Berba 2014

Još jedna godina, još jedan top 10.

Zapravo top 11, jer su mi na jedanaestom mistu

11. Kiša Metaka 2

Izbacili su novi folder prije dva miseca i popeli mi se u top 50 najslušanijih albuma prošle godine šta nije lako s obzirom na to koliko se toga akumuliralo u prethodnih davanest miseci.

Drugi folder bolji je čak i od prvog šta je izgledalo nemoguće, ali Krešo, Vojko V, Oreb i Batman 3000 su tu zato da rade nemoguće. Daleko najbolji Hip hop daleko najbolje scene u Hrvatskoj.

Ne mogu ni zamislit kako bi ih novi album Dječaka mogao nadmašit. Najbolje stvari na albumu su Bauhaus, Apartman, Pljačkam turiste, Mi, Jaketa, Miješano meso, Naopako, Swagonic, Crni fondovi, Pir i Nadan, dakle sve, a ni intro nije loš. Kome to nije dosta, dobije Namazan u kocki i Ornelu pride.

Stravično dobre rime, stravično dobri beatovi, a i na koncertima jebu majku. Svakako poslušati!

Kiša Metaka - Naopako

10. Alt-J - This Is All Yours

Čudno je to sa tom indie bratijom. Kad su Alt-J izdali debut prije dvitri godine, svi su ih kovali u zvijezde, nadmetali se kako će ih proglasit novim mesijama indiea, uspoređivali ih sa Radioheadom (totalno bzvz, uopće ne sliče) i izmišljali raznorazne superlative.

Ništa čudno, album je stvarno bio odličan, a novinari ko novinari, vole preuveličavati.

E, s jeseni nam je stigao sofomorni album alt džeja i dogodilo se točno ono šta se dogodilo već miljun puta; svi su počeli srat kako album ne valja. A valja, ne nasjedajte propagandi. Pisme variraju od solidnih do vrhunskih i uklopljene su skladnu cjelinu, a suradnja s Miley Cyrus mi je baš lipo legla (to je isto bio problem, ne znam zašto).

Uglavnom, nisam siguran hoće li mi se album ispuhat nakon nekog vrimena, al mislim da neće, da je to to i da Alt-J definitivno nisu čudo od jednog albuma.

Alt-J - Hunger Of The Pine

9. GusGus - Mexico

Bili su u Zagrebu u Aquariusu nakon 'Arabian Horse' albuma i napravili odličan plesni koncert. Drže letvicu visoko već tri zadnja albuma i nisu razočarali ni s četvrtim u nizu. Preporučujem svim ljubiteljima house muzike.

GusGus - Crossfade

8. Krešo i Žuvi - Brokva

Krešo Bengalka iz Kiše Metaka i njegov čovik Žuvi napravili su Brokvu, po ure britkog HC Hip Hopa upakiranog u jako plesne beatove. Krešo mi je definitivno postao najjači MC na ovim prostorima, šta god da snimi, ne da je dobro, nego rastura. Žuvi ima glas koji bi me možda pod nekim drugim okolnostima iritirao, ali nekako mi se svidio, lik je jako simpatičan i iskren i to se čuje na stvarima, šta je stvarno jako važno, kao i činjenica da se splitska ekipa izgleda jako dobro zajebava.

Krešo i Žuvi - Mirela Holy

7. Thom Yorke - Tommorow's Modern Boxes

Opet dobra fora frontmana Radioheada; prodavao je album po pet dolara preko torrenta, zaobišao izdavačke kuće i privukao pažnju. Možda i nije ispalo najsretnije jer su na kraju svi pričali o metodama distribucije glazbe, a malo ih se potrudilo poslušat album više od par puta šta jedan genije svakako zaslužuje.

Pjesme su, ajmo reć, hermetične. Meni su krasne, ali ne bih se baš usudio nabijat ih na nos nekom ko recimo ne otkida na The Eraser. Čini mi se da ih je najbolje slušat preko slušalica jer ima puno blipova i šuškanja koji su važan sastojak stvari. Znam da ovo zvuči kao "film je zakurac, al kamera je super", ali nije tako, ima tu sadržaja itekako.

Thom Yorke - Mother Lode

6. Pixies - Indie Cindy

Ovo možda tehnički i ne spada u 2014, al jebiga, album je izašao četrnaeste pa ćemo ga tako i tretirat. Što reći, koju posluku porati? Evo najprije jednu svetogrdnu: ne fali mi Kim niti malo. Nije nikad bila strašno isturena kao autor u Piksisima, a što se tiče žive svirke i back vokala, Paz Lenchantin rastura.

Nadalje, tribalo mi je malo da mi nove stvari sidnu, možda i zbog prvog singla Bagboy koji mi je jedna od najlošijih stvari na albumu, ali, svi moji punti kad se zbroje, Indie Cindy mi je bolji od Bossanove, znači nije mi njihov najlošijim album, znači odličan je.
A ovo je najbolja stvar na albumu:

Pixies - Greens And Blues

5. Todd Terje - It's Album Time

Prava šteta šta Todd Terje nije poznatiji na ovim prostorima (ili možda je, al ja se ni s kim ne družim). Radi se o jednom od najistaknutijih likova skandinavske elektro scene, šta znači da upada u isti koš sa veličinama kao što su Röyksopp, Knife, Lindstrom i slični.

Da stvar bude bolja, lik je i vrhunski zajebant koji se ne boji izaći iz svoje niše i zamazati ruke različitim glazbenim pravcima. Usput je i poprilično cijenjen pa mu nije problem dobit Briana Ferryja da mu otpiva obradu Palmerove "Johnny & Mary".

Neki kritičri albumu zamjeraju neuravnoteženost, no ne bih se složio. Album je eklektičan, ne neuravnotežen.

Todd Terje - Strandbar

4. St Vincent - St Vincent

Prva četiri albuma su mi debeelo odskočila prošle godine; vrijeme koje sam proveo slušajuć ih mjeri se u danima.

Annie Clark je svoj četvrti album nazvala po bendu samom; valjda je to nekakav statement. Kad poslušate album, jasno je i zašto. Nije da je predhodnim albumima nešto falilo, ali ovaj je izravniji, energičniji, plesniji i dorađeniji od prva tri. Album započinje sa 'Rattlesnake' i 'Birth in Reverse'. To je početak u rangu 'Debaser' + 'Tame' (po mom ukusu, dakako, Jakiša, nemoj me pljuvat sad).

Kasnije ima još hrpa prekrasnih stvari, Annie piva odlično, opet se iživljava na gitari, ali s mjerom, band na stejdžu izgleda fenomenalno (vidio preko interneta, volio bih uživo), tako da nije ni čudo šta su St Vincent mnogi uvrstili među najbolje albume godine.

St Vincent - Rattlesnake

3. Metronomy - Love Letters

Baš sam se pitao kako će se Metronomy nositi sa teretom English Riviere. Bilo je jasno da onako dobar album s onakvim monstruoznim hitovima ne mogu ponovit. I nisu, ali napravili su jedan prekrasan, miran i melodiozan album.

Super mi je kod njih to šta su zapravo jedan jako cool band i na ovom albumu sjajno balansiraju između želje da budu pitki i prijemčivi i "zaboli me kurac" stava. Ako vam se album svidi, nađite na internetu live izvedbe nekih numera; past ćete na guzicu koliko su u stanju izmijenit pojednie stvari.

Dakle, album je krasan, ja ga obožavam, moja dica ga jako vole i ako volite lijepe melodije bilo bi šteta da vam ovaj album promakne.

A kad već nemaju monstruozan hit, imaju stvar Monstrous, jednu od njihovih najboljih stvari ikad.

Metronomy - Monstrous

P.S.

English Riviera still rulez!!!

2. Opeth - Pale Communion

Prvo Opeth: Bože dragi, di sam bio, šta sam radio sve ove godine, kad sam za njih prvi put čuo tek dviičetrnaeste! Ovo je bolesno dobar bend sa fenomenalnim albumima koji postoji još od devedesetih. Da, vokal growla, so what!? Odlično growla. Na zadnja dva albuma ne growla. So what!?

Oću reć, frontman banda, Mikael Akerfeldt, radi šta oće, kad oće, kako oće i totalna je kraljina. Na Pale Communion se odlučio uhvatit prog rocka iz sedamdesetih i napravio i isproducirao to bolje od vlastitih uzora, nešto slično kao šta to radi Steven Wilson, koji mu je best buddy i miksao je ovaj album.

Ovaj album je dušu dao za sve one line guzice kojima je glazba stala u sedamdesetima i misle da se nema više šta poslušat. Ako netko voli King Crimson, Camel, Yes ili tako nešto, nema šanse da ne odvali na Pale Communion.

Opeth - Cusp Of Eternity

P.S.

Googlaj "Storm Corrosion"

1. Casualties Of Cool

Na vrhu, za dlaku slušaniji od "Pale Communion", stoji uradak Devina Townsenda, još jednog nedovoljno poznatog umjetnika. Devin je i hiperproduktivan, na jesen 2014 izbacio je još jedan dupli album, Z2 pod monikerom Devin Townsend Project. No vratimo se laureatu.

Casualties of Cool je Devinov izlet u country vode. Metalac se prihvatio kantrija? To zvuči ko žešće sranje, ali nije, jer ludi kanađanin može sve i o raznoraznoj muzici zna više od ikog, izvanredan je u odabiru suradnika (Che Aimee Dorval, glavni vokal, prekrasan glas), a pare je skupio preko crowdfundinga. Album je ambientalan u pravom smislu te riječi, ima priču, ima svoj ritam i treba ga slušati od početka do kraja ako se želiš ufurat u film. Zapravo preslušavanje ovog albuma je ko gledanje nekog sf trippy westerna.

Šta je najbolje, postoji i bonus materijal koji kvalitetom nimalo ne zaostaje za originalom.

Devin je bio prije dvi godine u Zagrebu, promovirao je svoj prethodni album "Epicloud", razvalio je i prava je šteta šta ni njega ni Opeth neću moć gledat nigdi bliže od Beča ili Milana.

Casualties Of Cool - Mountaintop


*********************************************************************************

I tako mi Albarnov "Everyday Robots" nije ušao ni u top 11. Jebiga, a dobar je album, jako. Evo barem link:

Damon Albarn - Everyday Robots

Sreća

Bilo je to na moj imendan 1990. Upravo sam provjerila - taj dan je bio utorak.

A ja sam prezirala utorke u toj dobi, kad sam imala četiri godine.

Utorcima je mama radila duže i po mene je u vrtić dolazio samo tata. I onda bih kući morala čekati da mama dođe, čak sat vremena, ili nešto malo duže, i obično bih bila tužna i odlučila spavati popodne.

„Pričaj mi nešto,“ rekla bih bratu, a onda bi on smišljao priče.

„Ne to,“ rekla sam jednom, sjećam se,  „pričaj mi nešto iz svojeg djetinjstva.“
„Pa...ovo je moje djetinjstvo,“ objsnio mi je zbunjeno, vjerojatno želeći reći kako je njegovo djetinjstvo zabavljanje mene, a ja nisam shvaćala kako je on u dobi od devet godina još uvijek dijete. Ništa mi nijebilo jasno.

Tog utorka, na svetu Barbaru devedesete, tata se u vrtiću pojavio s ogromnim žutim majmunom od nekog šuškavog materijala, i s hrpom čokoladnih jaja kakva se obično jedu za Uskrs i ja sam potpuno zaboravila na to da je utorak i da danas mama radi duže i da mrzim utorke i da želim Jakišine priče „iz djetinjstva“ i došla sam kući i jela čokoladna jaja sa svojom velikom sestrom i malo manje velikim bratom i ljuljala sam se između fotelje i stola, držeći se na rukama. I nekoliko tjedana kasnije, za Božić, dobila sam kokakolinog medu s Novog Zelanda i nisam se mogla odlučiti volim li više njega ili Mukiku, kako sam nazvala žutoga majmuna. I nisam znala da će jednog dana oni činiti jednu od mojih priča iz djetinjstva i jedno od najranijih sjećanja o sreći.

***

Kad sam imala osamnaest, pratili su me kući nakon izlaska moji hahari i mirisalo je na rani završetak nastave i pripreme za višestruke prijemne ispite. Bio je to neki čudan miks pokošene trave i ljeta u niskom startu, spremnog da potrči i pokosi i mene i moje roditelje i moje siblinge i moje prijatelje i moju bolesnu babu i da postane najbžre ljeto mojeg života, ispred kojeg se i Usain Bolt komotno može rasplakati. Samo, nikako da se začuje zvuk pištolja i da se konačno pokrene.

A miris iščekivanja bio je snažan i intenzivan i toliko dugotrajan da mi se zavukao kroz nosnice negdje duboko duboko i ostao tamo negdje duboko duboko zatočen i ogoljen do kosti i zauvijek okamenjen, poput nekog podsjetnika na prijemne ispite i bolesnu (ali sretnu!) baku i sve one povratke iz izlazaka,kad sam razmišljala o tome kako previše pušim umjesto da učim i kako nikad prave osobe od mene.

Ni tada nisam znala da će me jednom taj isti miris opaučit posred nosa kad se budem kretala od Šare prema Voltinom i da ću se opet osjećati kao toga ljeta,koje je dugo čekalo da potrči, a onda, kad je potrčalo, nikad se više nije vratilo i ja sam bila sretna.

***

Kad sam došla u Zagreb, rodio se Roko i bio je otprilike velik kao tada zastarjeli mobiteli i kao ovi isti mobiteli koji su sada opet u modi. Ali imao je nos kao svoj tata i obraze kao svoja mama i prste kao teta Ankica i ruke i noge kao stric Jakiša i bio je vaga po horoskopu kao ja i ja sam odjednom htjela vjerovati u horoskope i u to da će možda biti malo nalik meni, iako ničim nije pokazivao takve naznake. I kad je izišao iz lifta na Svetom Duhu u maminu naručju, ja sam se htjela razletjeti od sreće jer sam konačno vidjela kako je to kad je netko mlađi od tebe i kad osjećaš sve ono što su moji osjetili puno ranije i zadnji put sa mnom i kad im je pala zdjela s mlijekom od šoka što sam žensko i kad su kasnije gledali moje čarapice kako se suše u nevjerici što su tako male. A Roko je, stvarno, bez pretjerivanja, bio tek malo veći od mobitela i puno puno tiši.

I sjedili su on i mama na zadnjem sjedalu i gledali smo ih u čudu, umjesto da gledamo cestu i jedva smo čekali doći do Srednjaka da ga možemo još bolje promotriti i diviti se njegovoj malenosti.

Tada nisam znala da će me, kad bude imao manje od dvije godine, tapšati po glavi da me utješi jer sam opet pala ispit, a on ništa ne zna, osim da plačem i to mu se nimalo ne sviđa, i da će s devet godina jako paziti da svi budu sretni i da će, općenito, biti najbolje stvorenje na svijetu i da ću se trenutka kad sam ga prvi put ugledala uvijek sjećati kao nečeg najvećeg, iako je on bio najmanji, stvarno samo mrvicu veći od Nokije 3310.

Eto.

To su bila moja tri trenutka sreće.

Mr. Cab Driver won't you stop to let me in

- Ne radi mi centralna brava, zato moram ovako...

- Ja mislio, vi oprezni.

- Ma, odnio đava oprez. Ne radi mi brava ako je ne otvorim iznutra.

- Aha, zato provjeravate jesmo vas mi zvali.

- Vidim ja, vi ste pristojni ljudi, ne ko oni malo prije. U pi*ku materinu i ovaj posa'.

- Pa nećemo sad valjda prostačiti!

- Hehe. Šta da radim kad je tako?!

- Nije ni vama lako...

- Di lako! Cilu noć na cesti. A sve pijanije jedno od drugoga, njih troj', dovuklo se jedva do auta. Dovde su mi se popeli... (...) Evo, skoro sam krivo skrenuo. Pi*ku materinu i poslu i autu. I sad nema stat do jutra. Je*a im ja mater da im je*a!

- Znači gužva?

- Da gužva?! Je*alo ih da ih je*alo! Sprusaju cilu noć, vozikaju se, pa ajde, Ante, amo, ajde tamo.

- Bar će bit para?

- Pffff! Kažeš, bit će para?! Haha. Ne more se u ovoj državi pošteno zaradit! Da im daš da vode kiosk, propa bi. Kamoli država. Dobro je meni moj ćaća reka: rađe s crnim vragom nego s crvenim.

- A vidim, pojavili su se ilegalci?

- Koji ilegalci?

- Pa, stave natpis TAXI, naplaćuju odoka, ali nisu registrirani.

- Ne znam, nisam upoznat. Ilegalci kažeš...

- A isto to nije u redu..

- Koje? To je najbolje. Dođe stranac, naplatiš mu 100 eura umisto 100 kuna. Šta Švabo zna šta koliko košta. Lipo je to. Pametni ljudi. Kud i ja nisam zalipio TAXI ilegalno, nego - budala Ante, budala jedanput, budala uvik. Pa se vozikam ka redikul cilu noć. A ne vidim gledat na oči.

- Umori vožnja, jel?

- Dašta nego umori. Najgore je radit s ljudima. Komunikacija. (...) Nisam siguran ni da ću vas sritno dovest, haha. (...) Ne boj se, curo, ništa, ja se samo zaje*avam! Dašta ću nego dovest... Jedino da ne udarim kakvog pankera putem ili koju drugu životinju... Haha.

- Srećom, nema medvjeda po Zagrebu.

- Ih, kakvog ja medvida kući imam, da vam je to vidit.

- Haha!

- Medvidica, ovolika je.

- Žena?

- Kakva žena? Međed!

- Haha.

- A koju sam lipu ženu radi nje ostavio. Krasna... Prava dama, gospođa.

- Pa šta ste je ostavljali?

- A šta. Udarila donja u gornju!

- Dobro, to se isto broji...

- Di se broji?! Gospođu, damu. Maniri. Koja sam ja budala...! A ova. Znaš kakve noge ima?

- Kakve?

- Dlake ka šipke od kišobrana!

- Kud baš od kišobrana?!

- A moja Splićanka... Dama. Profesorica. Imala je i para, fina, uredna. Liiiiiipa! (...) Krasna žena.

- Pa šta ste je ostavljali?

- Mađarica se dobro je*ala. A ja budala. Mislio - feferon je to! Nikad takvu nisam vidio. I to je istina. Naše su naše, ali Mađarice su Mađarice. A sad - sama teglu feferona poide. Ja poidem jedan i sutra me ubi žgaravica, ona teglu. Ni da trepne. Pa onda - živi ti s tim! Kaže: ne želiš me više ni taknut. Kako da te taknem? Ne vidim pripoznat di si. Guzičetine 'vlike! Ode kobase, oko struka, ovolika joj je ruka. Sumo borac. Cili joj se svemir vrti oko guzice. A na nogama - šipke od kišobrana. A ja budala, onakvu ženu zbog nje ostavio. Reka sam joj: ajde se ti lipo spakiraj pa sa mnom. Nije je tribalo dugo nagovarat, odma je to Mađarica prihvatila. Do sutra se spakirala. I sad ti lipo misliš da će to bit tako. Feferon u krevetu, svaka sisa ko lubenica, ali ne... Evo je na 60, 70, 80, 100, 120...

- Čega?

- Kila, bogare ti!

- Ništa feferoni?

- Ništa... Da sam vidio kaki je to međed, nikad svoju Splićanku ne bi ostavio.

- Damu...

- Gospođu. Ali, šta je, je, mora se priznat da je i Mađarica uredna. I dobro kuva. A, kad čisti, obuče kutu, stisne je, pa kad se sagne, sve puca vrcaju. Kaže, stisla se u pranju. Je, stisla se. Sintetika.

- Haha, koji prizor!

- Prizor za poželit'. Međed pere kadu... Igra mečka! I sad se ja mučim. Kaže meni mala: ćaća, nećeš meni gnijezdo rasturit. Pa mi ža male.

- Imate kćer?

- Imam ja i sina, velikog, inžinjer... Taj je od profesorice. I dvoje unučadi. Krasan momak. Pa onda još jedno, tu. I jedno tamo, u rodnome kraju. Četvero sve skupa. Od četiri žene. Radilo se, šta da ti kažem, hehe.

- Bili ste prilika?

- Ne zaje*avaj, mali! Nego, vole me žene. Zgodan sam. A i zbog manira.

- Vjerujem.

- Ali, šta ćeš. Život se okrene. Kažem ja šefu da nek me stavi u noćnu, na dežurstvo. Prvi dođem, zadnji odem. Ubijem oko u garaži, kaže on - šta ti ne iđeš kući? Kažem mu ja: opsadno stanje! Feferoni! Razumi moj šef...

- Je li i njegova međed?

- Nije. Dama. Gospođa. Ko moja Splićanka... E, budale!

- Evo, tu smo. Još malo naprid.

- Oćeš tu?

- Još malo...

- A je i ti sitničariš. Ne zaje*avaj!

- Kako se otvore ova vrata?

- Čekaj, mala, ja ću. Šta se predaš, neću te pipat po nozi, haha.

- Ne znam ja, možda je peta na pomolu.

- Već bi ona bila tu da mi nema ćeri... Ne bi se ja dugo premišlja. Vole mene žene. Zbog manira. Najviše...

 

 

 

Demokracija

Čitam knjigu "How not to be wrong" od Jordana Ellenberga. Ima jedan dio vezan za izbore i glasačku strategiju koji je baš interesantan. Radi se o predsjedničkim izborima.

Sigurno ste se nekad zapitali: zašto se u Hrvatskoj za predsjednika glasa dvokružno (ako niste, ne morate dalje čitati, vjerojatno će vam priča bit ekstremno dosadna)? Elem, sustav je dizajniran na ovaj način da se ne bi doveli u situaciju da predsjednik postane osoba koju većina ljudi koja izlazi na birališta ni u ludilu ne bi htjela za predsjednika.

Ameri imaju drugačiji sustav, za predsjednika se glasa jedokružno (ali svaka država zasebno, nećemo sad dalje komplicirat, nije toliko bitno za temu) pa se dvijetisućite u Floridi dogodila sljedeća situacija:

1. George Bush - 48.85%

2. Al Gore - 48.84%

3. Ralph Nader - 1.6%

Ako malo proguglate, mislim da ćete doći do zaključka da ekipica koja je glasala za Nadera preferira Gorea pred Bushom. Drugim riječima, da se u Americi glasa dvokružno, možda većina naderovaca ne bi ni izašla na drugi krug, ali oni koji bi izašli vjerojatno bi Glasali za Gorea. Kako je razlika u prvom krugu bila mikronska, nije nerealno očekivati da bi ti glasači bili presudni faktor u potencijalnoj Goreovoj pobjedi.

Također, ako je glasanje dvokružno, tada u prvom krugu možeš mirne duše glasati za svog kandidata i pokazati svoju preferencu bez straha da ćeš baciti glas i omogućiti mrskom neprijatelju pobjedu. Sve ukazuje na to da glupi ameri ne kuže što je demokracija i da mi imamo puno bolji sustav. No je li baš tako?

Ajmo zamislit hipotetsku situaciju predsjedničkih izbora u Hrvatskoj. Recimo da imamo tri glavna predsjednička kandidata, Kolindu Grabar-Kitarović, Ivu Josipovića i Mirelu Holy. Par dana prije izbora, neka ugledna nezavisna agencija objavi procjenu prema anketama koja izgleda otprilike ovako:

Kolinda 40%

Josipović 29%

Holy 29%

i svi ostali pikzibneri zajedno 2%.

Izgleda da se vodi ljuta bitka na ljevici za ulazak u drugi krug. E sad zamislite da ste vi mrvicu udesno i da želite dati svoj glas Kolindi.

Znam da se mnogi od vas sad osjećaju ko Ivo Gregurević kad su mu u "muškarcu bez brkova" rekli da zamisli da kupuje japanski auto, ali probajte se nekako prisiliti jer sad ide smišni dio.

Za koga ćete glasati u prvom krugu? Za Kolindu, dakako, u čemu je problem? Pa problem je u tome šta ako se suočite s Josipovićem u drugom krugu, vrlo vjerojatno ste najebali. Čak ako i vjerujete da će dosta razočaranih Holy glasača apstinirati u drugom krugu, oni koji izađu zaokružit će Josipovića.

Hoće, hoće, ne zabijajte glavu u pijesak. Odjednom, situacija ne izgleda tako blistavo za Kolindu.

Osim ako Holy ne uđe u drugi krug. U tom slučaju imamo hrpu Josipovićevih pulena koji su, da ga jebeš, puno bliže centru nego darkeri. Nekako izgleda da bi oni svoje glasove mogli puno ravnomjernije rasporediti između dvije dame.

Eto, odgovor se nameće sam po sebi. Kolindini pristaše koji vjeruju izbornoj anketi i vole u slobodno vrijeme razmišljat o pizdarijama trebaju u prvom krugu glasat za Mirelu Holy!

Znam da se sad može potegnut argument "a šta ako svi hadezeovci budu tako rezonirali pa na kraju Kolinda ispadne iz drugog kruga?", ali već dok formulirate pitanje u glavi, shvaćate da se ne morate bojati takvog ishoda.

GOLA ŽARULJA

 

-          studeni

Gori svjetlo. Nema zavjesa. Sjedim iza svojeg prozora sa žaluzinama i gledam. Prekoputa gori svjetlo. Nema zavjesa. Ali tu su oni. Njih dvoje i beba u kolicima. Ja gledam. Razmišljam. Mislim da im zavidim. Ali imam svoju glavu, nemam njihovu. Njihove tri. Pa ne znam imam li im na čemu zavidjeti i zašto. Iako znam da u ovom trenutku moja glava nije baš najbolji izbor u svemiru.

On zaviruje, ona ga prati. Dijete čeka. U kolicima. Zidovi su bijeli, i prazni. Ne vide se bridovi ugradbenih ormara, sivo-žuto svjetlo televiziora. Ne vidi se ništa, osim odsjaja gole žarulje kakva ih je dočekala. Ništa.

Ja imam i kauč na razvlačenje, kutnu garnituru s ljubičastim i zelenim prugama koje sam pronašla u Dubravi bogu iza nogu. I ljubičaste štokove imam. I umjetničku sliku na zidu. Original. I žaluzine u istom tonu. I stolić. I televizor. I sivo-žuto svjetlo da me zabavlja. I luster sam si kupila u Kiki, bio je moderan, sad mi je bezveze. Ali s njega visi ona kugla koju mi je obojio Boris (i prijatelji), pa se klati da me podsjeti da nisam baš nitko i ništa, nerealizirana jedinka kojoj je teško nositi glavu. A ipak, ovih mi dana nimalo nije lako. I toplo mi je. Ali, toplo je i njima. Njih grije gola žarulja i „ono nešto“, što meni fali. Ovih dana... U studenome.

Pa on zaviri ponovo, a ona zaviri za njim. Znam da se smiju, makar su im face predaleko, a mene još nije napala ona staračka dalekovidnost da se dobacim preko parka do ulaza prekoputa pa, kao propentuša superdeluks kalibra, pogledam u tuđi pijat i tuđu golu žarulju kako treba. Pa samo pretpostavljam. I to dobro.

A onda zaplešu. Dižu ruke... Njih dvoje. Beba valjda i dalje leži. Možda plješće rukicama, tko zna, tamo na toj pozornici u Novom Zagrebu, s jedinim gledateljem kojem je glava preteška od gledanja. I onog unutra.

Nasmijem se. Drago mi je. A kako mi može biti drago istodobno dok sam toliko zavidna?! Možda zavist i nije tako užasan osjećaj... Zao. Možda nije.

 

-          rujan

Nisam ih vidjela neko vrijeme. Možda sam ih srela na ulici ili u pekari, ili na pumpi, ili su baš njih dvoje bili onaj par koji se ne trpi na plaži pod suncem koje prži i svi furaju idilu, jer godišnji je odmor i – nikome nije kao nama. Ovdje na Jadranu. Mediteran je to. Nikad dosta. Možda su to bili baš njih dvoje... I njihovo dijete kod bake na čuvanju. Ne znam.

Odmaknuli su zavjese pa ih ponovo vidim. Tu su. Ništa se nije promijenilo. Osim golih zidova, ugradbenih ormara, kuhinje po mjeri, obiteljskih fotografija na zidovima, teškog tepiha i hodalice za dijete. Nemam pojma. Živi se. Kako se već živi u životu.

Skoro da sam zaboravila na njih. Neke nove teme, neka druga premišljanja, odluke. Neka nova svitanja.

Moje su žaluzine i dalje tu. I ljubičasti štokovi. I prugasta kutna garnitura. Za ležanje, čitanje i jelo. Na tacni koja kaže: „How To Marry a Milionaire“. Lako. Milijun je ionako u oku promatrača. I laka glava. To je isto stvar odluke. Kao i zavist, uostalom.

 

 

Ruke na volan ili pucam – na živce

 

Budući da se ubrajam u onu vrstu ljudi koja, čim sjedne za volan, povikne: „Oho-ho, eto prilike za razgovor ugodni“ i pritom se maši mobitela, logično je da me nekad snađe ruka pravde iliti zakona, a nakon što se to dogodi više puta, čovjek se zapita (kao pokojni Dino): „Je li baš sve moralo tako...?!“

Sigurno punjenje državnog budžeta, moglo bi se reći konstantno, palo je velikim dijelom na nejaka pleća vozača poput mene koji - a jamče to svojim...hm, redovitim prihodom - nikad nijedan škerac neće izvesti jer im je telefon na uhu, i to zato što „znaju što čine“. Jer koga je ikad mobitel u ruci spriječio da se suvereno prestroji ispred vozila djedice sa šeširom ili gospođe s trajnom ondulacijom? Dapače, sve se to (i još mnogo toga) može izvesti jednom rukom dok lamentiramo o bitku, biću i čizmicama na sniženju, parkiramo gledajući u retrovizor, propuštamo pješake uz smiješak ili slijedimo Pacijenta da vidimo iznenađenje na faci vozača kad ga zateknu radovi na cesti... Sve se može kad se hoće – ljudski je mozak neistraženo područje, sposobno za rad na više polja istodobno. No, Država je procijenila drukčije. Ona ista država koja ograničava brzinu na besramno nisku, onu koju ne poštujete gotovo nikad da vas djeca, stanovnici naseljenih mjesta, ne bi prestigla na svojim plastičnim romobilima iz Super-truper-Konzuma.

Ali ne, Država kaže da ako ruke nisu u tuđim džepovima ili prsti u pekmezu, onda pripadaju čvrsto volanu (i to obje), i – nemoj da mi se netko dekoncentrira slučajno jer onda slijedi pitanje: „Ankice, što ćemo s vama?“ Nikad „gospođo Tomić“, nikad „drugarice paćenice“, nikad... ma, svejedno.

Kako zapravo ne volim ljude koji samo pljuju, a ne nude rješenje (tu sam prilično slična Hrvoju Šalkoviću), evo pet vrijednih alternativnih prijedloga koji će Državu i meni slične vozače spojiti u miroljubivu koegzistenciju ili već što.

1.       AUTOMATIK: Nije ga Amerikanac, Japanac ili Švabo izmislio da bi se rukama laprdalo po autu. Nego fino, upregni nogicu (dovoljna ti je jedna), pa ruke drži tamo gdje im je mjesto: na 2 i na 10, molit ću lijepo. I ne miči: od Mirlovića do Zagreba... neka se ona navlaka na harlekina ili egzotičnu zmiju uspoti pod prstima. Ne daj se, Ines, godinama.

2.       ASISTENT U HRANJENJU: Ako već preskačeš doručak kao najvažniji obrok, pa ti je obližnja pekarna raj na zemlji jer u stanu nisi gladan, ali već na parkingu afanaješ od prianjanja želuca uz leđnu moždinu, ne budi, oholi vozaču, lijen na put do posla (ili alternativno) povesti asistenta u hranjenju. Štrudla se dokazano može jesti i iz tuđe ruke, a pravi asistent u dva-tri će pokušaja usvojiti koliko treba nagnuti plastičnu bocu od pola litre jogurta da te ne zalije po friško opeglanoj bijeloj košulji, a ipak ti podari adekvatan srk.

3.       ŠMINKER: Ženama je ova stavka sama po sebi jasna. Rijetko koja u kupaonici ima blagodat pravog, dnevnog svjetla. One lampe koje ga fingiraju nikako nisu dobre – potenciraju bore, neželjene dlake, fleke, prištiće i ostale saveznike vremena, pa ih rado izbjegavamo. Umjesto toga, šminkamo se pod plafonjerom i – rezultat je divan. Kad se pogledamo u retrovizoru (ovlaš, naravno), od tamo nas promotri:

a)      Indijanac

b)      transeksualac

c)       klaun Bumba (ovo sam prepisala s interneta)

d)      teta Jurka s rođakove svadbe

e)      matora s licem aligatora

...pa hitno moramo popraviti nepopravljivo. U pomoć nam prilazi šminker, instant-rješenje iz gepeka koje će nas, dok vozimo i ruke ne mičemo s volana, do prvog semafora pretvoriti u „prepoznatljivo rješenje“. Da nas se majka ne stidi.

4.       EXECUTIVE COMMUNICATION MANAGER: Kako Država nikad ne spava, tako ni semafor nije sigurno utočište. To znaju svi koji stanje na društvenim mrežama provjeravaju čekajući zeleno. Kako provjeriti ni iz bliza nije dovoljno, nego potrebu za reakcijom smatramo nasušnom, odvažit ćemo se na pokoji komentar. E sad, industrija pametnih telefona toliko se sjatačila s Državom da nabadamo po virtualnim tipkovnicama čak i kad se pomaknemo sa semafora, što čak i prekaljeni vozači poput mene smatraju izrazito opasnom radnjom. Da ne govorimo o tipfelerima koje pritom proizvodimo, što ako smo profesionalni lektor, jamči doživotnu članarinu na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Zato je ovaj egzekjutiv za komunikacije nužan suputnik u automobilu za četiri osobe.

5.       Ostaje nam još jedno mjesto, ali kako ne želimo prebukirati vozilo (jer nosimo i jednu od onih torbi u koje stanu najosnovnije potrepštine, a lako bi se pride strpale dvije štruce kruha i pola odojka), peti ćemo element ostaviti neizostavnoj spravici, prigodnog naziva – ČEŠAČ NOSA.

Izgleda jednostavno: ručica, onako dojenačke veličine, s kratkom nogicom, na čijem je dnu takozvani vakuum. Očistite temeljito šoferšajbu iznutra i negdje u visini nosa (minus par centimetara koji će se izgubiti naginjanjem prema ČN-u) zalijepite rečeni predmet. Kad vas u vožnji zasvrbi nos, a poznato je da se to događa često, obično kao najava skorašnje ljutnje, nagnite se spretno, sveudilj držeći obje ruke na volanu, i počešite se koncentrirani na vožnju. S upotrebom ovog predmeta i ljutnja će se svesti na minimum. Naime što? Policija više neće biti takva opasnost, što će od vas učiniti rasterećenog vozača. A onda ćete primitivni, ali visookokorisni gadget s vremenom moći potpuno ukloniti.

 

Kako nikome nije u interesu da osiromaši Državu, kojoj gro ionako visi na sisi, svi ovi prijedlozi uključuju i anekse koji bi trebali potaknuti protok novca, nov niz pametnih inovacija (poput etuija za češač nosa, recimo) ili pojačan uvoz namirnica, jer toliku bratiju u svakom osobnom automobilu treba nečim nahraniti (a zna se da mi ne proizvodimo). Gotovo da pomislim kako se s ovih pet rješenja može riješiti zapravo štošta: novi će ljudi biti u opticaju, izbjegnut će se štednja goriva skupnim prijevozima (jer mjesta jednostavno nema), zbog čega će se na pumpe vratiti redovi... I tako. A uto nam stižu i izbori.

Kada ćemo opet imati važnijih briga. O kojima ćemo morati popričati jedni s drugima. Mobitelom. U vožnji.  

Ateisti u Hrvatskoj

Od prvog dana kad sam uopće išta slušala o religijama, bilo je to slušanje o katoličanstvu, ili barem kršćanstvu općenito, a pored znanja koje se i inače dobiva katoličkim odgojem, primala sam i svojevrsno znanje o tome kako nije uvijek bilo podobno biti vjernikom. O svemu  su mi pričali – od progona prvih kršćana do zlostavljanja vjernika u bivšem komunističkom režimu na našim prostorima.

Da se razumijemo – potpuno je u redu da su mi govorili takve stvari jer u dotičnim informacijama nije bilo ničeg osim istine, stoga ne mislim da je tu istinu trebalo sakrivati. Diskriminacija katolika jednaka je diskriminaciji bilo koga drugog i smatram da je potrebno takve stvari ne prešućivati.

I koliko god se danas pripadnike drugih religija u Hrvatskoj i dalje gledalo s negodovanjem (a gleda ih se, naravno; svaki je Židov potencijalni evil mastermind, pitanje je trenutka kad će Musliman u društvu odlučiti raznijeti sebe i sve prisutne priručnom bombicom koju neminovno sakriva u čarapi ili nakurnjaku, ili kad će lokalni bhakta izvadit zvončiće i u potpuno krivom trenutku zapjevati „Hare hare“ te time zaraziti sve oko sebe), katolici više nisu meta zlostavljanja. Svakako, povremeno će se naći neki uvjereni katolik, poput Marijane Petir, koji će izjaviti nešto poput „nisu mi komunisti skinuli križ oko vrata pa neće ni kršćanofobi“, ali mnogi recentni događaji, kao i vlastiti budžet, mogu nas vrlo lijepo podsjetiti na to da katolici u Hrvatskoj zbilja nisu ugrožena vrsta (ako uopće ikoga na to treba podsjećati). Da, povremeno ih se prozove ili vrijeđa, ali povremeno se prozove i vrijeđa i Dalmatince u Zagrebu ili Zagrepčane na obali pa nisam primijetila da jedni ili drugi sebe smatraju endemičnima.

Ateisti, s druge strane, bivaju vrijeđani sa svih strana. Ne mislim da je portreban nekakav ustanak i militantno ganjanje vlastitih prava (makar bi se dalo razgovarati o posljedicama popisa stanovništa u relaciji s ranije spomenutim budžetom), ali da postoji općeprihvaćena struja koja odobrava prozivanje ateista - postoji.

Evo samo nekoliko stvari za koje mislim da su visoko uvredljive kad si ateist u Hrvatskoj, a prije ili kasnije naići ćeš na njih, i to vrlo vjerojatno ne jednom u životu.

1.Preispitivanje inteligencije ateista – kad netko tko sebe smatra ateistom izjavi da ne vjeruje u Boga, bogove ili bilo kakvu nadnaravnu silu / život poslije smrti, naći će se vrlo često barem jedna osoba među prisutnima koja će postaviti pitanje u stilu „kako ti možeš tvrdit tako nešto?“ Pitanje je potpuno na mjetu: ne mogu tvrditi da ne postoje bogovi, jedan Bog ili bilo kakva viša sila iz jednostavnog razloga, a taj je da ja to ne znam. Ništa mi, međutim, još nije dokazalo ili pokazalo da vjerojatnost postojanja svega navedenog ide u prilog vjerovanju, negoli nevjerovanju pa stoga ne vjerujem. Također, nikoga ne uvjeravam u to da sam u pravu i stvarno me, vrlo otvoreno, boli briga u što ljudi vjeruju ili ne vjeruju. Koliko god, međutim, ateist ne bio militantan, koliko god ne pokušavao uvjeriti ikoga u svoje stavove i koliko god ne vrijeđao, naći će se već netko da ga priupita je li baš dobro promislio i čime li je to zaslužio autoritet da sam sebi nametne mišljenje! Možda sam u krivu, ali puno sam manje puta (ako ikad) svjedočila tome da netko kaže „ja sam vjernik“ pa da ga se priupita „kako ti možeš tvrdit tako nešto?“ Ne. Tu razgovor prestaje jer ništa nije gore od preispitivanja intelekta vjernika, koji su ionako već dovoljno kroz povijest propatili, a pristojnost u vidu prešućivanja dotičnog pitanja trebala bi biti barem jednako zastupljena u slučaju jednih ili drugih.

2.Sažaljenje. Iz nekog razloga, a koji je vjerojatno samo strah od smrti, ljudi se povampire kad čuju da misliš kako je ovo jedini život koji nam je darovan (tj. koji nam se posrećilo da dobijemo) i da poslije smrti nema više ničeg. Jasno mi je da je ljudima teško pojmiti kako se možda netko ne boji smrti, čisto zato što se vjerojatno svi bojimo smrti – u krjnjoj liniji, oko toga se sve u religijama i okreće pa svi pokušavamo pronaći neki siguran izlaz s autoputa straha. Nevjerojatno je vjernicima, međutim, da su i ateisti pronašli svoj izlaz iz toga. Nevjerojatno je da se ne bojiš smrti jer pretpostavljaš da će te ionako bolit neka stvar kad budeš mrtav pa se time i nema previše smisla opterećivati dok si još živ i nevjerojatno je da te veseli ovaj život, koliko god on povremeno težak bio, samo zato što nisi megaloman i vidiš veliku sreću u tome što si uopće doživio ispunjenje te male šanse da budeš začet pa sada nastojiš koristiti ovaj život da ne budeš šupak, umjesto da čekaš nagradu ili kaznu u nekom sljedećem. Različitost mišljenja? Ne dolazi u obzir.

3.Generaliziranje moralnih normi ateista, a ovo opet ima veze i s podcjenjivanjem intelekta te skupine. Kad kažem da nisam vjernik, vjernici automatski zaključe kako mora da sam zagovornik npr. pobačaja ili eutanazije, vjerojatno zato što im je nepojmljivo zaključiti da ti činovi nekome mogu biti zastrašujući i bez straha od kazne nametnute nekom knjigom, osobom zaogrnutom u svećeničku halju ili kakvim svemogućim bićem koje nitko nikad nije vidio.

4.Preispitivanje domoljublja. Ako si u Hrvatskoj ateist, vjernici smatraju i da si sigurno jugonostalgičar, netko tko namjerno plješće na himnu i tko ne drži do Petog kolovoza. Kod nas se katoličanstvo usko veže za Hrvatstvo i potpuno je nemoguće biti osviješteni domoljub, a pritom ne držati do vjere ili, pak, biti praktični vjernik koji u devedesetima nije iz dubine svojeg katoličkog grla na sav glas urlikao „mene moja naučila strina, svim Srbima pička materina“. Nekim čudom, poznajem tu i tamo pokoju osobu koja nedjeljom ide u crkvu i deklarira se katolikom, a ne mrzi Srbe i podosta ateista koji se ne tope k'o šljiva u govnu na pomisao o ponovnom ujedinjenje bivših zemalja Jugoslavije.

5.Očekivanje niskih udaraca. Evo, ja sam, recimo, bezbožnik kojem uopće nisu simpatične slike Djevice Marije koje izdaleka sliče na vulvu, bijedno sprdanje na račun mogućih homoseksualnih aktivnost unutar samostana, ismijavanje vjernika koji čekaju do braka prije nego što počnu sa seksualnim životom ili ono sumanuto, zlo i bezobrazno nazivanje svih svećenika pedofilima. Nekim čudom, moram se dobrano potrudit da bih se otarasila reputacije osobe koja sve navedeno štuje i podržava, samo zato što ne dijelim mišljenje vjernika po pitanju jedne jedine jedine karakteristike. Naravno, postoje ateisti koji posežu za niskim udarcima čak i kad nisu na to izazvani, ali to ide ruku pod ruku s njihovim lošim manirama prije nego svjetonazorima.

Ljute me generalizacije bilo koje vrste, pa tako i ovakve.

Ima toga još, ali neću nabrajati, ovo je, pretpostavljam, sasvim dovoljno.

Post namjerno ne želim zaključiti pozivanjem na Richarda Dawkinsa, premda sam fan spomenutoga. Završit ću ga pozivanjem na osobu gotovo dijametralno suprotnih stavova - fra Julijana, pokojnog svećenika iz mog sela. Onima koji su ga poznavali, dotičnog ne treba pretjerano opisivati, a sve koji nisu molim da nastave čitati jer su u životu već dovoljno propustili.

Fra Julijan, "studenački fratar", bio je karizmatičan, izrazito duhovit čovjek, niska rasta i visoka morala. To su shvaćale i djevojke iz Studenaca, mjesta u kojem  je dugo bio župnik pa su smislile prigodan deseterac u njegovu čast - "Julijane, studenački fratre, skini habit, sve će cure za te!"
Nebitan je deseterac za ono što me se najviše dojmilo kod njega, ali sam ga spomenula jer lijepo ocrtava koliko su neki ljudi, u ovom slučaju žene, mislile da bi se fra Julijan i bez ovoga "fra" mogao realizirati kao čovjek.

Realizirao se on, dakako, u svakom slučaju. Fra Julijan je, naime, godinama upadao u žešće nevolje, samo zato što je bio katolički svećenik. Zatvarali su ga i mučili, detalje priče odbila sam saznati jer se ne želim i sama mučiti, ali znam da, kad je sve prošlo i kad je bio slobodan i sretan, nije šutio o stvarima koje su mu radili. I to je potpuno u redu - zašto bi šutio - ali je još više u redu što ostatak svoga djelovanja nije posvetio ni širenju mržnje, ni širenju aure sveca. Jasno je davao do znanja da ne ljubi one koji su ga mučili, ali i da ni blizu ne mrzi sve one za koje su mu "pametniji i hrabriji od njega" imputirali da ih je mudro mrziti. Bio je i ostao normalan, dobar čovjek - čovjek medju drugim ljudima, bez imalo namjere da se igra Boga ili sveca.

Sjećam se samo jedne priče o psihičkom zlostavljanju fra Julijana, kad ga je netko od lokalnih glavešina svojevremeno provocirao jadnom i uvredljivom dosjetkom u obliku pitanja:"Može li Bog stvorit kamen koji ne može pomaknut?"
Njegov je odgovor bio onaj kojega bi se svi vjernici trebali pridržavati, čak i onda kada si, naglas ili u sebi, postave pitanje o tome što Bog misli o dobrim ljudima zatočenima u tijelu ateista: "Stvarno mislim da se Bog ne zamara tim glupostima", rekao je fra Julijan kad su ga provocirali, a sigurna sam da bi identično rekao i danas, da je kojim slučajem živ i da ga kojim slučajem netko priupita o sudbi kletoj bivanja ateistom.