Recimo - patlidžan...! Ili neko drugo povrće.

Referendum se još nije ni održao, a tema se mjesecima prije, po nekim mišljenjima, već uspjela ofucati. Ovi koji su „protiv“ svojom lajavošću već su se popeli na vrh glave ovima koji su „za“, a ovi koji su, pak, „za“ uspjeli su jako isprovocirati ove „protiv“ uopće idejom o referendumu. Kako to i inače biva kad je narod polariziran, na kraju rijetko tko više uopće zna protiv  čega je ili za što je, već je protiv susjeda koji mu ide na živce jer mu žena ima bolje sise, a ovaj drugi je za to da se ovom prvom probuše gume nakon tekme sa Šibenikom jer ima Ši registraciju i koji onda uopće kua radi u Splitu i tome slično. Uglavnom, rijetki su se tijekom ovih zadnjih par mjeseci držali samo i isključivo rasprave te su posezali za niskim udarcima i počesto neistinama, tipa „svi su pederi pedofili“ ili s druge strane „svi su popovi pedofili“ i ostalim neargumentiranim i krajnje uvredljivim floskulama.

Pokušat ću objektivno sagledati obje strane.

Dakle, ljudi koji će izići na referendum i zaokružiti „za“, a stvarno nemaju ništa protiv homoseksualaca (jer prema individualnim izjavama, bez ikakvog pokušaja čitanja tuđih misli i čitanja između redaka čini se da takvih doista ima) kažu sljedeće: brak je brak – zajednica muškarca i žene i to je tako otkad god institucija brka postoji. Mijenjanje nekih osnovnih definicija pojedinih riječi koje u civilizaciji postoje predugo i praktički oduvijek ruši temelje društva i otvara vrata mnogim drugim mijenjanjima definicija istovjetnih riječi što naposlijetku vodi u kaos. Dozvolimo li da se brakom naziva zajednica homoseksualnih osoba, danas-sutra brakom će se nazivati i zajednice više od dvoje ljudi, što je pravno puno teže izregulirati negoli zajednicu tek dvoje ljudi. Pritom će mnogi maliciozni ljudi (ne nužno homoseksualci) možda donijeti i neki zakon po kojem maloljetne osobe od primjerice 13 godina nisu više djeca (jer se katkad stvarno ne ponašaju kao djeca) i odjednom će postati normalno općiti s takvim osobama, a to je ili legalizacija pedofilije ili korak do legalizacije pedofilije. Tome moramo stati na kraj u korijenu! Zato ću izići na referendum i zaokružiti „za“, ali naglašavam da nemam ništa protiv toga da se homoseksualcima odobri stvaranje neke druge zajednice, s istim pravima kao što je i brak. SAMO NEKA SE ONA NEKAKO DRUGAČIJE ZOVE.

Ljudi koji, pak, izlaze na referendum s namjerom da zaokruže „protiv“ tvrde sljedeće: definicije se s vremenom mogu mijenjati. Pravo glasa nekad je bilo pravo koje su imali samo muškarci i to je u takvim razdobljima povijesti bilo jedino poznato. I to je također bila svojevrsna definicija pojma „pravo glasa“ koja je u društvu postojala praktički oduvijek i čijim se mijenjanjem potencijalno otvaralo vrata mijenjanju kojekakvih drugih definicija. Moglo se dogoditi da pravo glasa dobiju i maloljetne osobe, što u slučaju sedamnaestogodišnjaka i nije neka velika promjena, ali pitanje je gdje povući granicu i što kad na parlamentarne izbore odluči izići i osoba od trinaest godina, čiji svjetonazor još uvijek stvarno nije dovoljno izgrađen i koja će se do punoljetnosti još triput promijeniti? To se, međutim, davanjem prava glasa ženama nije dogodilo – sve je ostalo isto, osim što su i žene postale građani s pravom glasa. Nije se išlo korak dalje i dogodila se isključivo jedna pozitivna promjena, a da se pritom nikom nikakva prava nisu oduzela, tek su se jednoj skupini ljudi (ženama) određena prava dodala. Ništa se, dakle, nije promijenilo nagore širenjem značenja pojma „pravo glasa“. Isto tako, širenjem značenja pojma „brak“ neće se nikom ništa oduzeti, neće se nikakva kontroverzna vrata otvoriti, samo će se homoseksualcima dodati određena prava koja heteroseksualci ionako već imaju i nitko im ga ne namjerava oduzeti. Zato ću izići na referendum i zaokružiti „protiv“.

To su neka moja dva objektivna sagledavanja obiju strana i stvarno vjerujem da u obje skupine ljudi („za“ i „protiv“) postoje neki dobri ljudi, koji na stvari gledaju ovako kako sam opisala, kao i, naravno, neki loši ljudi koji će izići na referendum zbog „ubij pedera“ i „najebem se matere Crkvi“, iako ni jedno ni drugo zapravo nisu tema emisije. Takvih je uvijek bilo i uvijek će ih biti.

No, premda nisam ni gay ni maliciozna osoba koja bi se najebala majke desničarima i Crkvi, a uobičajeno ni neki veliki aktivist, osjećam da reklamiranje izlaska i zaokruživanja „protiv“ nije nikakav demokratski totalitarizam ili teror nad većinom, širenje mržnje, nametanje vlastitog mišljenja ili guranje nosa tamo gdje mu nije mjesto, već moje građansko pravo na izražavanje, a osobno ga doživljavam i kao dužnost jer mi neke stvari temeljito ne štimaju u ideji da se zaokruži „za“, koliko god ta ideja u sebi nemala mržnje i želje za zakidanjem ičijih prava. To može biti u najmanju ruku naporno, dosadno i iritantno, ali nekako me taj dio puno manje brine i radije bih bila naporna, dosadna i iritantna osoba koja misli da je izvršila svoju dužnost, negoli tiha i povučena sa stavom „ionako ništa ne mogu promijeniti“. Možda sam mlada i naivna, ali stvarno sve radim po svojoj savjesti.

A moja savjest mi kaže sljedeće: da sam gay, mislim da bi me bolila neka stvar kako se moja zajednica s mojim partnerom zove. Ne razumijem zašto je toliko bitno da se zove brak, ali možda to ne razumijem samo zato što nisam gay pa mi se teško u to uživjeti. S tim u vezi, ne mogu ni govoriti da je nebitno kako se ta zajednica zove jer ne znam je li bitno ili nebitno. Pokušat ću biti đavlov advokat i reći – nebitno je. Zajednica se može zvati evo npr. patlidžan! Šta fali? Lijepo ime, još ljepše povrće, a i nekako je zanimljive boje koja se itekako nalazi u dugi pa u čemu je problem? Istina, nema problema, uz uvjet da patlidžanom dobijem sva prava koja se dobivaju i brakom. Malo mi je čudno da se oko sinonima potežu tolike polemike – ne znam zašto ljudi koji uzgajaju svinje ne dižu buku oko toga da bi  u Ustav trebala ući definicija po kojoj je svinja ono od čega nastaje pršut pored živa praseta. Možda zato što su svinja i prase sinonimi, ali eto, svinji je baš napeto i bitno da ju se ne poistovjećuje s prasetom pa dobro, nek joj bude. Bitno da na kraju od oboje može nastati pršut. Problem je, međutim, u tome što prasetu nitko neće uskratiti transformaciju u pršut jer prase već ima pravo transformacije u pršut. Za razliku od praseta, gay zajednice nemaju prava kakva imaju osobe u braku i puno je lakši put dodjeljivanja tih prava gay osobama taj da im se kaže „ok, može brak“ nego „ne može brak, evo ti patlidžan pa ćemo ga izdefinirati kao brak“. A i malo je stvarno bezrazložno kompliciranje.

Ali dobro, čak i da se to potonje uspije izvesti, mislim da bi većina gay osoba pristala na to i da bi im bilo puno važnije dobiti TA PRAVA nego TU RIJEČ. Vjerojatno se neki inate, što razumijem, jer se na inat prirodno reagira inatom, ali na koncu bi vrlo vjerojatno i taj inat prestao i svi bi ipak radije pristali na patlidžan nego na nedostatak ikakvih prava monogamnih zajednica (odnosno prava koja ti pripadnu – brakom).

No, bilo bi lijepo da svi pogledamo istini u oči i priznamo si: velika većina Hrvata ne voli pedere i lezbače.  Veliku većinu Hrvata boli uvo za definicijom braka i time koliko ona dugo postoji u civilizaciji i tko se tom definicijom oduvijek obuhvaćao. Velika većina Hrvata ne razmišlja o posljedicama zaokruživanja „za“ i čuvanja tradicionalne definicije riječi „brak“. Velika većina Hrvata hoće da im se ta nakazna svjetina makne s očiju. I to nisam umislila, to znam. Prije par godina prilikom organizacije prvog Gay Pridea u Splitu pojavila se neka gnjusna, odvratna i zla stranica na kojoj su protivnici Gay Pridea imali pravo uploadati sliku osoba viđenih na gay prideu. Čemu je to točno služilo, ne znam, ali mogu pretpostaviti, posebice s obzirom na to da poznajem čovjeka koji se pojavio na toj stranici i koji je kasnije pobrao gadne batine. Nekako mislim da stranica nije imala naročito plemenitu svrhu, a ipak je određeno vrijeme postojala. To je bilo prije samo par godina, a spomenutu stranicu nije obožavalo i podržalo samo par ljudi – bilo ih je puno više. I sada, par godina poslije, veliki broj ljudi iskreno, čistog srca i iskrena vjerovanja u tradicionalnu definiciju riječi „brak“ sklono je čvrstoj vjeri u to da homoseksualci ipak mogu ostvariti nekakvu drugu zajednicu istovjetnu braku, ali koja se zove npr. patlidžan, jer šta fali patlidžanu. Ljudi dragi, vjerujete li vi stvarno u to da velika većina pripadnika nacije koja je prije par godina uspjela oformiti stranicu za žigosanje osoba koje su se pojavile na Gay Prideu (čak ne homoseksualaca, nego svih koji su BILI tamo) zbilja ima ikakvu namjeru raditi na tome da se oformi nekakav patlidžan? Jer ja ne vjerujem. Ja nekako mislim da u trenutku kad ljudi čista srca zaokruže „za“,  jer vjeruju u tredicionalnu definiciju riječi „brak“ i kad dobiju u Ustav tu svoju definiciju, nakon toga više neće pretjerano razmišljati o patlidžanu. Otići će slaviti sretni jer su zadržali svoju definiciju - neće im prva pomisao biti „ok, sad smo to riješili, ali daj ajmo sad poradit na tome i da se nekakva zajednica da homoseksualcima“. Sigurna sam da neće jer da su im ljudska prava važnija od rječničkih definicija (tu se radi samo o tome – ni o kakvim rušenjima temelja društva), ne bi ni ovih dana na prvo mjesto stavljali rječničku definiciju.

Dragi ljudi čista srca i veliki ljubitelji definicija, zaokružite „za“ ako vam vaša savjest tako nalaže. Znajte samo da time stajete uz svu onu odurnu svjetinu koja bi stvarno ubila pedera. Uz svu onu odurnu svjetinu koja ih je prije par godina žigosala. Uz onu groznu svjetinu koju boli neka stvar hoće li se homoseksualcima dati neka zajednica istovjetna braku, kako god se ona zvala, ili još gore – koju ne boli ona stvar, već bi jako rado da im se takva zajednica ne da nikad. Pa kad izglasate „za“, otiđite slaviti. Zapijte obilato to što ste očuvali rječničku definiciju i molite se, jako se molite Bogu, svim svojim čistim srcem, da vam dijete ne bude gay jer moglo bi jednog dana poželjeti imati bar patlidžan kad već nema brak. Recite mu tad da su mama i tata pripomogli u odluci da to nikad ne dobije i pokušajte mu argumentirano objasniti kako ste samo čuvali rječničku definiciju, ne znajući koliko ćete time stati uz odurnu svjetinu koja mrzi vaše dijete. Nekako se bojim da bi vas moglo jako zaboljeti što mladunče u tom trenu nema razumijevanja za rječničke definicije i vašu ljubav prema njima, toliko snažnu da je nadjačala čak i ljubav prema čovjeku.

Marija (struct Marija;)

Marija je najčešće hrvatsko ime. Dobro, tu sam izjavu uzeo zdravo za gotovo, ali sam siguran da spada u jedno od najčešćih imena.
Tezu koju nisam uzeo zdravo za gotovo, posebno zbog toga što sam se uvjerio u njezinu neistinost, je da su studentice FER-a, u narodu poznatije kao "ferovke" ili "ferulje", nezgodne (u smislu fizičkog izgleda, a ne karakterno ili "za nosit").

Ta druga teza je često spočitavana studentima FER-a, u narodu poznatijima kao "ferovci", kad bi ih se optuživalo da kruže oko fakulteta tipa FFZG, u narodu poznatijem kao "filozofski", kao mačak oko vruće kaše (izraz poznatiji kao "prijebalo im se", ali ne želim bit prost).

Elem, više puta sam nazočio dijalogu između generičke osobe X, i ferovca F, koji je tekao otprilike ovako:

X: -Na FER-u nemate nijednu zgodnu curu.
F: -Kako ne, evo, naprimjer, Marija...

U ovom dijalogu druga rečenica navedena je doslovno. Naime, u svakom slučaju, branitelj zgodnosti ferovskih pripadnica ljepšeg spola (termin, a ne nužno objektivni pridjev) navodio bi stanovitu Mariju.

Dalo bi se zaključit da je na FER-u bila jedna jedina zgodna cura, ta famozna Marija, koju bi svaki ferovac u svojoj sitničavosti naveo kao krunski dokaz da tamo postoje zgodne cure.

I, s obzirom da je za postojanje zgodnih cura dovoljno postojanje jedne jedine, uspio je u svojoj nakani.

Tu i tamo bi osoba X uzvratila pogrešnom interpretacijom principa iz rimskog prava, da iznimka potvrđuje pravilo, a ja bih, u obrambenoj alergijskoj reakciji na tu interpretaciju, pretvorio razgovor između dvoje ljudi u bijeli šum i potpuno se isključio. Da je, kojim slučajem, osoba X bila više sklona zdravoseljačkim, a ne preseratorskim izjavama, rekla bi da "i ćorava kokoš nabode zrno" i bila bi mi kudikamo simpatičnija.

Iako ni "iznimka potvrđuje pravilo", ni "i ćorava kokoš nabode zrno" nemaju baš nikakve vrijednosti kao argumenti, ova o kokoši jasno daje do znanja sugovorniku da nemate nikakve namjere priznati da je u pravu, bez obzira koliko se on trudio. To je fer i pošteno, jer time priznajete svoju tvrdoglavost i pošteđujete sugovornika bespotrebnog gubljenja vremena.

S druge strane, ovom prvom izrekom samo obmanjujete sugovornika, vrijeđate njegovu inteligenciju izjavljujući nešto što zvuči pametno, a do boli je glupo, i u nedostatku argumenata prelazite na strategiju iznurivanja, tj. opsade i dodijavanja. Da stvarate pravu pravcatu opsadu, sugovornik bi vas mogao re-obmanuti topovskim ispaljivanjem mužjaka kokoši iz druge izreke, kao što su svojevremeno napravili u opsadi Đurđevca. S obzirom da se radi samo o verbalnoj opsadi, sugovornik je nemoćan, budući da ste vlastitu inteligenciju prikazali tako bolno niskom da je ikakav protuargument pretežak da biste ga shvatili. Naravno, dovoljno ste inteligentni, ali vam odgovara da se pravite glupi.

A to je poprilično iritantno i u najmanju ruku uvredljivo.
Postoje i drugi načini da se sugovornik pravi blesav, bez da koristi ovu otrcanu foru.
Recimo, ako izrečete lako provjerljivu tvrdnju da homoseksualni brak ničim ne ugrožava ni jedan jedini heteroseksualni brak, zasigurno će se naći neki mudrac koji će pokušati osporiti tu vašu izjavu. To će raditi na tako bezobrazne načine, da postoje dva moguća ishoda tog vašeg dijaloga:

1. Odustat ćete jer se s budalom ne isplati raspravljat.
2. Iznervirat će vas pa ćete posegnuti za nekom uvredom.

U zadnje vrijeme redovito pribjegavam drugoj strategiji, budući da je kraća, ugodnija, a ionako se radi o dijalogu s prikrivenim homofobom kojeg sigurno neću nagnati na promjenu mišljenja.

Mogu reć da sam od ove gungule s referendumom proširio svoje svjetonazore i to radikalno. Prije su me otvorene homofobne izjave zgrožavale, a sad ih, na neki bizaran način, cijenim.

Nije lako bit homofob, otvoreno reć da ti se pederi gade i da ih mrziš. Ispadaš seljačina, primitivac, glupan, zadrti magarac, đubre, siledžija, netolerantni kreten, maloumni konj, napaljeni nejebičar, prištavi drkadžija, a možda ti kažu i da si latentni homoseksualac, a to te najviše boli.

Zbog toga za otvorenu homofobiju treba hrabrosti. Toliko hrabrosti koliko nema ni Thompson, budući da se i sam ogradio od homofobije.

Uvijek je lakše zauzeti neodređenu retoriku po pitanju teme koja bi ti mogla donijeti negativnu popularnost. Toga je jako dobro bio svjestan kardinal Bozanić kad je svojedobno pisao o "Grijesima struktura". (Ako ste programer, možebitno će vam past na pamet #pragma pack.)
To je bila jedna vrlo "hrabra" kritika očiglednog lopovluka u državi, čije pravo značenje ne može biti jasno ni nakon opetovanog iščitavanja.

Prije par dana, Bozanić je dao naputak svećenicima da narede svojim vjernicima da izađu na referendum i glasuju "ZA". To je napravio puno izravnije negoli s grešnim strukturama. Malo čak daje vjere u ljudski napredak, pa makar u krivom smjeru.

Svejedno, kad se crkvi u Hrvatskoj spočita jednostrano politiziranje i bezrezervno stajanje na stranu jedne te iste političke opcije, uvijek se nailazi na isti dijalog:

-Crkva stalno priteže na jednu te istu političku stranu i ne bi ih kritizirala ni da su najveći mogući lopovi.
-Kako ne? Evo, naprimjer, grijesi struktura...

Nisam shvatio "Grijehe struktura" isto kao što nisam ni upoznao famoznu Mariju.
Ali sam upoznao neke mnoge druge ferovke, za koje mogu sa sigurnošću tvrdit da su objektivno zgodne.

S druge strane, nikad nisam naišao na neki događaj koji bi me razuvjerio od stava prema crkvi u Hrvata.

P.S. I u doba komunističkog mraka, crkvena zvona su zvonila bez straha da će ih netko gađat kamenjem. Katolici su imali pravo na brak.

Čudovište od 2000 pari silikonskih sisa

Zapravo mi je poprilično jasno da gomila ljudi ne želi zadirati u tuđi intimni život, kao što mi je jasno i da ne moraju svi biti ljubitelji lateksa, utegnutih dupeta i držanja za ruke u javnosti... Jednako kao što se gomili ljudi sve to može i sviđati. Različiti smo, imamo različite hobije i različiti nam je moralni sustav jednako jedini prihvatljiv. Ali nikako mi nije jasno zašto moramo platiti 40 milijuna kuna da bi se Željka Markić barem jednom osjetila seksi. To je vrijednost ugradnje 2000 pari silikonskih sisa. Čudovišno!

"Childhood sucks" ili "Zašto sam jedva čekala odrasti"

1.i osnovno – rodila sam se drevna. Dobro, možda ne baš drevna, ali svakako sam rođena s mozgom penzionera. Ne s voljom penzionera, ne sa (ne)sposobnostima penzionera, nego s nekom vrstom penzionerskog pogleda na svijet. Drugim riječima, bila sam potpuno skurcano dijete. Ne znam je li tome doprinio rat ili činjenica da sam se rodila debela (4 i po kila, najveća beba u šibenskom rodilištu taj mjesec, molim da se primi na znanje) ili činjenica da me mama umalo pobacila jer je u visokom stupnju trudnoće gledala Carrie pa je na zadnju scenu doživjela neku vrstu teškog šoka...sve u svemu, nemam pojma zašto, ali bila sam poprilično zabrinuta za svijet i egzistenciju sebe i ljudi oko sebe. Najgore od svega mi je bilo kad bih navečer išla spavati i nikako se nisam mogla oteti razmišljanju o tome kako bi bilo da mama umre. Zvuči grozno i pokušavala sam se nagnati na to da razmišljam o nečem drugom, ali nije mi polazilo za rukom pa bih zagnjurila glavu u jastuk i isplakala onoliko suza koliko bi stalo u jastuk. Zamišljala sam kako na sprovodu svi plaču, a najgluplje od svega je bilo što sam i mamu zamišljala kako plače na vlastitom sprovodu. To bi me, nekako, uvjerilo da mislim o pizdarijama pa bih brže bolje počela smišljat koliko ću feta kruha i marmelade pojest za doručak i ima li Čokolina. U većini ga slučajeva nije bilo (vidi raniju opasku o ratu) pa sam se vraćala na skurcanost i bivanje depresivnim djetetom. Nadalje – imala sam rak dosta puta. Leukemiju ponajčešće, ne znam zašto. Mislim da sam negdje pročitala kako se tu radi o raspadanju krvi i to mi je bilo toliko gnjusno da sam jednostavno morala zamišljati kako je i onda potiho umirati, bez da itko živ oko mene zna za to. S vremenom sam načula da imanje raka ne boli (ne znam kako je tu misao itko normalan patentirao, ali tako sam načula) pa sam bila još uvjerenija u to kako umirem od svih rakova jer me ništa nije bolilo, dakle – odnio je vrag šalu, a onda sam u nekom periodu zabrijala da imam i sidu, sve dok nisam čula da se ona ipak malo teže dobiva. Štošta me brinulo, smatrala sam, npr., da novac kvari ljude, a do toga sam došla, doduše dječojm, logikom prilikom prvog svjesnog posjeta Zagrebu i „napadanja“ od strane prosjaka sa svih strana. Zaključila sam kako mora da su u Zagrebu svi bogati pa su onda i društvene razlike enormno velike i danima sam bila tužna, do te mjere da sam u McDonald'su odbila balon koji mi je konobar dobronamjerno ponudio. Mene balon nije naročito veselio i svi su zaključili kako glumatam da sam odrasla pa neću balon, a zapravo se samo radilo o tome da sam bila tužna i žalosna zbog one neke Romkinje koja je vani žicala za mlijeko. Sve u svemu – jedan toliko nerazigran, preventivno svijetom razočaran mozak, da je teško mogao opstati u tijelu djeteta te sam jedva čekala odrasti kako bih mogla nekako i sama doprinijeti boljitku društva. Žao mi je što je s odrastanjem pomalo umro i taj neki bezuvjetni altruizam, ne u potpunosti, ali dovoljno da boljitku ne doprinosim koliko sam nekad naivno i dječji mislila da hoću.

2.pijenje kave – mama me navukla na kavu kad sam imala devet godina i tako je dolazak bilo kojeg gosta kavopije u naše kućanstvo bio popraćen zgražanjem. Zanimale su me priče o novčanim problemima, o tome tko je trudan, tko se ubio i ko se razvodi pa sam redovito prisustvovala odraslim druženjima. Počesto bih dala i komentar na tuđeg muža i kao je stvarno šovinjara, a nerijetko se događalo i da dam svoje mišljenje o Miloševiću. Takve su stvari bile ili odobravane ili popraćene hihotanjem starmaloj, ali pijenje je kave redovito bilo popraćeno zgražanjem. Još ako bi mama ulila samo malo kave, to je nekako i prolazilo, ali koji put bi zaboravila da nismo same pa bi nagnula ko da nema sutra i u moju šalicu. Tada bi redovito slijedio komentar: „Ma daj, Albina, kapnide joj bar zericu mlika, šta je ovo?!“ i ja ne znam kome bi bilo neugodnije, mami ili meni. Mami vjerojatno, ali nije ni meni bilo svejedno. Onda bi ona kapnula zericu mlijeka, a ja tu kavu više ne bih skoro ni pogledala jer sam se osjećala povrijeđeno što me se tretira kao dijete, dočim imam već dovoljno godina da, očito, sudjelujem u raspravama tipa treba li legalizirati abortus i je li on ista stvar što i eutanazija, ali se zato smatra nevjerojatno kontroverznom činjenica da sam ovisna o kofeinu. S odrastanjem me i dalje pratilo zgražanje apropo toga koliko kava pijem dnevno, ali poznajem barem nekoliko ljudi koji ih piju u jednakoj mjeri. Nitko, međutim, nije počeo s pijenjem kave bitno ranije nego što je počeo s ovulacijom ili bacanjem pogleda u dekoltee suučenica. Danas taj podatak rado spomenem i nije mi neugodno promatrati zgranute poglede oko sebe. Volim misliti – ma „volim“... MISLIM da je moja mama u svojoj ćaknutosti bila dobronamjerna navukavši me na meračenje uz kavu i da mi je to priuštilo nemjerljivo puno više kvalitetnih trenutaka provedenih uz nju nego što su ih imali neki drugi odrasli dok su bili djeca, a koji na koncu nisu ništa manje ovisni o kavi nego ja.  Ako ništa drugo, zahvaljujući kavi dosta sam brzo shvatila da djecu ne donose rode i brokule te da od crnog napitka nikad nikome nije narastao rep.

3.protivljenje autoritetima – nije mi to ni danas strano i nije da se ponosim spomenutom sklonošću jer je izrazito nepraktična. Stvar je u tome da se ne volim protiviti autoritetima samo zato što su autoriteti, nego me uopće njihov položaj ne sprečava u tome da ih pošaljem u trokurac ako su, uz bivanje autoritetima, šupci. To je glupo i to je pokazatelj moje osobne neinteligencije, ali to je tako i ja tu ne mogu puno. Ne kažem da ne mogu ništa – radim puno po tom pitanju i, recimo, već više od dvije godine nisam nijednog svog šefa poslala u rečeni trokurac, a ni u jednostruki kurac. No, problem kod bivanja djetetom bio je taj što, makoliko ja znala da sam u pravu i makoliko lijepo artikulirala to što želim reći, autoriteti su u većini slučajeva bili:

a) fizički puno jači od mene. Jednom sam pobrala šamarčinu (sa zakašnjenjem od par dana, ali sam skoro pa sigurna da je došla zato) jer sam jednoj profesorici, uz podsmijeh i kolutanje očima, pojasnila kako strofa i stih nisu sinonimi. Podsmjehivala sam se i kolutala očima zato što je i ona prethodno bila bahata prema meni, ali to nije bio dovoljno dobar razlog pa sam dobila šamar par dana poslije, iz, tobože, sasvim drugog razloga, nepostojećeg, nikom jasnog razloga. Nikom, osim meni, kojoj se još vrtilo u glavi od kolutanja očima par dana ranije i koju su facijalni mišići još uvijek boljeli od karikiranog smijanja. Odvratan sam stvor bila, stoji. Ali ja sam znala zašto, isto kako i danas znam zašto, samo što to ipak sve skupa izvedem malo inteligentnije, a i vjerojatnost da će netko prema tebi biti bahat i k tome fizički jači pa te time razjarit, dosta je manja.

b) u znatno čvršćim odnosima s njihovim autoritetima, nego li ja s njihovim autoritetima – drugim riječima, svaki će ravnatelj (u moje doba) prije stati na stranu učitelja kretena, nego li na stranu bahatog učenika koji je u pravu. Ma čak i ako nije bahat. Jedina jedinica koju sam dobila iz matematike imala je korijen u tome što sam znala matematiku bolje od učiteljice i nakon što sam joj argumentirano objasnila zašto iz ispita moram dobiti četiri, a ne tri, ona mi je spičila jedinicu, uz opasku „ma znaš šta, mala, nećeš ti mene učit moj posao“. Problem djeteta je u tome da ne može na to reagirati čupanjem kontrolnog dotičnoj iz ruke i marširanjem u ured ravnatelja, isključivo iz straha zbog ispiranja mozga rečenicom „škola je ODGOJNO obrazovna ustanova pa je lijepo ponašanje ipak na prvom mjestu“ , dočim kao odrasla osoba to možeš ipak malo lakše napraviti, pa ako šef ili koji god nadređeni i nema autoritet, uvijek ga možeš ocrnit preko nekog bloga, preko nekih medija ili kojim god drugim putevima do kojih ne znaš i ne možeš doći kad si pićukavac maleni. Recimo, problem sličan tome kad sam dobila jedan iz matematike (i došla kući ultimativno posramljena), na faksu sam bez problema riješila razgovorom s profesorom. Ne, nije kao pravi odrasli priznao da je u krivu, samo se predomislio nakon rečenice: „Mislim da se pročelnik odsjeka nikako neće oduševit činjenicom da ste me sad nepravedno srušili, a vi kako hoćete.“ Izišla sam s dvojkom.

c) u kontaktu s mojim roditeljima – koliko god moji roditelji često mislili da sam u pravu (a stvarno su to većinom mislili), toliko su ipak roditelji staroga kova i nikako im se ne da stajati na stranu svog djeteta kad je sukob s autoritetima u pitanju. To je išlo do te mjere da su im autoriteti, dobro poznajući moje roditelje, počesto lagali kako bi postigli svoj cilj. Recimo, profesor povijesti u osnovnoj me jako volio (usput, iako je u ovoj priči negativac, rado ga se sjetim kao vrhunskog profesora) i iz nekog razloga je mislio da sam baš talentirana za povijest (ne znam kako se biva talentiranim za povijest, ali eto, on je to stvarno mislio). Tri godine me gnjavio i tlačio i emocionalno ucjenjivao, samo zato što sam prvu godinu imala pet iz povijesti, pa kad mi je krajem osmog razreda dojadilo sažalijevat ga, odlučila sam imati čvrstu četvorku i posvetit se drugim stvarima koje su me zanimale. Npr. šminkanju. Ili čitanju Zelaznyja. Ili skidanju Metallice i Doris Dragović na klaviru. U svakom slučaju, uopće mi se više nije dalo učiti povijest. Shvativši kako me ulovila žešća kurcobolja i kako ne reagiram više na njegove teleće poglede i kataklizmički razočarane ispade, spomenuti profesor dočekao je mog starog na nekoj utakmici lokalnog kluba i bezočno mu lagao da upravo PADAM NA POPRAVNI iz povijesti i da je krucijalno odraditi ozbiljan razgovor sa mnom o mojim radnim navikama i odgovornosti koja je negdje netragom preko noći nestala. Stari je problijedio i šutke kimao glavom, po dolasku doma odradio preporučeni razgovor sa mnom i potpuno ignorirao moje urlanje o tome kako profesor laže i kako iz povijesti imam četiri i kako me on, moj vlastiti stari, upravo iznevjerio jer je baš on taj koji me naučio da se oko učenja godina napamet ne treba pretjerano uzbuđivati. Jedva sam čekala odrasti i maknuti se negdje gdje profesori neće imati pojma ni kako se ja zovem dok mi ne otvore indeks, a nekmoli kako se zovu, kako izgledaju i koje klubove vole moji roditelji, enebili ih onda mogli dočekati na utakmicama (a znamo kako su ljudi tamo emotivni i ranjivi i bez ozbiljnih razgovora) i lagati kako sam izrod vlastite loze i ultimativno razočaranje školskog osoblja, o kojem se uz cigare i ratluk po zbornicama prepričavaju šokantne horor priče i slažu intervencije za spas mladog čeljadeta koje je tako opako zastranilo.

Eto, to su samo neki od razloga zašto sam jedva čekala odrasti. Ima toga definitivno još, kao što je političko i ateističko „autanje“ bez straha od osude i tome slično. Naravno da me s vremena na vrijeme uhvati nostalgija za djetinjstvom (to se osobito događa prilikom plaćanja računa ili prilikom bilo kakvog kačenja s birokracijom), ali čim me lakomisleno ulovi od-kolijevke-pa-do-groba-... osjećaj, samo se prisjetim brojne stoke koju sam morala gledati svaki dan iz svoje zadnje školske klupe i skupa s ostatkom razreda patiti zato što sam, uz ljepotu i mladost, još i pametnija od većine te stoke (a doista sam se, pukom slučajnošću, zatekla u reprezentativnim razredima, zbog čega su nam samo rijetke face među profesorima odavale verbalno priznanje). I to me vrlo brzo prizove zdravom razumu pa guštam u vlastitoj odraslosti.

Totalno tripozna "simetrija" (Nećemo nikad na zelenu granu, to vam garantiram.)

Liberal sam. Ako moramo dijeliti ljude na konzervativne i liberalne, svakako spadam u liberale. Ako ih ne moramo dijeliti, svejedno spadam u liberale.

I uopće ne mislim da su konzervativci primitivni i nazadni. Nemam potrebe glumit da sam urban i to mi nije bitno. Volim pečenu janjetinu, nogomet, navijanje, balote i narodnu poeziju u desetercu. Znači, ne furam se na liberale nego sam stvarno takav.

I nemam nikakvih problema s tuđim političkim mišljenjem. Ti si konzervativan?
OK. Voliš tradicionalni obiteljski život, odlaziš nedjeljom na misu, družiš se s drugim klasičnim obiteljima, ne pada ti na pamet da smotaš joint, misliš da je pornografija otrov za tvoje moralno zdravlje.

Ako tebi odgovara, odgovara i meni ne pada mi na pamet da ti namećem svoje ideje koje su totalno suprotne od svih tvojih. Moj život - moji odabiri, tvoj život - tvoji odabiri.

Zašto razmišljam tako? Jer sam liberal i po definiciji liberalno-konzervativne podjele, mislim da svi imamo slobodu izbora.

Ali ako si konzervativac, onda ne misliš da mi svi imamo slobodu izbora. Ne misliš da ja mogu smotat joint, ne misliš da se mogu jebat s muškima, ne misliš da imam pravo gledat pornografiju kad me volja.

I tu nastaje problem, a posebno ako spadaš u "tolerantne konzervativce".

Jer tolerantni konzervativci misle da je sasvim normalno da s liberalima sjednu za stol i onda s međusobnim uvažavanjem raspravljaju o tome što liberalima treba dozvoliti, a što ne.

Krasno! Baš jedan simetričan odnos. Ja u takvim razgovorima mogu sudjelovat u vrh glave jednu minutu, nakon čega dobijam užasno snažan poriv da sugovornika bubnem šakom među rogove. Ako to ne napravim, a nikad ne napravim, to je isključivo iz straha od zakona. Bez obzira koliko sugovornik bio fizički spremniji od mene, u trenutku kad skužim da on očekuje da ravnopravno raspravljamo o mojim stvarima, potrefio bih ga letvom, pa da je još toliki.

Tu ne govorim o pitanjima koja se tiču i drugih osoba. Nije meni osobna sloboda najsvetija stvar na svijetu. Život u zajednici, bilo lokalnoj ili globalnoj, nužno traži ograničavanje privatne slobode.

Međutim, tražit da se nekom zabrani nešto što se tebe ne tiče, for a good measure, kod mene jedino izaziva izraziti prezir prema osobi koja je tako nešto izjavila.

Da ne bi bilo zabune, postoje ljudi koji žive svoj konzervativan život bez ikakve namjere da svoj životni stil nameću drugim ljudima. Takvi su izrazita manjina i o njima sad ne pišem.

Ovi drugi, konzervativna većina, imaju taj svoj obrazac ponašanja koji se iznenađujuće jednostavno može objasniti:

Nesretni su zbog svog konzervatizma, a nesreća je relativan pojam koji nastaje isključivo kroz usporedbu s ljudima koji te okružuju.
Da budem potpuno plastičan, po cijenu toga da ispadnem užasno vulgaran, navest ću jedan primjer:

Ti živiš konzervativnim životom, a libido ti je ko u bika. Ono, puko bi ko kokica da možeš okolo jebat i to puno. I to razno. Puno, razno i u velikim količinama. Ali, avaj, smatraš da je to grijeh i onda se tuširaš hladnom vodom. I, kurcu za volju, hladna voda ti djeluje ko afrodizijak. Ti sve luđi i luđi, turiraš u mjestu ko manijak.

A kroz prozor vidiš susjeda, koji se praši s kim stigne. Sumnjivih je moralnih normi, ali definitivno nije silovatelj. Ma čak i ne vara svoje partnerice, nego znaš da orgija po cijeli dan. One dolaze kod njega, sve redom u dopičnjacima, i izlaze sretne. Izlazi i on sretan, da bi se ubrzo doma vratio s nekim frajerom pa se i snjim praši. U njega isto libido ko u bika, ali mu je doskočio efikasnom metodom.

Za tvoj problem postoje dvije solucije. Jedna je da i ti kreneš stopama susjeda, ali onda će te tvoje društvo i obitelj potpuno odbacit, a možda te budu pržili i na vječnom ognju.
Druga solucija, puno jednostavnija, je da susjedu onemogućiš bludne radnje.
Prvo čekaš da ti susjed umre od kakve boleštine, ali nisi ti te sreće. Da dobije sidu, ti bi otvorio bocu domaće travarice, ali ovaj je neuništiv.

I onda ga kreneš prozivat javno da je ovakav i onakav, da ga tvoja djeca gledaju kako hoda svaki dan s drugom ženom, da ne znaš što djeci da odgovoriš kad te pitaju ko je onaj striček sa susjedom Zdeslavom. Da se ne radi o susjedu Zdeslavu nego o susjedi Zdeslavki, vikao bi za njom da je kurva. I tako dalje, i tako dalje...

Na kraju, u svoj svojoj frustraciji, počneš pizdit na dečke koji u parkiću puše travu. Jer njima je skroz dobro. Oni se smiju, nitko im ne smeta, niti oni nekom smetaju. Sretniji su i od tebe i od tvoga susjeda Hefnera skupa. I to te posebno raspizdi pa pozoveš policiju da privede one narkomane koji u dječjem parkiću duvaju poslije ponoći.

Najsmješnije od svega je što su pravila uopće postavljena tako da se od mene očekuje da hladne glave nekom objasnim zbog čega imam pravo smotat žižu. Da nije od konzervativaca, bio bih uvjeren da su prije takve ideje povukli crtu bijelog.

Hoću glavom u struju! (Zaokruži "NE", umjesto da stalno plačeš.)

Ima tome već više od deset godina, kako je Račanova vlada odlučila smanjit ovlasti predsjedniku države i učiniti rečenu poziciju najlagodnijim radnim mjestom u državi.

Zapravo je bolje bit predsjednik države nego engleska kraljica. Pet godina obnašaš neke formalnosti, režeš trake, slikaš se s malim čovjecima i glumiš da si jezičac na vagi demokracije
Onda ti istekne mandat i postaješ bivši predsjednik. Idealan trenutak da se posvetiš izradi ikebane i podučavanju unuka vještini oponašanja prđenja pomoću šake i pazuha, budući da te država doživotno financira izdašnom mirovinom.

Malo nakon što je sudbina htjela da naš prvi predsjednik ne uživa status bivšeg predsjednika, Račan i društvo su novom predsjedniku odlučili smanjiti ovlasti i time premijera vlade, rečenog Račana, učiniti najmoćnijim čovjekom u državi.

Time su oduzeli pravo narodu da direktno bira šefa države i zamijenili to pravo indirektnim biranjem.
Ništa čudno, ništa neobično, po mom mišljenju pohvalno, ali je jedna, možda već zaboravljena činjenica, vrlo interesantna:

Taj potez je proveden i podržan kao POVEĆAVANJE demokracije.

Zgodno.

Da se odmah izjasnim. Meni demokracija nije nešto u što se kunem. Držim se mišljenja Dana Simmonsa, koji je u jednoj od svojih knjiga hiperionske sage napisao da je ukupna inteligencija mase manja od najmanje inteligencije pojedinca koji pripada toj masi. Otišao bih toliko daleko da bih radije koristio sastavljanje vlade nasumičnim odabirom umjesto demokratskim izborima. Bubanj s kuglicama je neumoljiv. Ne možeš na njega utjecat demagogijom i predizbornim obećanjima.

Međutim, mijenjanje direktnog biranja šefa države indirektnim, samo glupim Hrvatima možeš prodat kao potez koji će društvo učiniti demokratičnijim.

Ima tome već više od dvadeset godina, imali smo jedan referendum na kojem smo složno odabarali opciju izlaska iz pokojne države. Nisam netko tko bi i suzu pustio za spomenutom pokojnicom, ali danas ipak sve češće čujem ljude koje puca nostalgija za vremenima prije tog referenduma. Valjda su u svojoj nostalgiji iskreni. Neki od tih nostalgičnih rođeni su nakon tog referenduma. Kako sam ipak bio svjedok tih vremena, premda puno više zainteresiran za Čipi Čips, Coca Colu, nogometno prvenstvo u Italiji i vještinu prđenja pazuhom negoli za politiku, odlučio sam da ću radije patiti od nostalgije za, ako ne Franjom Josipom, ono bar za prvojanuarskom diktaturom.


Ima tome već pet-šest godina, počeli smo gadno krizirat.
Demokracija je vrag. Poput nikotina, heroina, šećera ili kave, u nedostatku iste počneš krizirati. Nama se usladio osjećaj da svako malo dobijamo opciju odabira predsjednika, koju onda iskoristimo tako da uvijek biramo jednog te istog, da smo se zaželili barem referenduma, kao demokratskog metadona u nedostatku redovitog "šuta" na izborima za pravog pravcatog predsjednika.

I počeli su članci o sumraku demokracije, o tome kako je katastrofalno veliki broj potpisa potreban za raspisivanje referenduma, kako Slovenci imaju referendum dva-tri puta dnevno, a mi, jadni, nikada, i kako broj potpisa treba skinuti na četrdeset, po mjeri malog čovjeka i Alibabe.

Pisalo se tako o nedosanjalom snu, kad nas vlada pita za mišljenje prilikom žbukanja fasade na Markovu trgu, a premijerka ujutro raspiše referendum prije nego što si okači broš. Čitali smo kako su robovi u Rimskom Carstvu imali veća prava nego mi i kako je stvarno vrijeme da se dozvoli svima nama da biramo.
I to sve.
I to direktno.

Kako prije dođe ruglo nego prokletstvo, tako je došla maca na vratanca. Skupilo se potpise za referendum koji bi trebao ograničiti ljudska prava skupini ljudi, koji su u manjini. Logično. Zar nije prva stvar koja ti padne na pamet kod demokracije da bi se većina mogla, iz čiste obijesti, iživljavat na manjini?
Očigledno nije.

Jer, naravno, svi se družimo s ljudima koji imaju mišljenje približno našem. I krećemo se u takvim krugovima. Ako se slučajno suočimo s drugačijim mišljenjem, pokrijemo uši dlanovima i počnemo se derat: "LALALALALALA!!!" tako da ne čujemo što druga strana govori. Stvaramo si dojam da smo u većini.

I kunemo se u demokraciju. Redovito. Sve dok netko drugi ne odluči iskoristiti tu demokraciju protiv nas samih i počne skupljat potpise za referendum.

Onda nam se referendumsko pitanje učini protuustavnim. Ali, eto, ustavni sud odluči da to pitanje nije protuustavno.

Onda mi kažemo: "Nema veze! Spasit će nas sabor od nas samih!"
Ali sabor odluči da neće.
I bez pardona, isti oni koji se busaju u prsa sa demokracijom, počnu naricat nad hudom sudbinom koja nas vraća u srednji vijek.

Već sam se na ovom blogu izjasnio što mislim o tom referendumskom pitanju. Mislim da je nakaradno i diskriminirajuće. I nepotrebno i sramotno i sve ostalo što ide uz te pridjeve.

Ali jesmo li tražili trodiobu vlasti i neovisnost sudstva?
Jesmo.

Je li ustavni sud ocijenio da je referendumsko pitanje protuustavno?
Nije.

Jesmo li se grebali zubima i noktima da nam daju pravo da odlučujemo na referendumu o bitnim, i manje bitnim, stvarima?
Jesmo.

E pa tražili smo i dobili smo. I stvarno je nakaradno tražiti od sabora da, nakon provedbe referenduma, odbaci rezultate.

S obzirom da sam optimist, ipak vidim jednu svijetlu stranu ovog događaja:

Više neće bit članaka o tome kako se mora smanjiti broj potrebnih potpisa za provedbu referenduma.

Uostalom, čini mi se da smo u većini.

Teška egzotika

Priznajem – volim srpski! Ne mogu reći da ga volim više od hrvatskog jer je to kao da kažem da više volim pomajku koju nikad nisam imala od vlastite majke, samo zato što mi se pomajka čini zanimljivijom, ovako kad joj se nepostojećoj divim izdaleka. Tako da, ne bih da se lažemo i ne volim ga više od hrvatskog. Ali mi je nekako ljepši. Zvuči mi ozbiljnije i istovremeno grublje, kao da je pun grešaka, onih nekih divnih, sitnih grešaka, taman da ne bude savršen, a Bog zna koliko nikad nisam voljela ljepotane. Barem ne po defaultu!

„Njihov je najveći problem uvik i bio taj šta su lipo pričali“, ljutito je ustvrdila moja tetka jednom kad sam se drznula pred širom obitelju reći da mi Srbi baš lipo pričaju. To je, barem dosad, bio zadnji put da sam išta takvoga izgovorila pred njima. Stari bi me nedvojbeno shvatio, tj., stari me nedvojbeno shvaća, svu moju ljubav prema Srbima jer je i sam osjeća.

Ponekad, ne prečesto, ali ponekad poželim da sam odrasla u Beogradu i da mogu sočno psovati nešto tipa „majki mu ga nabijem“ ili s ramenom spremnim za naguravanje pitati nekog provokatora „šta pričaš ti, bre“, ali brzo me prođe jer se sjetim – da sam se i rodila s one strane Dunava, svjedno bih se rodila kao žensko. A žene koje govore „majki mu ga nabijem“ nikako nisu senzualne. Ok, valja priznati – ni sama nisam senzualna, ali lijepo je što barem Srbima jesam.

Jednom sam se družila  s jednim Srbinom. Posvuda, ali uglavnom u Knez Mihajlovoj. Lila je kiša, ja sam sutradan napuštala Beograd i nismo još nikakve brojeve bili izmijenili. Skrivali smo se pod nekom zelenom Heineken tendom i izigravali dvije poštanske marke koje su se sasvim slučajno okrenule jedna prema drugoj. On je nekoliko sati ranije pričao o tome kako sam lepa i kako mu se sviđaju moje bore-smijalice. Moje BORE smijalice, u dvadeset i četvrtoj. Da mi je to rekao neki Hrvat, pobjesnila bih poput gliste (ako gliste uopće mogu bjesniti), ali ovako, ponijela me samonametnuta teza da Srbi bare tako da ti ukazuju na tvoje sopstvene nesavršenosti, taman se radilo i o borama u dvadeset i četvrtoj. A možda je bila i treća...ne znam koje je to točno godine bilo. Srbin i ja izmijenili smo kasnije u životu još nekoliko romantičnih poruka, prepunih emocija koje zapravo nijedno od nas nije osjećalo, ali smo se voljeli igrati šarmera tako što je on forsirao ekavicu, a ja ikavicu, tako što je on bio Beograđanin, a ja Dalmatinka iz Zagreba i tako što smo se, kao pravi urbani intelektualci, šegački nazivali „malom ustašom“ i „prelepim četnikom“. Sviđala mi se ta politički obojena, nikad koitusom okrunjena predigra. A i njemu se sviđala.

Nakon života u New Yorku, opet sa sasvim drugim Srbinom, vrlo netipičnim Srbinom, koji mi je bio neka vrsta šefa, samo zato što sam živjela u njegovoj kući i čuvala mu djecu. Srpski je postao manje egzotičan – u moru engleskoga, a kad živiš u Astoriji, više uopće ne postavljaš pitanje kad na ulici čuješ neki od idioma bivše Juge i stvarno ti, vrlo iskreno, postane svejdno iz koje od naših rupa je tamo netko dopuzao. Svi smo isti, ali ne furamo bratstvo i jedinstvno, samo se ili ne želimo previše miješati jedni s drugima jer ionako smo otamo otišli ili smo, pak, bliski s onih par svojih Hrvata/Srba/Ostalih s kojima živimo. I ima nešto lijepo u tome da ti odjednom i vlastita nacija i one „neprijateljske“ postanu toliko bliske da ih legitimno smiješ i izbjegavati  i obožavati bez osude, ali ima i nešto ružno u tome, što je sasvim moje i sasvim osobno i sasvim razbija čaroliju, a to je da mi srpski više nije egzotičan. Postao mi je samo još jedan od onih jezika koje govore ljudi u Astoriji i moj šef, tj. otac djevojčica koje čuvam. Postao mi je jezik koje ta djeca uporno odbijaju govoriti i kojima nikako nije jasno zašto ja taj jezik kojiput zovem drugačijim imenom. Postao mi je jezik koji, u očima većine, čak i ja govorim i samim time tako običan. Otprilike onako kako su mi i plavuše postale dodirljive kad sam i sama postala jednom...

Ljudi ne vole kad Srbe nazivam Srbićima, a meni nije pretjerano jasno zašto. Ustvari, jasno mi je – ne znaju da, kad kažem Srbići, većinom mislim na EKV i priču u kojoj je mojoj sestri upala njena davno upoznata prijateljica s faksa, samo zato što je primijetila da na koricama indeksa nosi sliku spomenutog benda te ga je, tom prilikom, nazvala Srbićima. U mojoj glavi tako je to nekako ostalo: kad čujem Srbići, ja istovremeno vidim EKV, svoju sestru i njenu frendicu, negdje, na nekim stubama ispred Filozofskog u Zagrebu, a u zadnje vrijeme odmah iznad njih u oblačiću vidim i stripiziranog boga, kako odjekujućim, dubokom glasom popuje: „Pa brate mili, ne možeš Srbe nazivat Srbićima – to je totalno uvredljivo za oba naroda!“ Možda i je. Ali ti Srbići na koje ja mislim jednom su održali minut šutnje za Dubrovnik i odsvirali koncert za onih desetak ljudi koji su ostali u dvorani.

Tretnutno razmišljam o „Dnevniku srpske domaćice“ Mirjane Bobić Mojsilović pa otud cijela ova priča. Ako se uopće pričom može nazvati nepovezano naklapanje o tome kako volim jedan dijalekt svoga jezika i kako sam ga dugo smatrala egzotičnim, samo zato što su, eto, tamo nekad davno rekli da su neke rijeke lingvistički presudnije od drugih pa ona košava koja puše u Vukovaru nužno dolazi iz smjera gdje počinje teška egzotika. Istosti.

SPOMENAR TAJNIH OKUSA

U neko doba prije Coolinarike, kad je opcija utipkavanja sastojaka u tražilicu recepata bila znanstvena fantastika, a kuhanje nije bio fancy hobi nego disciplina u kojoj su se domaćice trajno natjecale, vrhunske recepture razmjenjivale su se nakon degustacije, izrezivao se iz novina postupak pripreme pa lijepio selotejpom u bilježnicu za to predviđenu, u koju su se, fino i čitko, recepti prepisivali da bi ih se kasnije, fino i friško, „ukrasilo“ brašnom s prstiju, tragovima šećera i žumanca ili smrvljenim klinčićem između stranica.

Štošta se dade iščitati iz takvih kuharica: i koliko se kuhalo i je li se riskiralo kad se sastavljao svečani jelovnik ili je domaćica pribjegavala prokušanim jelima za koje joj recept i nije bio potreban, ali ipak je, sigurnosti radi, otvarala bilježnicu s uputama i, da se ne zatvori dok miješa glazuru, stranice podvlačila pod kutiju s gustinom.

Naišla sam tako prije par dana na bilježnicu tvrdih korica, s plavim prugama i ucrtanim sitnim ružicama... Lijepa bilježnica, kao za lektiru, vrijedna čitanja. Pa kao da zavirujem u tuđi dnevnik, otvorim prvu stranicu na kojoj me dočeka rukopis koji sam vidjela nekoliko puta (najčešće u natuknicama za kupnju), pa mi je dobro poznat, iako ga ne bih znala imitirati... „Šnicle junetina“ već u uvodu. U nastavku „Ruža štangle“ – što mi privuče pažnju, pa čitam: očito se doda štaub, prezla, postupak ne piše, samo sastojci... Ruža mjeri na deke, kod Finkinih štanglica „šolje su šečera“. Jedan je recept prekrižen, drugi istaknut: iščitavam koji se domaćici više svidio, pa ga je prepisala dvaput.  Redaju se tako jela, ona vrijedna zapisivanja, ponavljaju iste jezične pogreške („šečer“, „cjelo jaje“, „namazati sa žumanjkom“...), bez kojih recepture ne bi bile autentične kakve jesu. I imena: Ruža, Finka, Maca – sestre, toliko znam.

Nisam baš zalazila po tuđim kuhinjama, po špajzama još manje, ali – ne iznenađuje me popunjenost bilježnice jedva 10 posto. Vidjela sam taj slučaj i u vlastitom rokovniku s natpisom Jadrankamen na naslovnici i u maminim bilježnicama tvrdih korica kojih je bilo nekoliko. Inicijalna ideja uvijek je uredno prepisati recept, a u praksi – umeću se u priručne kuharice listovi papira A4, koje je ispisivao netko drugi (pa razmijenio, kao sličice). Kad piše profesorica, greške su ispravljene, pa se doda „brašna koliko zahtijeva“ i umuti šećer sa „ć“. Neki umetnuti listovi su manji, istrgnuti iz drugih bilježnica, eno ih, prave društvo presavijenim memorandumima (u bilježnici s ružicama jedan je memorandum naslovljen Vitkost Trade, Export Import, Sarajevo: taj je poslužio Zemknedlama iz 1998. u koje, koliko vidim, ide kruh, mlijeko, jaje, luk... Aha, prava vitkost!), čak i jedan recept skinut s interneta (onaj za Tutti-frutti tortu, dašak novog doba), listovi bloka Generalturista (Biskupski kolač), Hypo Alpe-Adria-Bank (Prhka orašnjaća), Obiteljski radio (Čokoladni kolać) i masni papir s utipkanim receptom za kiseljenje krastavaca. Poseban je raritet požutjeli komad stranice (kut istrgnut rukom) sarajevskog Oslobođenja od „26. februara 1983.“, s ćiriličkim naslovom „Priča otkupljena na konkursu...“ - ne vidim kojem. Na poleđini kaže: „Olimpijske inspiracije: Dizajner nudi svoje pahuljice“ ... Kome nudi i koji konkurs te 1983., autoru kulinarskog recepta, zapisanog u žurbi, nije bilo bitno koliko da unutra idu „2 žumanca, 25 dkg šečera u prahu umutit i dodat 250 gr lješnjaka (prekriženo, zapravo badema) i sok od limuna cijelog“ (to je na prvoj stranici, kod konkursa). Dizajner s poleđine već je dobio opis postupka: „...jedna vanilija, sve dobro umutit i napraviti kuglice. Pritisnit prst i stavit jednu višnju u svaku...“ Ostalo bi se možda dalo rekonstruirati kad bih barem vidjela kako (kolač?) izgleda na kraju. Ja ću ga zvati „Olimpijskom inspiracijom“, umutila ga ikad (i prstom pritisnula) ili mi ostao samo kao (tuđa) uspomena.

Znam, voajer sam...zavirujem, gledam tuđe packave otiske od kreme, odmotavam ceduljice s uputama za Šape Ružine, Masne kifle tetke Mace, Jadrankin mramorni kolač... Čak me pomalo i stid. A znam da ih nikad neću napraviti jer suhoparan popis sastojaka ne čini gastronomski užitak. Važno je biti ondje, kušati original, tek tada recept postaje pravovaljan, nostrificiran... Ovako, receptura ostaje tajna. Mogu prepoznavati rukopis koliko želim, mogu Ruškine ili Finkine štanglice stoput prepisati u rokovnik s Jadrankamenom na naslovnici... uzalud mi trud (kušači) u vlastitoj kuhinji. Kad neki ljudi odu, njihova bilježnica ostaje mrtvo slovo na papiru, nekome podsjetnik na neke domaće mirise, meni tek rezultat prekapanja po tuđim policama. Bolje mi je da se držim onih baklava koje smo vlasnica plave bilježnice s ružama i ja napravile zajedno. Ako joj ja nisam samo asistirala i ako sam recept (ipak) negdje zabilježila. Za svaki slučaj.

Solo "mizantrop"! (Svatko gleda iz svoga kuta.)

Živim sam. Sam samcat. Sam samcato samcat.

Užasna je ta samoća. Kad dođem doma, otvorim vrata i nitko me ne dočeka. Nitko, tko mi se raduje ili ne. Ili ujutro kad se probudim pa nikog nema...

Je kurac!
Kao prvo, samoća mi ne predstavlja nikakav problem. Da sam smišljao rječnik, riječi "samoća" i "usamljenost" nikad ne bi tamo našle svoje mjesto.
Osim toga, s izrazitom radošću otključavam vrata stana svaki put kad u stan ulazim, znajući da se tu nitko nije ugnijezdio u međuvremenu.
O osjećaju buđenja kad nema nikog u stanu, da i ne govorim.

Zvučim kao mizantrop? Možda, ali nisam. Volim ljude, volim generičke ljude, nepoznate ljude, poznate ljude i zbilja mi je drago kad su ljudi sretni.

Dakle, nisam mizantrop nego filantrop. Međutim, uza svo čovjekoljublje, ljudi mi se - gade.

Da, dobro ste pročitali. Ljudi mi se gade. Da sam smišljao rječnik, riječ "gade" bi bila sasvim dobra da opiše taj moj osjećaj prema ljudima.
Kako volim samoću, tako mi je jeziva ideja da u masovnim prometalima gotovo uvijek sjedala stavljaju u paru ili trojkama. Isto tako mi se gade polupuni ili puni tramvaji. To nije zbog toga što mi ljudi smrde. Zapravo i nemam neko istančano čulo mirisa. Muško sam, jebemu. Ljudi mi se gade kao takvi, a ne kao netko ko smrdi, pljuje, prdi, sere ili piša.

Onda, nisam baš gostoljubiv. Ovo "baš" sam iskoristio više kao eufemizam. Zapravo je nepobitna činjenica da stan u kojem živim doživljavam kao vlastitu utvrdu, oazu, mitraljesko gnijezdo ili sigurnu kuću. Mjesto na koje mogu otić kad želim bit sam. Ako se netko u mom stanu nalazi, odlazak je gotovo nemoguć. Pogotovu u gradu u kojem ne postoje baš mjesta na osami. Takva mjesta volim nazivati "samodromi", po uzoru na opjevane "jebodrome".

Otkad živim sam, ne mogu reć da sam sretan. Zapravo, postoje dani kad sam sretan i oni kad nisam. Kao i drugim ljudima, uostalom. Međutim, kad sam sretan, potpuno sam siguran da bi osoba s kojom živim, da takva postoji, mogla samo to pokvariti. Kad nisam sretan, ne vidim na koji način bi mi godila činjenica da mi se netko mota oko mene, postavlja mi dosadna pitanja ili "prolazi ispred televizije" (pod navodnike, s obzirom da rečenu spravu ne gledam).

Dakle, sve u svemu, uživam u tome da sam solo.

Ali otkad sam solo, možda i troznamenkast broj puta mi je netko, kao odgovor na moju namjeru da želim zauvijek biti solo, ponudio "utjehu" kako ću se sigurno jednog dana zaljubit. Neki su čak išli toliko daleko da su mi zaželjeli da se ponovo oženim. Da ne govorim o onima koji su mi rekli da će me takvo zlo snaći kad se budem najmanje nadao.

Pasivan, kakav jesam, na takve prognoze i želje, odgovarao sam pravdanjem da zbilja želim biti solo i da mi je sasvim prihvatljiva činjenica da do kraja života ostanem sam. Nekad sam, kao odgovor na atak na moju intimu, morao objašnjavati da nisam baš toliko jebežljiv koliko "napadač" to misli.

Rezultat je uvijek bio isti. Osoba bi samo ponovila da ću sigurno jednom bit u vezi.

E, pa jebi se!

Sad ćemo ovako:

Kad me netko, tko je u vezi, počne bodrit takvim izjavama, to ću zapamtit pa ću kasnije, iznebuha reći: "Ja sam siguran da ćeš ti prekinuti!"
Ili, ako mi netko zaželi ženidbu, a to uvijek dolazi od oženjenih ljudi, uzvratit ću sa protuželjom: "Ja ti želim da se razvedeš!"

Jer, pazi, ako oni meni prognoziraju i žele za mene nepovoljne stvari, samo jer ih oni doživljavaju kao povoljne, što ne bi i ja njima uzvratio?

Reć ću fino:
"Cura će te ostaviti kad se najmanje budeš nadao!"

Pa da vidiš šoka na mizantropiju!

Oproštaj

Danas mi je umrla baka... ona koju sam usvojila.

Ili je ona usvojila mene. 

A bit će da smo se usvojile uzajamno. 

Rekla sam joj sinoć: "Čekajte me do sutra", rekla je da hoće. 

Ali nije. 

Nego je otišla, 

15 minuta prerano.

Danas mi je umrla baka... I ja se osjećam osamljeno. 

I tužno. 

Jer na to nemam pravo, 

iako će svi reći da imam. 

Zato stalno mislim kako – 

bezveze plačem, 

glupo, ženski...

Mirno ti more, Njanja! 

Baš sam te poželila... :(  

Ilustrator

„Ti bi definitely trebala biti an illustrator kad porasteš“, rekla mi je S. na svojoj čudnoj mješavini srpskog i engleskog. Ona ima osam godina i odbija govoriti srpski, a ja sam plaćena da je na to motiviram, što je ljepše ime za tjeram. Rekla je to zureći u sliku koju sam pokušavala nacrtati dok su ona i mlađa joj sestra N. jele špagete s umakom od rajčica u dnevnom boravku i gledale Disney channal. Ponekad im dozvolim da jedu tamo, ako su posebno dobre. Zapravo sve živo protumačim kao posebnu dobrotu, samo zato da bih ih malo odmakla iz kuhinje i mogla u miru pospremiti nered koji su prethodno tijekom dana stvorile u kuhinji. Tako sam toga dana činjenicu da jedna drugoj nisu u tuči oči povadile protumačila kao bivanje dobrima i pustila ih da ostavljaju mrlje od umaka na staklenom stolu, hipnotizirane tv-serijom. Možda je S. zbilja u pravu kad mi se obraća s kad porasteš, iako znam da se zapravo radi o nemogućnosti izgovaranja sintagme „kad počneš raditi neki drugi, pravi posao“. Jer i S. i N., koliko god male bile, znaju da ovo zapravo nije pravi posao. A N. pritom ni pojma nema o godinama pa misli da sam ja tinejdžerica i to argumentira činjenicom da nosim mašne na glavi. Odrasli oko nje to ne rade pa se čudi i svrstava me u neku među-skupinu. Pametna je ona djevojčica...

S. je do zaključka da bih mogla biti tinejdžer došla tako što je dovršila večeru samo dopola i došla pogledati što to zapravo crtam. Uzela sam njihove pastelne bojice i olovku pa počela kombinirati jedno s drugim i stvarala minijaturnu sličicu knjižnice, knjižničarke koja na ljestvama dobavllja knjigu i male djevojčice koja, okrenuta leđima promatraču, prstom upire u knjigu koju želi. Djevojčica je s razlogom imala narančastu kosu i kikice: svako se izgubljeno, nedoraslo čeljade ženskoga spola u nekom trenutku vlastite izgubljenosti identificira s Pipi Dugom Čarapom. Iz ruke djevojčice na slici, drito do poda, visio je plišani, smeđi medo, nalik onome iz Mister Beana. I S. mi je pokušala dati savjet o budućoj karijeri, čak me pitala zašto nisam ilustrirala onu knjigu koju je moja sestra napisala.

„Da jesi, bila bi puno manje...plain“, objasnila mi je. Ona je, naime, još uvijek u godinama kad se zanimljivost knjiga mjeri brojem

ilustracija. A „Naročito ljeti“ nema nijednu, iako je gotivimo mi, Pipi Duge Čarape i Petrovi Panovi.

Što je najbolje, nekoliko sati zbilja sam razmišljala o poslu ilustratora dječjih i manje dječjih knjiga, ali želja me brzo prošla. Istini za volju, sjetila sam se koliko umorna sam postala još puno prije samog dovršavanja iti ove minijaturne slike. A sjetila sam se i kako sam u petom osnovne imala samo jednu četvorku, i to iz likovnog, i to zbog nekog Uskrsnog jajeta koje smo trebali napraviti od balona i novina i koje se, u mojem slučaju, nikad nije dovoljno stvrdnulo. Pa sam prošla s 4,9 i to sam smatrala osobnim porazom, tada. Nekoliko godina kasnije, smijala sam se tome kako sam bila osobno poražena zahvaljujući premekanom jajetu i činjenici da to zvuči kao da sam dobila lošu zaključnu ocjenu iz domaćinstva ili, nedajbože, nečeg seksualnog. Tada sam zbilja bila tinejdžer.

Volim, tako, u svojoj glavi razmišljati o različitim karijerama koje bi bile dobre za mene. Zanimljivo je da sam se tek zadnjih nekoliko godina počela intenzivno baviti tom mišlju, a imam već 26 i već sam odavno završila sa školovanjem. Nekim čudom, kao mala, a i kao tinejdžerica, bila sam uvjerena da ću studirati kroatistiku i još neki strani jezik, što sam na koncu i napravila. Možda sam jednostavno tada trebala mašti više puštati na volju pa me ova kriza karijernog identiteta ne bi lovila sada, kada nisam više ni u pubertetu, a bome ni blizu krizi srednjih godina. Makar, čula sam nedavno da postoji i nešto što se zove kriza srednjih dvadesetih...

Danas sam upoznala curu koja je, na moje pitanje čime se bavi, odgovorila pokraćim objašnjenjem da je pisac, fotograf i dostavljač hrane. I da ne zna koje od toga najviše voli, osim što zna da mrzi ovaj dio s dostavom hrane. Čudni su ljudi u New Yorku, iako je ova zapravo iz Indiane. Zapravo, nisu čudni, nego se jednostavno moraju baviti svim i svačim žele li se uopće baviti ikad onim što vole i za što su, nadajmo se, certificirani. Osoposobljeni. Tamo odakle ja dolazim, bavljenje svim i svačim „prizemnim“ kad si za nešto „nadzemno“ certificiran, smatra se osobnim neuspjehom, istim onim intenzitetom kojim osobnim neuspjehom smatraš i prosjek 4,9 kad si štreberica iz Siverića, imaš 11 godina, meko skuhano jaje i profesoricu likovnog koja te stalno uspoređuje sa starijom sestrom, zaboravljajući da je predavala i tvojem ljevorukom bratu.

Procrtala sam, onako kako Bog zapovijeda, u srednjoj školi i od tada sam nastavila crtati dosta. I dosta dobro. Svi moji prijatelji misle da dobro crtam, nećaci su me zbog toga uvijek voljeli, a štićenice mi, eto, savjetuju da postanem ilustratorom. I mene to veseli. Ali negdje duboko u sebi, znam da ilustrator nije meni namijenjena karijera, ako ništa drugo, a ono barem zato što sam svojih crteža sačuvala možda par i što su oni u koje sam utrošila najviše vremena najbolji, a na ostale mi se uopće nije dalo trošiti vrijeme.

Knjižničarka i djevojčica završile su kod Ane, moje drage prijateljice iz Benkovca, a trenutno i iz New Jerseya. Sliku sam pretvorila u neku vrstu porukice i napisala neku umotvorinu otraga, o tome kako ona i ja jedna drugoj naizmjence služimo kao knjižničar koji ti dohvaća upravo onu knjigu za koju si zapeo, ali je sam ne možeš dosgnuti. Ana se oduševila, a meni je bilo drago jer zbilja je krasna sličica, tekst je preseratorski, ali od srca i neloš, a trud koji sam u cijelu priču uložila veći je nego trud u bilo koju drugu sliku koju sam ikad nacrtala, makar se ideja rodila u trenutku kad su moje štićenice, lažno dodijeljenom zaslugom, dobile privilegiju večeranja špageta u dnevnom boravku.

Ratuži me samo, ponekad, što medi na slici, onom visećem, trošnom i loše nacrtanom, nisam nikad pripisala nikakvu ulogu i ostao je nekako proizvoljan detalj, minoran i drag detalj na slici, zbog kojeg mi S. sasvim sigurno nije savjetovala karijeru ilustratora.

Apsolutno pozitivna atmosfera (jedne obične subote popodne)

Zagreb

Živim tu već skoro 13 godina i to je ujedno i mjesto u kojem najdulje živim. Pa ipak, teško da mogu nazvat Zagreb svojim gradom.
Ne postoje tipični Zagrepčani. Velika većina ljudi doselila je osobno, ili su tu tek prva rođena generacija, i sa sobom nose običaje, životni stil i gene nekih drugih dijelova Lijepe Naše, i susjedne nam Bosne i Hercegovine. Zbog toga sve predrasude prema Zagrepčanima, koje imaju neki od ostalih žitelja moje domovine, vrlo brzo padaju u vodu nakon što ovdje živiš par tjedana. Ovo je grad koji prilično revno prihvaća različitosti, u kojem postoje brojni sadržaji i u kojem je vrlo lako naći društvo koje ti odgovara, bez obzira na to koliko si drugačiji, čudan, specifičan ili "pomaknut".
Zapravo mislim da najviše mi, koji smo doselili, možemo osjetiti te prednosti grada Zagreba.

Međutim, kao što je uglavnom slučaj u životu, Zagreb nije idealan. Uvijek mi padaju na pamet dvije zamjerke. Prva je loše riješen i gust promet, što je objektivna činjenica, ali nešto za što smo, u prvom redu, "zaslužni" mi, došljaci. Drugi problem je klima koja nikad nije umjerena, ali to je samo moje subjektivno mišljenje.

Ali te dvije zamjerke nisu razlog zbog kojeg Zagreb nisam doživljavao kao svoj grad.

Ja sam soler. Poprilično se dobro podnosim sam sa sobom i, bez obzira na to koliko bio sam, nisam usamljen. Imam izgrađeno mišljenje, koje mijenjam pod različitim utjecajima, ali ne volim se svrstavati u ladice, ne volim se solidarizirati s drugim ljudima, ne volim da se drugi sa mnom solidariziraju i općenito ne volim pripadati grupacijama.

Svejedno, mislim da Zagrebu fali lokal-patriotizma. Mislim da moj osjećaj nepripadanja ovom gradu nije jedinstven i da drugi građani imaju sličan problem. Došljaci imaju miljun prigovora na Zagreb i potpuno je validno pitanje zbog čega se ne vrate u svoje rodno mjesto, ako su ovdje toliko nesretni. S druge strane, rođeni Zagrepčani samo kukaju kako je prije bilo bolje i njihova ljubav prema ovom gradu se uglavnom očituje kroz kritike prema došljacima. Ne generaliziram, nego samo konstatiram ono što je kod većine ljudi istina.

Pozitivni lokal-patriotizam je važan jer u kriznim i teškim situacijama daje ljudima osjećaj pripadnosti i zajedništva i uz taj osjećaj ljudi su spremniji pomoći sugrađaninu u nevolji. Pozitivni lokal-patriotizam gradi se na različite načine. Jedan primjer su sportski događaji, koji su u Zagrebu, uz rijetke izuzetke, uglavnom ignorirani. Drugi primjer su proslave datuma važnih za mjesto, kao što je slučaj u nekim manjim mjestima na dan sveca zaštitnika, a takve stvari u velikoj mjeri izostaju u Zagrebu. Treći primjer bi bili nekakvi tradicionalni kulturni događaji, kao što je u Varaždinu Špancir-fest, kad cijeli grad živi za te dane...

I kažem, meni, iako sam popriličan samoživi mrgud, svejedno fale takve stvari da bih baš osjetio pripadnost ovom gradu.

Ponos

Nikad nisam bio u "Povorci ponosa". U prvom redu zbog svoje nesklonosti da ulazim u nekakve grupacije koje bučno i agresivno ističu vlastito mišljenje po pitanju svega, bez da pitaju pripadnike tih grupacija slažu li se s tim službenim mišljenjem. Možda sam preciničan, ali uvijek mi padne na pamet citat Dana Simmonsa da je kvocjent inteligencije mase manji od najmanjeg kvocjenta inteligencije pojedinca u toj masi. A kao drugo, nisam komunist, a stalno sam imao dojam da hrpa ljudi isfurava simpatije prema bivšem sistemu, sudjelujući u takvoj povorci, iako je bivši sistem bio izrazito homofoban.

Međutim, uvijek sam deklarativno podržavao povorku, a i aktivno podržavao prava LGBT-osoba, pa sam ove godine odlučio sudjelovati. Na to me motivirala inicijativa da se ustavom homoseksualne osobe predstave kao građani drugog reda i kao netko čija bi, eventualna, bračna zajednica bila direktno u suprotnosti sa temeljem na kojem je izgrađena ova država, jedina koju imamo i jedina koju imaju njeni homoseksualni građani.

I tako, u subotu sam se pojavio s frendicom na Trgu Žrtava Fašizma. Išao sam zbog toga što sam imao moralnu obvezu, budući da sam bio poprilično glasan u vezi aktualne teme, iako mi se nije pretjerano išlo. Osjećao sam da moram i odlučio sam subotu popodne odvojiti u te svrhe.

Zagreb Pride

Došli smo u 2 i saznali da povorka kreće tek u 3. Otišli smo u kafić i popili kavu. Kafić je bio poprilično ispunjen, vjerojatno drugim sudionicima povorke i konobar je djelovao sretno jer mu se u to doba dana, po vrućini, vjerojatno ne bi pojavilo puno ljudi.

Prvi interesantan događaj, koji mi je zapeo za oko, bila je svatovska kolona koja je prošla pokraj "Džamije", mladenci koji oduševljeno mašu prema okupljenim sudionicima povorke i povorka koja ih pozdravlja mahanjem, aplauzom i tradicionalnim zviždaljkama. Vrlo lijepa obostrana gesta i pokazatelj kako tradicionalno vjenčanje savršeno dobro koegzistira s ljudima koji misle da je i alternativna varijanta braka moguća.

Malo po malo, povorka je krenula. Tek kad smo ušli u Jurišićevu, i kad smo vidjeli koliko je daleko odmakao početak povorke, a na Trgu Žrtava Fašizma još ima hrpa ljudi, shvatili smo da se radi o nečemu što se još uvijek nije dogodilo na "ovim prostorima" (politički korektan izraz za SFRJ, paralelno u uporabi s izrazom "Adria", kojeg koristi MTV).

Ispunili smo više od cijele Jurišićeve. Nismo se ni po čemu razlikovali od bilo koje druge skupine ljudi, okupljene iz ma kojeg razloga, osim po apsolutno pozitivnoj atmosferi i ponešto šarenijim bojama. Ljudi su izlazili na prozore. Neki su odmah mahali, na što su dobili aplauze i mahanje zauzvrat, neki su bili rezervirani s pozdravima, ali su kao odgovor na mahanje i osmijehe tisuća ljudi, koji su im slomili unutarnji otpor, morali uzvratiti mahanjem. Ljudi su prolazili cestom u suprotnom smjeru i pozdravljali povorku. Stariji ljudi, ljudi u ozbiljnim godinama, ljudi s djecom, parovi, samci - svi. Mašemo i aplaudiramo svim gledateljima, bili na prozorima ili sa strane, nekad čujemo druge da aplaudiraju pa se pridružimo iako još nismo opazili kome je aplauz upućen.

Došli smo do Trga, za koji sam čuo da je prije bio "uporište suprotne frakcije". Bio je okićen zastavama duginih boja, hrvatskom zastavom, zastavom grada Zagreba i zastavom EU.
Za razliku od dosadašnjih godina, tamo je povorka isto dočekana s oduševljenjem, s izuzetkom jedne žene u ozbiljnim godinama, koja je pljuvanjem prema povorci izazvala nelagodu i smirivanje od strane mlađe žene u njezinoj blizini. Jedina abominacija tog dana, unatoč tolikoj grupi "nastranih pedera".

U Ilici se dogodilo nešto što me stvarno dirnulo. Baka od kojih 80 godina, jedva se kreće, stoji uz cestu i aplaudira. Mi je gromoglasno pozdravljamo i frajer do mene joj se i nakloni. Vidi se da je sretna zbog toga i da se smiješi.

Dva specijalca, pokraj dućana s obućom, koriste priliku da obave šoping. Očigledno je da neće biti nikakvih incidenata jer nema ni govora o nikakvim sukobima ili negativnoj atmosferi. Imam dojam da bi se lakše očekivao incident prilikom vrtićke šetnje i prolaska pokraj igrališta konkurentskog vrtića.

Korak po korak, dolazimo do Zrinjevca. Pitam frajera pokraj mene koliko ima ljudi, budući da mi je ovo prvi put, a ionako nisam precizan s procjenama. Odgovara mi da je ovo sigurno rekord, ali mu se čini da nas ima pet tisuća, budući da je prošle godine bilo četiri. Kaže da ne vjeruje da nas ima šest.
I onda nas, sa službenog mikrofona dočeka obavijest: "Ima nas petnaest tisuća!" i to izazove apsolutnu euforiju, kakvu sam samo doživio na nogometnim utakmicama.

Kasnije smo slušali neki bend koji je svirao i sjedili na zrinjevačkoj travi, prošetali se do Trga po piće, na kraju otišli do Importanne centra i nije mi ni u jednom jedinom trenutku palo na pamet da bi nas netko mogao napasti ili krivo pogledati.

Bio sam od početka do kraja apsolutno pozitivno raspoložen. Atmosfera je bila toliko pozitivna, euforična i složna, da su me dojmovi držali do kraja vikenda. Išao sam na Zagreb Pride da podržim druge ljude, ali nisam ni sanjao da ću i sam dobiti nešto toliko vrijedno, pozitivno i korisno.
Znao sam da iskazujem zajedništvo s ljudima koji čine ovaj grad, znao sam da je ovaj grad poseban po tome što prihvaća različitosti i zbilja sam bio ponosan na Zagreb.

Na moj grad.

Demistifikacija: zašto stalno nešto serem po fejsu (svakidašnja jadikovka)

Evo, da se i o tome očitujem.

To da sam prilično aktivna na fejsu mislim da ne moram pretjerano objašnjavat jer:

a)      Svi moji prijatelji koji čitaju ovaj blog to znaju,

b)      Svi ljudi koji čitaju ovaj blog, a nisu mi prijatelji, vjerojatno su svejedno na fejsu (jer je tako većina njih doznala za blog) i onda su na lajkanoj stranici mogli vidjeti moju aktivnost,

c)       Ako slučajno postoje oni ljudi koji niti su mi prijatelji, niti su za blog saznali preko fejsa, vjerojatno su prijatelji prijatelja nekoga tko je saznao za blog preko fejsa ili su, pak, prijatelji nekog od mojih siblinga pa...no, you got the point.

Mislim da mogu zaključiti – da, kako je poznato, doista sam aktivna na fejsu.

E, sad, na pisanje ovoga ponukala me jedna rečenica koju još od 2007. relativno često slušam, a ta je, više-manje, uvijek nekako ovakva: „Svaki put kad se ulogiram na fejs (a naravno, dotična persona tamo ode svakih mjesec do mjesec i pol dana i nimalo češće), u news feedu mi iskoči tvojih sedam statusa!“ I vjerujem da mi ljudi ne lažu nego da im doista u news feedu naveliko iskaču moji statusi. Isto tako, da ne bih sad iznosila samo tu rečenicu, iznijet ću i onu drugu, koju također dosta često slušam, a ta je: „E, super su mi tvoji statusi na fejsu!“

Nego, da ja vama nešto priznam: ni u jednom ni u drugom slučaju kad čujem dotičnu rečenicu, ja se ne osjećam dobro, a sad ću objasniti i zašto. Koliko god ova druga rečenica bila lijepo intonirana, a prva u najmanju ruku neutralno, toliko mi bude žao jer znam da ljudi imaju tendenciju pripisati osobi koja „visi na fejsu“ karakteristiku „nemanja života“, „bivanja iritantnim aktivistom“ itd. i sl., a moje počesto mijenjanje statusa mene samu svrstava u kategoriju ljudi koji vise na fejsu. Tu se, naravno, postavlja neizbježno piranje – a šta tebe boli šta drugi misle? Ne znam kako da to objasnim...ono, boli me. Stalo mi je. Ne volim glumit da mi nije stalo kad mi je. Stvarno nemam riječi kojima bih to objasnila.

Prava je istina sljedeća: visim na fejsu. Ulogiram se sigurno 30 puta dnevno i onda ostanem po minutu do pet, kako kada. Rijetko kada se dogodi da u komadu visim na fejsu duže od deset minuta, a duže od dvadeset mislim da nisam nikad, osim kad je u pitanju chat s nekim tko mi je napet (božemiprosti, ne radim to više, puj puj puj, ali bilo je i takvih vremena). Ali sveukupno – ulogiram se puno puta dnevno, tako da mi poruke i notifikacije stvarno rijetko stoje neotvorene. Nemam li život i jesam li iritantan aktivist – neka procijeni netko drugi (ja bih rekla da nemam ako je imanje života bjesomučno tulumarenje te da sam iritantni aktivist ako je iritantni aktivizam iskazivanje mišljenja o aktualnim temama).

Međutim, moram priznati jednu nadasve taštu svoju odliku koja će možda mnogima zvučati užasno prepotentno i bahato, ali nije da me bije glas skromne i samozatajne osobe pa ukurac. So here it goes: kad se logiram na fejs (s kompa, ne s mobitela), stranica koju najčešće otvorim je moj vlastiti profil, eventualno se zadržim u news feedu. To koliko ja vremena provodim na vlastitom profilu iznova čitajući vlastite statuse, komentare ljudi na njih i prebrajanje lajkova – to je, dragi moji, nešto stravično. Da iole toliko vremena provodim pregledajući tuđe profile, mislim da bi me se zbilja moglo nazvati u najgorem slučaju bolesnim stalkerom, a u najboljem velikim altruistom. Ali nisam ni jedno ni drugo – ja sam prljavi, narcisoidni egocentrik.

Neugodno mi bude kad me ljudi pitaju jesam li nešto vidjela na nekom ne-mom profilu, a ja otpovrnem zbunjenim pogledom i pojasnim prljavom laži da „nisam taj dan uopće bila puno na fejsu“. Onda se brzo odem ulogirati i provjeriti spomenutu stvarčicu te mi zbilja bude drago što sam opomenuta.

Nego, dosta o meni, evo barem ovdje bih mogla ustupiti malo mjesta i drugima, analizom od strane mene. Pa evo mojeg viđenja facebook-osobnosti.

Obično se po onome što ljudi rade na fejsu da zaključiti kakvi su u stvarnom životu, odnosno, što ih veseli. Evo, stavit ću sebe na prvo mjesto pa smo i to riješili – dakle, ja stvarno volim pisati pa otud moja velika potreba da stalno mijenjam statuse. Kratke forme mi pašu pa mi dnevno padne na pamet dosta statusa, dočim mi ne padne na pamet dosta blog postova, a roman mi dosad nijedan još nije pao na pamet. Isto tako, valja napomenuti da svoje osobne stvari iznimno rijetko podijelim putem ove društvene mreže. To što ljudima mojih 5% života izgleda kao njihovih 80% ne govori previše o meni. Osim pisanja, draže mi je možda jedino sviranje klavira, ali to nije baš user friendly kad je fejs u pitanju. Ako nešto šeram, onda je to glazbeni link jer volim slušati muziku, a iznimno rijetko šeram članak na kojem se nešto da pročitati jer jako malo čitam.

Ljudi koji šeraju članke su oni ljudi koji puno čitaju.

Ljudi koji šeraju članke s aktivističkim temama su ljudi koje zanima aktivizam.

Ljudi koji šeraju članke sa sportskim temama su ljudi koje zanima sport.

Ljudi koji šeraju članke s golim dupetima i sisama su, ne bi živ čovjek vjerovao, ljudi koje zanimaju gola dupeta i sise.

Ljudi koji šeraju fotke svojih ljubimaca ili djece su oni koji ponad svega najviše vole svoje ljubimce i djecu.

Ljudi koji šeraju puno fotki su oni koji vole fotkati.

Ljudi koji šeraju muzičke linkove vole muziku.

Ljudi koji ne šreaju nikad ništa, ali zato samo lajkaju okolo su prijateljski nastrojeni, ali ih je strah da ne bi bili naporni.

Ljudi koji ne lajkaju, ali zato komentiraju su mizantropi i ne vole davati komplimente.

Ljudi koji nikad ništa ne šeraju, ne lajkaju i ne komentiraju, ali zato znaju sve o tuđim aktivnostima su oni koji u stvarnom životu ničim drugim nisu toliko ispunjeni koliko tračanjem.

Ljudi kojima fejs služi za barenje te putem istoga samo chataju bi baš mogli malo i aktivirati taj svoj profil, enebil' se mala napal'la.

Ljudi koji se zbilja rijetko logiraju na fejs najradije uopće ne bi ni bili na fejsu, ali čim im to padne na pamet, tuga ih ulovi da će nešto propustiti. Oni s fejsom imaju odnos kao ja sa izlascima – čim iziđem vani, hoću doma i bude mi naporno, ali nemanje opcije izlaska me pretvara u nespašenu tinejdžericu koja bi, evo, upravo vlastita oca prodala za šank, ogromne količine dima i onog tamo pijanog majmuna koji kljuca u kutu, a sutra osvanjuje na nekim profilima fejsa s nacrtanim brkovima i pogledom koji miriši na očajavanje.

I naposlijetku – ljudi koji sutra osvanjuju na nekim profilima fejsa s nacrtanim brkovima i pogledom koji miriši na očajavanje imaju užasno glupe prijatelje koji jako vole fotkati (i to vjerojatno loše).

Aj, živ'li!