Teška egzotika

Priznajem – volim srpski! Ne mogu reći da ga volim više od hrvatskog jer je to kao da kažem da više volim pomajku koju nikad nisam imala od vlastite majke, samo zato što mi se pomajka čini zanimljivijom, ovako kad joj se nepostojećoj divim izdaleka. Tako da, ne bih da se lažemo i ne volim ga više od hrvatskog. Ali mi je nekako ljepši. Zvuči mi ozbiljnije i istovremeno grublje, kao da je pun grešaka, onih nekih divnih, sitnih grešaka, taman da ne bude savršen, a Bog zna koliko nikad nisam voljela ljepotane. Barem ne po defaultu!

„Njihov je najveći problem uvik i bio taj šta su lipo pričali“, ljutito je ustvrdila moja tetka jednom kad sam se drznula pred širom obitelju reći da mi Srbi baš lipo pričaju. To je, barem dosad, bio zadnji put da sam išta takvoga izgovorila pred njima. Stari bi me nedvojbeno shvatio, tj., stari me nedvojbeno shvaća, svu moju ljubav prema Srbima jer je i sam osjeća.

Ponekad, ne prečesto, ali ponekad poželim da sam odrasla u Beogradu i da mogu sočno psovati nešto tipa „majki mu ga nabijem“ ili s ramenom spremnim za naguravanje pitati nekog provokatora „šta pričaš ti, bre“, ali brzo me prođe jer se sjetim – da sam se i rodila s one strane Dunava, svjedno bih se rodila kao žensko. A žene koje govore „majki mu ga nabijem“ nikako nisu senzualne. Ok, valja priznati – ni sama nisam senzualna, ali lijepo je što barem Srbima jesam.

Jednom sam se družila  s jednim Srbinom. Posvuda, ali uglavnom u Knez Mihajlovoj. Lila je kiša, ja sam sutradan napuštala Beograd i nismo još nikakve brojeve bili izmijenili. Skrivali smo se pod nekom zelenom Heineken tendom i izigravali dvije poštanske marke koje su se sasvim slučajno okrenule jedna prema drugoj. On je nekoliko sati ranije pričao o tome kako sam lepa i kako mu se sviđaju moje bore-smijalice. Moje BORE smijalice, u dvadeset i četvrtoj. Da mi je to rekao neki Hrvat, pobjesnila bih poput gliste (ako gliste uopće mogu bjesniti), ali ovako, ponijela me samonametnuta teza da Srbi bare tako da ti ukazuju na tvoje sopstvene nesavršenosti, taman se radilo i o borama u dvadeset i četvrtoj. A možda je bila i treća...ne znam koje je to točno godine bilo. Srbin i ja izmijenili smo kasnije u životu još nekoliko romantičnih poruka, prepunih emocija koje zapravo nijedno od nas nije osjećalo, ali smo se voljeli igrati šarmera tako što je on forsirao ekavicu, a ja ikavicu, tako što je on bio Beograđanin, a ja Dalmatinka iz Zagreba i tako što smo se, kao pravi urbani intelektualci, šegački nazivali „malom ustašom“ i „prelepim četnikom“. Sviđala mi se ta politički obojena, nikad koitusom okrunjena predigra. A i njemu se sviđala.

Nakon života u New Yorku, opet sa sasvim drugim Srbinom, vrlo netipičnim Srbinom, koji mi je bio neka vrsta šefa, samo zato što sam živjela u njegovoj kući i čuvala mu djecu. Srpski je postao manje egzotičan – u moru engleskoga, a kad živiš u Astoriji, više uopće ne postavljaš pitanje kad na ulici čuješ neki od idioma bivše Juge i stvarno ti, vrlo iskreno, postane svejdno iz koje od naših rupa je tamo netko dopuzao. Svi smo isti, ali ne furamo bratstvo i jedinstvno, samo se ili ne želimo previše miješati jedni s drugima jer ionako smo otamo otišli ili smo, pak, bliski s onih par svojih Hrvata/Srba/Ostalih s kojima živimo. I ima nešto lijepo u tome da ti odjednom i vlastita nacija i one „neprijateljske“ postanu toliko bliske da ih legitimno smiješ i izbjegavati  i obožavati bez osude, ali ima i nešto ružno u tome, što je sasvim moje i sasvim osobno i sasvim razbija čaroliju, a to je da mi srpski više nije egzotičan. Postao mi je samo još jedan od onih jezika koje govore ljudi u Astoriji i moj šef, tj. otac djevojčica koje čuvam. Postao mi je jezik koje ta djeca uporno odbijaju govoriti i kojima nikako nije jasno zašto ja taj jezik kojiput zovem drugačijim imenom. Postao mi je jezik koji, u očima većine, čak i ja govorim i samim time tako običan. Otprilike onako kako su mi i plavuše postale dodirljive kad sam i sama postala jednom...

Ljudi ne vole kad Srbe nazivam Srbićima, a meni nije pretjerano jasno zašto. Ustvari, jasno mi je – ne znaju da, kad kažem Srbići, većinom mislim na EKV i priču u kojoj je mojoj sestri upala njena davno upoznata prijateljica s faksa, samo zato što je primijetila da na koricama indeksa nosi sliku spomenutog benda te ga je, tom prilikom, nazvala Srbićima. U mojoj glavi tako je to nekako ostalo: kad čujem Srbići, ja istovremeno vidim EKV, svoju sestru i njenu frendicu, negdje, na nekim stubama ispred Filozofskog u Zagrebu, a u zadnje vrijeme odmah iznad njih u oblačiću vidim i stripiziranog boga, kako odjekujućim, dubokom glasom popuje: „Pa brate mili, ne možeš Srbe nazivat Srbićima – to je totalno uvredljivo za oba naroda!“ Možda i je. Ali ti Srbići na koje ja mislim jednom su održali minut šutnje za Dubrovnik i odsvirali koncert za onih desetak ljudi koji su ostali u dvorani.

Tretnutno razmišljam o „Dnevniku srpske domaćice“ Mirjane Bobić Mojsilović pa otud cijela ova priča. Ako se uopće pričom može nazvati nepovezano naklapanje o tome kako volim jedan dijalekt svoga jezika i kako sam ga dugo smatrala egzotičnim, samo zato što su, eto, tamo nekad davno rekli da su neke rijeke lingvistički presudnije od drugih pa ona košava koja puše u Vukovaru nužno dolazi iz smjera gdje počinje teška egzotika. Istosti.

SPOMENAR TAJNIH OKUSA

U neko doba prije Coolinarike, kad je opcija utipkavanja sastojaka u tražilicu recepata bila znanstvena fantastika, a kuhanje nije bio fancy hobi nego disciplina u kojoj su se domaćice trajno natjecale, vrhunske recepture razmjenjivale su se nakon degustacije, izrezivao se iz novina postupak pripreme pa lijepio selotejpom u bilježnicu za to predviđenu, u koju su se, fino i čitko, recepti prepisivali da bi ih se kasnije, fino i friško, „ukrasilo“ brašnom s prstiju, tragovima šećera i žumanca ili smrvljenim klinčićem između stranica.

Štošta se dade iščitati iz takvih kuharica: i koliko se kuhalo i je li se riskiralo kad se sastavljao svečani jelovnik ili je domaćica pribjegavala prokušanim jelima za koje joj recept i nije bio potreban, ali ipak je, sigurnosti radi, otvarala bilježnicu s uputama i, da se ne zatvori dok miješa glazuru, stranice podvlačila pod kutiju s gustinom.

Naišla sam tako prije par dana na bilježnicu tvrdih korica, s plavim prugama i ucrtanim sitnim ružicama... Lijepa bilježnica, kao za lektiru, vrijedna čitanja. Pa kao da zavirujem u tuđi dnevnik, otvorim prvu stranicu na kojoj me dočeka rukopis koji sam vidjela nekoliko puta (najčešće u natuknicama za kupnju), pa mi je dobro poznat, iako ga ne bih znala imitirati... „Šnicle junetina“ već u uvodu. U nastavku „Ruža štangle“ – što mi privuče pažnju, pa čitam: očito se doda štaub, prezla, postupak ne piše, samo sastojci... Ruža mjeri na deke, kod Finkinih štanglica „šolje su šečera“. Jedan je recept prekrižen, drugi istaknut: iščitavam koji se domaćici više svidio, pa ga je prepisala dvaput.  Redaju se tako jela, ona vrijedna zapisivanja, ponavljaju iste jezične pogreške („šečer“, „cjelo jaje“, „namazati sa žumanjkom“...), bez kojih recepture ne bi bile autentične kakve jesu. I imena: Ruža, Finka, Maca – sestre, toliko znam.

Nisam baš zalazila po tuđim kuhinjama, po špajzama još manje, ali – ne iznenađuje me popunjenost bilježnice jedva 10 posto. Vidjela sam taj slučaj i u vlastitom rokovniku s natpisom Jadrankamen na naslovnici i u maminim bilježnicama tvrdih korica kojih je bilo nekoliko. Inicijalna ideja uvijek je uredno prepisati recept, a u praksi – umeću se u priručne kuharice listovi papira A4, koje je ispisivao netko drugi (pa razmijenio, kao sličice). Kad piše profesorica, greške su ispravljene, pa se doda „brašna koliko zahtijeva“ i umuti šećer sa „ć“. Neki umetnuti listovi su manji, istrgnuti iz drugih bilježnica, eno ih, prave društvo presavijenim memorandumima (u bilježnici s ružicama jedan je memorandum naslovljen Vitkost Trade, Export Import, Sarajevo: taj je poslužio Zemknedlama iz 1998. u koje, koliko vidim, ide kruh, mlijeko, jaje, luk... Aha, prava vitkost!), čak i jedan recept skinut s interneta (onaj za Tutti-frutti tortu, dašak novog doba), listovi bloka Generalturista (Biskupski kolač), Hypo Alpe-Adria-Bank (Prhka orašnjaća), Obiteljski radio (Čokoladni kolać) i masni papir s utipkanim receptom za kiseljenje krastavaca. Poseban je raritet požutjeli komad stranice (kut istrgnut rukom) sarajevskog Oslobođenja od „26. februara 1983.“, s ćiriličkim naslovom „Priča otkupljena na konkursu...“ - ne vidim kojem. Na poleđini kaže: „Olimpijske inspiracije: Dizajner nudi svoje pahuljice“ ... Kome nudi i koji konkurs te 1983., autoru kulinarskog recepta, zapisanog u žurbi, nije bilo bitno koliko da unutra idu „2 žumanca, 25 dkg šečera u prahu umutit i dodat 250 gr lješnjaka (prekriženo, zapravo badema) i sok od limuna cijelog“ (to je na prvoj stranici, kod konkursa). Dizajner s poleđine već je dobio opis postupka: „...jedna vanilija, sve dobro umutit i napraviti kuglice. Pritisnit prst i stavit jednu višnju u svaku...“ Ostalo bi se možda dalo rekonstruirati kad bih barem vidjela kako (kolač?) izgleda na kraju. Ja ću ga zvati „Olimpijskom inspiracijom“, umutila ga ikad (i prstom pritisnula) ili mi ostao samo kao (tuđa) uspomena.

Znam, voajer sam...zavirujem, gledam tuđe packave otiske od kreme, odmotavam ceduljice s uputama za Šape Ružine, Masne kifle tetke Mace, Jadrankin mramorni kolač... Čak me pomalo i stid. A znam da ih nikad neću napraviti jer suhoparan popis sastojaka ne čini gastronomski užitak. Važno je biti ondje, kušati original, tek tada recept postaje pravovaljan, nostrificiran... Ovako, receptura ostaje tajna. Mogu prepoznavati rukopis koliko želim, mogu Ruškine ili Finkine štanglice stoput prepisati u rokovnik s Jadrankamenom na naslovnici... uzalud mi trud (kušači) u vlastitoj kuhinji. Kad neki ljudi odu, njihova bilježnica ostaje mrtvo slovo na papiru, nekome podsjetnik na neke domaće mirise, meni tek rezultat prekapanja po tuđim policama. Bolje mi je da se držim onih baklava koje smo vlasnica plave bilježnice s ružama i ja napravile zajedno. Ako joj ja nisam samo asistirala i ako sam recept (ipak) negdje zabilježila. Za svaki slučaj.

Solo "mizantrop"! (Svatko gleda iz svoga kuta.)

Živim sam. Sam samcat. Sam samcato samcat.

Užasna je ta samoća. Kad dođem doma, otvorim vrata i nitko me ne dočeka. Nitko, tko mi se raduje ili ne. Ili ujutro kad se probudim pa nikog nema...

Je kurac!
Kao prvo, samoća mi ne predstavlja nikakav problem. Da sam smišljao rječnik, riječi "samoća" i "usamljenost" nikad ne bi tamo našle svoje mjesto.
Osim toga, s izrazitom radošću otključavam vrata stana svaki put kad u stan ulazim, znajući da se tu nitko nije ugnijezdio u međuvremenu.
O osjećaju buđenja kad nema nikog u stanu, da i ne govorim.

Zvučim kao mizantrop? Možda, ali nisam. Volim ljude, volim generičke ljude, nepoznate ljude, poznate ljude i zbilja mi je drago kad su ljudi sretni.

Dakle, nisam mizantrop nego filantrop. Međutim, uza svo čovjekoljublje, ljudi mi se - gade.

Da, dobro ste pročitali. Ljudi mi se gade. Da sam smišljao rječnik, riječ "gade" bi bila sasvim dobra da opiše taj moj osjećaj prema ljudima.
Kako volim samoću, tako mi je jeziva ideja da u masovnim prometalima gotovo uvijek sjedala stavljaju u paru ili trojkama. Isto tako mi se gade polupuni ili puni tramvaji. To nije zbog toga što mi ljudi smrde. Zapravo i nemam neko istančano čulo mirisa. Muško sam, jebemu. Ljudi mi se gade kao takvi, a ne kao netko ko smrdi, pljuje, prdi, sere ili piša.

Onda, nisam baš gostoljubiv. Ovo "baš" sam iskoristio više kao eufemizam. Zapravo je nepobitna činjenica da stan u kojem živim doživljavam kao vlastitu utvrdu, oazu, mitraljesko gnijezdo ili sigurnu kuću. Mjesto na koje mogu otić kad želim bit sam. Ako se netko u mom stanu nalazi, odlazak je gotovo nemoguć. Pogotovu u gradu u kojem ne postoje baš mjesta na osami. Takva mjesta volim nazivati "samodromi", po uzoru na opjevane "jebodrome".

Otkad živim sam, ne mogu reć da sam sretan. Zapravo, postoje dani kad sam sretan i oni kad nisam. Kao i drugim ljudima, uostalom. Međutim, kad sam sretan, potpuno sam siguran da bi osoba s kojom živim, da takva postoji, mogla samo to pokvariti. Kad nisam sretan, ne vidim na koji način bi mi godila činjenica da mi se netko mota oko mene, postavlja mi dosadna pitanja ili "prolazi ispred televizije" (pod navodnike, s obzirom da rečenu spravu ne gledam).

Dakle, sve u svemu, uživam u tome da sam solo.

Ali otkad sam solo, možda i troznamenkast broj puta mi je netko, kao odgovor na moju namjeru da želim zauvijek biti solo, ponudio "utjehu" kako ću se sigurno jednog dana zaljubit. Neki su čak išli toliko daleko da su mi zaželjeli da se ponovo oženim. Da ne govorim o onima koji su mi rekli da će me takvo zlo snaći kad se budem najmanje nadao.

Pasivan, kakav jesam, na takve prognoze i želje, odgovarao sam pravdanjem da zbilja želim biti solo i da mi je sasvim prihvatljiva činjenica da do kraja života ostanem sam. Nekad sam, kao odgovor na atak na moju intimu, morao objašnjavati da nisam baš toliko jebežljiv koliko "napadač" to misli.

Rezultat je uvijek bio isti. Osoba bi samo ponovila da ću sigurno jednom bit u vezi.

E, pa jebi se!

Sad ćemo ovako:

Kad me netko, tko je u vezi, počne bodrit takvim izjavama, to ću zapamtit pa ću kasnije, iznebuha reći: "Ja sam siguran da ćeš ti prekinuti!"
Ili, ako mi netko zaželi ženidbu, a to uvijek dolazi od oženjenih ljudi, uzvratit ću sa protuželjom: "Ja ti želim da se razvedeš!"

Jer, pazi, ako oni meni prognoziraju i žele za mene nepovoljne stvari, samo jer ih oni doživljavaju kao povoljne, što ne bi i ja njima uzvratio?

Reć ću fino:
"Cura će te ostaviti kad se najmanje budeš nadao!"

Pa da vidiš šoka na mizantropiju!

Oproštaj

Danas mi je umrla baka... ona koju sam usvojila.

Ili je ona usvojila mene. 

A bit će da smo se usvojile uzajamno. 

Rekla sam joj sinoć: "Čekajte me do sutra", rekla je da hoće. 

Ali nije. 

Nego je otišla, 

15 minuta prerano.

Danas mi je umrla baka... I ja se osjećam osamljeno. 

I tužno. 

Jer na to nemam pravo, 

iako će svi reći da imam. 

Zato stalno mislim kako – 

bezveze plačem, 

glupo, ženski...

Mirno ti more, Njanja! 

Baš sam te poželila... :(  

Ilustrator

„Ti bi definitely trebala biti an illustrator kad porasteš“, rekla mi je S. na svojoj čudnoj mješavini srpskog i engleskog. Ona ima osam godina i odbija govoriti srpski, a ja sam plaćena da je na to motiviram, što je ljepše ime za tjeram. Rekla je to zureći u sliku koju sam pokušavala nacrtati dok su ona i mlađa joj sestra N. jele špagete s umakom od rajčica u dnevnom boravku i gledale Disney channal. Ponekad im dozvolim da jedu tamo, ako su posebno dobre. Zapravo sve živo protumačim kao posebnu dobrotu, samo zato da bih ih malo odmakla iz kuhinje i mogla u miru pospremiti nered koji su prethodno tijekom dana stvorile u kuhinji. Tako sam toga dana činjenicu da jedna drugoj nisu u tuči oči povadile protumačila kao bivanje dobrima i pustila ih da ostavljaju mrlje od umaka na staklenom stolu, hipnotizirane tv-serijom. Možda je S. zbilja u pravu kad mi se obraća s kad porasteš, iako znam da se zapravo radi o nemogućnosti izgovaranja sintagme „kad počneš raditi neki drugi, pravi posao“. Jer i S. i N., koliko god male bile, znaju da ovo zapravo nije pravi posao. A N. pritom ni pojma nema o godinama pa misli da sam ja tinejdžerica i to argumentira činjenicom da nosim mašne na glavi. Odrasli oko nje to ne rade pa se čudi i svrstava me u neku među-skupinu. Pametna je ona djevojčica...

S. je do zaključka da bih mogla biti tinejdžer došla tako što je dovršila večeru samo dopola i došla pogledati što to zapravo crtam. Uzela sam njihove pastelne bojice i olovku pa počela kombinirati jedno s drugim i stvarala minijaturnu sličicu knjižnice, knjižničarke koja na ljestvama dobavllja knjigu i male djevojčice koja, okrenuta leđima promatraču, prstom upire u knjigu koju želi. Djevojčica je s razlogom imala narančastu kosu i kikice: svako se izgubljeno, nedoraslo čeljade ženskoga spola u nekom trenutku vlastite izgubljenosti identificira s Pipi Dugom Čarapom. Iz ruke djevojčice na slici, drito do poda, visio je plišani, smeđi medo, nalik onome iz Mister Beana. I S. mi je pokušala dati savjet o budućoj karijeri, čak me pitala zašto nisam ilustrirala onu knjigu koju je moja sestra napisala.

„Da jesi, bila bi puno manje...plain“, objasnila mi je. Ona je, naime, još uvijek u godinama kad se zanimljivost knjiga mjeri brojem

ilustracija. A „Naročito ljeti“ nema nijednu, iako je gotivimo mi, Pipi Duge Čarape i Petrovi Panovi.

Što je najbolje, nekoliko sati zbilja sam razmišljala o poslu ilustratora dječjih i manje dječjih knjiga, ali želja me brzo prošla. Istini za volju, sjetila sam se koliko umorna sam postala još puno prije samog dovršavanja iti ove minijaturne slike. A sjetila sam se i kako sam u petom osnovne imala samo jednu četvorku, i to iz likovnog, i to zbog nekog Uskrsnog jajeta koje smo trebali napraviti od balona i novina i koje se, u mojem slučaju, nikad nije dovoljno stvrdnulo. Pa sam prošla s 4,9 i to sam smatrala osobnim porazom, tada. Nekoliko godina kasnije, smijala sam se tome kako sam bila osobno poražena zahvaljujući premekanom jajetu i činjenici da to zvuči kao da sam dobila lošu zaključnu ocjenu iz domaćinstva ili, nedajbože, nečeg seksualnog. Tada sam zbilja bila tinejdžer.

Volim, tako, u svojoj glavi razmišljati o različitim karijerama koje bi bile dobre za mene. Zanimljivo je da sam se tek zadnjih nekoliko godina počela intenzivno baviti tom mišlju, a imam već 26 i već sam odavno završila sa školovanjem. Nekim čudom, kao mala, a i kao tinejdžerica, bila sam uvjerena da ću studirati kroatistiku i još neki strani jezik, što sam na koncu i napravila. Možda sam jednostavno tada trebala mašti više puštati na volju pa me ova kriza karijernog identiteta ne bi lovila sada, kada nisam više ni u pubertetu, a bome ni blizu krizi srednjih godina. Makar, čula sam nedavno da postoji i nešto što se zove kriza srednjih dvadesetih...

Danas sam upoznala curu koja je, na moje pitanje čime se bavi, odgovorila pokraćim objašnjenjem da je pisac, fotograf i dostavljač hrane. I da ne zna koje od toga najviše voli, osim što zna da mrzi ovaj dio s dostavom hrane. Čudni su ljudi u New Yorku, iako je ova zapravo iz Indiane. Zapravo, nisu čudni, nego se jednostavno moraju baviti svim i svačim žele li se uopće baviti ikad onim što vole i za što su, nadajmo se, certificirani. Osoposobljeni. Tamo odakle ja dolazim, bavljenje svim i svačim „prizemnim“ kad si za nešto „nadzemno“ certificiran, smatra se osobnim neuspjehom, istim onim intenzitetom kojim osobnim neuspjehom smatraš i prosjek 4,9 kad si štreberica iz Siverića, imaš 11 godina, meko skuhano jaje i profesoricu likovnog koja te stalno uspoređuje sa starijom sestrom, zaboravljajući da je predavala i tvojem ljevorukom bratu.

Procrtala sam, onako kako Bog zapovijeda, u srednjoj školi i od tada sam nastavila crtati dosta. I dosta dobro. Svi moji prijatelji misle da dobro crtam, nećaci su me zbog toga uvijek voljeli, a štićenice mi, eto, savjetuju da postanem ilustratorom. I mene to veseli. Ali negdje duboko u sebi, znam da ilustrator nije meni namijenjena karijera, ako ništa drugo, a ono barem zato što sam svojih crteža sačuvala možda par i što su oni u koje sam utrošila najviše vremena najbolji, a na ostale mi se uopće nije dalo trošiti vrijeme.

Knjižničarka i djevojčica završile su kod Ane, moje drage prijateljice iz Benkovca, a trenutno i iz New Jerseya. Sliku sam pretvorila u neku vrstu porukice i napisala neku umotvorinu otraga, o tome kako ona i ja jedna drugoj naizmjence služimo kao knjižničar koji ti dohvaća upravo onu knjigu za koju si zapeo, ali je sam ne možeš dosgnuti. Ana se oduševila, a meni je bilo drago jer zbilja je krasna sličica, tekst je preseratorski, ali od srca i neloš, a trud koji sam u cijelu priču uložila veći je nego trud u bilo koju drugu sliku koju sam ikad nacrtala, makar se ideja rodila u trenutku kad su moje štićenice, lažno dodijeljenom zaslugom, dobile privilegiju večeranja špageta u dnevnom boravku.

Ratuži me samo, ponekad, što medi na slici, onom visećem, trošnom i loše nacrtanom, nisam nikad pripisala nikakvu ulogu i ostao je nekako proizvoljan detalj, minoran i drag detalj na slici, zbog kojeg mi S. sasvim sigurno nije savjetovala karijeru ilustratora.

Apsolutno pozitivna atmosfera (jedne obične subote popodne)

Zagreb

Živim tu već skoro 13 godina i to je ujedno i mjesto u kojem najdulje živim. Pa ipak, teško da mogu nazvat Zagreb svojim gradom.
Ne postoje tipični Zagrepčani. Velika većina ljudi doselila je osobno, ili su tu tek prva rođena generacija, i sa sobom nose običaje, životni stil i gene nekih drugih dijelova Lijepe Naše, i susjedne nam Bosne i Hercegovine. Zbog toga sve predrasude prema Zagrepčanima, koje imaju neki od ostalih žitelja moje domovine, vrlo brzo padaju u vodu nakon što ovdje živiš par tjedana. Ovo je grad koji prilično revno prihvaća različitosti, u kojem postoje brojni sadržaji i u kojem je vrlo lako naći društvo koje ti odgovara, bez obzira na to koliko si drugačiji, čudan, specifičan ili "pomaknut".
Zapravo mislim da najviše mi, koji smo doselili, možemo osjetiti te prednosti grada Zagreba.

Međutim, kao što je uglavnom slučaj u životu, Zagreb nije idealan. Uvijek mi padaju na pamet dvije zamjerke. Prva je loše riješen i gust promet, što je objektivna činjenica, ali nešto za što smo, u prvom redu, "zaslužni" mi, došljaci. Drugi problem je klima koja nikad nije umjerena, ali to je samo moje subjektivno mišljenje.

Ali te dvije zamjerke nisu razlog zbog kojeg Zagreb nisam doživljavao kao svoj grad.

Ja sam soler. Poprilično se dobro podnosim sam sa sobom i, bez obzira na to koliko bio sam, nisam usamljen. Imam izgrađeno mišljenje, koje mijenjam pod različitim utjecajima, ali ne volim se svrstavati u ladice, ne volim se solidarizirati s drugim ljudima, ne volim da se drugi sa mnom solidariziraju i općenito ne volim pripadati grupacijama.

Svejedno, mislim da Zagrebu fali lokal-patriotizma. Mislim da moj osjećaj nepripadanja ovom gradu nije jedinstven i da drugi građani imaju sličan problem. Došljaci imaju miljun prigovora na Zagreb i potpuno je validno pitanje zbog čega se ne vrate u svoje rodno mjesto, ako su ovdje toliko nesretni. S druge strane, rođeni Zagrepčani samo kukaju kako je prije bilo bolje i njihova ljubav prema ovom gradu se uglavnom očituje kroz kritike prema došljacima. Ne generaliziram, nego samo konstatiram ono što je kod većine ljudi istina.

Pozitivni lokal-patriotizam je važan jer u kriznim i teškim situacijama daje ljudima osjećaj pripadnosti i zajedništva i uz taj osjećaj ljudi su spremniji pomoći sugrađaninu u nevolji. Pozitivni lokal-patriotizam gradi se na različite načine. Jedan primjer su sportski događaji, koji su u Zagrebu, uz rijetke izuzetke, uglavnom ignorirani. Drugi primjer su proslave datuma važnih za mjesto, kao što je slučaj u nekim manjim mjestima na dan sveca zaštitnika, a takve stvari u velikoj mjeri izostaju u Zagrebu. Treći primjer bi bili nekakvi tradicionalni kulturni događaji, kao što je u Varaždinu Špancir-fest, kad cijeli grad živi za te dane...

I kažem, meni, iako sam popriličan samoživi mrgud, svejedno fale takve stvari da bih baš osjetio pripadnost ovom gradu.

Ponos

Nikad nisam bio u "Povorci ponosa". U prvom redu zbog svoje nesklonosti da ulazim u nekakve grupacije koje bučno i agresivno ističu vlastito mišljenje po pitanju svega, bez da pitaju pripadnike tih grupacija slažu li se s tim službenim mišljenjem. Možda sam preciničan, ali uvijek mi padne na pamet citat Dana Simmonsa da je kvocjent inteligencije mase manji od najmanjeg kvocjenta inteligencije pojedinca u toj masi. A kao drugo, nisam komunist, a stalno sam imao dojam da hrpa ljudi isfurava simpatije prema bivšem sistemu, sudjelujući u takvoj povorci, iako je bivši sistem bio izrazito homofoban.

Međutim, uvijek sam deklarativno podržavao povorku, a i aktivno podržavao prava LGBT-osoba, pa sam ove godine odlučio sudjelovati. Na to me motivirala inicijativa da se ustavom homoseksualne osobe predstave kao građani drugog reda i kao netko čija bi, eventualna, bračna zajednica bila direktno u suprotnosti sa temeljem na kojem je izgrađena ova država, jedina koju imamo i jedina koju imaju njeni homoseksualni građani.

I tako, u subotu sam se pojavio s frendicom na Trgu Žrtava Fašizma. Išao sam zbog toga što sam imao moralnu obvezu, budući da sam bio poprilično glasan u vezi aktualne teme, iako mi se nije pretjerano išlo. Osjećao sam da moram i odlučio sam subotu popodne odvojiti u te svrhe.

Zagreb Pride

Došli smo u 2 i saznali da povorka kreće tek u 3. Otišli smo u kafić i popili kavu. Kafić je bio poprilično ispunjen, vjerojatno drugim sudionicima povorke i konobar je djelovao sretno jer mu se u to doba dana, po vrućini, vjerojatno ne bi pojavilo puno ljudi.

Prvi interesantan događaj, koji mi je zapeo za oko, bila je svatovska kolona koja je prošla pokraj "Džamije", mladenci koji oduševljeno mašu prema okupljenim sudionicima povorke i povorka koja ih pozdravlja mahanjem, aplauzom i tradicionalnim zviždaljkama. Vrlo lijepa obostrana gesta i pokazatelj kako tradicionalno vjenčanje savršeno dobro koegzistira s ljudima koji misle da je i alternativna varijanta braka moguća.

Malo po malo, povorka je krenula. Tek kad smo ušli u Jurišićevu, i kad smo vidjeli koliko je daleko odmakao početak povorke, a na Trgu Žrtava Fašizma još ima hrpa ljudi, shvatili smo da se radi o nečemu što se još uvijek nije dogodilo na "ovim prostorima" (politički korektan izraz za SFRJ, paralelno u uporabi s izrazom "Adria", kojeg koristi MTV).

Ispunili smo više od cijele Jurišićeve. Nismo se ni po čemu razlikovali od bilo koje druge skupine ljudi, okupljene iz ma kojeg razloga, osim po apsolutno pozitivnoj atmosferi i ponešto šarenijim bojama. Ljudi su izlazili na prozore. Neki su odmah mahali, na što su dobili aplauze i mahanje zauzvrat, neki su bili rezervirani s pozdravima, ali su kao odgovor na mahanje i osmijehe tisuća ljudi, koji su im slomili unutarnji otpor, morali uzvratiti mahanjem. Ljudi su prolazili cestom u suprotnom smjeru i pozdravljali povorku. Stariji ljudi, ljudi u ozbiljnim godinama, ljudi s djecom, parovi, samci - svi. Mašemo i aplaudiramo svim gledateljima, bili na prozorima ili sa strane, nekad čujemo druge da aplaudiraju pa se pridružimo iako još nismo opazili kome je aplauz upućen.

Došli smo do Trga, za koji sam čuo da je prije bio "uporište suprotne frakcije". Bio je okićen zastavama duginih boja, hrvatskom zastavom, zastavom grada Zagreba i zastavom EU.
Za razliku od dosadašnjih godina, tamo je povorka isto dočekana s oduševljenjem, s izuzetkom jedne žene u ozbiljnim godinama, koja je pljuvanjem prema povorci izazvala nelagodu i smirivanje od strane mlađe žene u njezinoj blizini. Jedina abominacija tog dana, unatoč tolikoj grupi "nastranih pedera".

U Ilici se dogodilo nešto što me stvarno dirnulo. Baka od kojih 80 godina, jedva se kreće, stoji uz cestu i aplaudira. Mi je gromoglasno pozdravljamo i frajer do mene joj se i nakloni. Vidi se da je sretna zbog toga i da se smiješi.

Dva specijalca, pokraj dućana s obućom, koriste priliku da obave šoping. Očigledno je da neće biti nikakvih incidenata jer nema ni govora o nikakvim sukobima ili negativnoj atmosferi. Imam dojam da bi se lakše očekivao incident prilikom vrtićke šetnje i prolaska pokraj igrališta konkurentskog vrtića.

Korak po korak, dolazimo do Zrinjevca. Pitam frajera pokraj mene koliko ima ljudi, budući da mi je ovo prvi put, a ionako nisam precizan s procjenama. Odgovara mi da je ovo sigurno rekord, ali mu se čini da nas ima pet tisuća, budući da je prošle godine bilo četiri. Kaže da ne vjeruje da nas ima šest.
I onda nas, sa službenog mikrofona dočeka obavijest: "Ima nas petnaest tisuća!" i to izazove apsolutnu euforiju, kakvu sam samo doživio na nogometnim utakmicama.

Kasnije smo slušali neki bend koji je svirao i sjedili na zrinjevačkoj travi, prošetali se do Trga po piće, na kraju otišli do Importanne centra i nije mi ni u jednom jedinom trenutku palo na pamet da bi nas netko mogao napasti ili krivo pogledati.

Bio sam od početka do kraja apsolutno pozitivno raspoložen. Atmosfera je bila toliko pozitivna, euforična i složna, da su me dojmovi držali do kraja vikenda. Išao sam na Zagreb Pride da podržim druge ljude, ali nisam ni sanjao da ću i sam dobiti nešto toliko vrijedno, pozitivno i korisno.
Znao sam da iskazujem zajedništvo s ljudima koji čine ovaj grad, znao sam da je ovaj grad poseban po tome što prihvaća različitosti i zbilja sam bio ponosan na Zagreb.

Na moj grad.

Demistifikacija: zašto stalno nešto serem po fejsu (svakidašnja jadikovka)

Evo, da se i o tome očitujem.

To da sam prilično aktivna na fejsu mislim da ne moram pretjerano objašnjavat jer:

a)      Svi moji prijatelji koji čitaju ovaj blog to znaju,

b)      Svi ljudi koji čitaju ovaj blog, a nisu mi prijatelji, vjerojatno su svejedno na fejsu (jer je tako većina njih doznala za blog) i onda su na lajkanoj stranici mogli vidjeti moju aktivnost,

c)       Ako slučajno postoje oni ljudi koji niti su mi prijatelji, niti su za blog saznali preko fejsa, vjerojatno su prijatelji prijatelja nekoga tko je saznao za blog preko fejsa ili su, pak, prijatelji nekog od mojih siblinga pa...no, you got the point.

Mislim da mogu zaključiti – da, kako je poznato, doista sam aktivna na fejsu.

E, sad, na pisanje ovoga ponukala me jedna rečenica koju još od 2007. relativno često slušam, a ta je, više-manje, uvijek nekako ovakva: „Svaki put kad se ulogiram na fejs (a naravno, dotična persona tamo ode svakih mjesec do mjesec i pol dana i nimalo češće), u news feedu mi iskoči tvojih sedam statusa!“ I vjerujem da mi ljudi ne lažu nego da im doista u news feedu naveliko iskaču moji statusi. Isto tako, da ne bih sad iznosila samo tu rečenicu, iznijet ću i onu drugu, koju također dosta često slušam, a ta je: „E, super su mi tvoji statusi na fejsu!“

Nego, da ja vama nešto priznam: ni u jednom ni u drugom slučaju kad čujem dotičnu rečenicu, ja se ne osjećam dobro, a sad ću objasniti i zašto. Koliko god ova druga rečenica bila lijepo intonirana, a prva u najmanju ruku neutralno, toliko mi bude žao jer znam da ljudi imaju tendenciju pripisati osobi koja „visi na fejsu“ karakteristiku „nemanja života“, „bivanja iritantnim aktivistom“ itd. i sl., a moje počesto mijenjanje statusa mene samu svrstava u kategoriju ljudi koji vise na fejsu. Tu se, naravno, postavlja neizbježno piranje – a šta tebe boli šta drugi misle? Ne znam kako da to objasnim...ono, boli me. Stalo mi je. Ne volim glumit da mi nije stalo kad mi je. Stvarno nemam riječi kojima bih to objasnila.

Prava je istina sljedeća: visim na fejsu. Ulogiram se sigurno 30 puta dnevno i onda ostanem po minutu do pet, kako kada. Rijetko kada se dogodi da u komadu visim na fejsu duže od deset minuta, a duže od dvadeset mislim da nisam nikad, osim kad je u pitanju chat s nekim tko mi je napet (božemiprosti, ne radim to više, puj puj puj, ali bilo je i takvih vremena). Ali sveukupno – ulogiram se puno puta dnevno, tako da mi poruke i notifikacije stvarno rijetko stoje neotvorene. Nemam li život i jesam li iritantan aktivist – neka procijeni netko drugi (ja bih rekla da nemam ako je imanje života bjesomučno tulumarenje te da sam iritantni aktivist ako je iritantni aktivizam iskazivanje mišljenja o aktualnim temama).

Međutim, moram priznati jednu nadasve taštu svoju odliku koja će možda mnogima zvučati užasno prepotentno i bahato, ali nije da me bije glas skromne i samozatajne osobe pa ukurac. So here it goes: kad se logiram na fejs (s kompa, ne s mobitela), stranica koju najčešće otvorim je moj vlastiti profil, eventualno se zadržim u news feedu. To koliko ja vremena provodim na vlastitom profilu iznova čitajući vlastite statuse, komentare ljudi na njih i prebrajanje lajkova – to je, dragi moji, nešto stravično. Da iole toliko vremena provodim pregledajući tuđe profile, mislim da bi me se zbilja moglo nazvati u najgorem slučaju bolesnim stalkerom, a u najboljem velikim altruistom. Ali nisam ni jedno ni drugo – ja sam prljavi, narcisoidni egocentrik.

Neugodno mi bude kad me ljudi pitaju jesam li nešto vidjela na nekom ne-mom profilu, a ja otpovrnem zbunjenim pogledom i pojasnim prljavom laži da „nisam taj dan uopće bila puno na fejsu“. Onda se brzo odem ulogirati i provjeriti spomenutu stvarčicu te mi zbilja bude drago što sam opomenuta.

Nego, dosta o meni, evo barem ovdje bih mogla ustupiti malo mjesta i drugima, analizom od strane mene. Pa evo mojeg viđenja facebook-osobnosti.

Obično se po onome što ljudi rade na fejsu da zaključiti kakvi su u stvarnom životu, odnosno, što ih veseli. Evo, stavit ću sebe na prvo mjesto pa smo i to riješili – dakle, ja stvarno volim pisati pa otud moja velika potreba da stalno mijenjam statuse. Kratke forme mi pašu pa mi dnevno padne na pamet dosta statusa, dočim mi ne padne na pamet dosta blog postova, a roman mi dosad nijedan još nije pao na pamet. Isto tako, valja napomenuti da svoje osobne stvari iznimno rijetko podijelim putem ove društvene mreže. To što ljudima mojih 5% života izgleda kao njihovih 80% ne govori previše o meni. Osim pisanja, draže mi je možda jedino sviranje klavira, ali to nije baš user friendly kad je fejs u pitanju. Ako nešto šeram, onda je to glazbeni link jer volim slušati muziku, a iznimno rijetko šeram članak na kojem se nešto da pročitati jer jako malo čitam.

Ljudi koji šeraju članke su oni ljudi koji puno čitaju.

Ljudi koji šeraju članke s aktivističkim temama su ljudi koje zanima aktivizam.

Ljudi koji šeraju članke sa sportskim temama su ljudi koje zanima sport.

Ljudi koji šeraju članke s golim dupetima i sisama su, ne bi živ čovjek vjerovao, ljudi koje zanimaju gola dupeta i sise.

Ljudi koji šeraju fotke svojih ljubimaca ili djece su oni koji ponad svega najviše vole svoje ljubimce i djecu.

Ljudi koji šeraju puno fotki su oni koji vole fotkati.

Ljudi koji šeraju muzičke linkove vole muziku.

Ljudi koji ne šreaju nikad ništa, ali zato samo lajkaju okolo su prijateljski nastrojeni, ali ih je strah da ne bi bili naporni.

Ljudi koji ne lajkaju, ali zato komentiraju su mizantropi i ne vole davati komplimente.

Ljudi koji nikad ništa ne šeraju, ne lajkaju i ne komentiraju, ali zato znaju sve o tuđim aktivnostima su oni koji u stvarnom životu ničim drugim nisu toliko ispunjeni koliko tračanjem.

Ljudi kojima fejs služi za barenje te putem istoga samo chataju bi baš mogli malo i aktivirati taj svoj profil, enebil' se mala napal'la.

Ljudi koji se zbilja rijetko logiraju na fejs najradije uopće ne bi ni bili na fejsu, ali čim im to padne na pamet, tuga ih ulovi da će nešto propustiti. Oni s fejsom imaju odnos kao ja sa izlascima – čim iziđem vani, hoću doma i bude mi naporno, ali nemanje opcije izlaska me pretvara u nespašenu tinejdžericu koja bi, evo, upravo vlastita oca prodala za šank, ogromne količine dima i onog tamo pijanog majmuna koji kljuca u kutu, a sutra osvanjuje na nekim profilima fejsa s nacrtanim brkovima i pogledom koji miriši na očajavanje.

I naposlijetku – ljudi koji sutra osvanjuju na nekim profilima fejsa s nacrtanim brkovima i pogledom koji miriši na očajavanje imaju užasno glupe prijatelje koji jako vole fotkati (i to vjerojatno loše).

Aj, živ'li!