Rat svjetova (tekst o frustracijama, uglavnom)

Napomena: Da me ne bi netko optužio za kopiranje, ovo je nastalo dan prije članka objavljenog na Arteistu (http://arteist.hr/samo-si-za-stvorena-tuko/). Ne mislim da je autor kopirao mene, dapače, kladio bih se da nije, ali bi netko mogao pomisliti da je situacija obrnuta, što je lako osporiti uvidom u datume objave.

Dojma sam da se moji siblinzi neće složit sa sljedećom konstatacijom, ali kako nemam namjeru podilaziti istima reći ću ono što mislim:
Nijedna glazba mi ne para uši, kao materijal koji dolazi iz radionice glazbenog para Huljić. Ta muzika mi je najgori mogući bastard između pop glazbe i narodnjaka, vokal redovito "orca" na način koji ne dozvoljava da pjesmu ignoriram, a tekstovi su mi kičasti do nepodnošljivosti.

Kako, eto, ne živim u Dalmaciji, nisam primoran slušati njihove hitove u svakom dućanu, banci, pošti, policijskoj stanici i autobusu, pa u ovom svemiru savršeno dobro koegzistiram sa dvojcem Huljić i u stanju sam apsolutno ignorirati svaki njihov novi hit. Čak ni ne znam melodiju, što je, u mom slučaju, zavidan uspjeh.

S druge strane, glazba koju proizvodi Elemental mi ne para uši. Vrlo je nenametljiva i mogla bi se, što se mene tiče, puštati u liftovima. Izuzev "Romantike", nijedna mi se pjesma nije istaknula po ničemu, a čak sam jedanput bio na njihovom koncertu i, za to vrijeme, nisam igrao igrice na iPhone-u iz banalnog razloga što iPhone još nije bio izmišljen. S njima mogu koegzistirati čak u istom gradu.

Upravo u tome je ključna razlika između Huljića i Elementala.
Huljići znaju napraviti hit, više nego jednom. Oni eksploatiraju ljudsku želju za stvarima koje nije lako ignorirati, kao i želju da slušaju narodnjake, a i dalje ostanu ponosni Hrvati. Oni zarađuju dobre novce na, u potpunosti, pošten način i malo je Hrvata koji se mogu podičiti takvim revnim obavljanjem vlastitog posla.

Elemental bi rado bio u rangu TBF-a ili Ede Majke. Rado bi bili i u rangu Connecta, ali ostaju u rangu Nereda i Stoke, bez obzira na to što se grčevito trude da bude drukčije. TBF-ovci pokazuju da je itekako moguće biti popularan i zarađivati na glazbi bez da radiš pop/narodnjaci hit-kombinacije, tako da Elemental teško može argumentirati da ih njihova umjetnička strana sputava u komercijalnom uspjehu. Dapače, oni u startu imaju daleko veći potencijal nego TBF. Imaju žensku pjevačicu, što je u hrvatskom hip-hopu kuriozitet i stvar koja ih čini zanimljivima.

Što se tiče same poezije, promotrimo sljedeće stihove:

Zašto te imam kad ne daješ mi ništa
Zašto te imam kada ne čuješ moj GLAS
Da li ti padnem koji put ja na pamet
Dal' ikad staneš malo pomisliš na NAS

Ako gledamo potpuno nepristrano, morat ćemo ocijeniti da se radi o izrazito banalnoj rimi koju će svaki pučkoškolac pogoditi čim čuje riječ "glas", a i da ostatak riječi nije nešto strašno poetičan. Skoro da bismo pomislili da ga je skladala Vjekoslava Huljić, kad ne bi bilo očito da se radi o politički angažiranom tekstu.
Radi se o pokušaju drugog hita od strane grupe Elemental. Eksperiment, naravno, nije uspio, a ovaj put članovi grupe nisu napali neprofiliranost domaćeg uha, nego - cenzuru.

Zaista je smiješno koliko članovi Elementala zapravo vape za cenzurom. U svojim pokušajima da izgledaju politički neprihvatljivo i opasno, podsjećaju na gosta, koji vam se nastanio u dnevnom boravku i u jedanaest navečer govori: "Gonite me, gonite me!"

Ipak, unatoč tome što se radi o meni izrazito dosadnom bendu, uvijek bih ih stavio ispred Huljića, kad se radi o mom glazbenom ukusu. Kad se radi o tome tko je sposobniji napraviti hit - mislim da se ne trebam izjašnjavati.

I nikad, ali nikad, ne bih uspoređivao ta dva glazbena svijeta, budući da mi ni jedan ni drugi nije ni primirisao playlisti, da ambiciozna pjevačica nije nazvala Vjekoslavu Huljić glavnim krivcem za nezavidni položaj žene u Hrvatskoj, i to zbog toga što njezini tekstovi promoviraju tradicionalni i podređeni položaj žene u muško-ženskom odnosu.

Vrlo interesantno, ali prije mog konačnog mišljenja, promotrimo još jedan isječak iz bogatog Elementalovog opusa neuspjelih hitova:

Ne vrijediš tolko, dušo, precijenila si se.
Misliš meni bit na grbači, kako da ne.
Svatko ko te vidi najradije bi te puko!
Samo si za to stvorena, tuko!

Neupućeni čitatelj, takve bi stihove sigurno lakše vezao uz nekog zidara, koji je, u svojoj seksualnoj frustraciji, počeo urlat za slučajnom prolaznicom. Zgodnom, naravno.
Ako bi ovaj stih trebao motivirati hrvatske žene na samosvijest, moram istaknuti da imam daleko više mišljenje o hrvatskim ženama, nego što imaju članovi Elementala. Nikad mi ne bi palo na pamet da one crpe životne svjetonazore iz Huljićevih stihova, a nikad sebi ne bi dao za pravo da ih tjeram Kalašnjikovom na ponašanje za koje smatram da je ispravno, ili da ih nazivam tukama samo zbog toga što život vide drugačije nego što ga ja vidim.

I, ako nekog zanima, od svih aktera priče, najradije bi puko Rozgu, iako to nije tema.

Je li itko ikad uopće vidio zrikavce?

(22. kolovoza 2011. – pronašla na iPhoneu)

Noćas sam nešto imala na umu, dok sam pokušavala zaspati i razmišljala o tome kako je u Zagrebu prevruće. Definitivno prevruće za ovo doba godine. Obično kad tek dođem, ulice već odišu na jesen i Depeche Mode sam se nametne slušalicama, a sad sve zuji od vrućine i fale samo zrikavci da je kvare onako kako samo oni znaju.

Zrikavci, vragolani jedni! Sramite se!
Još jučer bili ste ovdje i činilo se kao da nikad nećete nestati, prkosili ste i prolaznosti samoj, pokazivali joj golu guzicu i srednji prst u znak protesta, a ja sam se zajedno s vama smijala floskuli da sve sto je lijepo kratko traje...
Moja misao iz noćašnjeg kreveta slična je vama i dok u tramvaju brzinski ispijam probiotik (jer treba živjeti brzo i misliti na zdravlje), ona se gužva negdje zajedno s porukama sms-a i krade tuđi sadržaj ne bi li me utješila...tužno je kad ti vlastita misao pokaže isti onaj srednjak i obnaženo dupe koje je noćas pokazivala zaboravu...

Tata mi je spremio punu vreću krušaka i četiri litre alkohola. Da se nađe! Da ima za raju, a kruške bi ionako sagnjile. Dvoje je ljudi premalo čak i za sićušan voćnjak, a djeca u nekom trenutku odrastu i ne postavljaju više pitanja o tome je li njihov frižider roditeljska kurva pa da svašta u njega trpaju...osim toga, i Šara je davna, skoro ko i zrikavci, pa sad imam frižider u koji nešto pošteno i stane. Alkohol ne treba, on će platit glavom prije nego što i skuži u kojoj se županiji nalazi.

I tako je ruksak pun krušaka i alkohola putem do Zagreba zveckao melodijom staklenih boca. Kruške su mudro šutjele jer još nije jesen i, barem formalno, još uvijek je sve u ritmu salse. Pukne li mi ručka ruksaka, nasmijat ću se sudbini i povikati važno "yo tengo grande cojones!", kako god se pisalo... Nažalost, kako unaprijed znati da će salsa do metropole umrijeti i sve će biti nekako fado? A ja mrzim fado.

"Ali ljubiš se ko da volis fado..." rekao je jednom i nestao u crvenoj kapuljači i snijegu...a prije toga istaknuo je kako voli Márqueza i kako ne zna ništa o portugalskoj književnosti.

Večeras ću leći ranije.
Prije toga ću pojesti krušku s okusom Siverića i vjerojatno malo plakati, čisto jer...mora se!

I slušat Massive.

Da, Massive je kompromis, negdje na pola puta između komatoznih zrikavaca i nedonoščadi prolaznosti.

Glumatanje, laganje i licemjerje (Ma zapravo sam nešto mrljavio pa da se ne baci)

Jedan od tipova ljudi koje jako cijenim je onaj tip osobe, koja ti se obrati samo kad joj nešto treba.

Potpuno iskreno i nisam sarkastičan. Zbog čega bi netko, kome sam glup i dosadan, a simpatije su uzajamne, trošio moje i svoje dragocjeno vrijeme kako bi održao našu komunikaciju na prijateljskoj razini? Ovako me, fino, ne zajebava, a kad mu štogod zatreba, javi mi se i svi sretni i zadovoljni. Nema nikakvog problema.

Pa ipak, takav tip ljudi mi zna tako dignuti živce, da bi ih najradije poslao u rodno mjesto, i sve zbog toga što žele ispasti pristojni.

Promotrimo sljedeći hipotetski telefonski dijalog:

-Ej Jakiša, Pero je!

(Nešto ti treba, inače me ne bi nazvao.)

-Ej Pero!

-Kako si?

(Šta te boli kurac kako sam? Da te je bilo briga kako sam, valjda bi se čuli jednom u zadnje dvije godine.)

-Dobro sam.

-Kako posao?

(Ovu rečenicu ću ti oprostit jedino ako želiš sinovca uguzit u moju firmu. Inače se radi o izrazito bezobraznom traćenju mog vremena.)

-A evo, gura se.

-E, znaš zašto te zovem...

-Zato šta ti nešto triba.

(Dramska neugoda, nakon koje eventualno slijedi glumnjenje uvrijeđenosti, jako rijetko spuštanje slušalice, a gotovo uvijek prelazak na konkretnu materiju.)

-Trebao bi mi pogledat ****** **** **** ***.

-Nema problema.

-Stvarno nema problema?

-Nije apsolutno nikakav problem.

-Jer zvučao si ko da te gnjavim.

(Pa da, gnjavio si me. Gnjaviš me i sada, ali to konkretno pitanje nije gnjavljenje i da si ga postavio nakon "Pero je!" učinio bi mi ovaj razgovor kudikamo ugodnijim.)

-Ma ne gnjaviš. E, aj imam posla pa se čujemo. Živio!

-Aj čujemo se!

Meni nikako nije jasno zbog čega ljudi misle da uslugu trebaju platiti. I zbog čega misle da je mogu platit time da me počaste svojim "interesiranjem" za moj život.

Ali moram priznat da ljudi u zadnje vrijeme imaju puno direktniji pristup i iz tog razloga sam im zahvalan. Oni postave pitanje, ja ocijenim može li to ili ne može. Odgovorim na postavljeno pitanje i to je to. Ako odlučim pomoći, znači da mi to nije problem, a vjerojatno mi je i drago, i ne očekujem nikakvu zahvalnost od druge strane. Ako ne odlučim pomoći, intuitivno je jasno da zahvalnost nema ni smisla.

*

Šta se tiče onog nedosuđenog penala na Poljudu, fascinira lakoća kojom Dinamovi navijači nalaze opravdanje u svakoj sudačkoj krađi u njihovu korist. Bez obzira koliko krađa bila očita, velika i namjerna. Znači, Šime Vrsaljko, kao odgovor na udarac prema golu, intervenira u maniri najboljeg golmana, što ne bi bio problem da je golman, ali nije. Sudac iza gol-aut linije mora to vidjeti, jer ako ne vidi onda je slijepac. Namjera Šime Vrsaljka je očigledna, ruka nije u prirodnom položaju (osim ako je golman, a nije), ali jedanaesterac nije dosuđen.

I iz nekog neracionalnog razloga se veliki dio Dinamovih navijača osjetio prozvanim braniti tu sramotu. Mislim da bi pošten nogomet trebao nadilaziti navijačku pripadnost jer je ovo gadljivo i ne znam kome se to dade gledat.

Ovo samo pišem kao poziv da me, ako ikad budem pravdao takvu krađu u korist Hajduka, otrujete. A ako se bojite posljedica, samo mi napomenute da sam to obećao, pa ću se sam otrovat. I bit ću vam zahvalan.

Prvi put u životu mi je žao što nisam Dinamov navijač, samo da mogu dokazati da moj stav prema krađi nije vezan uz navijačku pripadnost.

*

Ma već dugo vremena želim ovo ukomponirat u neki tekst, ali mi se ne da pisati političke osvrte, pa ću ovako bez ikakvog smisla to nabacit ovdje.

Bilo je to 2004. godine i baš se vodila bitka između ruralne publike, sklone Thompsonu, i urbanih ljudi, širokih svjetonazora, sklonih Hladnom Pivu, koje je taman išlo "prodat čak i muda da sviraju zato svuda". Kako sam, unatoč odrastanju u ruralnom okruženju, bio skloniji Hladnom Pivu, a posebno zbog koncerata koje su radili dok još nisu "pjevali nešto ljubavno jer klikne svršavaju na to", tako sam bio na njihovom koncertu u maloj dvorani Doma Sportova.

I ništa, imali su puno gostiju, između ostalih i neki makedonski limeni sastav, koji im je trebao pomoći u izvedbi pjesme "Bačkizagre stuhpa šeja", tako je pjesmu započeo Mile, nekom rečenicom, koja je završila uzvikom "Zato!".

"Spremni!", odgovori dobar dio spremne mlade urbane publike širokih i kozmopolitskih svjetonazora.

Mediji se nikad nisu osvrnuli na ovaj nemili incident, ali zato postoji video zapis, a evo link na ključne trenutke:

http://www.youtube.com/watch?v=i03H472mjGw&t=27m0s

Znači nećemo se lagat.

Oni...

Oni žure ranim jutrima i imaju premalo kave to go u papirnatoj šalici, fleke na rukavima i opekline na rukama od siline prometa, psovke zapele negdje između usana i ušiju ovih koji sjede i stoje u metro-vlakovima pored njih. Žure na posao, depresivni od glasnoće alarma kojom započinje svako jutro, mraka i zime što ih tjera na plač, utišani strahom od besparice. S gađenjem gledaju ove koji sami vade cigaretu iz torbe, a s nekim čudnim, gotovo perverznim majčinstvom daju sitniš onima koji lažu da ne skrivaju i sami u torbi polupopušenu kutiju cigareta, kako skrivaju i neku četverokolicu u vlastitim garažama, kupljenu identičnim sitnišem, identičnu perverznome majčinskom instinktu zahvaljujući. I sada četverokolica čeka neko bolje sutra, mirovinu, jer prosjački se kruh ovdje (ili igdje) ne zarađuje na kotačima, na metalu koji svakodnevno lašti guzata crnkinja s troje male djece prištekane na obješenu sisu, dok tata teškom mukom glumi da ne zna izgovoriti „february“ i bjelkinjama se obraća sa „shorty“...

Oni drže domjenke u čast ljudima koji im ne znaju ime, a ponekad ni spol, i dive se ljudima koji ih nakon puno godina prepoznaju na cesti, i dalje im se ne sjećajući imena. Tada oni zaključe kako slava i novac ne kvare ljude te nastavljaju bjesomučno započinjati jutra infarktima i opeklinama od kave, u nadi da će i oni jednom dobiti titulu dobrotvora, samo zato što im organizatori zabava nisu iščezli u kaši sivih moždanih stanica. Oni daju previše novca za stradale u olujama, a sami ne znaju imena vlastitih susjeda. Oni ne žele da im Indijci smrde u susjedstvu, ali plaču nad videima bolesnih na ulicama Kalkute i strahuju za budućnost vlastite mladunčadi, ali ne pretjerano i za sadašnjost. Misle da se od sadašnjosti ne živi pa se sveudilj raduju vikendima, da bi se onda stropoštali u vlastite krevete i vrlo tiho zaplakali, hrle ususret praznicima, da bi se na istima smrtno posvađali s jedinima koji im znaju ime jer ne znaju kako se živi kad se ne robuje okovima rasporeda...

Oni se nikad nisu preračunali pa povraćali u javnim wc-ima omiljenog kafića jer se kava previše otegla, a društvo je ispucalo previše dobrih šala i nikad nisu pobjegli s pretenciozne projekcije filma Larsa von Triera, samo zato što su iz čiste, zbilja najčišće ljubavi poželjeli zadignuti suknju i spustiti hlače u praznom toaletu kina, enebili bolje utrošili vrijeme s nekim kome znaju ime, prezime, najdublje strahove, najveće želje, noćne more pa čak i imena najboljih prijatelja iz djetinjstva, za koga su glasali na zadnjim izborima i koje su im boje bile gaće kad su prošli put ovo isto napravili. Oni su, zapravo, sve to jednom davno radili, ali sad se toga srame i sada misle da se pristojnost mjeri u količini neizgovorenih psovki, a čistoća brojem zatajenih wc-a po kojima su plakali, ljubili i dušu iz pete ispovraćali...

Oni su alergični na gluten i pretplaćeni stogodišnjom članarinom na lokalnu teretanu u koju nikad ne odlaze i redom imaju propale karijere glumaca, plesača i dizajnera. Njihovi najbolji prijatelji postoje samo u previše puta ispričanim pričama i toliko su prepuni mana da je sasvim jasno zašto su tamo zapeli i zašto nisu uspjeli. I svi redom žive živote natječući se samo u tome čiji će život biti zauzetiji, a prtljažnici auta napunjeniji odjećom namijenjenom onima kojima je potrebno. Jer uvijek je nekome potrebno, a sve je stalo, samo deca rastu...

I nikad nisu htjeli biti ništa drugo, osim ljudi iz preskupih stanova.

Srcem (uglavnom istinita priča)

„Kako je bilo?“ pita ga ćaća.

„Ma bezveze,“ odgovori on prikovolje. Nije se izgušta nimalo i čini mu se ki da je izgubio sve  vrime ovoga svita, a ne jedno jutro i popodne. Moga je tako otić na misu i u selu, odguslit svoje među narodom doli, kad već pivat ne zna pa mu nije misto u koru, pričekat mater i ćaću i pomalo, niz Jabuku do kuće. Poist nešto šta je mater jutros ranom zorom krenila kuvat pa kasnije već šta se radi nediljom. Nediljom se ništa ne radi, tako je Bog odredio, al uvik se ima šta za radit, u onom nekom drugom smislu rađe: otić do Vickuše popit koju ili proljudikat s muškima šta igraju balote doli na zogu. On ne igra balote. Nije sposoban, nije višt...nema...a, bolje i ne govorit šta nema...

„Bezveze je bilo,“ ponovi i zagleda se kroz prozor.

„Kako bezveze, pa jel bilo svita?“ uporan je ćaća.

„Ma nije bilo svita!“ zadere se Antiša i ode sist na onu klupu isprid kuće. Dosadila mu je više i ta klupa. Zimi i ujesen sidi na njoj i suši maramicu na ispruženoj nozi, a liti se znoji uvik ispod iste kape i kuka kako mu je vrućo. Više onako za sebe, nego da ga iko drugi čuje. I dosta mu je danas te klupe – danas mu nije draga ni ona, ni Vickuša, ni vino, ni balote. Koje ne igra. Jer nije višt. S rukama možda i je, ali valjalo bi za taj sport imat i obe noge.

Jadna li mu majka... prođe mu kroz glavu svaki put ta besida, kad god se siti da nije višt. Pa je prova otirat nekim drugim mislima, ali danas mu baš nekako ne ide. Jadna li mu majka... odzvanja u glavi i ne miče se. A njemu je sad samo do toga da dođe jedna druga majka i da joj napravi dičice i da svi skupa lipo zaborave na to kako on nije višt.

Danas je otiša u Drniš na misu jer je danas tamo nakon mise tribalo bit kolo. A u kolu će bit i Ona. Lipo pleše. Lipo se i smije. Lipo i govori. I lipa je mala. Višta... Di će njega vakog i pogledat.

„Šta sam se uopće tramakava...“ reče sam sebi i izvadi duvan pa ga pripali.

„Pa šta te sad tako štufalo, Ante moj?“ pita ga ćaća.

„Nu! Ma di si mi se sad opet stvorio! Jel´ ne vidiš da sam izaša iskuće da me puštiš s mirom!“ zadere se opet. Ovo je drugi put da se danas zadera na ćaću, a ne dere se inače nikad. Ćaća je Ćaća, s velikim Ć i na njega se niko ne smi derat. A pravo je reć – na njega se niko i ne želi derat jer nema zašto.

„A oprosti Ante moj, al meni se pari da si ti nešto pravo vrižetan danas...“ zaklima ćaća glavom livo-desno pa se povuče malo dalje. Zagleda se doli, priko Petrovog polja, lipo do Trlabetuše. U njegovo vrime, tamo su se igrala kola i zna on zašto sad tamo gleda.

„Ante moj,“ krene opet, „Nije žensko zec pa da će uteć!“

Ante se teke zakašlje pa pljune komad duvana sa strane, izdrečio oči ki varen zec pa pogleda u ćaću ki da mu je zadnje šta će vidit na svitu.

„Ma...ma, ma... koje žensko, ćaća, šta ti...šta ti sad tu meni...“ zamuca pa ugasi duvan i odšepa u kuću. Poist ono šta je od ručka ostalo jer oni su davno ili, a njemu je dugo tribalo da dođe od Drniša. Skoro pa duplo više nego šta čoviku s dvi noge od krvi i mesa triba.

Uvečer je lega u krevet i sanja opet onu istu priču koju je slučajno čuo kad je bio negdi na pola puta od dideta do čovika. Dobro, istini za volju, on je prista bit dite s devet godina, kad se cila štorija i odigrala. Al pričala su posli par godina neka druga dica, kad su im prolazila iznad kuće, pa je čuo. A oni nisu znali da je čuo.

„Ovo ti je kuća Ante Jakišinog...“ prošapćala je ona mala iz Prpića.

„Onoga s drvenom nogom?“ pitala je druga mala, iz Barića.

„E, e, njegova...“

„Pa šta njemu bi da ima drvenu nogu?“
„Uvatila ga makinja! Jašio je na konju doli kod štrike, konj se pripa trube i bacio ga pod vagon. Kad je puka glas po selu da je makinja uvatila dite, a nisu još znali ko je, doša je glas i do matere mu. I promisli, samo je rekla Jadna li mu majka. Šta ti je život...!“

Tako su one sažalno pričale, a njemu su od muke krenile suze u potocima. To je bio prvi i zadnji put da je zbog toga plaka i nikom nije reka.

Al sanja, stalno sanja. I budi se bisan pa zvekne onom kapom šta je po noći stavi na kantunal, ošine je lipo do vrata i samom sebi vikne: „Jadna li ti majka!“ Jer ne psuje pa se jedino tako može rišit bisa...

Noćas to nije napravio.

Noćas se samo diga i otiša sist isprid kuće. I tako je sidio da rano ujutro, a onda je, bez kave i kruva, otiša pravo do rudnika. Tamo još može nečemu poslužit.

Kad je ugleda Nju isprid rudnika, umalo ga prikinilo!

„Šta ti ode radiš, nesritno žensko...“ promrmlja je, opet više sebi.

„Kud si se danas ode nacrtala, kad sam ubuđan i nikakav, a jučer kad sam se sav uglanca...“

Ona je čistila postole od nešto malo blata i stavljala okrugu.

„O, Antiša,“ rekla je i malo pocrvenila, „Faljen Isus!“
„Navike, Ane...“ reka je i jedva se suzdrža da ne kaže Ane moja.

„Pa šta je tebe ode dovelo?“ pokuša je upitat šta je mirnije moga, a tresa se ki šćap od glave do drvene pete.

„Valja kruva donit u kuću pa je, evo, i mene dovelo do rudnika,“ odgovori ona.

I ona je nesritnica. I njoj je jadna majka, mada ima obe noge. I nju je život kroz svakakvu draču protra. Al njemu se čini najmaženija na svitu i njene ruke, sive od kore kumpira, tako mlade, a tako stare od teškog života, njemu su najlipše i najuglancanije koje je vidio.

„A, tako...“ reče on i mrvu hrabriji, upita: „A šta te ne bi jučer u kolu?“

Ona se zagleda negdi njemu priko ramena: „Ma...triba radit danas pa...da ne noćarim, kaže mater...“

Neko su vrime šutili, a onda su se skupa uputili prema rudniku.

„A al si me bio tražit?“ upita ona putem do tamo i blago se nasmije. Vidilo se da joj je drago. Vidilo se da je ljuta na mater šta joj nije dala da noćari i šta ga nije srila jučer. Znala je da je bio uglancan i lip. Mada je lip njoj i ovako...

„A jesam...“ nasmije se i on pa nastavi, prvi put siguran da smi tako: „Jesam, Ane moja...“

Sitio se i da je, dok je nailazio, popravljala okrugu pa je naglo stala kad je naiša. A koja cura s bilom okrugom dolazi radit s ugljenom?

I putem do rudnika, ko da su im se prsti par puta očešali...

Godinu i nešto kasnije, dok je dojila njihovog najstarijeg sina, bila je prva osoba kojoj je ispriča onu priču koja ga često budi. Od tada se kapa noću više nikad nije makla s kantunala, a njih dvoje se više nikad nisu makli jedno od drugoga. I nikad nije bilo lako, a nije uvik bilo ni lipo. Al su znali da im ni obisni konj, ni jaka makinja, ni dva izgubljena ditinjstva ne mogu uzet ovu dičicu koju sad imaju i koja rastu i kojom se Ćaća po selu fali ričima: „U mog Ante četri sina!“

A sve zato šta je srce bilo višto.

...jer neke su ljubavi zauvijek... (Sorry, Jergoviću, moram i ja)

Bilo je ljeto 1996. u Siveriću. U posjet su nam došli bratići Ivan i Aleksa s Novog Zelanda, Aleksina tadašnja cura (sadašnja žena) Kate i njihov prijatelj Andrew, Škot podrijetlom. Čovjek mi je posvećivao dosta vremena pa je sa mnom, tada niti desetogodišnjakinjom, podosta razgovarao na svojem lošem hrvatskom i mojem tada početničkom engleskom. Oboje smo dobivali iz toga – ja više nego on i osjećala sam se počašćeno, iako više zbog činjenice da sam zanimljiva osobi u kasnim dvadesetima / ranim tridesetima, nego zbog činjenice da upravo usavršavam svoj prvi strani jezik.

Zbog činjenice da sam tada razvila i neke prve velike ljubavi nisam ni mogla biti ushićena jer nisam još znala da će se razviti...

Stanite, voajerčine i perverznjaci – ovdje nije riječ o pedofiliji. Nije, zapravo, uopće riječ o bilo kakvim ljubavima takve vrste. Nije, zapravo, uopće riječ o ljubavima čovjeka prema čovjeku, nego o nekim podosta tupavim i iracionalnim, vječito tinejdžerskim ljubavima. Htjela-ne htjela, one su me u nekom smislu oblikovale.

Andrew je u nekom trenutku povikao uz pozadinsku muziku s kazića: „Walk on, walk on, with hope in your heart and you´ll never walk alone, you´ll never walk alone!“

Na moje pitanje o čemu je riječ nije znao odgovoriti: Škot je s Novog Zelanda i ne prati nogomet, barem ne onaj nama svojstven. Posao je preuzeo Jakiša pa mi je objasnio da se radi o himni Liverpoola i da je Liverpool grad u Engleskoj iz kojega je i istoimeni nogometni klub. Tada sam odlučila da će to biti moj najdraži klub, samo zbog pjesme, i tako je nekako ostalo.

No ovo nije (sasvim) ni priča o nogometu.

Jer neke ljubavi su se s vremenom blago smanjile, uglavnom zahvaljujući tome da osoba lako postane zasićena konstantnim neuspjesima nečega ili nekoga koga voli. A Liverpool je nakon mojeg četvrtog srednje popričično počeo pušit gdje stigne i nakon onog finala Lige prvaka 2005., kad sam zadnjih 20 minuta farbala kosu i čekala da tata raspali „Walk on, walk on“, stvarno nisam pogledala puno utakmica. Ako ijednu.

Tata je Tovar koji to zbilja nije i jako voli Dinamo i pomalo ga boli što djecu „nije dobro odgojio“ i svi smo zastranili. Nije mu pretrjerano jasno ni kako sam postala fan Liverpoola zahvaljujući pjesmi, a zahvaljujući vrlo maloj razlici između pjesama ona druga nije me pridobila na stranu Dinama. Ali tata ne zna da sam, baš zahvaljujući toj drugoj, blago različitoj pjesmi, u par navrata umalo pronavijala za Dinamo. I ovu prethodnu rečenicu nikad više neću izgovoriti.

Kako ljubav prema Dinamu nikad nije sasvim nastupila, tako je i ljubav prema Liverpoolu blago jenjavala, iz već objašnjenih razloga. Da, još uvijek je to klub koji kažem da najviše volim, ali tu otprilike priča staje – ja to samo kažem. I zapravo više uopće ne pratim nogomet. I zapravo sam fan nogometa postala samo i isključivo zahvaljujući muzici. Jebeš takvog navijača!

Nego...

Kažu da žene svoju sklonost muškarcima formiraju ovisno o slici svojeg tate. Kod mene ovo pretjerano ne drži vodu ili je barem dugo nije držalo, ali naravno da sam i ja formirala sliku o muškarcima koji mi se sviđaju ovisno o nekim uzorima iz ranog djetinjstva. Tako su mi se, domino efektom nakon tog ljeta 1996. s početka priče, počeli sviđati autsajderi, vrlo često natečenih, čudnovatih očiju, ispijene figure, mršavi i blago narkomanskog izgleda. Vrlo često s drogama nisu imali apsolutno ništa, ali su izgledali kao da s njima dijele sve, od igle do lokomotive (i sad mi pada na pamet kako bi Trainspotting čak i u hrvatskom jeziku mogao imati smisla, ali i to je nebitno). Ako su pritom bili neshvaćeni umjetnici ili, pak, svadljivci, buntovnici bez razloga, koje nitko osim mene nije razumio – tim bolje. Kreirala sam neke svoje idealne slike na osnovu muzike koju sam počela slušati 1996.

No, i takve su stvari s vremenom jenjavale.

Jednom sam kupila knjigu i zapamtila ime cure koja ju je prodala u splitski antikvarijat na Peristilu. A to ime sam zapamtila samo zato što je na margini jedne stranice pisalo „...i to je dobro...tamo me čekaj, gdje ribe jedu avanturiste.“ I žao mi je bilo što ne znam tu curu. Pa kad sam je prije godinu dana konačno pronašla, nakon kojih 8 godina, morala sam to podijeliti s njom i saznala sam da spomenuti tekst nikad nije čula te da ga na marginu knjige uopće nije napisala ona. Štoviše, nije ga se ni sjećala. Ipak, bila mi je simpatična, samo zbog muzike, koju sam počela slušati 1996.

Na studijskom putovanju u Sarajevo, Lada je u nekom trenutku izbacila neki citat. Bilo je to godine 2007., a ja sam taman desetak dana prije toga pohodila Kino Europu, kako bih prisustvovala snimanju „Pjesama za gladijatore“. Na Ladu sam obratila pozornost samo zbog citata u ključnom trenutku i par dana nakon povratka spržila joj spomenuti album. Ta je godina bila teška i traumatična i nerado je se sjećam, ali sam se s Ladom nastavila družiti i svako sjećanje na Sarajevo i studijsko putovanje i ljude koji su nakon njega službeno prestali postojati zapravo mi dođe kao svojevrsni melem u svim tužnim trenucima. Samo zbog muzike, koju sam počela slušati 1996.

Jedne je godine tata bio na rutinskoj operaciji o kojoj su svi grdo pričali, a meni je to dizalo živce jer sam znala da nije grdo. U autu, na putu do bolnice, nije bilo druge nego nabiti si sluške i naćulit uši. Na što bih se potrošila, nego da malo ostarim i propadnem...za muziku koju sam počela slušati 1996.?

I sve se gasi i sve prestaje. Puno toga ne volim i dosta me toga razočaralo. Ali neki su citati jednostavno univerzalno upotrebljivi. I sreća je htjela da su sve moje prijateljice školske učiteljice, i da prilikom svakog dogovora mogu poslati sms „gospođo, javite koja je vaša lokacija“, i da svaki vrlo zajeban rastanak moraš popratiti riječima „ako se vrati, budi pametan, samo joj mahni, već si dugo nesretan“. I još puno, puno toga što evo već godinama nikako ne jenjava.

Stvarno ne znam kako to drugačije nazvati nego – ljubavlju.

Ne volim Dinamo. Ne volim larpurlartizam. Ne volim korištenje relativno nepoznatih riječi, samo da bi rečenica zvučala malo pametnije. Ne volim romantiziranje i veličanje nesretnih ljubavi. Ne volim kad nešto previše sliči na Amnesiac. Puno toga vezano za ovu ljubav ne volim.

I stvarno, stvarno, STVARNO više ne volim nadrkane umjetnike – osim jednoga. A taj jedan je kralj Zapruđa i Utrina i dovoljan je da mi bude jebeno žao što se prije nešto više od četiri mjeseca nisam sjetila u džepu ponijeti samo dva kamena.

Baš bi bilo fora, baš bi... Zbog muzike koju slušam od 1996.

Ovdje su žene jako lijepe: poneka crtica o jeseni, likovnoj umjetnosti i njujorčankama

„Nisam dovoljno dolazila ovdje jesenas. Nekako mi je baš žao što sam propustila Central Park u to doba...“

Znam točno o čemu govori. Krasan je i zimi, vjerojatno će biti krasan i u proljeće, ali u jesen je nekako baš baš. Ono, baš. Možeš doći s knjigom, sjediti na livadi i čitati bez da te ometaju hormonalno poremećeni psi, djeca pretjerano oduševljena činjenicom da više nije hladno ili, pak, hladan zimski vjetar. A uvijek je takav zimi u New Yorku, svaki dan, čak i kad ga nema...

I već u sljedećoj rečenici ona počne pričati o knjigama i sjedenju na livadi jer takva je – romantična duša koja je Jesen u New Yorku pogledala barem dvaput, ako ne i više, koja fotka ručno oslikane prizore ljubavnika iznad kojih piše „$2 – buy 3 for $5!“ i ponekad sluša Jasnu Zlokić. Točno određene stvari. I pleše tango. A tango je argentinski...

Znam dosta ljudi koji su u nekom trenutku plesali tango ili su ga barem pokušavali plesati. Jednom sam čak čula i priču o dramatičnom prekidu usred sata tanga. „Ne doživljavaš me... Ne pratiš me... Ne voliš me... Kontrolfrikuša si, a ovo je čista emocija i to ne ide zajedno. Kako ti misliš sa mnom plesat tango?“ Godinama kasnije, radio je u velikoj korporaciji i više nije plesao tango. Ali priča je ostala...

Ja sam na izložbi fotografija dvoje ljudi koje ne znam, ali sam sasvim slučajno nazvala jedno od njih. Jer pozive sam danas i jučer dobivala upravo s tog broja, iako me s njih nije zvao umjetnik osobno. Izložba je krasna, iako, ne mogu reći da se osjećam jako stručno. Zapravo ne razumijem likovnu umjetnost nimalo – meni je nešto ili lijepo ili nije. I svaki put kad s nekim komentiram umjetničku fotografiju, osjećam se pomalo kao seljanka, iako znam da se samo radi o mojem nerazumijevanju.

„Što misliš?“
„Jako je lijepa...“ reći ću i dobiti upitan pogled. Uopće ne kužim u čemu je problem – meni je fotka baš to: jako lijepa. Srećom, čovjek koji me doveo na izložbu pun je razumijevanja i neće mi uputiti upitan pogled kad ustvrdim da je, eto, i ova fotka baš jako, genuino i iskreno lijepa. Stvarno ništa drugo o njoj ne znam.

Stojim ispred fotografije s hrpom žena koje na glavi nose krletke. Lijepa mi je. Šarena i rastrojena. Odiše očajavanjem i žudnjom za glamurom. Povremeno mi se učini kao da ove žene na njoj žele biti dijelom nekog svijeta kojem ne pripadaju niti njihovi savršeno izmanikirani nokti. Jer nokti su im french, a ovih se dana više fura shabby. I možda baš čupanjem ovih krletaka s glave pokušavaju pobjeći od... – nope, sori. Evo,pokušala sam, ali i dalje mi je fotka samo lijepa.

Pokušavam uoviti slike s velikim, crnim, reflektivnim površinama. Takvima se mogu jako približiti i bez straha od osude promatrati vlastiti odraz dugo. Jako dugo. Diviti se i zgražati vlastitom nanosu maskare. Kad ovako stojiš pred ogledalom u sobi punoj ljudi, djeluješ ili iskompleksirano ili tašto. Kad ovako stojiš pred izlogom, djeluješ ili iskompleksirano ili tašto ili kao šopingholočarka. Kao nešto što ja zbilja ne želim biti, ništa od svega toga. Iako možda pomalo jesam sve. Ponekad. Dakle, ovako smiješ stajati jedino pred nekim privatnim ogledalom ili pored galerijske slike s velikom, crnom, reflektirajućom površinom. Jer samo tada izgleda kao da sa zanimanjem proučavaš...to što vidiš. A kada je riječ o galerijskoj slici, možda ispadne i da se kužiš u nešto drugo osim šminke i površine vlastite kože.

Njujorčanke su jako lijepe, ali ih ne razumijem. Imam odnos s njima baš kao i s likovnom umjetnošću.

„What do you think – what happened to the Mole People during the huricane?“ upitala me jednom jedna mrtva pijana njujorčanka, dok sam se vraćala iz izlaska u postapokaliptičnom, praznom gradu.

„I don´t know... I guessed they just, you know... died?“ odgovorila sam, vrlo iskreno, a onda sam dobila zbunjen pogled. Nisu na „ti“ sa smrću, te lijepe njujorčanke, i radije će valjda misliti kako je Alah poslao Ljudima Krticama Muju s njegovim čamcem, a oni su se, za razliku od Hase, ukrcali u isti i spasili. Možda su čak i otišli na burek. U njezinoj priči. U mojoj su jednostavno umrli i nikog nije bolio kurac za njima. A šta ono...živiš u subwayu! Moraš znati što se dogodi tijekom poplave!

Sutra bi mogao biti dobar dan. Neću raditi predugo i neću raditi previše. Možda mi čak ostane i dovljno vremena za šetnju po velikim avenijama. Morala bih negdje pronaći Monopoly, a ne znam gdje se kupuje kad nema Turbo Limača. No to je ok, već ću se snaći. Volim samotne šetnje. A i Astoria je jako lijepa. U jesen. Čak i kad je službeno zima...