Srcem (uglavnom istinita priča)

„Kako je bilo?“ pita ga ćaća.

„Ma bezveze,“ odgovori on prikovolje. Nije se izgušta nimalo i čini mu se ki da je izgubio sve  vrime ovoga svita, a ne jedno jutro i popodne. Moga je tako otić na misu i u selu, odguslit svoje među narodom doli, kad već pivat ne zna pa mu nije misto u koru, pričekat mater i ćaću i pomalo, niz Jabuku do kuće. Poist nešto šta je mater jutros ranom zorom krenila kuvat pa kasnije već šta se radi nediljom. Nediljom se ništa ne radi, tako je Bog odredio, al uvik se ima šta za radit, u onom nekom drugom smislu rađe: otić do Vickuše popit koju ili proljudikat s muškima šta igraju balote doli na zogu. On ne igra balote. Nije sposoban, nije višt...nema...a, bolje i ne govorit šta nema...

„Bezveze je bilo,“ ponovi i zagleda se kroz prozor.

„Kako bezveze, pa jel bilo svita?“ uporan je ćaća.

„Ma nije bilo svita!“ zadere se Antiša i ode sist na onu klupu isprid kuće. Dosadila mu je više i ta klupa. Zimi i ujesen sidi na njoj i suši maramicu na ispruženoj nozi, a liti se znoji uvik ispod iste kape i kuka kako mu je vrućo. Više onako za sebe, nego da ga iko drugi čuje. I dosta mu je danas te klupe – danas mu nije draga ni ona, ni Vickuša, ni vino, ni balote. Koje ne igra. Jer nije višt. S rukama možda i je, ali valjalo bi za taj sport imat i obe noge.

Jadna li mu majka... prođe mu kroz glavu svaki put ta besida, kad god se siti da nije višt. Pa je prova otirat nekim drugim mislima, ali danas mu baš nekako ne ide. Jadna li mu majka... odzvanja u glavi i ne miče se. A njemu je sad samo do toga da dođe jedna druga majka i da joj napravi dičice i da svi skupa lipo zaborave na to kako on nije višt.

Danas je otiša u Drniš na misu jer je danas tamo nakon mise tribalo bit kolo. A u kolu će bit i Ona. Lipo pleše. Lipo se i smije. Lipo i govori. I lipa je mala. Višta... Di će njega vakog i pogledat.

„Šta sam se uopće tramakava...“ reče sam sebi i izvadi duvan pa ga pripali.

„Pa šta te sad tako štufalo, Ante moj?“ pita ga ćaća.

„Nu! Ma di si mi se sad opet stvorio! Jel´ ne vidiš da sam izaša iskuće da me puštiš s mirom!“ zadere se opet. Ovo je drugi put da se danas zadera na ćaću, a ne dere se inače nikad. Ćaća je Ćaća, s velikim Ć i na njega se niko ne smi derat. A pravo je reć – na njega se niko i ne želi derat jer nema zašto.

„A oprosti Ante moj, al meni se pari da si ti nešto pravo vrižetan danas...“ zaklima ćaća glavom livo-desno pa se povuče malo dalje. Zagleda se doli, priko Petrovog polja, lipo do Trlabetuše. U njegovo vrime, tamo su se igrala kola i zna on zašto sad tamo gleda.

„Ante moj,“ krene opet, „Nije žensko zec pa da će uteć!“

Ante se teke zakašlje pa pljune komad duvana sa strane, izdrečio oči ki varen zec pa pogleda u ćaću ki da mu je zadnje šta će vidit na svitu.

„Ma...ma, ma... koje žensko, ćaća, šta ti...šta ti sad tu meni...“ zamuca pa ugasi duvan i odšepa u kuću. Poist ono šta je od ručka ostalo jer oni su davno ili, a njemu je dugo tribalo da dođe od Drniša. Skoro pa duplo više nego šta čoviku s dvi noge od krvi i mesa triba.

Uvečer je lega u krevet i sanja opet onu istu priču koju je slučajno čuo kad je bio negdi na pola puta od dideta do čovika. Dobro, istini za volju, on je prista bit dite s devet godina, kad se cila štorija i odigrala. Al pričala su posli par godina neka druga dica, kad su im prolazila iznad kuće, pa je čuo. A oni nisu znali da je čuo.

„Ovo ti je kuća Ante Jakišinog...“ prošapćala je ona mala iz Prpića.

„Onoga s drvenom nogom?“ pitala je druga mala, iz Barića.

„E, e, njegova...“

„Pa šta njemu bi da ima drvenu nogu?“
„Uvatila ga makinja! Jašio je na konju doli kod štrike, konj se pripa trube i bacio ga pod vagon. Kad je puka glas po selu da je makinja uvatila dite, a nisu još znali ko je, doša je glas i do matere mu. I promisli, samo je rekla Jadna li mu majka. Šta ti je život...!“

Tako su one sažalno pričale, a njemu su od muke krenile suze u potocima. To je bio prvi i zadnji put da je zbog toga plaka i nikom nije reka.

Al sanja, stalno sanja. I budi se bisan pa zvekne onom kapom šta je po noći stavi na kantunal, ošine je lipo do vrata i samom sebi vikne: „Jadna li ti majka!“ Jer ne psuje pa se jedino tako može rišit bisa...

Noćas to nije napravio.

Noćas se samo diga i otiša sist isprid kuće. I tako je sidio da rano ujutro, a onda je, bez kave i kruva, otiša pravo do rudnika. Tamo još može nečemu poslužit.

Kad je ugleda Nju isprid rudnika, umalo ga prikinilo!

„Šta ti ode radiš, nesritno žensko...“ promrmlja je, opet više sebi.

„Kud si se danas ode nacrtala, kad sam ubuđan i nikakav, a jučer kad sam se sav uglanca...“

Ona je čistila postole od nešto malo blata i stavljala okrugu.

„O, Antiša,“ rekla je i malo pocrvenila, „Faljen Isus!“
„Navike, Ane...“ reka je i jedva se suzdrža da ne kaže Ane moja.

„Pa šta je tebe ode dovelo?“ pokuša je upitat šta je mirnije moga, a tresa se ki šćap od glave do drvene pete.

„Valja kruva donit u kuću pa je, evo, i mene dovelo do rudnika,“ odgovori ona.

I ona je nesritnica. I njoj je jadna majka, mada ima obe noge. I nju je život kroz svakakvu draču protra. Al njemu se čini najmaženija na svitu i njene ruke, sive od kore kumpira, tako mlade, a tako stare od teškog života, njemu su najlipše i najuglancanije koje je vidio.

„A, tako...“ reče on i mrvu hrabriji, upita: „A šta te ne bi jučer u kolu?“

Ona se zagleda negdi njemu priko ramena: „Ma...triba radit danas pa...da ne noćarim, kaže mater...“

Neko su vrime šutili, a onda su se skupa uputili prema rudniku.

„A al si me bio tražit?“ upita ona putem do tamo i blago se nasmije. Vidilo se da joj je drago. Vidilo se da je ljuta na mater šta joj nije dala da noćari i šta ga nije srila jučer. Znala je da je bio uglancan i lip. Mada je lip njoj i ovako...

„A jesam...“ nasmije se i on pa nastavi, prvi put siguran da smi tako: „Jesam, Ane moja...“

Sitio se i da je, dok je nailazio, popravljala okrugu pa je naglo stala kad je naiša. A koja cura s bilom okrugom dolazi radit s ugljenom?

I putem do rudnika, ko da su im se prsti par puta očešali...

Godinu i nešto kasnije, dok je dojila njihovog najstarijeg sina, bila je prva osoba kojoj je ispriča onu priču koja ga često budi. Od tada se kapa noću više nikad nije makla s kantunala, a njih dvoje se više nikad nisu makli jedno od drugoga. I nikad nije bilo lako, a nije uvik bilo ni lipo. Al su znali da im ni obisni konj, ni jaka makinja, ni dva izgubljena ditinjstva ne mogu uzet ovu dičicu koju sad imaju i koja rastu i kojom se Ćaća po selu fali ričima: „U mog Ante četri sina!“

A sve zato šta je srce bilo višto.

...jer neke su ljubavi zauvijek... (Sorry, Jergoviću, moram i ja)

Bilo je ljeto 1996. u Siveriću. U posjet su nam došli bratići Ivan i Aleksa s Novog Zelanda, Aleksina tadašnja cura (sadašnja žena) Kate i njihov prijatelj Andrew, Škot podrijetlom. Čovjek mi je posvećivao dosta vremena pa je sa mnom, tada niti desetogodišnjakinjom, podosta razgovarao na svojem lošem hrvatskom i mojem tada početničkom engleskom. Oboje smo dobivali iz toga – ja više nego on i osjećala sam se počašćeno, iako više zbog činjenice da sam zanimljiva osobi u kasnim dvadesetima / ranim tridesetima, nego zbog činjenice da upravo usavršavam svoj prvi strani jezik.

Zbog činjenice da sam tada razvila i neke prve velike ljubavi nisam ni mogla biti ushićena jer nisam još znala da će se razviti...

Stanite, voajerčine i perverznjaci – ovdje nije riječ o pedofiliji. Nije, zapravo, uopće riječ o bilo kakvim ljubavima takve vrste. Nije, zapravo, uopće riječ o ljubavima čovjeka prema čovjeku, nego o nekim podosta tupavim i iracionalnim, vječito tinejdžerskim ljubavima. Htjela-ne htjela, one su me u nekom smislu oblikovale.

Andrew je u nekom trenutku povikao uz pozadinsku muziku s kazića: „Walk on, walk on, with hope in your heart and you´ll never walk alone, you´ll never walk alone!“

Na moje pitanje o čemu je riječ nije znao odgovoriti: Škot je s Novog Zelanda i ne prati nogomet, barem ne onaj nama svojstven. Posao je preuzeo Jakiša pa mi je objasnio da se radi o himni Liverpoola i da je Liverpool grad u Engleskoj iz kojega je i istoimeni nogometni klub. Tada sam odlučila da će to biti moj najdraži klub, samo zbog pjesme, i tako je nekako ostalo.

No ovo nije (sasvim) ni priča o nogometu.

Jer neke ljubavi su se s vremenom blago smanjile, uglavnom zahvaljujući tome da osoba lako postane zasićena konstantnim neuspjesima nečega ili nekoga koga voli. A Liverpool je nakon mojeg četvrtog srednje popričično počeo pušit gdje stigne i nakon onog finala Lige prvaka 2005., kad sam zadnjih 20 minuta farbala kosu i čekala da tata raspali „Walk on, walk on“, stvarno nisam pogledala puno utakmica. Ako ijednu.

Tata je Tovar koji to zbilja nije i jako voli Dinamo i pomalo ga boli što djecu „nije dobro odgojio“ i svi smo zastranili. Nije mu pretrjerano jasno ni kako sam postala fan Liverpoola zahvaljujući pjesmi, a zahvaljujući vrlo maloj razlici između pjesama ona druga nije me pridobila na stranu Dinama. Ali tata ne zna da sam, baš zahvaljujući toj drugoj, blago različitoj pjesmi, u par navrata umalo pronavijala za Dinamo. I ovu prethodnu rečenicu nikad više neću izgovoriti.

Kako ljubav prema Dinamu nikad nije sasvim nastupila, tako je i ljubav prema Liverpoolu blago jenjavala, iz već objašnjenih razloga. Da, još uvijek je to klub koji kažem da najviše volim, ali tu otprilike priča staje – ja to samo kažem. I zapravo više uopće ne pratim nogomet. I zapravo sam fan nogometa postala samo i isključivo zahvaljujući muzici. Jebeš takvog navijača!

Nego...

Kažu da žene svoju sklonost muškarcima formiraju ovisno o slici svojeg tate. Kod mene ovo pretjerano ne drži vodu ili je barem dugo nije držalo, ali naravno da sam i ja formirala sliku o muškarcima koji mi se sviđaju ovisno o nekim uzorima iz ranog djetinjstva. Tako su mi se, domino efektom nakon tog ljeta 1996. s početka priče, počeli sviđati autsajderi, vrlo često natečenih, čudnovatih očiju, ispijene figure, mršavi i blago narkomanskog izgleda. Vrlo često s drogama nisu imali apsolutno ništa, ali su izgledali kao da s njima dijele sve, od igle do lokomotive (i sad mi pada na pamet kako bi Trainspotting čak i u hrvatskom jeziku mogao imati smisla, ali i to je nebitno). Ako su pritom bili neshvaćeni umjetnici ili, pak, svadljivci, buntovnici bez razloga, koje nitko osim mene nije razumio – tim bolje. Kreirala sam neke svoje idealne slike na osnovu muzike koju sam počela slušati 1996.

No, i takve su stvari s vremenom jenjavale.

Jednom sam kupila knjigu i zapamtila ime cure koja ju je prodala u splitski antikvarijat na Peristilu. A to ime sam zapamtila samo zato što je na margini jedne stranice pisalo „...i to je dobro...tamo me čekaj, gdje ribe jedu avanturiste.“ I žao mi je bilo što ne znam tu curu. Pa kad sam je prije godinu dana konačno pronašla, nakon kojih 8 godina, morala sam to podijeliti s njom i saznala sam da spomenuti tekst nikad nije čula te da ga na marginu knjige uopće nije napisala ona. Štoviše, nije ga se ni sjećala. Ipak, bila mi je simpatična, samo zbog muzike, koju sam počela slušati 1996.

Na studijskom putovanju u Sarajevo, Lada je u nekom trenutku izbacila neki citat. Bilo je to godine 2007., a ja sam taman desetak dana prije toga pohodila Kino Europu, kako bih prisustvovala snimanju „Pjesama za gladijatore“. Na Ladu sam obratila pozornost samo zbog citata u ključnom trenutku i par dana nakon povratka spržila joj spomenuti album. Ta je godina bila teška i traumatična i nerado je se sjećam, ali sam se s Ladom nastavila družiti i svako sjećanje na Sarajevo i studijsko putovanje i ljude koji su nakon njega službeno prestali postojati zapravo mi dođe kao svojevrsni melem u svim tužnim trenucima. Samo zbog muzike, koju sam počela slušati 1996.

Jedne je godine tata bio na rutinskoj operaciji o kojoj su svi grdo pričali, a meni je to dizalo živce jer sam znala da nije grdo. U autu, na putu do bolnice, nije bilo druge nego nabiti si sluške i naćulit uši. Na što bih se potrošila, nego da malo ostarim i propadnem...za muziku koju sam počela slušati 1996.?

I sve se gasi i sve prestaje. Puno toga ne volim i dosta me toga razočaralo. Ali neki su citati jednostavno univerzalno upotrebljivi. I sreća je htjela da su sve moje prijateljice školske učiteljice, i da prilikom svakog dogovora mogu poslati sms „gospođo, javite koja je vaša lokacija“, i da svaki vrlo zajeban rastanak moraš popratiti riječima „ako se vrati, budi pametan, samo joj mahni, već si dugo nesretan“. I još puno, puno toga što evo već godinama nikako ne jenjava.

Stvarno ne znam kako to drugačije nazvati nego – ljubavlju.

Ne volim Dinamo. Ne volim larpurlartizam. Ne volim korištenje relativno nepoznatih riječi, samo da bi rečenica zvučala malo pametnije. Ne volim romantiziranje i veličanje nesretnih ljubavi. Ne volim kad nešto previše sliči na Amnesiac. Puno toga vezano za ovu ljubav ne volim.

I stvarno, stvarno, STVARNO više ne volim nadrkane umjetnike – osim jednoga. A taj jedan je kralj Zapruđa i Utrina i dovoljan je da mi bude jebeno žao što se prije nešto više od četiri mjeseca nisam sjetila u džepu ponijeti samo dva kamena.

Baš bi bilo fora, baš bi... Zbog muzike koju slušam od 1996.

Ovdje su žene jako lijepe: poneka crtica o jeseni, likovnoj umjetnosti i njujorčankama

„Nisam dovoljno dolazila ovdje jesenas. Nekako mi je baš žao što sam propustila Central Park u to doba...“

Znam točno o čemu govori. Krasan je i zimi, vjerojatno će biti krasan i u proljeće, ali u jesen je nekako baš baš. Ono, baš. Možeš doći s knjigom, sjediti na livadi i čitati bez da te ometaju hormonalno poremećeni psi, djeca pretjerano oduševljena činjenicom da više nije hladno ili, pak, hladan zimski vjetar. A uvijek je takav zimi u New Yorku, svaki dan, čak i kad ga nema...

I već u sljedećoj rečenici ona počne pričati o knjigama i sjedenju na livadi jer takva je – romantična duša koja je Jesen u New Yorku pogledala barem dvaput, ako ne i više, koja fotka ručno oslikane prizore ljubavnika iznad kojih piše „$2 – buy 3 for $5!“ i ponekad sluša Jasnu Zlokić. Točno određene stvari. I pleše tango. A tango je argentinski...

Znam dosta ljudi koji su u nekom trenutku plesali tango ili su ga barem pokušavali plesati. Jednom sam čak čula i priču o dramatičnom prekidu usred sata tanga. „Ne doživljavaš me... Ne pratiš me... Ne voliš me... Kontrolfrikuša si, a ovo je čista emocija i to ne ide zajedno. Kako ti misliš sa mnom plesat tango?“ Godinama kasnije, radio je u velikoj korporaciji i više nije plesao tango. Ali priča je ostala...

Ja sam na izložbi fotografija dvoje ljudi koje ne znam, ali sam sasvim slučajno nazvala jedno od njih. Jer pozive sam danas i jučer dobivala upravo s tog broja, iako me s njih nije zvao umjetnik osobno. Izložba je krasna, iako, ne mogu reći da se osjećam jako stručno. Zapravo ne razumijem likovnu umjetnost nimalo – meni je nešto ili lijepo ili nije. I svaki put kad s nekim komentiram umjetničku fotografiju, osjećam se pomalo kao seljanka, iako znam da se samo radi o mojem nerazumijevanju.

„Što misliš?“
„Jako je lijepa...“ reći ću i dobiti upitan pogled. Uopće ne kužim u čemu je problem – meni je fotka baš to: jako lijepa. Srećom, čovjek koji me doveo na izložbu pun je razumijevanja i neće mi uputiti upitan pogled kad ustvrdim da je, eto, i ova fotka baš jako, genuino i iskreno lijepa. Stvarno ništa drugo o njoj ne znam.

Stojim ispred fotografije s hrpom žena koje na glavi nose krletke. Lijepa mi je. Šarena i rastrojena. Odiše očajavanjem i žudnjom za glamurom. Povremeno mi se učini kao da ove žene na njoj žele biti dijelom nekog svijeta kojem ne pripadaju niti njihovi savršeno izmanikirani nokti. Jer nokti su im french, a ovih se dana više fura shabby. I možda baš čupanjem ovih krletaka s glave pokušavaju pobjeći od... – nope, sori. Evo,pokušala sam, ali i dalje mi je fotka samo lijepa.

Pokušavam uoviti slike s velikim, crnim, reflektivnim površinama. Takvima se mogu jako približiti i bez straha od osude promatrati vlastiti odraz dugo. Jako dugo. Diviti se i zgražati vlastitom nanosu maskare. Kad ovako stojiš pred ogledalom u sobi punoj ljudi, djeluješ ili iskompleksirano ili tašto. Kad ovako stojiš pred izlogom, djeluješ ili iskompleksirano ili tašto ili kao šopingholočarka. Kao nešto što ja zbilja ne želim biti, ništa od svega toga. Iako možda pomalo jesam sve. Ponekad. Dakle, ovako smiješ stajati jedino pred nekim privatnim ogledalom ili pored galerijske slike s velikom, crnom, reflektirajućom površinom. Jer samo tada izgleda kao da sa zanimanjem proučavaš...to što vidiš. A kada je riječ o galerijskoj slici, možda ispadne i da se kužiš u nešto drugo osim šminke i površine vlastite kože.

Njujorčanke su jako lijepe, ali ih ne razumijem. Imam odnos s njima baš kao i s likovnom umjetnošću.

„What do you think – what happened to the Mole People during the huricane?“ upitala me jednom jedna mrtva pijana njujorčanka, dok sam se vraćala iz izlaska u postapokaliptičnom, praznom gradu.

„I don´t know... I guessed they just, you know... died?“ odgovorila sam, vrlo iskreno, a onda sam dobila zbunjen pogled. Nisu na „ti“ sa smrću, te lijepe njujorčanke, i radije će valjda misliti kako je Alah poslao Ljudima Krticama Muju s njegovim čamcem, a oni su se, za razliku od Hase, ukrcali u isti i spasili. Možda su čak i otišli na burek. U njezinoj priči. U mojoj su jednostavno umrli i nikog nije bolio kurac za njima. A šta ono...živiš u subwayu! Moraš znati što se dogodi tijekom poplave!

Sutra bi mogao biti dobar dan. Neću raditi predugo i neću raditi previše. Možda mi čak ostane i dovljno vremena za šetnju po velikim avenijama. Morala bih negdje pronaći Monopoly, a ne znam gdje se kupuje kad nema Turbo Limača. No to je ok, već ću se snaći. Volim samotne šetnje. A i Astoria je jako lijepa. U jesen. Čak i kad je službeno zima...

Zemljo, otvori se! Pet najvećih crnjaka u mojem životu

1.       Kad sam tek doselila u Zagreb, družila sam se s hrpom FER-ovaca i matematičara, čisto zahvaljujući činjenici da sam upala u bratovo šarsko društvo koje se sastojalo uglavnom od spomenutih. Iako je njegova eksplicitna napomena odmah na početku bila:“Eto, sad imaš moje prijatelje za početak, ali nadam se da ćeš se uskoro riješit nas starudije i pronaći nekoga svojih godina,“ mene to nije previše zabrinjavalo pa sam se nastavila družiti s njima još par godina, a s nekim i do danas. Ljudi su jednostavno bili zanimljivi, a i pomalo mi je odgovarala činjenica da sam jedan od rijetkih budućih filologa u društvu te mogu laprdat o humanističkim temama, bez bojazni da će netko od mene biti veći stručnjak u društvu. Kobne li pogreške! Niti sam stručnjak, niti su FER-ovci i matematičari matuni koji pojma ni o čemu nemaju... Tako sam ja jednom na nekoj od kava odlučila biti pametna i pričati o Zvonaru crkve Notre Dame i sve je bilo u redu do trenutka kad sam odlučila imenovati protagonista. I kažem ja – Quasimondo. Da, da, dobro ste pročitali, nije tipfeler. Rekla ja QuasimoNdo. S „n“ u  sredini. I naravno, ekipa umre od smijeha. Da stvar bude bolja, odlučila sam upotrijebiti joker zovi i nazvala svoju majku, koja me onda uputila da se zbilja kaže Quasimondo i meni je to bilo dovoljno da nastavim sve žive uvjeravati u spomenuto. Nakon provala i provala smijeha, odlučili smo se pokupiti s kave u Feraxu i otići na Šaru, dokopati se interneta (tada još nitko nije surfao putem telefona) i provjeriti. Tj., uvjeriti me u to da moja mama i ja nemamo pojma. Tada sam naučila da zvonara zbilja već godinama zovem krivim imenom, kako sam, zahvaljujući istoj toj mami do osmog razreda mislila da se manekenka zove Noami, da ne treba vjerovati svemu što ti roditelji kažu te ono najvažnije, kako činjenica da već dugih par mjeseci studiraš kroatistiku nipošto ne znači da te koji put FER-ovci i matematičari neće uloviti u neznanju iz tvojega područja i tako kavu učiniti jednom od najveselijih ikad. Sebi, ne tebi.

2.       Nekoliko godina kasnije, na istom mjestu u slično vrijeme (zima, nedjelja, Ferax), u gotovo identičnom društvu, opet sam se našla na jednoj od dragiih mi kava. Prijatelj, kojeg nisam vidjela već neko vrijeme jer je diplomirao još prije nego što sam došla u Zagreb pa se njegovo druženje sa Šaranima pomalo prorjeđivalo, pojavio se s nekoliko ljudi koje nikad prije (a neke ni poslije, saznat ćemo zašto) nisam vidjela. Kako je taj prijatelj i inače jako glasan, dominantan i simpatičan te vodi glavnu riječ u većini društava u kojima se nađe, tako je i na toj kavi imao neki poduži govor o nekom svojem prijatelju koji je tih dana ispao živopisan i glup ili tako nešto, više se uopće ne sjećam o čemu se radilo. Znam samo da sam ja krepavala od smijeha i sjetila se još jedne njegove priče, o nekom drugom njegovom prijatelju, koji je godinama lagao vlastitim roditeljima da je diplomirao, dok zapravo nije završio ni prvu godinu faksa. Sva ushićena, zaželjela sam se priče o tom prijatelju jer mi je prvi put bila urnebesna pa sam prekinula njegov govor i na sav glas se zaderala: „E, a šta je s onim tvojim prikom koji laže materi da je diplomira?“ Na što je nastupila neugodna šutnja, a prijatelj kojem sam postavila pitanje je pocrvenio do krijena kose i tiho odgovorio, ali dovoljno glasno da ga svi opet čuju: „A ono...evo ga, sidi od kraj mene.“ I tako je nekolicina ljudi krepavala od smijeha još narednih 15 minuta, dok sam ja polako osjećala kako postajem sve niža i niža i ispričavala se svojem prijatelju sto godina, a prijatelj koji je eto baš sjedio do njega je odjednom postao jako zainteresiran za neki kulinarski show koji se prikazivao na tv-u.

3.       Još u osnovnoj školi bila sam poznata po kratkom fitilju, deranju na profesore, slanju kolega u tri pičke materine usred sata vjeronauka ako bi me uspjeli razljutit i tome slično. E, pa jednom ne samo da sam ispala neurotična, u dobi od kojih deset godina, nego i poremećena, dapače, nasilna, vrlo neugodna i s u najmanju ruku ČUDNIM smislom za osvećivanje. Bio je veliki odmor i taj neki klinac je naguravao moju najbolju frendicu po školskom dvorištu, a ona je bila prepristojna da mu se pokuša oduprijeti pa bi samo svako toliko zacvilila od muke i počela plakati. Trajalo je to dosta dugo, ja nisam bogznakako reagirala, sve dok mi konačno nije pukao film i odlučila sam ubit boga u tom klincu. S obzirom na to da se ne znam tući, moje glavno oružje je deranje iz petnih žila dok se protivniku ne smrzne krv u njegovim petnim žilama, što obično nastupi odmah. Tako sam se zaderala na tog klinca, ne sjećam se što, ali nešto u stilu „odjebi mi od prijateljice, govno jedno smrdljivo, ubit ću te, glavu ću ti odgrist“ ili tako nešto. Na što je on iste sekunde pustio moju frendicu na miru, ali su isto tako od silnog naguravanja i povlačenja njoj iz džepa ispali na pod ključevi kuće. On se odmaknuo od nje, ali je i vrlo ležerno uzeo ključeve s poda i s osmijehom ih spremio u džep, gledajući mene mrtvo hladno u oči. Mene je to, naravno, užasno raspizdilo – ne samo da ju je prije toga sto godina maltretirao, nego joj sad krade ključeve i mrtvo hladno me gleda u oči! Mene! Supermena i borca za pravdu! Pa sam ga nabila u zid, držala ga ispod brade i siktala mu u facu: „Daj mi ključeve!“ Lik me prestravljeno gledao, obnevidio od užasa i trajalo je to neko vrijeme, skupilo se dosta ljudi, a moja glupa frendica (nakon toga mi je satima išla na živce) mi je u nekom trenutku pokucala na rame i pokazala mi svoje ključeve. Naime – čovjeku su iz džepa ispali NJEGOVI ključevi, koji su sasvim slučajno imali sličan privjesak, a razlog iz kojeg me gledao u oči dok ih je spremao u džep nije bila drskost i provokacija, nego prestravljenost mojim deranjem. I tako ne samo da sam ispala agresivna luđakinja koja se dere na čovjeka jer joj se frendica ne zna sama obranit, nego sam još njegovu užasnu navadu naguravanja cure po školskom dvorištu odlučila kazniti zahtjevom da mi preda ključeve vlastita stana. Well done!

4.       Negdje na četvrtoj godini faksa srušila sam se na cesti, završila na hitnoj i dobila izričit naputak od svoje liječnice opće prakse da pod hitno moram poraditi na vlastitoj kilaži, ali ne u vidu masnog, nego u vidu mišićnog tkiva, jer ne napravim li to, drugi put kad se srušim mogla bih lupiti glavom u neki poveći, oštriji kamen ili dio betona i ostati permanentno ozlijeđena, ako ne i mrtva. Fair enough, ja se userem od straha i počnem ići u teretanu svaki dan. Kroz godinu dana nabila sam si dosta mišića i osjećala se poprilično zdravom, fizički, ali ne i mentalno. Jer naime, bio je tamo jedan lik u teretani, sjećam se da se zvao Vanja i da je bio toliko urnebesno zgodan, da sam naprosto postala opsjednuta njime. Pa sam saznala i odakle je i što studira i tako to. Uglavnom, bila sam toliko opterećena čovjekom, samo zato što je zgodan, da sam mu naučila prepoznavati glas u gomili (što i nije toliko teško, s obzirom na to da mu je i glas bio vrlo specifičan), ali sam npr. naučila i kako hoda. Ne u smislu da sam ga znala prepoznati s leđa i s velike udaljenosti samo po hodu, nego sam zapamtila kako to ZVUČI kad on hoda. Sjećam se da sam jednom, već je bilo ljeto pa sam sjedila pored otvorenog prozora na četvrtom katu, čula kako se nečiji koraci lijeno vuku po asfaltu u prizemlju i znala sam da je to on. Onda sam proturila glavu kroz prozor i skužila da fakat jest. To me toliko zaprepastilo da sam počela brijati kako čovjek sto posto kuži da mi je napet i nema šanse da mu se sviđam (nije bilo šanse, stvarno nije) i počela sam redovito ispred njega ispadat užasno smotana. Glupa nikako nisam mogla ispast jer se u teretani ne priča, Bogu hvala, ali su mi zato utezi padali iz ruku, posrtala sam preko...zamišljene crte i lupala glavom u staklo na vratima jer sam mislila da je otvoreno i tako to. Ne moram ni napominjati da me sto posto primijetio, ali po lošem. No, sve bi to bilo krasno da mi se jedan dan nije – obratio! Sve moje vježbe uvijek su započinjale i završavale s 15minuta sobnog bicikla, iako prezirem sobne bicikle, ali tako sam mogla malo duže ostajat u teretani i ispadat smotana. Jednog dana, i on je iz nekog razloga bio na biciklu, iako nikad nije upražnjavao tu aktivnost, i to točno do mene. Nakon što je pročitao cijeli Klik, odlučio se za drugu literaturu pa me upitao: „E, sori, jel mi možeš dodat Sportske?“ Na to sam ja promrzla od straha, ukipila se i gledala ga nekih par sekundi, a onda sam kimnula glavom i bez riječi posegnula za Sportskima, koje su bile kobnih par centimetara udaljene od mene, tako da sam se morala BAŠ protegnuti do njih i pasti preko sobnog bicikla koliko sam duga i široka. Ostatak priče mi je u magli – znam da me pitao jesam li dobro, da sam ja kimnula glavom, dodala mu Sportske, ne pogledala ga u oči i izgubila se iz teretane zauvijek, tj. nastavila sam dolaziti samo u ranim jutarnjim satima, kad nikoga nije bilo, a Vanju više nikad nisam vidjela. Amen.

5.       Hodam ja, tako, cestom od Filozofskog prema Šari, po Slavonskoj aveniji, slušam neku muziku i baš je lijep i sunčan dan. Tu negdje u blizini Cvjetnog živio je brat mog bivšeg dečka, koji mi je uvijek bio izrazito drag čovjek i kojeg jako volim susretati i svaki put kad se susretnemo, baš se lijepo napričamo, katkad odemo i na kavu, a katkad odemo na kavu i bez da se prethodno susretnemo. Sve u svemu, jako smo si dobri i on me nalazi izrazito šarmantnom, duhovitom i smiješnom. I recimo, ispred tog čovjeka mi uopće nije neugodno glasno podrignut iako je izrazito fin mladić ili napravit nešto totalno tupavo i neduhovito, vrlo glupo i opušteno te samim time užasno simpatično jer znam da će tom čovjeku to biti smiješno i da će se pokidat od urnebesa. Opazim ja, tako, taj dan njega kako pedala prema meni i još dok je bio na velikoj udaljenosti, nasmiješim se i počnem smišljati čime li bih ga danas mogla oduševiti! Kad je  došao na nekih par metara od mene, iskočim pred njega s rukama i nogama raširenima u zraku i osmijehom u maniri „da mi nema ušiju, smijala bih se oko glave“, uz neki usklik tipa „hooooooj!“ ili tako nešto. Čovjek zakoči, mrtav od straha, u čudu me pogleda i ne kuži što se događa, izgledavši pritom kao da me nikad u životu nije vidio. Naravno, jer me nikad u životu nije vidio. Jer je to neki nepoznati čovjek koji, btw, uopće ne sliči na mog frenda i kojem pod milim Bogom nimalo nije jasno zašto je sad ova luđakinja odlučila njegovu mirnu vožnju prekinuti nekim idiotskim skokom u vis uz obvezan „hoooooj!“ ili tako nešto. Sve u svemu, ja sam se nekako ispričala i nastavila svoj dostojanstven, mrtav ozbiljan, uzvišen hod prema Šari i pojačala muziku do kraja da ne čujem kako lik urla od smijeha i vjerojatno prepričava unucima.