1.
Kad sam tek doselila u Zagreb, družila sam se s
hrpom FER-ovaca i matematičara, čisto zahvaljujući činjenici da sam upala u
bratovo šarsko društvo koje se sastojalo uglavnom od spomenutih. Iako je
njegova eksplicitna napomena odmah na početku bila:“Eto, sad imaš moje
prijatelje za početak, ali nadam se da ćeš se uskoro riješit nas starudije i
pronaći nekoga svojih godina,“ mene to nije previše zabrinjavalo pa sam se
nastavila družiti s njima još par godina, a s nekim i do danas. Ljudi su jednostavno
bili zanimljivi, a i pomalo mi je odgovarala činjenica da sam jedan od rijetkih
budućih filologa u društvu te mogu laprdat o humanističkim temama, bez bojazni
da će netko od mene biti veći stručnjak u društvu. Kobne li pogreške! Niti sam
stručnjak, niti su FER-ovci i matematičari matuni koji pojma ni o čemu
nemaju... Tako sam ja jednom na nekoj od kava odlučila biti pametna i pričati o
Zvonaru crkve Notre Dame i sve je bilo u redu do trenutka kad sam odlučila
imenovati protagonista. I kažem ja – Quasimondo. Da, da, dobro ste pročitali,
nije tipfeler. Rekla ja QuasimoNdo. S „n“ u
sredini. I naravno, ekipa umre od smijeha. Da stvar bude bolja, odlučila
sam upotrijebiti joker zovi i nazvala svoju majku, koja me onda uputila da se
zbilja kaže Quasimondo i meni je to bilo dovoljno da nastavim sve žive
uvjeravati u spomenuto. Nakon provala i provala smijeha, odlučili smo se
pokupiti s kave u Feraxu i otići na Šaru, dokopati se interneta (tada još nitko
nije surfao putem telefona) i provjeriti. Tj., uvjeriti me u to da moja mama i
ja nemamo pojma. Tada sam naučila da zvonara zbilja već godinama zovem krivim
imenom, kako sam, zahvaljujući istoj toj mami do osmog razreda mislila da se
manekenka zove Noami, da ne treba vjerovati svemu što ti roditelji kažu te ono
najvažnije, kako činjenica da već dugih par mjeseci studiraš kroatistiku
nipošto ne znači da te koji put FER-ovci i matematičari neće uloviti u neznanju
iz tvojega područja i tako kavu učiniti jednom od najveselijih ikad. Sebi, ne
tebi.
2.
Nekoliko godina kasnije, na istom mjestu u
slično vrijeme (zima, nedjelja, Ferax), u gotovo identičnom društvu, opet sam
se našla na jednoj od dragiih mi kava. Prijatelj, kojeg nisam vidjela već neko
vrijeme jer je diplomirao još prije nego što sam došla u Zagreb pa se njegovo
druženje sa Šaranima pomalo prorjeđivalo, pojavio se s nekoliko ljudi koje
nikad prije (a neke ni poslije, saznat ćemo zašto) nisam vidjela. Kako je taj
prijatelj i inače jako glasan, dominantan i simpatičan te vodi glavnu riječ u
većini društava u kojima se nađe, tako je i na toj kavi imao neki poduži govor
o nekom svojem prijatelju koji je tih dana ispao živopisan i glup ili tako
nešto, više se uopće ne sjećam o čemu se radilo. Znam samo da sam ja krepavala
od smijeha i sjetila se još jedne njegove priče, o nekom drugom njegovom
prijatelju, koji je godinama lagao vlastitim roditeljima da je diplomirao, dok
zapravo nije završio ni prvu godinu faksa. Sva ushićena, zaželjela sam se priče
o tom prijatelju jer mi je prvi put bila urnebesna pa sam prekinula njegov
govor i na sav glas se zaderala: „E, a šta je s onim tvojim prikom koji laže
materi da je diplomira?“ Na što je nastupila neugodna šutnja, a prijatelj kojem
sam postavila pitanje je pocrvenio do krijena kose i tiho odgovorio, ali
dovoljno glasno da ga svi opet čuju: „A ono...evo ga, sidi od kraj mene.“ I
tako je nekolicina ljudi krepavala od smijeha još narednih 15 minuta, dok sam
ja polako osjećala kako postajem sve niža i niža i ispričavala se svojem
prijatelju sto godina, a prijatelj koji je eto baš sjedio do njega je odjednom
postao jako zainteresiran za neki kulinarski show koji se prikazivao na tv-u.
3.
Još u osnovnoj školi bila sam poznata po kratkom
fitilju, deranju na profesore, slanju kolega u tri pičke materine usred sata
vjeronauka ako bi me uspjeli razljutit i tome slično. E, pa jednom ne samo da
sam ispala neurotična, u dobi od kojih deset godina, nego i poremećena, dapače,
nasilna, vrlo neugodna i s u najmanju ruku ČUDNIM smislom za osvećivanje. Bio
je veliki odmor i taj neki klinac je naguravao moju najbolju frendicu po
školskom dvorištu, a ona je bila prepristojna da mu se pokuša oduprijeti pa bi
samo svako toliko zacvilila od muke i počela plakati. Trajalo je to dosta dugo,
ja nisam bogznakako reagirala, sve dok mi konačno nije pukao film i odlučila
sam ubit boga u tom klincu. S obzirom na to da se ne znam tući, moje glavno
oružje je deranje iz petnih žila dok se protivniku ne smrzne krv u njegovim
petnim žilama, što obično nastupi odmah. Tako sam se zaderala na tog klinca, ne
sjećam se što, ali nešto u stilu „odjebi mi od prijateljice, govno jedno
smrdljivo, ubit ću te, glavu ću ti odgrist“ ili tako nešto. Na što je on iste
sekunde pustio moju frendicu na miru, ali su isto tako od silnog naguravanja i
povlačenja njoj iz džepa ispali na pod ključevi kuće. On se odmaknuo od nje,
ali je i vrlo ležerno uzeo ključeve s poda i s osmijehom ih spremio u džep,
gledajući mene mrtvo hladno u oči. Mene je to, naravno, užasno raspizdilo – ne
samo da ju je prije toga sto godina maltretirao, nego joj sad krade ključeve i
mrtvo hladno me gleda u oči! Mene! Supermena i borca za pravdu! Pa sam ga
nabila u zid, držala ga ispod brade i siktala mu u facu: „Daj mi ključeve!“ Lik
me prestravljeno gledao, obnevidio od užasa i trajalo je to neko vrijeme,
skupilo se dosta ljudi, a moja glupa frendica (nakon toga mi je satima išla na
živce) mi je u nekom trenutku pokucala na rame i pokazala mi svoje ključeve.
Naime – čovjeku su iz džepa ispali NJEGOVI ključevi, koji su sasvim slučajno
imali sličan privjesak, a razlog iz kojeg me gledao u oči dok ih je spremao u
džep nije bila drskost i provokacija, nego prestravljenost mojim deranjem. I
tako ne samo da sam ispala agresivna luđakinja koja se dere na čovjeka jer joj
se frendica ne zna sama obranit, nego sam još njegovu užasnu navadu naguravanja
cure po školskom dvorištu odlučila kazniti zahtjevom da mi preda ključeve
vlastita stana. Well done!
4.
Negdje na četvrtoj godini faksa srušila sam se
na cesti, završila na hitnoj i dobila izričit naputak od svoje liječnice opće
prakse da pod hitno moram poraditi na vlastitoj kilaži, ali ne u vidu masnog,
nego u vidu mišićnog tkiva, jer ne napravim li to, drugi put kad se srušim
mogla bih lupiti glavom u neki poveći, oštriji kamen ili dio betona i ostati
permanentno ozlijeđena, ako ne i mrtva. Fair enough, ja se userem od straha i
počnem ići u teretanu svaki dan. Kroz godinu dana nabila sam si dosta mišića i
osjećala se poprilično zdravom, fizički, ali ne i mentalno. Jer naime, bio je
tamo jedan lik u teretani, sjećam se da se zvao Vanja i da je bio toliko urnebesno
zgodan, da sam naprosto postala opsjednuta njime. Pa sam saznala i odakle je i
što studira i tako to. Uglavnom, bila sam toliko opterećena čovjekom, samo zato
što je zgodan, da sam mu naučila prepoznavati glas u gomili (što i nije toliko
teško, s obzirom na to da mu je i glas bio vrlo specifičan), ali sam npr.
naučila i kako hoda. Ne u smislu da sam ga znala prepoznati s leđa i s velike
udaljenosti samo po hodu, nego sam zapamtila kako to ZVUČI kad on hoda. Sjećam
se da sam jednom, već je bilo ljeto pa sam sjedila pored otvorenog prozora na
četvrtom katu, čula kako se nečiji koraci lijeno vuku po asfaltu u prizemlju i
znala sam da je to on. Onda sam proturila glavu kroz prozor i skužila da fakat
jest. To me toliko zaprepastilo da sam počela brijati kako čovjek sto posto
kuži da mi je napet i nema šanse da mu se sviđam (nije bilo šanse, stvarno
nije) i počela sam redovito ispred njega ispadat užasno smotana. Glupa nikako
nisam mogla ispast jer se u teretani ne priča, Bogu hvala, ali su mi zato utezi
padali iz ruku, posrtala sam preko...zamišljene crte i lupala glavom u staklo
na vratima jer sam mislila da je otvoreno i tako to. Ne moram ni napominjati da
me sto posto primijetio, ali po lošem. No, sve bi to bilo krasno da mi se jedan
dan nije – obratio! Sve moje vježbe uvijek su započinjale i završavale s
15minuta sobnog bicikla, iako prezirem sobne bicikle, ali tako sam mogla malo
duže ostajat u teretani i ispadat smotana. Jednog dana, i on je iz nekog
razloga bio na biciklu, iako nikad nije upražnjavao tu aktivnost, i to točno do
mene. Nakon što je pročitao cijeli Klik, odlučio se za drugu literaturu pa me
upitao: „E, sori, jel mi možeš dodat Sportske?“ Na to sam ja promrzla od
straha, ukipila se i gledala ga nekih par sekundi, a onda sam kimnula glavom i
bez riječi posegnula za Sportskima, koje su bile kobnih par centimetara
udaljene od mene, tako da sam se morala BAŠ protegnuti do njih i pasti preko
sobnog bicikla koliko sam duga i široka. Ostatak priče mi je u magli – znam da
me pitao jesam li dobro, da sam ja kimnula glavom, dodala mu Sportske, ne
pogledala ga u oči i izgubila se iz teretane zauvijek, tj. nastavila sam
dolaziti samo u ranim jutarnjim satima, kad nikoga nije bilo, a Vanju više
nikad nisam vidjela. Amen.
5.
Hodam ja, tako, cestom od Filozofskog prema
Šari, po Slavonskoj aveniji, slušam neku muziku i baš je lijep i sunčan dan. Tu
negdje u blizini Cvjetnog živio je brat mog bivšeg dečka, koji mi je uvijek bio
izrazito drag čovjek i kojeg jako volim susretati i svaki put kad se
susretnemo, baš se lijepo napričamo, katkad odemo i na kavu, a katkad odemo na
kavu i bez da se prethodno susretnemo. Sve u svemu, jako smo si dobri i on me
nalazi izrazito šarmantnom, duhovitom i smiješnom. I recimo, ispred tog čovjeka
mi uopće nije neugodno glasno podrignut iako je izrazito fin mladić ili
napravit nešto totalno tupavo i neduhovito, vrlo glupo i opušteno te samim time
užasno simpatično jer znam da će tom čovjeku to biti smiješno i da će se
pokidat od urnebesa. Opazim ja, tako, taj dan njega kako pedala prema meni i
još dok je bio na velikoj udaljenosti, nasmiješim se i počnem smišljati čime li
bih ga danas mogla oduševiti! Kad je
došao na nekih par metara od mene, iskočim pred njega s rukama i nogama
raširenima u zraku i osmijehom u maniri „da mi nema ušiju, smijala bih se oko
glave“, uz neki usklik tipa „hooooooj!“ ili tako nešto. Čovjek zakoči, mrtav od
straha, u čudu me pogleda i ne kuži što se događa, izgledavši pritom kao da me
nikad u životu nije vidio. Naravno, jer me nikad u životu nije vidio. Jer je to
neki nepoznati čovjek koji, btw, uopće ne sliči na mog frenda i kojem pod milim
Bogom nimalo nije jasno zašto je sad ova luđakinja odlučila njegovu mirnu
vožnju prekinuti nekim idiotskim skokom u vis uz obvezan „hoooooj!“ ili tako nešto.
Sve u svemu, ja sam se nekako ispričala i nastavila svoj dostojanstven, mrtav
ozbiljan, uzvišen hod prema Šari i pojačala muziku do kraja da ne čujem kako
lik urla od smijeha i vjerojatno prepričava unucima.
Nema komentara:
Objavi komentar