Ovdje su žene jako lijepe: poneka crtica o jeseni, likovnoj umjetnosti i njujorčankama

„Nisam dovoljno dolazila ovdje jesenas. Nekako mi je baš žao što sam propustila Central Park u to doba...“

Znam točno o čemu govori. Krasan je i zimi, vjerojatno će biti krasan i u proljeće, ali u jesen je nekako baš baš. Ono, baš. Možeš doći s knjigom, sjediti na livadi i čitati bez da te ometaju hormonalno poremećeni psi, djeca pretjerano oduševljena činjenicom da više nije hladno ili, pak, hladan zimski vjetar. A uvijek je takav zimi u New Yorku, svaki dan, čak i kad ga nema...

I već u sljedećoj rečenici ona počne pričati o knjigama i sjedenju na livadi jer takva je – romantična duša koja je Jesen u New Yorku pogledala barem dvaput, ako ne i više, koja fotka ručno oslikane prizore ljubavnika iznad kojih piše „$2 – buy 3 for $5!“ i ponekad sluša Jasnu Zlokić. Točno određene stvari. I pleše tango. A tango je argentinski...

Znam dosta ljudi koji su u nekom trenutku plesali tango ili su ga barem pokušavali plesati. Jednom sam čak čula i priču o dramatičnom prekidu usred sata tanga. „Ne doživljavaš me... Ne pratiš me... Ne voliš me... Kontrolfrikuša si, a ovo je čista emocija i to ne ide zajedno. Kako ti misliš sa mnom plesat tango?“ Godinama kasnije, radio je u velikoj korporaciji i više nije plesao tango. Ali priča je ostala...

Ja sam na izložbi fotografija dvoje ljudi koje ne znam, ali sam sasvim slučajno nazvala jedno od njih. Jer pozive sam danas i jučer dobivala upravo s tog broja, iako me s njih nije zvao umjetnik osobno. Izložba je krasna, iako, ne mogu reći da se osjećam jako stručno. Zapravo ne razumijem likovnu umjetnost nimalo – meni je nešto ili lijepo ili nije. I svaki put kad s nekim komentiram umjetničku fotografiju, osjećam se pomalo kao seljanka, iako znam da se samo radi o mojem nerazumijevanju.

„Što misliš?“
„Jako je lijepa...“ reći ću i dobiti upitan pogled. Uopće ne kužim u čemu je problem – meni je fotka baš to: jako lijepa. Srećom, čovjek koji me doveo na izložbu pun je razumijevanja i neće mi uputiti upitan pogled kad ustvrdim da je, eto, i ova fotka baš jako, genuino i iskreno lijepa. Stvarno ništa drugo o njoj ne znam.

Stojim ispred fotografije s hrpom žena koje na glavi nose krletke. Lijepa mi je. Šarena i rastrojena. Odiše očajavanjem i žudnjom za glamurom. Povremeno mi se učini kao da ove žene na njoj žele biti dijelom nekog svijeta kojem ne pripadaju niti njihovi savršeno izmanikirani nokti. Jer nokti su im french, a ovih se dana više fura shabby. I možda baš čupanjem ovih krletaka s glave pokušavaju pobjeći od... – nope, sori. Evo,pokušala sam, ali i dalje mi je fotka samo lijepa.

Pokušavam uoviti slike s velikim, crnim, reflektivnim površinama. Takvima se mogu jako približiti i bez straha od osude promatrati vlastiti odraz dugo. Jako dugo. Diviti se i zgražati vlastitom nanosu maskare. Kad ovako stojiš pred ogledalom u sobi punoj ljudi, djeluješ ili iskompleksirano ili tašto. Kad ovako stojiš pred izlogom, djeluješ ili iskompleksirano ili tašto ili kao šopingholočarka. Kao nešto što ja zbilja ne želim biti, ništa od svega toga. Iako možda pomalo jesam sve. Ponekad. Dakle, ovako smiješ stajati jedino pred nekim privatnim ogledalom ili pored galerijske slike s velikom, crnom, reflektirajućom površinom. Jer samo tada izgleda kao da sa zanimanjem proučavaš...to što vidiš. A kada je riječ o galerijskoj slici, možda ispadne i da se kužiš u nešto drugo osim šminke i površine vlastite kože.

Njujorčanke su jako lijepe, ali ih ne razumijem. Imam odnos s njima baš kao i s likovnom umjetnošću.

„What do you think – what happened to the Mole People during the huricane?“ upitala me jednom jedna mrtva pijana njujorčanka, dok sam se vraćala iz izlaska u postapokaliptičnom, praznom gradu.

„I don´t know... I guessed they just, you know... died?“ odgovorila sam, vrlo iskreno, a onda sam dobila zbunjen pogled. Nisu na „ti“ sa smrću, te lijepe njujorčanke, i radije će valjda misliti kako je Alah poslao Ljudima Krticama Muju s njegovim čamcem, a oni su se, za razliku od Hase, ukrcali u isti i spasili. Možda su čak i otišli na burek. U njezinoj priči. U mojoj su jednostavno umrli i nikog nije bolio kurac za njima. A šta ono...živiš u subwayu! Moraš znati što se dogodi tijekom poplave!

Sutra bi mogao biti dobar dan. Neću raditi predugo i neću raditi previše. Možda mi čak ostane i dovljno vremena za šetnju po velikim avenijama. Morala bih negdje pronaći Monopoly, a ne znam gdje se kupuje kad nema Turbo Limača. No to je ok, već ću se snaći. Volim samotne šetnje. A i Astoria je jako lijepa. U jesen. Čak i kad je službeno zima...