Apsolutno pozitivna atmosfera (jedne obične subote popodne)

Zagreb

Živim tu već skoro 13 godina i to je ujedno i mjesto u kojem najdulje živim. Pa ipak, teško da mogu nazvat Zagreb svojim gradom.
Ne postoje tipični Zagrepčani. Velika većina ljudi doselila je osobno, ili su tu tek prva rođena generacija, i sa sobom nose običaje, životni stil i gene nekih drugih dijelova Lijepe Naše, i susjedne nam Bosne i Hercegovine. Zbog toga sve predrasude prema Zagrepčanima, koje imaju neki od ostalih žitelja moje domovine, vrlo brzo padaju u vodu nakon što ovdje živiš par tjedana. Ovo je grad koji prilično revno prihvaća različitosti, u kojem postoje brojni sadržaji i u kojem je vrlo lako naći društvo koje ti odgovara, bez obzira na to koliko si drugačiji, čudan, specifičan ili "pomaknut".
Zapravo mislim da najviše mi, koji smo doselili, možemo osjetiti te prednosti grada Zagreba.

Međutim, kao što je uglavnom slučaj u životu, Zagreb nije idealan. Uvijek mi padaju na pamet dvije zamjerke. Prva je loše riješen i gust promet, što je objektivna činjenica, ali nešto za što smo, u prvom redu, "zaslužni" mi, došljaci. Drugi problem je klima koja nikad nije umjerena, ali to je samo moje subjektivno mišljenje.

Ali te dvije zamjerke nisu razlog zbog kojeg Zagreb nisam doživljavao kao svoj grad.

Ja sam soler. Poprilično se dobro podnosim sam sa sobom i, bez obzira na to koliko bio sam, nisam usamljen. Imam izgrađeno mišljenje, koje mijenjam pod različitim utjecajima, ali ne volim se svrstavati u ladice, ne volim se solidarizirati s drugim ljudima, ne volim da se drugi sa mnom solidariziraju i općenito ne volim pripadati grupacijama.

Svejedno, mislim da Zagrebu fali lokal-patriotizma. Mislim da moj osjećaj nepripadanja ovom gradu nije jedinstven i da drugi građani imaju sličan problem. Došljaci imaju miljun prigovora na Zagreb i potpuno je validno pitanje zbog čega se ne vrate u svoje rodno mjesto, ako su ovdje toliko nesretni. S druge strane, rođeni Zagrepčani samo kukaju kako je prije bilo bolje i njihova ljubav prema ovom gradu se uglavnom očituje kroz kritike prema došljacima. Ne generaliziram, nego samo konstatiram ono što je kod većine ljudi istina.

Pozitivni lokal-patriotizam je važan jer u kriznim i teškim situacijama daje ljudima osjećaj pripadnosti i zajedništva i uz taj osjećaj ljudi su spremniji pomoći sugrađaninu u nevolji. Pozitivni lokal-patriotizam gradi se na različite načine. Jedan primjer su sportski događaji, koji su u Zagrebu, uz rijetke izuzetke, uglavnom ignorirani. Drugi primjer su proslave datuma važnih za mjesto, kao što je slučaj u nekim manjim mjestima na dan sveca zaštitnika, a takve stvari u velikoj mjeri izostaju u Zagrebu. Treći primjer bi bili nekakvi tradicionalni kulturni događaji, kao što je u Varaždinu Špancir-fest, kad cijeli grad živi za te dane...

I kažem, meni, iako sam popriličan samoživi mrgud, svejedno fale takve stvari da bih baš osjetio pripadnost ovom gradu.

Ponos

Nikad nisam bio u "Povorci ponosa". U prvom redu zbog svoje nesklonosti da ulazim u nekakve grupacije koje bučno i agresivno ističu vlastito mišljenje po pitanju svega, bez da pitaju pripadnike tih grupacija slažu li se s tim službenim mišljenjem. Možda sam preciničan, ali uvijek mi padne na pamet citat Dana Simmonsa da je kvocjent inteligencije mase manji od najmanjeg kvocjenta inteligencije pojedinca u toj masi. A kao drugo, nisam komunist, a stalno sam imao dojam da hrpa ljudi isfurava simpatije prema bivšem sistemu, sudjelujući u takvoj povorci, iako je bivši sistem bio izrazito homofoban.

Međutim, uvijek sam deklarativno podržavao povorku, a i aktivno podržavao prava LGBT-osoba, pa sam ove godine odlučio sudjelovati. Na to me motivirala inicijativa da se ustavom homoseksualne osobe predstave kao građani drugog reda i kao netko čija bi, eventualna, bračna zajednica bila direktno u suprotnosti sa temeljem na kojem je izgrađena ova država, jedina koju imamo i jedina koju imaju njeni homoseksualni građani.

I tako, u subotu sam se pojavio s frendicom na Trgu Žrtava Fašizma. Išao sam zbog toga što sam imao moralnu obvezu, budući da sam bio poprilično glasan u vezi aktualne teme, iako mi se nije pretjerano išlo. Osjećao sam da moram i odlučio sam subotu popodne odvojiti u te svrhe.

Zagreb Pride

Došli smo u 2 i saznali da povorka kreće tek u 3. Otišli smo u kafić i popili kavu. Kafić je bio poprilično ispunjen, vjerojatno drugim sudionicima povorke i konobar je djelovao sretno jer mu se u to doba dana, po vrućini, vjerojatno ne bi pojavilo puno ljudi.

Prvi interesantan događaj, koji mi je zapeo za oko, bila je svatovska kolona koja je prošla pokraj "Džamije", mladenci koji oduševljeno mašu prema okupljenim sudionicima povorke i povorka koja ih pozdravlja mahanjem, aplauzom i tradicionalnim zviždaljkama. Vrlo lijepa obostrana gesta i pokazatelj kako tradicionalno vjenčanje savršeno dobro koegzistira s ljudima koji misle da je i alternativna varijanta braka moguća.

Malo po malo, povorka je krenula. Tek kad smo ušli u Jurišićevu, i kad smo vidjeli koliko je daleko odmakao početak povorke, a na Trgu Žrtava Fašizma još ima hrpa ljudi, shvatili smo da se radi o nečemu što se još uvijek nije dogodilo na "ovim prostorima" (politički korektan izraz za SFRJ, paralelno u uporabi s izrazom "Adria", kojeg koristi MTV).

Ispunili smo više od cijele Jurišićeve. Nismo se ni po čemu razlikovali od bilo koje druge skupine ljudi, okupljene iz ma kojeg razloga, osim po apsolutno pozitivnoj atmosferi i ponešto šarenijim bojama. Ljudi su izlazili na prozore. Neki su odmah mahali, na što su dobili aplauze i mahanje zauzvrat, neki su bili rezervirani s pozdravima, ali su kao odgovor na mahanje i osmijehe tisuća ljudi, koji su im slomili unutarnji otpor, morali uzvratiti mahanjem. Ljudi su prolazili cestom u suprotnom smjeru i pozdravljali povorku. Stariji ljudi, ljudi u ozbiljnim godinama, ljudi s djecom, parovi, samci - svi. Mašemo i aplaudiramo svim gledateljima, bili na prozorima ili sa strane, nekad čujemo druge da aplaudiraju pa se pridružimo iako još nismo opazili kome je aplauz upućen.

Došli smo do Trga, za koji sam čuo da je prije bio "uporište suprotne frakcije". Bio je okićen zastavama duginih boja, hrvatskom zastavom, zastavom grada Zagreba i zastavom EU.
Za razliku od dosadašnjih godina, tamo je povorka isto dočekana s oduševljenjem, s izuzetkom jedne žene u ozbiljnim godinama, koja je pljuvanjem prema povorci izazvala nelagodu i smirivanje od strane mlađe žene u njezinoj blizini. Jedina abominacija tog dana, unatoč tolikoj grupi "nastranih pedera".

U Ilici se dogodilo nešto što me stvarno dirnulo. Baka od kojih 80 godina, jedva se kreće, stoji uz cestu i aplaudira. Mi je gromoglasno pozdravljamo i frajer do mene joj se i nakloni. Vidi se da je sretna zbog toga i da se smiješi.

Dva specijalca, pokraj dućana s obućom, koriste priliku da obave šoping. Očigledno je da neće biti nikakvih incidenata jer nema ni govora o nikakvim sukobima ili negativnoj atmosferi. Imam dojam da bi se lakše očekivao incident prilikom vrtićke šetnje i prolaska pokraj igrališta konkurentskog vrtića.

Korak po korak, dolazimo do Zrinjevca. Pitam frajera pokraj mene koliko ima ljudi, budući da mi je ovo prvi put, a ionako nisam precizan s procjenama. Odgovara mi da je ovo sigurno rekord, ali mu se čini da nas ima pet tisuća, budući da je prošle godine bilo četiri. Kaže da ne vjeruje da nas ima šest.
I onda nas, sa službenog mikrofona dočeka obavijest: "Ima nas petnaest tisuća!" i to izazove apsolutnu euforiju, kakvu sam samo doživio na nogometnim utakmicama.

Kasnije smo slušali neki bend koji je svirao i sjedili na zrinjevačkoj travi, prošetali se do Trga po piće, na kraju otišli do Importanne centra i nije mi ni u jednom jedinom trenutku palo na pamet da bi nas netko mogao napasti ili krivo pogledati.

Bio sam od početka do kraja apsolutno pozitivno raspoložen. Atmosfera je bila toliko pozitivna, euforična i složna, da su me dojmovi držali do kraja vikenda. Išao sam na Zagreb Pride da podržim druge ljude, ali nisam ni sanjao da ću i sam dobiti nešto toliko vrijedno, pozitivno i korisno.
Znao sam da iskazujem zajedništvo s ljudima koji čine ovaj grad, znao sam da je ovaj grad poseban po tome što prihvaća različitosti i zbilja sam bio ponosan na Zagreb.

Na moj grad.

Demistifikacija: zašto stalno nešto serem po fejsu (svakidašnja jadikovka)

Evo, da se i o tome očitujem.

To da sam prilično aktivna na fejsu mislim da ne moram pretjerano objašnjavat jer:

a)      Svi moji prijatelji koji čitaju ovaj blog to znaju,

b)      Svi ljudi koji čitaju ovaj blog, a nisu mi prijatelji, vjerojatno su svejedno na fejsu (jer je tako većina njih doznala za blog) i onda su na lajkanoj stranici mogli vidjeti moju aktivnost,

c)       Ako slučajno postoje oni ljudi koji niti su mi prijatelji, niti su za blog saznali preko fejsa, vjerojatno su prijatelji prijatelja nekoga tko je saznao za blog preko fejsa ili su, pak, prijatelji nekog od mojih siblinga pa...no, you got the point.

Mislim da mogu zaključiti – da, kako je poznato, doista sam aktivna na fejsu.

E, sad, na pisanje ovoga ponukala me jedna rečenica koju još od 2007. relativno često slušam, a ta je, više-manje, uvijek nekako ovakva: „Svaki put kad se ulogiram na fejs (a naravno, dotična persona tamo ode svakih mjesec do mjesec i pol dana i nimalo češće), u news feedu mi iskoči tvojih sedam statusa!“ I vjerujem da mi ljudi ne lažu nego da im doista u news feedu naveliko iskaču moji statusi. Isto tako, da ne bih sad iznosila samo tu rečenicu, iznijet ću i onu drugu, koju također dosta često slušam, a ta je: „E, super su mi tvoji statusi na fejsu!“

Nego, da ja vama nešto priznam: ni u jednom ni u drugom slučaju kad čujem dotičnu rečenicu, ja se ne osjećam dobro, a sad ću objasniti i zašto. Koliko god ova druga rečenica bila lijepo intonirana, a prva u najmanju ruku neutralno, toliko mi bude žao jer znam da ljudi imaju tendenciju pripisati osobi koja „visi na fejsu“ karakteristiku „nemanja života“, „bivanja iritantnim aktivistom“ itd. i sl., a moje počesto mijenjanje statusa mene samu svrstava u kategoriju ljudi koji vise na fejsu. Tu se, naravno, postavlja neizbježno piranje – a šta tebe boli šta drugi misle? Ne znam kako da to objasnim...ono, boli me. Stalo mi je. Ne volim glumit da mi nije stalo kad mi je. Stvarno nemam riječi kojima bih to objasnila.

Prava je istina sljedeća: visim na fejsu. Ulogiram se sigurno 30 puta dnevno i onda ostanem po minutu do pet, kako kada. Rijetko kada se dogodi da u komadu visim na fejsu duže od deset minuta, a duže od dvadeset mislim da nisam nikad, osim kad je u pitanju chat s nekim tko mi je napet (božemiprosti, ne radim to više, puj puj puj, ali bilo je i takvih vremena). Ali sveukupno – ulogiram se puno puta dnevno, tako da mi poruke i notifikacije stvarno rijetko stoje neotvorene. Nemam li život i jesam li iritantan aktivist – neka procijeni netko drugi (ja bih rekla da nemam ako je imanje života bjesomučno tulumarenje te da sam iritantni aktivist ako je iritantni aktivizam iskazivanje mišljenja o aktualnim temama).

Međutim, moram priznati jednu nadasve taštu svoju odliku koja će možda mnogima zvučati užasno prepotentno i bahato, ali nije da me bije glas skromne i samozatajne osobe pa ukurac. So here it goes: kad se logiram na fejs (s kompa, ne s mobitela), stranica koju najčešće otvorim je moj vlastiti profil, eventualno se zadržim u news feedu. To koliko ja vremena provodim na vlastitom profilu iznova čitajući vlastite statuse, komentare ljudi na njih i prebrajanje lajkova – to je, dragi moji, nešto stravično. Da iole toliko vremena provodim pregledajući tuđe profile, mislim da bi me se zbilja moglo nazvati u najgorem slučaju bolesnim stalkerom, a u najboljem velikim altruistom. Ali nisam ni jedno ni drugo – ja sam prljavi, narcisoidni egocentrik.

Neugodno mi bude kad me ljudi pitaju jesam li nešto vidjela na nekom ne-mom profilu, a ja otpovrnem zbunjenim pogledom i pojasnim prljavom laži da „nisam taj dan uopće bila puno na fejsu“. Onda se brzo odem ulogirati i provjeriti spomenutu stvarčicu te mi zbilja bude drago što sam opomenuta.

Nego, dosta o meni, evo barem ovdje bih mogla ustupiti malo mjesta i drugima, analizom od strane mene. Pa evo mojeg viđenja facebook-osobnosti.

Obično se po onome što ljudi rade na fejsu da zaključiti kakvi su u stvarnom životu, odnosno, što ih veseli. Evo, stavit ću sebe na prvo mjesto pa smo i to riješili – dakle, ja stvarno volim pisati pa otud moja velika potreba da stalno mijenjam statuse. Kratke forme mi pašu pa mi dnevno padne na pamet dosta statusa, dočim mi ne padne na pamet dosta blog postova, a roman mi dosad nijedan još nije pao na pamet. Isto tako, valja napomenuti da svoje osobne stvari iznimno rijetko podijelim putem ove društvene mreže. To što ljudima mojih 5% života izgleda kao njihovih 80% ne govori previše o meni. Osim pisanja, draže mi je možda jedino sviranje klavira, ali to nije baš user friendly kad je fejs u pitanju. Ako nešto šeram, onda je to glazbeni link jer volim slušati muziku, a iznimno rijetko šeram članak na kojem se nešto da pročitati jer jako malo čitam.

Ljudi koji šeraju članke su oni ljudi koji puno čitaju.

Ljudi koji šeraju članke s aktivističkim temama su ljudi koje zanima aktivizam.

Ljudi koji šeraju članke sa sportskim temama su ljudi koje zanima sport.

Ljudi koji šeraju članke s golim dupetima i sisama su, ne bi živ čovjek vjerovao, ljudi koje zanimaju gola dupeta i sise.

Ljudi koji šeraju fotke svojih ljubimaca ili djece su oni koji ponad svega najviše vole svoje ljubimce i djecu.

Ljudi koji šeraju puno fotki su oni koji vole fotkati.

Ljudi koji šeraju muzičke linkove vole muziku.

Ljudi koji ne šreaju nikad ništa, ali zato samo lajkaju okolo su prijateljski nastrojeni, ali ih je strah da ne bi bili naporni.

Ljudi koji ne lajkaju, ali zato komentiraju su mizantropi i ne vole davati komplimente.

Ljudi koji nikad ništa ne šeraju, ne lajkaju i ne komentiraju, ali zato znaju sve o tuđim aktivnostima su oni koji u stvarnom životu ničim drugim nisu toliko ispunjeni koliko tračanjem.

Ljudi kojima fejs služi za barenje te putem istoga samo chataju bi baš mogli malo i aktivirati taj svoj profil, enebil' se mala napal'la.

Ljudi koji se zbilja rijetko logiraju na fejs najradije uopće ne bi ni bili na fejsu, ali čim im to padne na pamet, tuga ih ulovi da će nešto propustiti. Oni s fejsom imaju odnos kao ja sa izlascima – čim iziđem vani, hoću doma i bude mi naporno, ali nemanje opcije izlaska me pretvara u nespašenu tinejdžericu koja bi, evo, upravo vlastita oca prodala za šank, ogromne količine dima i onog tamo pijanog majmuna koji kljuca u kutu, a sutra osvanjuje na nekim profilima fejsa s nacrtanim brkovima i pogledom koji miriši na očajavanje.

I naposlijetku – ljudi koji sutra osvanjuju na nekim profilima fejsa s nacrtanim brkovima i pogledom koji miriši na očajavanje imaju užasno glupe prijatelje koji jako vole fotkati (i to vjerojatno loše).

Aj, živ'li!

Romano Bolković

Prije mjesec dana pročitao sam na fejsu dosta dobar osvrt Romana Bolkovića na Subversive Film Festival. Podijelio sam post, pohvalio autora i već sutradan stiže meni friend request od Romana glavom i bradom. Rekoh sebi "što da ne?" i postadosmo on i ja drugari.

Počeli su mi tako na news feed stizati njegovi podugački statusi, neki dobri, neki malo manje dobri, neki bezveze, ali bože moj, njegov zid, piše frajer o onom što ga zanima, barem je pismen, tko sam ja da mu sudim. I tako sve do danas kad sam naletio na upljuvak kojeg ću ovdje prenijeti u svoj svojoj divoti.

Brace yourselves:

******************************************************************************

Nisam stigao vidjeti Mimu Simić kod Ace - kasno sam ustao, žurio na ručak i samo sam uzgred pogledao par minuta emisije tijekom kojih Mima govori o svojim filmofilmskim preferencama - ali kako mi je Mima bliska, budući da imamo barem dva zajednička afiniteta, film i pičku, a i sam sam, doduše znatno duže od nje, pisao filmsku kritiku, pa i studirao režiju na ADU, htio bih nešto zapisati o te dvije, tri jezovite minute ranog nedjeljnog popodneva.

Naime, Mima Simić je na pitanje o vlastitim filmski afinitetima odgovorila u maniri koja je postala normom ove emisije: tu se u odgovorima što se oslanjaju na opća mjesta opće kulture pokušava nalijegati na najniže strasti najšire publike, s nakanom da najpovršniju erudiciju – svojstvenu odgovorima političara na pitanje o zadnjoj pročitanoj knjizi – gosti emisije predstave kao nedokučivu učenost.

Odgovor Mime Simić na inače nevjerojatno banalna pitanja: Zašto film?, Kakav je vaš filmski afinitet?, bio je sljedeći: Mima je nedavno gledala BERGMANA, „Prizore iz bračnog života“, i sad, kaže ona, možemo mi misliti da je ona intelektualni snob, ali ipak je cimnula Dejana Šošu da to taj film pusti na trećem programu, budući da je to tako uspješna studija braka da je svojevremeno u Švedskoj izazvala pošast razvoda. (Ovo o uređivanju HRT-ovog programa ignoriram; pravit ću se da nisam čuo.) Osim BERGMANA, kaže Mima, voli LYNCHA, pa je tako ponovno nedavno gledala „Twin Peaks“, želeći „svojoj djevojci, koja je nešto mlađa, a sad je MORAM uvesti u te filmove…“.

Tu sam prestao biti zainteresiran za ovo bezvezno prenemaganje – Bergman za naraštaj roditelja, Lynch za vlastitu generaciju, nemreš fulat – i pomislio: Dobro, kad bi sad umjesto Mime Simić u studiju neki hetero-gost objašnjavao kako svoju mlađu djevojku MORA uvesti u filmski opus svoje generacije, cijela bi slobodnomisleća Hrvatske ustala na zadnje noge njišteći o Pigmalionskom kompleksu, spolnoj neravnopravnosti, odnosima dominacije, patrijahalnoj brahijalnosti etc.etc., ali kad lezbijke demonstiraju SVE TO ISTO, svi su u takvom afanu od oduševljenja što se tako mlada spisateljica i filmska kritičarka koja voli Bergmana i Lyncha outala, da nitko ne vidi kako je riječ o zatucanoj, zadrigloj muškarači koja nosi čvršći remen na hlačama no što je oprtač starijeg vodnika pančevačkog garnizona bivše JNA.

Ona MORA svojoj mlađoj djevojci pokazati Twin Peakse! Nevjerojatno! Zašto to uvijek mora tako biti da su pederi promiskuitetni a lezbijke oponašaju mamu i tatu u najcrnjoj balkanskoj stereotipiji: Danice, ima ovde tko da misli!? Kako to da lezbijke tako nepogrešivo izbjegavaju ravnopravne partnerice, tražeći uvijek iznova inferiorne osobe koje one onda u aktu prosvjetiteljske žrtve tek MORAJU inicirati u svijet ravnopravnih (budimo pošteni: nadređenih), a zapravo u svijet odnosa kakvi ne postoje ni u supijanim zagorskim kletima, jer već i tamo stara zaštiha pijanu budalu motikom, dočim se u ovim navlastito liberalnim, tak joj-pal-bum-na-dupe-kak-si-progresivna okolnostima, uvijek netko nekog mora maltretirati: ta, nu, Mima je do te mjere intelektualno superiorna svojoj nešto mlađoj djevojci, da je mora obavijestiti čak i o postojanju „Twin Peaksa“!

Zašto ona to MORA? Ona to, naravno, ne mora, i na tome i počiva sav taj licemjeran odnos, jer umjesto da si Mima Simić pronađe ravnopravnu partnericu - što uopće nije teško, budući da ne znam nikoga na ovom okruglom svijetu osim njene djevojke tko ne zna za „Twin Peaks“ - Mima Bergman-Simić načelno mora imati neravnopravnu: neobrazovanu i elementarno neinformiranu partnericu, jer, budimo realni: A zakaj bi netko inače Mimi Simić bio Danica?

To je krucijalno pitanje: Zašto bi inače bilo tko Mimi bio mama, kad ona tako silno želi biti tata?

To je ono što me, mada imamo, velim, dva ista afiniteta, oba na slovo L, kod Mime i svih Mima ovoga svijeta smeta: čemu sav taj trud ako je na kraju dana jedino što ste željele odnos muškarca i žene, i to u najgoroj, arhaičnoj, patrijahalnoloj, diskriminatorskoj perverziji?

******************************************************************************

Ako ste uspjeli izdržat čitanje ove izdrkotine, zabavite se i sa nastavkom na zadanu temu.

Ljudi lajkaju post, hvale Romana, bacaju duhovite opaske, ali nitko da ga popljuje. Reko, ja ću, ali fino i kulturno:

*****************************************************************

Me: Čekaj, Mima Simić je rekla da svoju curu mora uvesti u opus Davida Lyncha, a Romano je iz toga izveo činjenicu da je Mimina cura nepismena seljančura (nije gledala Twin Peaks !? Užas !), a Mima je domina, zadrigla muškarača, itd itd...

Romano, ti sigurno možeš na račun ove tri minute izraditi i psihoprofil Mimine babe, toliko si jebeno perceptivan, to je čudo jedno!

*****************************************************************

Moram malo da se hvalim, u sljedećih dvadesetak minuta skupio sam 15 lajkova od potpuno nepoznatih ljudi, baš mi je bilo milo, sve sam čekao kako će mi naš verbalni genijalac odgovoriti kad ono - izbriše mi Romano post, sakrije svoj profil od mene, game over. Ofendio se čovik.

Pazi koji je to tašti, umišljeni puran! Na Mimu Simić ide đonom, a nije u stanju podnijeti drugarsku kritiku.

za ljubitelje filma i pičke