...jer neke su ljubavi zauvijek... (Sorry, Jergoviću, moram i ja)

Bilo je ljeto 1996. u Siveriću. U posjet su nam došli bratići Ivan i Aleksa s Novog Zelanda, Aleksina tadašnja cura (sadašnja žena) Kate i njihov prijatelj Andrew, Škot podrijetlom. Čovjek mi je posvećivao dosta vremena pa je sa mnom, tada niti desetogodišnjakinjom, podosta razgovarao na svojem lošem hrvatskom i mojem tada početničkom engleskom. Oboje smo dobivali iz toga – ja više nego on i osjećala sam se počašćeno, iako više zbog činjenice da sam zanimljiva osobi u kasnim dvadesetima / ranim tridesetima, nego zbog činjenice da upravo usavršavam svoj prvi strani jezik.

Zbog činjenice da sam tada razvila i neke prve velike ljubavi nisam ni mogla biti ushićena jer nisam još znala da će se razviti...

Stanite, voajerčine i perverznjaci – ovdje nije riječ o pedofiliji. Nije, zapravo, uopće riječ o bilo kakvim ljubavima takve vrste. Nije, zapravo, uopće riječ o ljubavima čovjeka prema čovjeku, nego o nekim podosta tupavim i iracionalnim, vječito tinejdžerskim ljubavima. Htjela-ne htjela, one su me u nekom smislu oblikovale.

Andrew je u nekom trenutku povikao uz pozadinsku muziku s kazića: „Walk on, walk on, with hope in your heart and you´ll never walk alone, you´ll never walk alone!“

Na moje pitanje o čemu je riječ nije znao odgovoriti: Škot je s Novog Zelanda i ne prati nogomet, barem ne onaj nama svojstven. Posao je preuzeo Jakiša pa mi je objasnio da se radi o himni Liverpoola i da je Liverpool grad u Engleskoj iz kojega je i istoimeni nogometni klub. Tada sam odlučila da će to biti moj najdraži klub, samo zbog pjesme, i tako je nekako ostalo.

No ovo nije (sasvim) ni priča o nogometu.

Jer neke ljubavi su se s vremenom blago smanjile, uglavnom zahvaljujući tome da osoba lako postane zasićena konstantnim neuspjesima nečega ili nekoga koga voli. A Liverpool je nakon mojeg četvrtog srednje popričično počeo pušit gdje stigne i nakon onog finala Lige prvaka 2005., kad sam zadnjih 20 minuta farbala kosu i čekala da tata raspali „Walk on, walk on“, stvarno nisam pogledala puno utakmica. Ako ijednu.

Tata je Tovar koji to zbilja nije i jako voli Dinamo i pomalo ga boli što djecu „nije dobro odgojio“ i svi smo zastranili. Nije mu pretrjerano jasno ni kako sam postala fan Liverpoola zahvaljujući pjesmi, a zahvaljujući vrlo maloj razlici između pjesama ona druga nije me pridobila na stranu Dinama. Ali tata ne zna da sam, baš zahvaljujući toj drugoj, blago različitoj pjesmi, u par navrata umalo pronavijala za Dinamo. I ovu prethodnu rečenicu nikad više neću izgovoriti.

Kako ljubav prema Dinamu nikad nije sasvim nastupila, tako je i ljubav prema Liverpoolu blago jenjavala, iz već objašnjenih razloga. Da, još uvijek je to klub koji kažem da najviše volim, ali tu otprilike priča staje – ja to samo kažem. I zapravo više uopće ne pratim nogomet. I zapravo sam fan nogometa postala samo i isključivo zahvaljujući muzici. Jebeš takvog navijača!

Nego...

Kažu da žene svoju sklonost muškarcima formiraju ovisno o slici svojeg tate. Kod mene ovo pretjerano ne drži vodu ili je barem dugo nije držalo, ali naravno da sam i ja formirala sliku o muškarcima koji mi se sviđaju ovisno o nekim uzorima iz ranog djetinjstva. Tako su mi se, domino efektom nakon tog ljeta 1996. s početka priče, počeli sviđati autsajderi, vrlo često natečenih, čudnovatih očiju, ispijene figure, mršavi i blago narkomanskog izgleda. Vrlo često s drogama nisu imali apsolutno ništa, ali su izgledali kao da s njima dijele sve, od igle do lokomotive (i sad mi pada na pamet kako bi Trainspotting čak i u hrvatskom jeziku mogao imati smisla, ali i to je nebitno). Ako su pritom bili neshvaćeni umjetnici ili, pak, svadljivci, buntovnici bez razloga, koje nitko osim mene nije razumio – tim bolje. Kreirala sam neke svoje idealne slike na osnovu muzike koju sam počela slušati 1996.

No, i takve su stvari s vremenom jenjavale.

Jednom sam kupila knjigu i zapamtila ime cure koja ju je prodala u splitski antikvarijat na Peristilu. A to ime sam zapamtila samo zato što je na margini jedne stranice pisalo „...i to je dobro...tamo me čekaj, gdje ribe jedu avanturiste.“ I žao mi je bilo što ne znam tu curu. Pa kad sam je prije godinu dana konačno pronašla, nakon kojih 8 godina, morala sam to podijeliti s njom i saznala sam da spomenuti tekst nikad nije čula te da ga na marginu knjige uopće nije napisala ona. Štoviše, nije ga se ni sjećala. Ipak, bila mi je simpatična, samo zbog muzike, koju sam počela slušati 1996.

Na studijskom putovanju u Sarajevo, Lada je u nekom trenutku izbacila neki citat. Bilo je to godine 2007., a ja sam taman desetak dana prije toga pohodila Kino Europu, kako bih prisustvovala snimanju „Pjesama za gladijatore“. Na Ladu sam obratila pozornost samo zbog citata u ključnom trenutku i par dana nakon povratka spržila joj spomenuti album. Ta je godina bila teška i traumatična i nerado je se sjećam, ali sam se s Ladom nastavila družiti i svako sjećanje na Sarajevo i studijsko putovanje i ljude koji su nakon njega službeno prestali postojati zapravo mi dođe kao svojevrsni melem u svim tužnim trenucima. Samo zbog muzike, koju sam počela slušati 1996.

Jedne je godine tata bio na rutinskoj operaciji o kojoj su svi grdo pričali, a meni je to dizalo živce jer sam znala da nije grdo. U autu, na putu do bolnice, nije bilo druge nego nabiti si sluške i naćulit uši. Na što bih se potrošila, nego da malo ostarim i propadnem...za muziku koju sam počela slušati 1996.?

I sve se gasi i sve prestaje. Puno toga ne volim i dosta me toga razočaralo. Ali neki su citati jednostavno univerzalno upotrebljivi. I sreća je htjela da su sve moje prijateljice školske učiteljice, i da prilikom svakog dogovora mogu poslati sms „gospođo, javite koja je vaša lokacija“, i da svaki vrlo zajeban rastanak moraš popratiti riječima „ako se vrati, budi pametan, samo joj mahni, već si dugo nesretan“. I još puno, puno toga što evo već godinama nikako ne jenjava.

Stvarno ne znam kako to drugačije nazvati nego – ljubavlju.

Ne volim Dinamo. Ne volim larpurlartizam. Ne volim korištenje relativno nepoznatih riječi, samo da bi rečenica zvučala malo pametnije. Ne volim romantiziranje i veličanje nesretnih ljubavi. Ne volim kad nešto previše sliči na Amnesiac. Puno toga vezano za ovu ljubav ne volim.

I stvarno, stvarno, STVARNO više ne volim nadrkane umjetnike – osim jednoga. A taj jedan je kralj Zapruđa i Utrina i dovoljan je da mi bude jebeno žao što se prije nešto više od četiri mjeseca nisam sjetila u džepu ponijeti samo dva kamena.

Baš bi bilo fora, baš bi... Zbog muzike koju slušam od 1996.