
samo češka), vidim naslov „Twiglight (nešto)“.
„Nije lektira“, konstatira Barbara. Obje se smijemo.
GADGETS
Nigdje se ljudi toliko ne petljaju u slučajne prolaznike kao
u Hrvatskoj. Odnosno, vjerojatno se petljaju na mnogim mjestima, ali mene boli
kad se petljaju u Hrvatskoj. Jer je volim više nego New York gdje se na svakom
koraku prodaju majice s natpisima o ljubavi prema gradu. „I <3 NY“. Mi kuliramo, kao ona udavača
kojoj je glavno da ispadne hard to get,
a plače kad se kući s tuluma vrati bez komplimenta. Posebno ako se usporedi s
„uspješnijim“ frendicama koje su cijelu večer plesale s kim se već pleše na
današnjim popularnim tulumima.
Kad vaše vrijeme za tulume već pomalo prođe, spretno se
možete regrutirati u sveznadare po tramvajima: one koji znaju kada tko treba
ustati starijem, koji komentiraju izgled, ponašanje, vokabular mlađe ekipe
naglas i okreću očima bez skanjivanja, kao da je takav komentar jedini i
samorazumljiv u ovakvim situacijama. Nemaju knjigu da se u nju zapilje, sad mi je
sasvim jasno, do jučer sam mislila kako je uzrok čangrizavost, besparica, zavist,
vremenske (ne)pogode... A zapravo je posrijedi puka dosada.
Još jedna uvriježena budalaština u koju ljudi vjeruju (jer
se tako mora) ona je da (počnimo s tim) televizija, internet, game boy,
mobiteli i ostala čuda najnormalnije tehnike kvare ljude (oči, uši, mozak) i
otuđuju ih jedne od drugih. E-knjige su posebna priča. One kvare sve...
U njujorškoj podzemnoj željeznici od 14 ljudi u vagonu, od
kojih smo dvije moja sestra i ja, duzina (iliti tucet) preostalih kompletno je
priključen na neku vrstu gadgeta. Reklo bi se – užas. To sam pomislila i ja kad
sam prvi put pobrojila sve te nepoznate face pognute prema iPhonima, tabletima,
elektronskim knjigama, pa onda opet malo iPhonima... ili zablenutima u prazno,
polusklopljenih očiju i ušiju začepljenim slušalicama, iz kojih se ponekad
nešto i čuje, ali u pravilu se vrlo diskretno odnose prema okolini. Dakle, prvo
sam ih pobrojila, a onda se u maniri pravog, za svijet oko sebe zainteresiranog
Hrvata, upitala i za njihovo emocionalno zdravlje. Jer kako uopće žive tako isključeni iz svijeta
oko sebe, a vrlo uključeni konkretnim utičnicama za izvor svoje zabave...
Zabave?
Znam, znam, there is no fun like trač fun. Tako mi je i
samoj.
ORGANICS
A sad malo kritike američkog društva da se ne bi pomislilo
kako je baba Manda preletjela Atlantik pa se toliko fascinirala na prvu da je
instant zaboravila kaže li se ono „cimet“ ili „cinnamon“.
Mentalni sklop vezano uz zdravu prehranu kod njih je
otprilike ovakav: ako na kutiju nalijepim „organic“, jamačno sam otkrio eliksir
mladosti i priskrbio si sretnu starost. Ako vam se ovo objašnjenje čini
kontradiktornim (kako mladost, a starost?), nema nikakvih problema.
Kontradiktorno je i „organic“ grožđe u ožujku i „organic“ jagode prije 1.
travnja, a ipak – eto – ta je naljepnica iznimno važna. I jamči kvalitetu...
skoro kao ISO. S jedne strane preslatke slastice, nevjerojatno zašećerene
jednostavnim šećerima, mastima, uljima na litre per muffin, salate neizostavno s dressingom koji ne uključuje ocat i maslinovo ulje, nego
artificijelan okus za koji nemam pojma otkud potječe (a nije avokado, sigurno).
A s druge - navodno organski uzgojene namirnice izvan sezone koje su, ne
poričem, bogati Amerikanci možda uvezli iz Južne Amerike, Afrike ili
Australije, gdje su sve te biljke dozrele na prirodnom suncu, ali mene zanima –
u kakvim su ih kontejnerima dopremili i kako sav taj „organic“ ne istrune na
putu od supermarketa do kuće, nego se još (čio i veseo) dobro drži u hladnjaku
do 15. u mjesecu. Ne znam. Pripisat ću to impulsu za „umirenjem savjesti“
kakvom teže osamljeni ljudi koji su modus biti podredili onome drugom...
A New York je, kažu, jako tužan grad. Ja ga vidim pod
svjetlima i vrlo mi se sviđa. Dođe mi da na njega nalijepim „ORGANIC“.
Nema komentara:
Objavi komentar